fbpx
Foto: Volodymyr Tarasov/Guliver Images

ZADNJE ŠTO NAM TREBA JE TEATRALNI ZELENSKI, KAO FIDEL CASTRO! Europljanima stiže poruka: ‘Nakon inflacije i ekonomske krize, svoje sinove ćete slati na istočno bojište’

Autor: Mario Stefanov / 7dnevno

Jednadžba rata u Ukrajini u ovom trenutku ne daje razloga za optimizam. U svojoj je jednostavnosti zastrašujuća.

Ako Ukrajina počne gubiti i krene kolaps njezine obrane, uključuje se NATO-savez jer Zapad neće i ne može dopustiti pobjedu Moskve, a time ulazi u izravan sukob s Rusijom. Nuklearna opcija tada je gotovo sigurna.

Ako bi na ukrajinskom ratištu počela gubiti Rusija, pokrenula bi širu mobilizaciju i u borbu pokušala ubaciti veće snage. Ako ni to ne bi dalo učinka i ako bi Rusija nastavila gubiti  do praga kada bi Kremlj procijenio da su ugroženi vitalni nacionalni i državni interesi, gotovo je sigurno da bi pribjegla nekom obliku upotrebe nuklearnog oružja. To bi pak, jednako kao i u slučaju kolapsa ukrajinske obrane, izazvalo uključenje NATO-a i pokrenulo njegov izravni vojni sudar s Rusijom.


Takav sukob zasad pokušavaju izbjeći i jedna i druga strana.

No kako su prema trenutno zauzetim pozicijama i javno objavljenim ciljevima sudionika sukoba i opcijama ratovanja ovo praktički jedini mogući scenariji nastavka rata – izravni vojni sukob NATO-a i Rusije realna je mogućnost. Ne kaže bez razloga Henry Kissinger, bivši američki državni tajnik i savjetnik za nacionalnu sigurnost: “Kocka je sa sada bačena. Nakon načina na koji se Rusija ponašala u Ukrajini mišljenja sam da Ukrajinu sada treba tretirati kao članicu NATO-a, na ovaj ili onaj način, formalno ili ne”.

Na rubu noža

Kissinger, koji je dio američkog političkog establišmenta i čvrsto povezan sa središtima kreiranja američke vanjske politike, vrlo dobro zna što se događa i kako funkcioniraju ratovi. Ne treba zaboraviti, on je, vodeći početkom 70-ih godina prošlog stoljeća za rata u Vijetnamu pariške pregovore u ime SAD-a sa Sjevernim Vijetnamom, u stankama nazivao Washington i naručivao zračna bombardiranja sjevernovijetnamskih gradova Hanoija i Haiphonga kao bi omekšao vijetnamske pregovarače. Kissinger zaista vrlo dobro zna što je diplomacija i rat. A unutarnja logika rata u Ukrajini i sadašnje opcije svih uključenih u njega, bilo izravno ili posredno, usitinu vode u smjeru koji je Kissinger naznačio – uključenja NATO-a u rat. Nije htio to izravno tako izreći, ali što bi drugo osim toga moglo značiti tretiranje Ukrajine kao članice NATO-a.

Čak i da rat na dulji period upadne u zastoj i da ne donosi pobjedu ni jednoj strani, rezultat bi bio isti. Pretvori li se rat u sukob iscrpljivanja, za što već ima naznaka, jedna od strana u nekom trenutku neće htjeti ili neće moći podnositi njegove materijalne, ljudske i političke troškove zbog opasnosti da se počne lomiti njezino gospodarstvo, socijalni i politički poredak. Na ovom planu Ukrajina je u izvjesnoj mjeri u prednosti kao žrtva agresije s moralnim potencijalom, ali i zbog uistinu masivne američke i britanske pomoći u financiranju rata i ratnom materijalu. U želji razrješenja zastoja strana koja ne može trpjeti odugovlačenje ili protiv koje radi vrijeme poduzela bi, može se očekivati, radikalne poteze. Nakon toga na djelu je opet ona ista, ranije opisana jednostavna i gruba jednadžba rata u Ukrajini – ako počne gubiti Ukrajina, izravno će se vojno uključiti NATO i cijeli Zapad, što će voditi nuklearnom sukobu, a počne li gubiti Rusija i počne li se oko nje stezati omča poraza i propasti, potpuno je sigurno, upotrijebit će nuklearno oružje, na što će Zapad morati odgovoriti izravnim uključenjem u rat.

Logika rata

Dakle, kako se god okrene, po sadašnjim ratnim postavkama zaraćenih i umiješanih strana nastavak rata neizbježno vodi uključenju NATO- a i/ili upotrebi nuklearnih snaga. Zasad rješenja nema. Ukrajina nema izbora i mora se nastaviti boriti, a Rusija ne želi zaustaviti agresiju i rat.

