Umjesto demokracije – ‘diferencijacija’

Borba se vodi između dojučerašnjih suradnika, a jedini cilj je ovladati stranačkom strukturom. Nema novih ideja, nema rasprave o ključnim problemima, nitko ne pokušava ponuditi bilo kakva rješenja

Diferencijacija je proces koji je krajem osamdesetih, u zadnjoj fazi raspada Saveza komunista, zahvatio tu organizaciju. U politički žargon ulazi u trenutku kada su sve „ideje“ socijalizma, kao i sam model upravljanja ondašnjom državom, već dobrano potrošene. Iako je i zadnjem partijskom sekretaru tog vremena bilo potpuno jasno da vladajuće strukture nisu sposobne nositi se s teškom gospodarskom, financijskom i političkom krizom, te da partija služi samo za zbrinjavanje i „uhljebljivanje“ vlastitih političkih kadrova (ne treba zaboraviti da je tadašnji SK imao gotovo dvije tisuće stalno zaposlenih samo u Hrvatskoj, op.a.) privid „demokratskih zbivanja“ davale su skupine nezadovoljnika koje su u zazivanju reformi i ograničenih promjena tražile spas ugroženog sustava. Radilo se tek o pozivima na „prestrojavanje“ unutar partijskih redova, bez ikakve ambicije da se izađe iz uskih ideoloških okvira. No i na takve, u osnovi beskorisne i ograničene napore, odmah je uslijedila reakcija u vidu poziva na mobilizaciju „zdravih snaga“ koje bi im se suprotstavile. Njih su činili mahom stranački birokrati, onovremeni uhljebi na raznim funkcijama, u pravilu pripadnici aktualne partijske oligarhije koji su bdjeli nad partijskim članstvom i čuvali ga od „skretanja“ i “zastranjivanja“ bilo koje vrste. Čitav taj politički cirkus, kojega smo tih godina pratili kao da nam o njemu ovise životi, samo je ubrzao politički, gospodarski i svaki drugi raspad i partije i države koju su htjeli sačuvati. Famozni proces „diferencijacije“ nije na kraju pomogao onima koji su na taj način „zbijali redove“, braneći tobože „zdravo partijsko tkivo“, a zapravo radeći na eliminaciji pretendenata na svoje pozicije. Nije pomogao ni onima što su kritizirali postojeća vodstva, neiskreno se pozivajući na tobožnju „unutarnju demokratizaciju“, koja im nije bila ni na kraj pameti, nego tek sredstvo za otvaranje prostora za njihovo preuzimanje partijskog trona.

Gdje je nestala hrvatska drskost i slobodoumnost?

Danas slične „partijske probleme“ imaju dvije najmoćnije hrvatske stranke. S izuzetkom HDZ-a iz Tuđmanova razdoblja, obje su posljednjih petnaest godina pokazale zabrinjavajuću razinu nesposobnosti rješavanja važnih životnih problema, pa čak i gubitak svijesti o njihovom postojanju. U to gotovo nitko ne dvoji, osim onih koji su im prisegnuli na „vjernost“. Takvi su pak u posljednjih petnaest godina HDZ čas detuđmanizirali čas retuđmanizirali, a SDP čas ideološki izgrađivali čas amerikanizirali, stavljajući se bespogovorno na raspolaganje svakoj od tih politika i koristeći svaku promjenu „kursa“ za stjecanje još nekog zrna političke moći. Pristajući na svaku varijantu, „vladajuće“ stranačke politike u svemu su tome potpuno izgubile i najmanju vjerodostojnost. No ona im i ne treba, jer ju nitko od njihovih stranačkih sudrugova i ne traži. Vjerodostojnost je samo problem i prepreka za ostvarivanje „viših ciljeva“. Jer inače se ne bi potpisala koalicija Domoljubne koalicije i Milana Bandića, a da vodstvo zagrebačkog HDZ-a ne da ostavku. Ovako je ono, nakon što je žestoko kritiziralo izgradnju dviju Bandićevih fontana, bez ikakvog problema podržalo izgradnju još triju. Istovremeno se njihov šef Mikulić na stranačkom skupu u povodu obljetnice osnivanja stranke u Zagrebu pozvao na vjerodostojnost u politici i zaradio frenetičan pljesak zagrebačkih HDZ-ovaca, koji su stvarali stranku dok je on bio funkcioner Socijalističke omladine.

Gdje su hrabri ljudi devedesetih?

