fbpx

I u drugom Obaminu mandatu američki rasizam sija u punom sjaju!

Autor: Nikica Gović / 7Dnevno / 8. svibnja 2015.

U novije vrijeme sofisticirano protiv rasizma prosvjeduju i pripadnici američkog društvenog establishmenta, ali sve to je bez većeg učinka. Američke sigurnosne snage crnačko stanovništvo drže u brutalnoj represiji i društvenoj diskriminaciji. Nijedna policijska postaja u SAD-u nije po zakonu obvezna prijaviti ubojstva koja je počinila policija...

Rasizam u Sjedinjenim Američkim Državama je vitalan, tek na javnoj i deklarativnoj razini različit od onog početkom 60-ih kad je Martin Luther King na washingtonskom National Mallu održao svoj legendarni govor “I have a dream” protiv važećih rasnih zakona, inspiriran biblijskom Knjigom izlaska. Govor je postao glavna ikona američke demokracije, jedan od najboljih marketinških trikova Komiteta 300, svjetske vlade u sjeni koja bitno, da ne kažem presudno, utječe na izbor predsjednika SAD-a. Barack Obama, Afroamerikanac po boji kože, je trebao na razini simbolike nakon više od četiri desetljeća od Lutherova govora utjeloviti brižno građen dojam slobodarskog duha američke demokracije i postati stvarnost najpoznatije rečenice iz legendarnog govora: ”Sanjam da će sinovi bivših robova i nekadašnjih robovlasnika moći zajedno sjesti za stol bratstva.”. Na Obaminoj prvoj inauguraciji od sreće su plakali svi Afroamerikanci, od običnih ljudi do Oprah i ostalih afirmiranih u sportu i show buzzu. Plakali su i sinovi i unuci Martina Luthera Kinga. U SAD-u, u kojem bi bijelci do 2050. mogli postati manjina, u kojem zbog toga jačaju razni desničarski pokreti iz kojih se uglavnom i regrutira američka policija, i u kojem je podjela između progresivaca i radikalnih konzervativaca potpirenih vjerskim, uglavnom protestantskim, fanatizmom sve izraženija – Obama nastupa i slovi kao zaštitnik potlačenih i ponižavanih. No, je li baš tomu tako? Barack Obama odrastao je s majkom bjelkinjom te bijelim djedom i bakom. Djed mu je bio časnik američke vojske. Iako taman po rasi, Obama je kulturološki bijelac kojemu potrebnu crnačku notu daje samo njegova supruga.

Proces dokidanja rasne segregacije nije dovršen

I u njegovu drugom mandatu američki rasizam pokazao se u punom sjaju i postalo je vidljivo da proces potpunog dokidanja rasne segregacije nije završio sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kako piše u američkim udžbenicima iz povijesti. Promjena zakonskih normi koja je dovršena u tom razdoblju nije bila popraćena istinskim promjenama u svijesti Amerikanaca. Uostalom, u nekim državama na američkom jugu i dan danas postoje škole za crnu i škole za bijelu djecu. Kad ih se iz europske perspektive – po kojoj je to čista i za europsko moderno društvo nezamisliva segregacija – pita kako je to moguće, oni odgovaraju: ”To je naša tradicija koja ne utječe na svakodnevni život ni na funkcioniranje zajednice”.


Samo naivci u to i takvo obrazloženje mogu povjerovati. Da u to ne treba vjerovati dokaz je i grad Baltimore, koji čak nije ni neki grad u Alabami ili Tennesseeju, već je najveći grad savezne države Maryland. Ovih je dana zbog velike eskalacije međurasnih sukoba više sličio na neki grad u ukrajinskoj ratnoj zoni, nego na važan i relativno velik grad na istoku SAD-a, udaljen svega 60-ak kilometara od Washingtona. Goruće zgrade, potpuno polomljeni izlozi, prevrnuti i zapaljeni automobili, označili su pravu eksploziju nasilja koje se dogodilo nakon sahrane Freddieja Graya, mladog afroamerikanca kojeg su bijeli policajci u postaji mlatili do smrti. Gray je umro nakon što je pao u komu, a prethodno mu je batinama slomljena kralježnica. Ulični rat u Balimoreu pokazao je da je to ”točka na i” u događanjima koja su počela u Fergusonu prošle godine ubojstvom Michaela Browna, a nastavljena su policijskim ubojstvima Erica Garnera u Staten Islandu, Tamira Ricea, koji je imao samo 12 godina, u Clevelandu i drugih.

