Aleko (1986. – 2001.): uz Ladu Samaru najznačajniji pokušaj modernizacije sovjetske autoindustrije

Autor: Dino Milić-Jakovlić i Željko Marušić

Aleko, s karoserijom modela Simca 1307 i motorom Moskviča 1.6 sa 76 KS, bio je funkcionalan i solidan fastback s pet vrata, korektnih performansi (15 s, 158 km/h)

Sovjetsko ministarstvo automobilske industrije početkom 1980-ih kupilo je više od 20 modernih zapadnih automobila i nakon testiranja odlučilo da će novi Moskvič 2141 biti kopija modela Simca 1307. Aleko je bilo izvozno ime modela Moskvič 2141, a značilo je Avtomobilniji zavod imeni Leninskogo Komsomola Proizvodio se od 1986. do 2001. te je bio znak novih vremena ruske autoindustrije, ali i ne baš precizno sklopljen.  Zanimljivo, mao je suvremeniji motor od originala, modela Simca 1307, ‘Europskog automobila 1976. godine’, a limuzinska inačica 2142 stigla je kasnije i nadživjela Aleko.

Donio je na tržište koncepciju prednjeg pogona s uzdužno postavljenim motorom modela 412 i ovjesom MacPherson, za koju su neki tvrdili da je kopirana od modela Audi 80. Suvremena fastback karoserija s pet vrata, dugačka 4350, široka 1690 i visoka 1490 mm bila je solidno izvedena, što je potvrđivala tada razmjerno velika masa od 1055 kg (automobili su imali manje opreme).

Funkcionalnost je naglašavao prtljažnik od 370 litara. Solidan 4-cilindarski motor, OHC s bregastim vratilom u glavi i pet temeljnih ležajeva radilice, izvorno napravljen za Moskvič, bio je tada sasvim ‘in’. Pri konstruiranju ruski su se stručnjaci bili ugledali na slavni BMW motor M10 (zli jezici kažu – kopirali ga), uveden 1962. u modelu BMW 1500, New Class. Za Aleko je iskorištena verzija obujma 1569 ccm, provrta 79 mm i hoda, kompresijskog omjera 8,5 i napajan dvogrlim rasplinjačem.

Razvijao je 76 KS pri 5400/min, uz najveći okretni moment od 121 Nm pri 3400/min. Snaga se na prednje kotače prenosila 5-stupanjskim mjenjačem, što je bila potvrda razmjerno suvremene izvedbe. Do stotke je ubrzavao za 15 s i postizao 158 km/h, što je tada bilo OK. Službeno je trošio 7,9 l/100 km, realno osam do deset, što je za standarde ruskih vozila bilo razmjerno povoljno,

Podvozje je bilo korektno, sprijeda su bile disk kočnice, a straga bubnjevi, samo je bilo preporučljivo ruske radijalne gume 165/80 R 13 zamijeniti nekim zapadnim, na našem tržištu su bile dobre Semperit, koje su se zbog suradnje s brendom Sava, moglo kupiti za dinare. Aleko je tada bio pristojan, solidan i razmjerno suvremen automobil, koji se mogao povoljno kupiti. Koštao je 30 posto nego Zastava 101 (Stojadin).




Za izvoz su ugrađivani Fordovi i Peugeotovi dizelaši, a licencno je sastavljan u Bugarskoj. Pasivna sigurnost, robusnost i laki popravci dobre su strane. Nakon raspada njihove i naše države, nove, modernizirane inačice više nisu prodavane na našem tržištu te je brzo pao u zaborav, premda je u istočnijim zemljama i danas česta pojava na cesti.

Autor:Dino Milić-Jakovlić i Željko Marušić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.