Postavlja se pitanje gdje nestadoše hrabri ljudi iz devedesetih i kako su ih tako lako zamijenili ovi iz razdoblja diferencijacije iz osamdesetih? Zašto su Hrvati, koji su se toliko borili za demokraciju i višestranački parlamentarni sustav, pravnu državu, vladavinu prava i socijalno-tržišno gospodarstvo, dopustili ovakvo političko propadanje i kompromitaciju već ostvarenog? Kako to da se narod, koji se tako hrabro i odlučno suprotstavio komunizmu, njegovoj policiji i vojsci, snagama sigurnosti, Udbi, KOS-u, pa i otvorenoj agresiji, odlučio bespogovorno tavoriti kao zatočenik dviju nesposobnih stranačkih oligarhija? Kako to da se nekadašnja drskost u traženju i zalaganju za vlastita prava stopila u jedan, jedinstven, glasan i nepomućeni pljesak onima koji su najzaslužniji za njihovo dugogodišnje gaženje? Kako to da se sva naša energija, koju smo pokazivali devedesetih godina prošloga stoljeća, pretvorila u podložništvo lažnim vođama i njihovim nesposobnim sljedbenicima? Kako to da se sva kritika svela na bespomoćno slijeganje ramenima? I da se dvoranama prolama pljesak potpore demagozima bez ikakva pažnje vrijedna političkog sadržaja?

Nekritičko udaranje dlanom o dlan

Naša današnja neizdrživa politička situacija, ne u smislu vladavine lijevih ili desnih, već u smislu ograničenosti samog modela vladanja, kojega izgleda nitko ne kani promijeniti, rezultat je našeg nekritičkog udaranja dlanom o dlan na sve što kažu naši „vođe“ i kolektivnog ustajanja na svaku laž s kojom pred nas izađu „naši“, a sve kako se ne bi dopustila pobjeda „njihovih“. Uživljeni u takvo stanje svijesti nećemo okolišati svaku kritiku SDP-a proglasiti filofašizmom i ustaštvom, a svaki glas upozorenja na greške HDZ-a označiti etiketom Udbe i KOS-a. I to nam se čini sasvim u redu kada takve kritike dolaze izvana. No što kada se i među „našima“ počnemo dijeliti na „naše“ i „njihove“? Što kada SDP-ovci počnu birati između Milanovića i Ostojića, a HDZ-ovci Karamarka i Brkića? Kako će ta politička borba izgledati i na koji ćemo način u njoj zaposliti svoje dlanove? Tko će u srazu dvojice SDP-ovaca biti ustaša? Tko će od pretendenata na HDZ-ov tron biti optužen da radi za Udbu ili KOS? I što ćemo dan nakon izbora učiniti s njihovim sljedbenicima?

Naizmjenično vladanje sve siromašnijom državom

Na žalost, logika političkog sustava omogućila je SDP-u i HDZ-u da naizmjenično vladaju sve siromašnijom državom bez ikakvih ozbiljnijih posljedica. Jedina „šteta“ takve njihove nesposobnosti im je čitavo vrijeme zapravo išla na ruku: politička apstinencija i smanjena očekivanja građana širili su prostor njihova utjecaja i do još snažnijeg izražaja dovodili učinak njihovih „stranačkih vojski“, kojima upravlja probrani „zapovjedni kadar“. Pet posto stanovništva organiziralo se u okrilju ovih dviju grupacija, zadovoljni i sigurni da nakon svake faze „oporbe“ slijedi faza „vladanja“. Zbog toga se više i ne trude ponuditi suvisla rješenja za nagomilane probleme. To se, na žalost, u jednakoj mjeri odnosi i na vodstvo i na članstvo, koje je gotovo eutanazirano nedemokratskim postupcima i procedurama na koje se više nitko i ne obazire. Strukture obiju stranaka su „prokužile“ taj model i fokusirale se ponajprije na unutarstranačko pozicioniranje bilo kakvim, pa i najbrutalnijim metodama na koje nitko ne reagira. Za vrijeme Sanadera javnost je takvim postupcima pljeskala. Za vrijeme Milanovića to pripisivala njegovom rođenom „liderstvu“. Sva stranačka aktivnost ostalih svela se na držanje „mrtve straže“ pokraj svake tako osvojene kadrovske političke „kote“.

