fbpx
Photo: Luka Stanzl/PIXSELL

Tomašević je dobio potporu anketara i medija kakva nije viđena od Mesića! On računa na malograđane koji je bi radije da je Zagreb europska provincija nego hrvatska metropola

Autor: Josip Jović/7dnevno

Bez obzira na to je li riječ o predsjedničkim, parlamentarnim ili lokalnim izborima, koji su pred vratima, nekoliko je čimbenika koji navode birača da se odluči za Petra Petrovića ili Marka Markovića. Navest ću slučajnim redoslijedom samo pet mogućih faktora koji djeluju kombinirano te kod različitih birača različito, pa i suprotno. Prvo je tzv. svjetonazor, drugo moralni lik kandidata, treće programi koji se nude, četvrto medijska promocija i peto stranačka organizacija. Svatko tko nudi svoje nesebične usluge “općoj stvari” mora o svim navedenim faktorima voditi računa ako želi uspjeti.

Svjetonazor (prevedeno s njemačkog Weltanschauung) u stvari se odnosi na niz političkih stavova o najrazličitijim pitanjima društva, države, etike, religije itd. U nas se obično ljudi ugrubo dijele na one sklonije konzervativno-tradicionalističko-samosvojnim i na sklonije liberalno-modernističko-uvoznim vrijednostima. Otud uočljive razlike u preferiranju pojedinih stranaka u urbanim u odnosu na ruralne sredine. Određeno mjesto svakako ima moralni lik kandidata, odnosno pitanja koliko je neki kandidat politički dosljedan, je li oštetio ili prevario nekoga u životu, je li upleten u kakvu korupcijsku aferu, je li sklon nasilju i tomu slično.

Mnogi drže kako su najvažniji programi koji se nude, no oni su često više lista općih ciljeva, želja i obećanja, dominira ono što, a ne kako. Naravno, jako je važno, možda i presudno, tko se, kako i koliko pojavljuje na naslovnicama novina i u televizijskim emisijama. Mnogi pak kandidati ne bi predstavljali ništa da iza njih ne stoji razgranata stranačka struktura.

Programi su zadnja rupa na svirali

Usuđujem se reći kako su programi i na ovim lokalnim izborima, čiju kampanju pratimo iz dana u dan, zadnja rupa na svirali, a ni moralni profili ne igraju neku značajnu ulogu. Pokažimo to na primjerima, recentnim i onim prošlim. Dakle, najvažniji su, recimo nažalost, svjetonazor i promocija. Zašto je, primjerice Tomislav Tomašević u tako golemoj prednosti u utrci za grad Zagreb iako je riječ o političaru bez iskustva, društevnom aktivistu s programima koji se ne razlikuju bitno od drugih? Premda se trudi ne govoriti previše o ideološkim temama (omaklo mu se ono o maršalovu trgu) kako bi pridobio što širi krug glasača, njegova se ideološka pozicija nekako podrazumijeva, ona je i dosad dovoljno istaknuta.

Njegovi najbliži suradnici su Rada Borić, Vili Matula, Urša Raukar, Ivana Kekin i niz drugih prononsiranih ortodoksnih salonskih ljevičara, a s velikim simpatijama o njemu pišu kolumnisti iste orijentacije. Po svemu sudeći, on se ne misli zaustaviti samo na Zagrebu, koji mu je tek odskočna daska za osvajanje Hrvatske na programu multietničkog društva, rodne ideologije, LGBT prava, feminizma, antifašizma, et cetera. Osim mase neupućenih građana, on računa na onaj malograđanski dio Zagreba koji je oduvijek radije europska provincija nego hrvatska metropola, na “osloboditelje” iz 1945., na pripadnike etničkih skupina s istoka koji zdušno u prepunoj Areni pjevaju “Jugoslovenku” i teško da bi igdje osim u glavnome gradu postigao bilo kakav uspjeh vrijedan pozornosti. On na svojoj strani ima nevjerojatnu potporu medija i anketara kakva nije viđena još od doba predsjedničke kampanje Stjepana Mesića. A zacijelo sve se to radi s jasnim ciljem i sve to netko na koncu plaća. Miroslav Škoro je kao najizgledniji protukandidat po svemu suprotna opcija, ali za razliku od idealizirane medijske slike Tomaševića, Škoro je od same svoje pojave na političkoj sceni izvrgnut pravom medijskom komplotu. Uđe li u drugi krug, on nipošto ne bi smio bježati od ideoloških tema, već bi baš morao razobličiti Tomaševićev ideološki profil za one koji ne znaju o čemu je riječ.