Uznemiravajuća policijska brutalnost nad crncima

Brutalnost američke većinski bijele policije, koja se, kako sam napisao a i što nije tajna, većinom regrutira iz desničarskih konzervativnih krugova, nad crncima je postala alarmantna. Grad Batimore čini više od 60 posto crnačkog stanovništva. Tko god je u njemu bio jasno mu je da je jedan dio grada elitni, namijenjen većinski bijelačkoj eliti, dok ostale stanovnike i Afroamerikance i tzv. white trash (urbani izraz za siromašne bijelce) gradske vlasti guše velikim nametima, mjerama štednje i sve nižim i nižim životnim standardom. Baltimore, kao i većina američkih gradova, pati od beznađa osobito mlađeg stanovništva nastalog nestankom automobilske industrije, i teške industrije koja je masovno zapošljavala i osiguravala redovit kruh i relativno pristojan život. U samom Baltimoreu mladi žive kao u zemljama trećeg svijeta. Po zlouporabama droga, psihičkim poremećajima, seksualnom nasilju i maloljetničkim trudnoćama prednjači, prema istraživanjima fakulteta Johns Hopkins Bloomberg School of Public Health – nad nekim afričkim državama.

Kad na to sve policija, koja bi ih trebala štititi, na smrt premlaćuje pripadnike crnačke većinske zajednice, ovakva eksplozija nasilja kao ova nakon Greyjeva pokopa u Baltimoreu nije nikakav pohod nasilnika i pljačkaša, već ”bezdan koji doziva bezdan” – jedan od načina otpora, gnjeva i nedostatka demokracije, izostanka mjesta u grupi ili stranci u kojoj mogu izraziti svoje nezadovoljstvo. Oni su zapravo ”prosvjednici za demokraciju”, kako američka politika, a zadnji primjer je Ukrajina, voli nazivati grupacije i frakcije koje djeluju po naputcima njezine administracije u drugim zemljama. I dok ih u tim drugim zemljama, a opet kao primjer navodim Ukrajinu i tzv. prodemokratske snage, pozivaju na suzdržanost u sukobima s policijom, kod kuće tu istu policiju ojačanu pripadnicima nacionalne garde nemilo koristi u obračunu sa svojim građanima, nakon što je ta ista policija do smrti prebila jednog od njih odnosno više njih u godinu dana. Sve to popraćeno je snažnom medijskom propagandom kojom se crnačko stanovništvo prikazuje kao problematično, sklono kriminalu i raznim oblicima rizičnog ponašanja.

Nezaposlenost među crncima dvostruko veća nego među bijelcima

O marginalizaciji Afroamerikanaca, kao i o prikrivenom ali sveprisutnom rasizmu u američkom društvu, se dovoljno glasno i dovoljno otvoreno ne govori. Ta tema gurala se pod tepih u dugom razdoblju pogodnih ekonomskih uvjeta, ali danas nakon duboke recesije kad statistike o američkom prihodu i gospodarskom oporavku govore samo u prilog elitama, dok tzv. malom čovjeku i najbrojnijem od svih – američkom radništvu, standard i dalje pada s lošeg na gore – tenzije u društvu rastu, duhovi prošlosti se bude i dio mržnje i ”krivnje” za tu situaciju se osobito od strane brojnog i loše obrazovanog bijelačkog ”lumpenproletarijata” usmjerava i protiv crnaca. Njihov pak otpor, osim na povijesnoj frustraciji, temelji se i na temi o kojoj se u SAD-u također otvoreno ne razgovara, a to je američki ekonomski model koji, unatoč retorici o Americi kao zemlji šansi u kojoj svatko može ostvariti svoj ”američki san” – šanse za svih ipak nisu jednake. Iako se, inspirirana Kingovim entuzijazmom, 60-ih godina prošloga stoljeća kod mladih crnaca rodila nada u bolju budućnost, pravo na dobro obrazovanje i bolji standard života, a neki su u tome i uspjeli – neumoljiv jezik brojki govori drukčije. Nezaposlenost među crncima je dvostruko veća nego među bijelcima, crnkinja zarađuje 70, a crnac 75 posto plaće bijelaca za isti posao. Primjerice, 2005. godine bijelačke obitelji u SAD-u zarađivale su 11 puta više od crnačkih, a 2009. čak 20 puta više. Dvostruko više tamnopute nego bijele djece ne završi srednju školu. Istraživanje provedeno na 16 američkih sveučilišta pokazalo je da jedan od pet afroameričkih studenata prijavljuje neku vrstu rasne diskriminacije, itd. Stoga pobune sa žrtvama i masovnim uhićenjima kakva je zadnja u Balimoreu govore o dubokim korijenima nikad nestalog američkog rasizma. Već spomenuto ubojstvo tamnoputog dječaka Tamira Ricea, koji je u rukama imao igračku a bijeli policajci laki na obaraču su odoka procijenili da drži oružje, dovedeno je do sarkazma kad je tim pravnika koji je u parnici po tužbi obitelji Rice zastupao grad Cleveland sudnici iznio tvrdnju “da je 12-ogodišnje dijete krivo za vlastitu smrt jer nije slušalo policiju”. Sve policajce porota je oslobodila krivnje i za ubojstvo tamnoputog Johna Craforda dok je u ruci držao zračnu pušku koju je razgledao u trgovini oružja u Beavercreeku.




