ONO ŠTO JE JEFTINO NA KONCU POSTANE SKUPO Povlaštene parkirne karte ubijaju biznis i turizam

Autor: Dr. Željko Marušić

Primjer prvi: ako ste bogati poduzetnik, odvjetnik, estradnjak…, imate stan u centru grada, možete bez problema otići dva tjedna kamo god (dok nije bilo koronakrize, primjerice u Grčku, na Tajland), a automobil ostaviti na parkirališnom mjestu u samom centru grada. Plaćate tri kune dnevno (!) za parkirni prostor koji realno vrijedi 50 ili 100 puta više.

Nije samo u pitanju rasipanje vrijednih gradskih, nacionalnih resursa nego i nepotrebno povećavanje gužvi, zagađenja zraka, a i sigurnosti prometu. Na jedno parkirno mjesto u središtima gradova nerijetko cilja pet i više automobila te gotovo trećina gradskog prometa otpada na traženje parkirnog mjesta, u područjima najvećeg nerazmjera raspoloživih i potrebnih parkirnih mjesta zloglasni “pauci” (kamioni-dizalice) patroliraju poput hijena oko plijena.

Vozila koja su usto nepotrebno u prometu pogoršavaju sigurnost jer mogu izazvati nesreću, naletjeti na pješaka.

Primjer drugi: u Splitu je mnogima normalno da po povlaštenoj, bagatelnoj cijeni parkiranja u centru grada mogu imati ne jedan, nego dva parkirališna mjesta. To je jedan od glavnih razloga što bismo ovog ljeta, da nije došlo do koronakrize, u dalmatinskoj metropoli imali prometni kaos, kolaps, veći nego u ljeto 2019. S jedne strane gomila parkiranih vozila smanjuje iskoristiv presjek asfaltnih traka za odvijanje prometa, a s druge, u prometu se povećava broj vozila zbog objektivno nepotrebnog gradskog prometa.

Naime mnogi zbog navike, komocije, a i čiste lijenosti, koja im usto pogoršava zdravlje, automobil koriste i na udaljenostima koje mogu prijeći pješice za 15-20 minuta, ponekad i kraće. Većina poslova i realne komunikacije u Splitu, Dubrovniku… je u okviru do pola sata, maksimum 45 minuta pješice. A reći nekome da tako ide gradom ili koristi javni gradski prijevoz, premda je kao u svim našim većim gradovima nedostatan, ravno je uvredi.

Ne koriste auto

Primjer treći: turizam se u Dubrovniku bazirao na avionski i kruzerski, na dolaske automobilom nitko nije ozbiljnije računao, automobilski gosti praktički su bili nepoželjni, odnosno mogli su doći samo oni kojima su vlasnici apartmana unaprijed osigurali parkirno mjesto. Sva raspoloživa parkirna mjesta po povlaštenoj cijeni od 60 kuna mjesečno, odnosno dvije kune dnevno (!) zauzeta su vozilima građana, za koja su rezervirana parkirališna mjesta.

Većina ima automobil, čak i dva, bez realne potrebe, koja glavninu turističke sezone stoje parkirana (urbana je legenda da mnogi početnih dana ljeta vrebaju trenutak da im se oslobodi željeno parkirno mjesto i tu ga potom ostave cijelo ljeto), zauzimajući dragocjeni prostor.

A ako turist slučajno dođe automobilom u grad, na raspolaganju su mu jedino javne garaže, gdje je satna karta 40 kuna, a dnevna 480 kuna! Dakle, turist za jedan automobil plati koliko i 240 Dubrovčana sa svojim automobilima! Sada, a izvjesno i sljedećih godina, automobilski će turisti biti itekako dobrodošli u Dubrovnik, ali malo će ih se u tim okolnostima odlučiti na tu opciju.

U prometnim planovima Dubrovačko-neretvanske županije predviđeno je da autocesta, trasom budućeg Jadransko-jonskog koridora, dođe na vrata Dubrovnika (do Osojnika), ali čemu graditi taj cestovni pravac ako će turisti biti financijski demotivirani doći automobilom.