O ozbiljnim problemima samo dok traju kampanje

Oni koji oko ovoga imaju neke dvojbe neka pokušaju odgovoriti na jednostavno pitanje: mogu li se prisjetiti ijedne prilike kada su SDP ili HDZ sazvali neku od sjednica svojih stranačkih tijela, poput središnjeg, glavnog odbora ili konvencije, s namjerom da rasprave bilo koji od problema o kojima rado govore u kampanjama? Zaboravimo pritom na čiste PR-ovske floskule i razgovore bez zaključaka i odluka. Je li postojala ijedna sjednica Središnjeg odbora HDZ-a sazvana da se raspravi i nađe odgovor na pitanje odlaska „više od stotinu tisuća mladih i obrazovanih u samo tri posljednje godine?“ Ili sjednica Glavnog odbora SDP-a s ciljem da se razmotre uzroci, stanje i način rješavanja problema blokiranih i ovršenih građana? Zašto nije pokrenuta zajednička inicijativa da se problemu demografskog izumiranja nacije posveti sjednica Sabora? Je li sazvana stranačka konvencija, ili barem neko od važnijih nacionalnih tijela SDP-a ili HDZ-a, da se vidi kako riješiti probleme branitelja, koji su još pod šatorom iako sada imaju „svoju“ predsjednicu, „svoju“ vladu, „svog“ ministra i „svoju“ saborsku većinu. Zašto nije sazvan „izvanredni“ Središnji odbor zbog alarmantnog stanja na granicama kad su nahrupile izbjeglice?

Čavao u lijes hrvatske države

Posve je očito da političke stranke ne vode suvisle politike usmjerene na rješavanje stvarnih problema. One o njima samo prigodničarski govore i za njihovo postojanje okrivljuju druge. Dozlaboga mršavi i nakaradni politički procesi odvijaju se „reda radi“ i nemušto fingiraju unutar vlastitih nedemokratskih struktura, bez ikakvog utjecaja članstva. A onda, kada svake četvrte godine ipak dođe i taj neizbježan trenutak u kojemu članstvo treba sudjelovati, ono zapravo i ne zna što mu je činiti, osim opredjeljivati se za pojedince koji im se nude bez ikakvog programa i ideje, u atmosferi međusobnog optuživanja i sumnjičenja. Tada onaj tko je u „poziciji“ svoje izazivače prokazuje kao ambiciozne pojedince koji žele „unijeti nered“ u „naše redove“ i poremetiti unutarstranačku idilu, dok mu pretendent na njegovo mjesto predbacuje odgovornost za odluke koje su zajedno donijeli i postupke koje je ovaj provodio bez ijednog pokušaja njihova protivljenja. U tim procesima, koji na koncu rezultiraju uklanjanjem pripadnika poraženog tabora, došlo je do stvaranja zabrinjavajućeg fenomena.

Karijeristi i poltroni – najutjecajnija skupina u obje stranke

Pojavio se, stasao i ojačao sloj onih stranačkih dužnosnika „srednje klase“ koji se ne opredjeljuju niti za jednu stranu ili pak prijetvornički podržavaju obje, koji svojim utjecajem trguju, dilajući sa svim stranama ispod stola do posljednjeg trenutka. Njihove „usluge“ postale su s vremenom presudne za pobjedu, pa su i nagrade pozamašne. Cijena takvog odnosa snaga je akumulacija moći u rukama karijerista i poltrona, i unutar HDZ-a i unutar SDP-a, kao i sve dominantniji položaj za probleme naroda i države potpuno nezainteresiranih „trgovaca stranačkim utjecajem“ na svim razinama stranačke hijerarhije.

Iz ovog sloja ljudi u pravilu se regrutiraju oni koji nakon „pobjede“ predvode progon onih koji su u prethodnom razdoblju prema vlastitoj organizaciji imali „nedopustiv politički i idejni odnos“. Traže se glave onih koji su propitkivali odluke svojih lidera dok su se aktualna stranačka vodstva „borila za ostvarivanje našeg programa“, a zapravo što boljeg pozicioniranja vlastitih kadrova u sustavu državne uprave. U SDP-u se, primjerice, glavne izazivače (Komadina, Ostojić) proziva zbog, ondašnjim rječnikom rečeno, “pasivnog ponašanja prema ostvarivanju i provođenju stavova i zaključaka vodstva“. U HDZ-u glavni izazivači još uvijek procjenjuju svoje šanse nakon neprekinutog niza od tko zna koliko „pobjeda“ postignutih pod sadašnjim vodstvom. Ne ulazeći u analizu tih pobjeda, jer se njima ne smije „gledati u zube“, čini se da će i branitelj „naslova“ Tomislav Karamarko i njegov dojučerašnji suradnik, a sada glavni oponent, Milijan Brkić, glavno težište borbe prebaciti na pitanje tko je za njih zapravo „zaslužniji“.