Rasno pristrana policija crncima rutinski uskraćuje ustavna prava

U Fergusonu, u kojem je započela serija velikog crnačkog bunta prošloga ljeta, istraga Ministarstva pravosuđa je utvrdila kako su od sveukupnog broja uhićenih u prošloj godini čak 97 posto crnci. Utvrđeno je da se crnačkom stanovništvu rutinski uskraćuju ustavna prava kroz neutemeljena uhićenja i druge načine koje provodi rasno pristrana policija. Državna revizija rada policije grada Fergusona utvrdila je da policajci u tom gradu pretjeranu silu koriste isključivo prema crnačkom stanovništvu. Ferguson, nakon nasilnog ubojstva maloljetnog crnca Michaela Browna i nereda koji su uslijedili, bio je ujedno i trenutak da se stvari postave na drukčiji način i spriječi eskalacija bijelačke policijske sile, a potom bunta i u drugim američkim gradovima. Ali, unatoč provedenim istragama federalnih tijela, nije se dogodilo ništa. Sasvim suprotno – Ministarstvo pravosuđa je objavilo kako neće podići optužnicu protiv Darrena Wilsona, bijelog policajca koji je sa šest hitaca iz pištolja ubio mladog Browna. Odluka je bila suprotna iskazima brojnih svjedoka koji su kazali kako ubojstvo nenaoružanog tamnoputog mladića nije bilo ničim izazvano, i da je bilo gotovo Wilsonov hir. Nije teško zaključiti da odluka Ministarstva pravosuđa nije bila pravno, već politički utemeljena. Neoptuživanjem policajca ubojice najviša pravosudna razina SAD-a poslala je poruku potpore policijskom nasilju.

Četiri mjeseca nakon ubojstva u Fergusonu, Obamina administracija najavila je osnivanje operativne grupe zadužene za jačanje odnosa između lokalnih policija i građana koje ta policija inače treba štititi. Sam Obama je kazao kako glavni problem nije u policijskom nasilju (zbog kojeg mrtvozornici imaju pune ruke posla, op.a.) već u tome što lokalno stanovništvo dovoljno ne podržava rad policije. Ova izjava predsjednika SAD-a mi do dan danas nije jasna. Federalnim istragama slučaja Brown i ostalih globalno najpoznatijih policijskih egzekucija u SAD-u Bijela kuća pokušala je domaćoj, ali i svjetskoj javnosti pokazati da policajce ubojice želi privesti pravdi. Sasvim je jasno da je bila riječ samo o prividu, ”prodavanju magle”, baš kao što je privid i osnivanje operativnih grupa za koje je odmah naznačeno da njihov rad nema pravnu, već simboličnu snagu. Na takav zaključak navodi činjenica da je u isto vrijeme Obamina administarcija podržala federalni program prebacivanja vojne opreme iz Pentagona u lokalne policijske stanice. Logično je pitanje što će policijskoj postaji u Fergusonu, Clevelandu, Baltimoreu i drugim američkim gradovima strojnice teških kalibara, oklopna vozila, bespilotne letjelice i slično oružje vrijedno milijarde dolara? Odgovor bi bio da takav isključivo vojni arsenal ne služi policiji, osim ako se ne očekuje da se tim oružjem guše otpori prema postupanju vlasti i odlukama vlasti.




”Trebalo je dosta vremena, ali isplatilo se čekati. Duboko u sebi sam znala da će on na kraju biti uhićen i zbog toga osjećam veliko olakšanje” – pomirljivo je 2005. godine rekla Carolyn Goodman, majka Andrewa, jednog od triju tamnoputih mladića ubijenih 1964 godine. Više od četrdeset godina čekanja, osim što je posve neimanentno zemlji koja sebe smatra perjanicom demokracije u svijetu, odnosi se na uhićenje Edgara Ryna Killena, bivšeg vođe Ku Klux Klana kojeg optužnica tereti za to ubojstvo. Četrdeset godina je trebalo da Mississipi dobije dovoljno odvažnog šerifa koji će se odlučiti na uhićenje visokopozicioniranog ”klanovca” koji je cijelo vrijeme iza sebe imao potporu i političkog i kaznenog aparata te savezne države. Prema tom tragičnom događaju, 1988., čak je kao poziv na pravdu i snimljen film ”Missisipi Burning” (Misisipi gori” ) s Geneom Hackmanom i Willemom Dafoeom u glavnim ulogama, koji u društvenom smislu nije proizveo nikakav učinak.