Da je Sanader u prilici, popeo bi se na ‘tron’

U Splitu je, ne tako izrazit, ali ipak favorit Željko Kerum, koji baš i ne predstavlja neki moralni uzor. Ali on je nekako blizak običnom puku iako je imovinski od njega udaljen miljama. Nekako je, što bi rekli Splićani, “smišan”, nema dlake na jeziku, zna pogoditi u žicu žešćih domoljuba, podizao je spomenik Tuđmanu i križ na Marjanu, u usporedbi s protukandidatima on je osebujan, skreće pozornost na sebe i mediji ga ne mogu zaobići ni kad bi to htjeli. A da pojedine afere posebno ne impresioniraju birače pokazuje cijeli niz slučajeva korumpiranih političara koji su unatoč korumpiranosti zadobivali povjerenje građana. Božidar Kalmeta osvojio je najveći broj preferencijskih glasova na posljednjim parlamentarnim izborima, Milan Bandić bi opet pobijedio, Zdravka Mamića i dalje mnogi smatraju velikim i zaslužnim čovjekom, Stjepan Mesić je lako pobjeđivao, a pobijedio bi i danas iako se znalo za njegove manipulacije s čekovima iseljenika. Nisam siguran da se “ćaća” Ivo Sanader, kad bi bio u prilici, ponovno ne bi uspeo na tron. Drugog najizglednijeg pretendenta za splitskog poteštata Vicu Mihanovića nitko ne bi ni primijetio kad bi se pojavio kao nezavisni kandidat, ali iza njega stoji jaka mašinerija HDZ-a, daleko jača nego u Zagrebu. Ipak, moglo bi ga koštati sve veće nezadovoljstvo tradicionalnih stranačkih simpatizera smjerom kojim je stranka krenula.

Ovih nekoliko primjera pokazuje kako su moralni lik političara i programi koje oni nude daleko manje važni od ideološke iliti svjetonazorske opredijeljenosti, koja je, uz medijsku promociju koja opet ovisi o novcu i o ideološkom smjeru samih medija, ipak najvažanija. Korijene takvog stanja stvari trebalo bi potražiti u nekim mentalnim crtama nacije i u povijesnim okolnostima u kojima su se ti mentaliteti formirali. Kad bi se provelo sociološko istraživanje o vrijednostima koje hrvatski narod najviše cijeni i poštuje, zacijelo bismo na istaknutim mjestima dobili kršćanski moral, poštenje, nacionalni ponos i slobodu, obitelj i tomu slično. Ali jedno je ono kako se ljudi deklariraju pred općenitim pitanjima, a drugo je kako se u realnom životu i u konkretnim odlukama ponašaju. Postoje dosta proširene, neću reći dominantne, crte duhovnog stanja nacije.

Prva je podložništvo i kompleks manje vrijednosti kao rezultat državne i nacionalne podčinjenosti raznim osvajačima i kolonizatorima, fizičkim i kulturnim. Uvijek je vrednije i bolje ono što dolazi izvana, iz nekog velikog svijeta, od vlastitog, a ono što je površnije, nakaradnije, gluplje kao da se bolje i brže prima od onoga što je zaista vrijedno. Dubrovnik je “hrvatska Venecija”, Dalmatinska zagora “hrvatska Toskana”, Marko Veselica “hrvatski Mandela”, Vlado Gotovac “hrvatski Havel” itd. I dandanas mi se hvalimo kako su hrvatske vojnike hvalili Napoleon i Marija Terezija, kako su naši vojnici hrabro ginuli pod Moskvom, u Galiciji i u Tridesetogodišnjem ratu, ponosimo se pandurima baruna Trenka koji su ginuli za “njezino veličanstvo”, hvalimo se Dalmatincima koji su svojim tijelima štitili druga Tita, hvalimo se i našim vojnicima u NATO-ovim operacijama. Hvalimo se sluganstvom, hvalimo se što smo bili topovsko meso za tuđe interese. Domovinski je rat predstavljao prekid takve povijesti, ali kao da ukorijenjeni stari kolonijalni mentaliteti ostaju u nama i dalje.




Druga je crta negativnog mentalnog sklopa još uvijek snažan hajdučki mentalitet. Oteti, ubiti, opljačkati, pa to i nije ništa strašno. Nogometni navijač nikada neće priznati sudačku pogrešku ako je u korist njegova kluba, ali će lako proglasiti lopovlukom svaku odluku koja mu ne idu u prilog. Pjesme o uskocima i hajducima pjevaju o junacima koji pale sela i gradove, pljačkaju stoku i odvode djevojke u roblje, ne razlikujući Turke od kršćana. Zato ni primjeri pljačke kojoj svjedočimo svakodnevno ne nailaze baš na opću osudu i zgražanje. Rezon je: pa i ja bih kad bih mogao!

*Stavovi koje autori iznose u svojim kolumnama njihovi su osobni stavovi, nisu nužno i stavovi redakcije portala Dnevno.hr.

Autor:Josip Jović/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.