Kriza vodstva ili čitavih stranaka?

Imaju li SDP i HDZ svojih slabosti? Očito da imaju. Glavna je da u svojim redovima nemaju nikoga tko je o njima spreman govoriti. Niti u jednom trenutku gospodarske i financijske krize ni HDZ ni SDP nisu pomislili sazvati izvanrednu sjednicu Predsjedništva, a kamoli nekog šireg tijela ili sabora stranke. Nitko od članova, nitko od silnih zasebnih oblika organiziranja, nitko od općinskih, gradskih ili županijskih organizacija to nije nikada zatražio. Nitko nije postavio pitanje kako ćemo prevladati krizu ako o njoj ne budemo razgovarali. Koje je zaključke uopće donijela ijedna od ovih dviju za sudbinu države najodgovornijih stranaka, a koji su usmjereni na poboljšanje životnog standarda, na jačanje gospodarstva? Naravno, ako zabravimo izborna obećanja, na koja se ionako nitko više i ne osvrće. Radi li se o nemoći aktualnih vodstava ili čitavih stranaka? Je li opstanak političara na sceni uopće povezan s ostvarivanjem gospodarskog napretka i otvaranjem radnih mjesta? S porastom zaposlenosti i dizanjem standarda? S rejtingom države koji nam je tako dugo na razini smeća? Jesu li članovi SDP-a i HDZ-a zadovoljni rezultatima politike svojih vodstava? Je li opstanak sadašnjih političara vezan uz postizanje ikakvih rezultata? Imaju li pripadnici stranačkih vodstava uopće potrebu dokazivati se pred ikim osim pred stranačkim tijelima? Koji je smisao unutarstranačkih izbora? Ostaje li išta nakon njih osim kratkotrajnih i prilično nemaštovitih verbalnih vatrometa? I članstva koje zapada u sve veću apatiju?

“Mačekov kriterij” za bavljenje politikom

Čini se da se ravnoteža moći dviju najvećih stranaka pretvorila u našu apsolutnu nemoć. Izgleda da su nam stranačka vodstva sastavljena od ljudi koji ispunjavaju davno postavljen „Mačekov kriterij“ po kojemu se politikom ne može baviti onaj tko nema barem dva stana, kuću, automobil i pedeset tisuća eura ušteđevine. Koji nisu u stanju donijeti niti jednu mjeru koja bi riješila postojeće probleme, već se bave isključivo mjerama koje bi trebale spriječiti eskalaciju našeg nezadovoljstva. Ne nude nam lijekove, već nas kljukaju sedativima. Jedinstvo stranaka, koje se gradi monopolom vodstva na istinu, nije stvar samo članova tih stranaka koji na to pristaju. Političko djelovanje mora podrazumijevati dijalog, borbu mišljenja i kritičnost. Da bi to bilo moguće, moraju se osigurati uvjeti koji će onemogućiti diskvalifikaciju, osudu i kažnjavanje onih koji misle drukčije. Ako postoji standard demokratskih izbora između više kandidata onda njegovu primjenu nitko ne može proglasiti nepoželjnom i nepotrebnom. A upravo je to napravilo vodstvo HDZ-a, kada je proglasilo nepotrebnim unutarstranačke izbore koji su se trebali održati prije tri godine. Jesu li ove „pobjede“ HDZ-a njegov maksimum? Što bi bilo da je stranka prije tri godine napravila zbore na svim razinama i u politiku uključila nove ljude? Bi li i tada HDZ slavio pobjedu koju je ostvario s tek trećinom vlastitih zastupnika u Hrvatskom saboru? Je li sve to samo posljedica zatiranja prava na drukčije mišljenje? Jedno je sigurno: tamo gdje nema zaštite drukčijeg mišljenja nema ni prava na mišljenje. A tamo gdje nema prava na mišljenje nema ni demokracije. Za koju izgleda nitko više nije zainteresiran. Jer nitko više ne spominje reformu političkog sustava, promjenu Izbornog zakona i zakona o političkim strankama. Zar zbilja nitko ne želi propisati minimalne demokratske standarde i procedure koje neka skupina mora zadovoljavati da bi se mogla zvati političkom strankom? Zar je svima uistinu svejedno da se s istim brojem dobivenih glasova može imati deset i tek jednog zastupnika u Saboru? Zbilja?