‘U MOSKVI SAM POSTAO PSIHIJATAR ZA MAČKE’ Valdec otkriva nove talente: ‘Povratak u Hrvatsku bit će puno teži od dolaska u Rusiju koji je bio poput izleta’

Erevan, Istanbul, Varšava…, pregledavam na Bookingu cijene smještaja na nekim odredištima koja bih mogao uskoro posjetiti tijekom svog prelaska natrag preko nove “željezne zavjese”. Naime, svemu jednom dođe kraj, pa tako i mom boravku u Rusiji koji se oduljio. Više je bilo razloga za taj, neplanirano dug boravak, no jedan od ključnih bio je upravo taj prelazak “iz jednog svijeta u drugi” – jer do prije godinu dana sve je bilo puno jednostavnije. I jeftinije. Izravni letovi Zagreb – Moskva, aviokarte barem pet, pa i deset puna jeftinije, dva i pol, tri sata u zrakoplovu i to je bilo to.

No nakon 24. veljače prošle godine sve se promijenilo. A mijenja se i dalje. Nakon što sam krajem prošle godine stigao u Moskvu, ta su mi putešestvija izgledala kao velik pothvat. Iz sadašnje perspektive, gotovo tri mjeseca poslije, taj mi put djeluje kao malo naporniji srednjoškolski izlet. Ne samo da su cijene skočile u nebo nego i planiranje puta postaje sve egzotičnije.

Pad s 11. kata

Iz Moskve se može letjeti, koliko-toliko jugozapadno za Beograd, što je postalo preskupo, a nešto jeftinije opcije vode me danima preko Armenije, Arapskih Emirata, Turske… Pa onda za Poljsku ili Austriju. Pišem ovaj tekst vjerujući da ću, kada ugleda svjetlo dana, već biti kod kuće. No nikad se ne zna.

Do tada, obavljam posao mačjeg psihijatra!

“Mogu li kod vas na tjedan dana ostaviti Marsika? Napokon sam dobila slobodne dane, idem s društvom u Mineralnije Vodi”, zacvrkutala je ženina kći mojoj dragoj pokušavajući iskoristiti činjenicu da sam ovdje i ja, pa da napokon od nje može napraviti “mačjeg baby sittera”, što je ova dosad odlučno odbijala.

“Daj, daj, neka ga samo dovede, treba se i mala odmoriti od posla, a i mačak možda uz moju pomoć dođe k sebi!”, lomio sam i ja njezin otpor.
Ovo “dođe k sebi” nije bilo bez veze. Marsik, mačak rase main coon, žuta mrcina veličine osrednjeg psa, prije desetak je dana izveo neuobičajenu akrobaciju – tko zna zbog čega ili za čim, no iskočio je s balkona stana u kojem mala živi s njim, a koji se nalazi na 11. katu nebodera! Kada ga je bezuspješno dozivala po stanu, a onda ugledala otvorena balkonska vrata, istrčala je i s užasom gledala dolje u bezdan, očekujući da će vidjeti tek veliku crveno-žutu mrlju u snijegu. No, nije bilo ničega. Sjurila se dolje liftom i zatekla žutu beštiju kako preplašeno drhti, ležeći pokraj ulaza u zgradu! Odnijela ga je odmah veterinaru, no rendgen je pokazao da su mu sve kosti cijele, ultrazvuk da mu se ni utroba nije presložila… Mačku nije bilo ništa! Osim što se od tog dana drži podalje od izlaza na balkon. I što je aktivnosti sveo samo na prehrambene i higijenske potrebe, a sve ostalo vrijeme samo šutke leži ispod kauča.

Ni makac

“Ok, ali samo ovaj put”, slomila se ženica i dodala: “Jadnika možda doista samo ti možeš dovesti u normalu – hiperaktivni Hrvat i autistični mačak – dobitna kombinacija!”

I drugi dan, zvijer je stigla. Sa svom pripadajućom opremom: suhom i vlažnom hranom, pijeskom, toaletom, zdjelicama, igračkama… Stigla, zavukla se ispod kauča i ni makac! Uzalud i igračke-miševi sa zvončićima, mamljenje, cvokotanje, dozivanje – mrcina zalegla i ne mrda.
Drugog jutra – ista priča. U svom brlogu ispod kauča. S tim da sam primijetio da nedostaje hrane i vode u posudama. Ipak, do podneva mu je, izgleda, dosadilo, pa je pronašao novu jazbinu – ispod stolice u kutu dnevnog boravka.

“Tom mačku treba mačji psihijatar”, zaključila je moja bolja polovica.

“Kakav mačji psihijatar? To ne postoji.”

“Ne postoji? Ovdje u Moskvi cvjeta posao veterinarima, i to specijalistima svih vrsta i za razne životinje. Jutros sam malo istraživala po internetu, samo u krugu od par stotina metara od naše zgrade su veterinar-onkolog, mačji nutricionist, klinika za glodavce u kojoj su i endokrinolog, gastroenterolog, kardiolog…, jedna hitna ambulanta… Psihoterapeut za pse i mačke je malo dalje”, nabrajala je čitajući sa zaslona računala.

Isprva sam bio siguran da se šali, sve dok se nisam i sam uvjerio.

“Ma kakav mačji psihijatar, ja ću ga riješiti”, odlučno sam otklonio svaki razgovor o posjetima klinikama i počeo kovati plan.