Svaki ratni sukob ima svoju unutarnju logiku koja je u povijesti nerijetko izmicala kontroli, iako su oni koji su ratove vodili bili uvjereni da ih mogu kontrolirati. Zaraćene strane redovito su silnicama rata koje su nastajale izvan njihove kontrole prilagođavale svoje političke i vojne odluke i vjerovale da tako odlučuju o tijeku rata i da pod kontrolom drže ratne opcije.




No rat je nepredvidljiv i njegova kontrola u biti je uvijek pokušaj izbjegavanja nekakvog “crnog labuda”. U pogledu Rusije i njezina ratovanja u Ukrajini rizik upadanja u takvu zamku izrazito je visok. Rusija je i dosad, slijedeći za sebe nepovoljan razvoj rata, mijenjala planove i strategiju i lako može upasti u zabludu da drži uzde rata dok se on okreće protiv nje. Treba računati i da je prag nakon kojeg bi Kremlj pribjegao oružju masovnog uništenja kao sredstva odvraćanja postavljen dosta nisko jer bi vojni poraz u Ukrajini teško preživjela sadašnja vlast, a moguće i sama Ruska Federacija. Stoga je sigurno – aktualna vlast u Moskvi, ako procijeni da je nastupila takva ugroza, hladno bi se odlučila upotrijebiti nuklearno oružje na način i u opsegu koji joj odgovara. Za Putina odavno nema puno mogućnosti mirnog povlačenja s vlasti u mirovinu, a nakon pokretanja invazije na Ukrajinu takva mogućnost u slučaju raspleta koji bi predstavljao nedvojbeni poraz potpuno je isključena.

Zapad, s druge strane, ima problema s definiranjem izlazne strategije rata u koji je posredno uključen, htjelo se to priznati ili ne.

Izlazna strategija

Strategija vođenja ratnog sukoba ne može se ograničiti samo na definiranje kakva treba biti pobjeda i kako je postići, nego mora jasno odrediti – kako završiti rat. Temeljni cilj svakog rata je postizanje pobjede i završetak rata. U konačnici, rat se vodi kako bi se postigao mir pod novim odrednicama. Zasad strategija Zapada za zatvaranje rata nije jasno vidljiva. U ogromnoj količini javnosti upućenih službenih objava od američke i britanske politike koje se odnose na rat u Ukrajini nigdje se ni jednom riječju ne spominje kako bi se rat trebao okončati. Mogućnost da bi Rusija mogla odustati od rata koji je pokrenula čista je iluzija. Potvrđuje to i Henry Kissinger koji smatra da bi rat morao završiti nekakvim sporazumom, ali ne vidi u bliskoj budućnosti ništa što bi se razlikovalo od već potpisanih i ratom otpisanih Minskih sporazuma. “Nemam odgovor na pitanje po čemu bi se takva nagodba razlikovala od sporazuma koji je propao, koji nije uspio stabilizirati sukob prije osam godina”, zaključio je bivši američki državni tajnik.




Očito, opcije nastavka vođenja rata su jasne, ali ne i opcije njegova okončanja.

Pri takvom stanju stvari nastaje opasna sutuacija gubitka kontrole nad ratom. Činjenica je da Zapad predvođen SAD-om i Velikom Britanijom nema previše prostora za uzmak. Rusija ga ima još manje zaglibljena u svom neuspješnom oružanom ratu protiv Ukrajine u kojem je uz minimalni vojni učinak u ruševine pretvorila ogromne dijelove Ukrajine i izazvala stradanja i smrt ogromnog broja ljudi. Za Moskvu je i dalje izlazna strategija rata samo postizanje vlastitih ratnih ciljeva, za što više nema realnih mogućnosti. Nakon prolivene krvi nemoguć je povratak na nulti dan. Cijenu rata Rusija će morati platiti i toga su u Kremlju svjesni.

Veći je problem što SAD i saveznici nemaju jasno definiranu izlaznu strategiju iz sukoba u koji su posredno uključeni i koji ih može dovesti u izravni rat s Rusijom.

Nepredviđene okolnosti

Nedvojbena je jedino pozicija Ukrajine. Ona mora nastaviti ratovati želi li uopće opstati kao država i nacija. I dalje je uspjeh ukrajinskih obrambenih snaga jedina brana izravnom i otvorenom vojnom sukobu Rusije sa Zapadom. Stoga nastavak vojne pomoći Ukrajini i održanje njezinih vojnih sposobnosti znači istovremeno i izbjegavanje svjetskog i  nuklearnog rata.

Dok je rješenje nedokučivo, sama jednadžba rata u Ukrajini okrutno je jednostavna. Ona lako može postati formula eskalacije rata i njegova prerastanja u globalni oružani sukob.