Slično je i u ostalim gradovima na obali. Ne bi bilo dobro odbijati automobilske goste, koji znaju da nemaju uvjeta za dolazak automobilom u Dubrovnik, a potom tražiti financijsku potporu od države. Naravno, kad su Split, Dubrovnik, Šibenik, Zadar, Rijeka, Makarska… u pitanju, svima je poznato da nam je turizam ostao posljednja šansa jer smo gospodarstvo, uvelike i poljoprivredu, uništili.

Bahati komfor

Ako smo do dolaska koronakrize ovisili o turističkom prometu, od kojeg smo isplaćivali i plaće i mirovine, a i velik dio mnogima spasonosne sive ekonomije hranio se turizmom, ne bismo više smjeli tražiti da se turizam prilagođava građanima, često i njihovu neutemeljenom, pa i bahatom komforu. Obrnuto, svi se trebamo prilagoditi turizmu, a istodobno ostvariti uvjete za oporavak gospodarstva i poljoprivrede.

Za jedno i drugo povlaštene su parkirne karte “smrt” i one su posljedica štetne demagogije, političkog marketinga (dodvoravanja biračima) i čistog neznanja, nestručnosti. U svakom zlu ima i nešto dobro, to je pokazala ova koronakriza. Pamet nam iz g….. treba doći u glavu. Zašto u Tokiju, Berlinu, Parizu, Barceloni… nema ovakvog modela povlaštenih parkirnih karata? Jer bi to bilo poslovno-turističko samoubojstvo, višestruko štetna demagogija. Kao i svagdje, tržište je najbolje mjerilo i treba uvesti tržišne kriterije.

Parkirališna karta treba jednako koštati za građane i turiste. Jer, kao što nema ni besplatnog ručka, tako nema ni gotovo besplatnog parkiranja, kao u središtima Zagreba, Dubrovnika… Zlo na kraju plaćamo svi. Ta vozila guše, ubijaju gospodarske i turističke aktivnosti, za iznos neostvarene zarade država se zadužuje i ceh na kraju plaćamo svi. Poseban su apsurd, “demagoški rak” gradskog prometa, povlaštene parkirne karte koje vrijede 24 sata dnevno. Pa ako je nekome na boravišnoj lokaciji automobil parkiran u 10 odnosno 12 sati danju, znači da mu automobil objektivno ne treba! Logično.

Taksi ili bicikl

Koronakriza nas je najprije prisilila, a potom i naučila da se poslovi itekako mogu raditi od kuće. Blagodati tog modela poslovanja, koji doduše ima i psiho-socijalnu (negativnu) dimenziju, tek ćemo sagledavati. Kad se usto naučimo modelu “dijeljenja automobila” te to kombiniramo s korištenjem taksi prijevoza preko elektroničkih platformi (Uber, Bolt…), korištenjem električnih dvokotača, pa i običnih bicikala gdje god je moguće, mnogi će shvatiti kako je odricanje od vlasništva nad automobilom “win-win” model za sve.

No država, odnosno politika koja se neće voditi samo kriterijem dodvoravanja biračima, što često ima efekt pogodovanja narkomanu tako što mu se stalno osigurava potrebna doza narkotika, nego nacionalnim interesima, u svrhu poboljšanja turizma i gospodarstva, mijenjat će sadašnji model. Drastično. Jedna od glavnih je ukidanje sadašnjeg modela povlaštenih parkirnih karata i postupno prelaženje na tržišne kriterije.

Želite imati povlašteno parkiranje za dva automobila?

Može, ali ne u širem središtu grada, nego u rubnim zonama ili prigradskim naseljima! Rješavanje prometa u mirovanju, kako se stručno naziva problematika parkiranja vozila, višestruko je važno. Uz bolja rješenja smanjile bi se gužve i povećala sigurnost te smanjila potrošnja goriva i emisija štetnih plinova. Povlaštene su parkirne karte tek jedna od nelogičnosti i treba ih ukinuti u tri faze, nakon jedne, tri i pet godina, trebalo bi postupno prijeći na tržišne uvjete.