Znajući da lukavac noću, dok nitko ne gleda, odlazi do hodnika gdje smo stavili posude s hranom i vodom, jednostavno sam mu navečer, potajno, ispraznio onu s hranom.

Ujutro sam u lokalnom supermarketu kupio vrećicu poslastica za mačke i strpao je u džep.

Plan je uspio

Negdje do podneva me je izbezumljeno gledao iz svoje jazbine, a nakon ručka sam krenuo u akciju – zalegao na kauč, praćen njegovim očajničkim pogledom. Pa iz džepa izvukao slasnu vabilicu. Oklijevao je još desetak minuta pa se napokon bojažljivo izvukao na brisani prostor. I popeo k meni na kauč!

“Kako? Pa što si…?”, mucala je draga zabezeknuto nakon sat-dva ugledavši nestvarnu scenu – mačka i mene kako se igramo, ovaj se umiljava, ja mu bacam platnenog miša na jednu stranu sobe, on juri po njega i donosi ga, poput psa!

“Ništa posebno. Malo razgovora, hipnoza… Uobičajene stvari”, nehajno sam odgovorio dok mi je ovaj aportirao miša, pružao šapu na pozdrav. Nisam, jasno, želio otkriti tajnu svoje “mačje psihoterapije”. Ova je oduševljeno mobitelom zvala kćer kako bi joj rekla čudesne vijesti.

“Kaže mala da bi mogao otvoriti kliniku u Moskvi. Ispričala mi je o svojim znancima, mladom bračnom paru, koji su udomili mačku iz azila. Ubrzo se pokazalo da nešto s njom nije u redu, nakon nekoliko pregleda, CT-a, magnetskih rezonancija, biopsija…, dijagnosticiran je nekakav mačji karcinom. Mačka je podvrgnuta operaciji, terapijama, oporavila se, ali od silnog je stresa postala baš poput ovog – šutljiva, preplašena, nezainteresirana za okolinu”, prepričavala je.

“Očajni zbog svega, krenuli su s njom i mačjem psihoterapeutu, jedna seansa od 45 minuta – 500 rubalja (6,5 eura). Ali, ništa nije pomagalo.”

“I? Što je sada s mačkom?”, zainteresirala me za priču.

“Prošle jeseni su, nakon najava o mobilizaciji, odlučili otići iz zemlje. Prvo su se smjestili u Kazahstanu. No ondje su ostali tek mjesec-dva. Nisu mogli naći adekvatnu njegu za mačku. Pa su se odlučili seliti nekamo drugamo. Sada su, kaže mala, u Srbiji. No nisu baš presretni jer ni ondje nisu uspjeli naći mačjeg psihoanalitičara. Kažu da su ih gledali kao da su poludjeli kada su se počeli raspitivati. Sada ondje čekaju da se situacija smiri, planiraju se vratiti.”

Kune iz NDH

“Baš čudno da u Kazahstanu ili Srbiji nisu uspjeli pronaći psihijatra za mačku”, ironično sam primijetio zamišljajući kako bi prošli kod mene u Zagorju. Pa tek onda primijetio:

“Nego, ovaj se navukao na hranu Purina Pro Plan, to je američki brend. Što će jesti kada potroši zalihe, oni su sigurno uveli sankcije”, pomalo zlurado sam primijetio.

“Šališ se. Pogledaj na webu ‘ozon.ru’. Sigurno se može kupiti. Imaju sve. Ako ja kupujem američku kozmetiku, mora biti i te hrane za mačke”, poklopila me, pa sam se upustio u kopanje po toj famoznoj web-stranici koja je u nekoliko posljednjih godina, skupa s još nekim online trgovinama, potpuno “ubila” manje specijalizirane trgovine, ali i otjerala kupce iz supermarketa. Preko weba se kupuje gotovo sve – osim lakopokvarljivih namirnica, cigareta i alkohola. Dostava na kućna vrata plaća se nešto sitno, ali u gotovo svakom stambenom bloku smješten je “punkt za preuzimanje”, skladišta u kojima se osobno preuzima naručeno, bez troškova dostave. I na tim web-stranicama pronašao sam doista svačega za što sam bio uvjeren da se ovdje više ne može kupiti. No od naših prehrambenih brendova ostala su samo dva – Podravka i Sardina iz Postira. Ali sam zato naletio na začuđujuće bogatu ponudu dresova hrvatske nogometne reprezentacije, navijačkih suvenira… Tu se prodaju i novčanice kuna iz NDH, ali i ovih naših, nedavno ‘ubijenih’. Požalio sam gorko što od kuće nisam donio sitne kovanice koje su ostale doma po kutijama kada sam vidio da se prodaje i kovanica od 2 lipe, i to za, preračunato, nešto manje od 20 kuna.

A u odjeljku zastava pronašao sam i hrvatski barjak! Tu je, doduše, i srpski. Ali naš je skuplji!

Cijelo vrijeme koje sam provodio za računalom, žuta me zvijer čuvala poput dresirane pume, ležeći mi pokraj nogu. Pratila me u stopu kuda god išao po stanu – u kuhinju, spavaću, radnu sobu… Poput psa!

“Samo se nadam da, kada otputuješ, opet neće pasti u depresiju. Morat će se onda njime doista pozabaviti profesionalac”, zabrinuto je konstatirala ženica, dok mi se “leteći” mačak vrtio u krilu. Nadam se ipak da sam ga “izliječio”.