Nažalost, neki indikatori da se stvari već odvijaju u tomu smjeru jasno su uočljivi – odlučnost zaraćenih i umiješanih strana u postizanju svojih ciljeva, preustroj europske  industrije na ratnu proizvodnju i prve naznake transformacije cijelog gospodarstva na ratno gospodarstvo, u što se uklapaju i najavljene mjere štednje energenata kakve ni u jednoj drugoj situaciji u gospodarstvu slobodnog tržišta ne bi imale smisla, ali ga imaju u ratnim uvjetima.

Nadalje, indikator su i očite tendencije k pokušajima navikavanja stanovništva na ratne uvjete i oskudicu i iznad svega nevjerojatna razina propagande kakva nije viđena na zapadu u posljednjih pola stoljeća. Svakom razumnom u Europi nema potrebe objašnjavati da je Rusija agresor i da Ukrajina vodi oslobodilački rat.

Bez obzira na ratnu maglu i sve moguće akrobatske pokušaje opravdavanja ruske agresije s raznih strana, pa i iz nekih zapadnih političkih krugova, europskim građanima je savršeno jasno što se zbiva. Rusija gazi i uništava Ukrajinu u svojoj agresiji i ne misli stati, ne osvrćući se na posljedice i cijenu svoga prljavog rata. Čemu onda toliki propagandni pritisak?

Jedino racionalno objašnjenje je da plasirana količina propagande po svemu sudeći više služi stvaranju atmosfere globalnog rata Zapada s Rusijom nego obrani Ukrajine. Ona bi pomoć i podršku u istoj mjeri dobila i bez toliko propagande, koja u svojoj inflaciji uostalom počinje štetiti i samim ukrajinskim interesima.

Propagandni rat

No ona je takva zbog razine zbivanja iznad same Ukrajine – velikog hibridnog sukoba Rusije i Zapada. Njezin cilj nije samo osiguranje potpore javnosti za nastavak intenzivne podrške Ukrajini, što je neosporno, nego, čini se, prije svega osiguranje javne potpore američkoj i britanskoj politici u sučeljavanju s Rusijom na globalnoj razini.

Prekomjerno propagandno granatiranje, koje uistinu počinje nanositi sve veću štetu ukrajinskim ciljevima, uključuje i svakodnevne teatralne nastupe ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog u kojima se, odjeven kao Fidel Castro, obraća primarno europskoj javnosti preko vodećih javnih i privatnih televizijskih kuća. Treba računati na to da europskom građaninu, kojemu je cijena energenata višestruko porasla i koji grca u inflaciji i ekonomskoj krizi i uz to je svjestan da će u budućnosti, lako je moguće ako rat izmakne kontroli, svoje sinove morati slati na istočno bojište, najmanje trebaju uniformirani nastupi predsjednika Zelenskog, za koje je jedino razumno objašnjenje da su sračunati na stvaranje ratne atmosfere u cijeloj Europi.

Indikativno je da se takva propaganda ni ne pokušava plasirati američkim i britanskim građanima. Činjenica da je glavnina medijskoga praćenja rata vidljivo usmjerena prema Europi dodatni je razlog za zabrinutost.

Neosoporna je pritom i činjenica da Njemačka nikada, još od kraja 2. svjetskog rata, nije bila toliko ponižena koliko je ponižena golootočkom samokritikom svoga predsjednika Frank-Waltera Steinmeiera nakon salve kritika iz Ukrajine. Kako je riječ ne samo o izjavi dostojnoj “Letećeg cirkusa Montyja Pythona”, pa ima elemente primamljivog nadrealnog crnog humora, nego je i povijesni čin, točka povijesne prekretnice, treba je ponavljati.

Njemačkom predsjedniku Ukrajina je najprije zabranila ulazak na svoj teritorij, a potom mu dopustila nakon što se javno pokajao zbog svojih idejnih skretanja iako je posve jasno da onamo ne smije otići jer tko zna kako bi njegov posjet završio.

Povijesno poniženje

Steinmeier u nastupu samokritike u stilu robijaša s Golog otoka skrušeno i posramljeno izjavljuje: “Držali smo se mostova prema Rusiji u koje Rusija više nije vjerovala, na što su nas upozoravali naši partneri. … Nisam vjerovao da će Vladimir Putin prihvatiti potpunu ekonomsku, političku i moralnu propast svoje zemlje zbog svog imperijalnog ludila. Kao i mnogi drugi, prevario sam se”.

Nakon toga je revidiran. A s njim i Njemačka i cijeli EU.

Čemu je drugom to poniženje trebalo poslužiti nego objavi njemačkog političkog poraza i njemačke podčinjenosti. Prvi strateški cilj američke i britanske politike u Europi nakon ruske agresije očito je bilo kažnjavanje Njemačke zbog ranije suradnje s Rusijom i njezino eliminiranje kao važnog igrača na europskoj i globalnoj geopolitičkoj pozornici.

Autor:Mario Stefanov / 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.