No tu treba puno više pameti, a i društvene odgovornosti. U sadašnjim su uvjetima građani demotivirani kupovati manje automobile. Naime, potpuno se jednako plaća parkiranje za Smart, dugačak 270 centimetara, kao i za Mercedes-Benz S-klase od 525 cm.

A veći automobil osjetno je komforniji, udobniji i sigurniji. Većinu parkirališta ubuduće treba postavljati uzdužno, slijedno, a cijenu, u barem tri kategorije trebalo bi odmjeriti po dužini vozila. Na uzdužnim parkiralištima (trakama uz desni rub kolnika) treba izbrisati graničnike koji dijele pojedina parkirna mjesta. Evo i prijedloga diferencijacije cijena: standardna cijena trebala bi vrijediti za vozila duga od 400 do 450 cm. Za vozila od 370 do 400 cm cijena bi trebala biti 25 posto niža, a za kraće od 370 cm – 50 posto niža. Za vozila od 450 do 480 cm parkiranje bi bilo skuplje za 25 posto, a za duže od 480 za 50 posto skuplje.

Smanjenje broja vozila u gradskom prometu, po osnovi građana koji sada uživaju povlašteno pravo na parkiranje, protivno poslovnoj potrebi, a i stvarnim potrebama, donijelo bi višestruke prednosti.

Fer cijene

Gradski bi promet “prodisao”, ubrzalo bi se putovanje kroz grad, smanjile gužve, zastoji i štetne emisije, što je blagotvorno za poslovanje svih vrsta.

A najvažnije je turistima omogućiti parkiranje po fer cijeni, a ne da ih želimo doslovce “oderati”, naplaćujući nekoliko stotina puta (!) skuplju kartu nego domaćim ljudima. Kad to jedanput shvate, odnosno kada shvate da su prevareni, kraće će ostati na našem turističkom odredištu i neće se vratiti. A negativne recenzije će se poput virusa širiti društvenim mrežama. To je i razlog što automobilski gosti praktički ne dolaze u Dubrovnik, a zaobilaze i velike gradove, odnosno kroz njih prolaze automobilima uglavnom u tranzitu.

Dakle, ponovimo, ne možemo očekivati da se turizam prilagodi nama, mi se trebamo prilagoditi turistima. I, treba li to ikome objašnjavati, pogotovo onima koji do sada u svojim apartmanima (a mnogi su opterećeni dugotrajnim kreditima podignutima za njihovu adaptaciju) nisu ostvarili nikakav prihod. Bez automobila je puno lakše nego bez turista, a ciljanim uklanjanjem automobila iz središta ostvarit će se uvjeti za povećanje broja parkirnih mjesta po, turistički, korektnim cijenama. A turizam će dodatno pogodovati ubrzanju prometnih tokova i smanjenju gužvi.

Samo po toj osnovi riješila bi se većina gužvi u Zagrebu. Koronakriza mnoge je dočekala nespremnima pa trebamo učiniti sve što je nužno da iz nje iziđemo pametniji. Populizam i demagogija, kroz povlaštene parkirne karte, već su nam se obili o glavu. Sada treba ovu krizu iskoristiti za pokretanje niza mjera za smanjenje broja vozila u gradu.

Kako se nitko nije dosjetio da onima koji se budu dragovoljno odrekli automobila država treba smanjiti iznos zdravstvenog osiguranja (dakle povećanje neto plaće), jer pješačenje višestruko povoljno djeluje na zdravlje i smanjuje rizike svih zdravstvenih problema. Treba samo odlučnosti i pameti

Na parkingu u Vukovaru oštećeno osam vozila: Policija uhitila sedamdesetogodišnju ženu

Autor:Dr. Željko Marušić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.