Klanovska zaštita predrasuda i ksenofobičnih interesa bijelih protestanata

Ku Klux Klan osnovan je 1865. kao organizacija koja zagovara prevlast bijelih protestanata u SAD-u. Iako u smislu političkog spektra predstavlja ekstremnu desnicu, Klan nikad nije djelovao kao politička stranka, već se bavio lobiranjem i zaštitom ksenofobičnih interesa bijelih protestanata, i očuvanjem predrasuda. U današnje vrijeme više ne pale križeve, ne ubijaju nasumično i proizvoljno, ne izvlače iz kuća crnce i vješaju ih na prvo stablo, ali njihovi ciljevi nisu promijenjeni. Organizirani su u 41 američkoj saveznoj državi sa šest do osam tisuća aktivnih članova u svakoj. Uvučeni su u američku politiku, njezina tijela, uključujući Kongres, te u američko pravosuđe. Na internetu se mogu naći stranice i blogovi bivših američkih kongresnica i kongresnika iz čijih je stavova, i saveznih država iz kojih su birani za Kongers, jasno da su proizvod lobiranja Klana. Uglavnom iznose ekstremno desne stavove upakirane u vjerski fanatizam protestantskog kršćanstva, koji zvuče kao najopskurnija, ponekad i tragikomična, teorija urote. Održavaju svoje godišnje kongrese, njeguju neformalna okupljanja, zajedničke roštilje, i tradicionalna Ku Klux Klan vjenčanja. U tim posebnim prigodama ne odriču se ni svojih sablasnih bijelih odijela s kukuljačama preko lica. Toj dobro ustrojenoj organizaciji počele su se priključivati i druge ultrakonzervativne bijelačke organizacije u SAD-u koje se protive homoseksualnosti, međurasnim vezama i imigrantima. KKK je usmjeren i na poticanje antisemitizma, homofobiju i mržnju prema katolicima. Ali njegov core bussines i glavni fokus je i dalje mržnja prema drugim rasama, posebice crncima, tj. ”potomcima robova”, kako ih nazivaju. Dakako da se na cijelu ovu situaciju, osobito u drugoj polovici 20. stoljeća, počeo stvarati i američki ”crnački rasizam”, u kojem je uostalom i islam našao svoje mjesto i pogodno bunjište za radikalizaciju, prvenstveno kroz obraćenje poznatog prvaka u boksu Cassiusa Clayja koji je s vjerom promijenio ime u Mohamed Ali – te kroz djelovanje Malcolma Littlea ili Malcolma X-a, čije naslijeđe živi i danas ali ne predstavlja značajnu ugrozu američkoj nacionalnoj sigurnosti. Još dok je Malcolm bio dijete oca su mu u Nebraski ubili pripadnici Ku Klux Klana. Otac mu je bio član udruga za poboljšanje života crnaca, a njegovu likvidaciju lokalna policija je prikazala kao nesretan slučaj, iako mu je glava bila odvojena od tijela. Malcolm je u pubertetu započeo život sitnog kriminalca. S 12 godina postao je štićenik Doma za nezbrinutu djecu države Michigan. Kada je napunio 17 zaposlio se u putničkom vlaku kao perač posuđa na liniji Michigan-Washington-New York. Kada je zaradio dovoljno novca preselio se u New York kod rođaka. Uskoro je postao svodnik i narko diler, kasnije i ovisnik, 1952. pušten je iz zatvora nakon 10-ogodišnje kazne zbog krađe i tada se pridružio pokretu Nacija Islama (Nation of Islam).

FBI uništava Crne pantere – radikalni crnački socijalistički pokret

Promijenio je svoje prezime iz Little u X. To je učinio u znak poštovanja prema svojim neznanim afričkim precima koji su dovedeni u Ameriku kao robovi. Nakon toga otputovao je na Hadž u muslimanski sveti grad Meku. Nakon povratka iz Meke odbacio je svoju ideju na kojoj je gradio svoju karizmu – da je Đavao utemeljio sve bijele ljude. Pa je utemeljio vlastitu organizaciju bez snažnog islamskog predznaka koju je nazvao Organizacija afroameričkog jedinstva. Ponovno je promijenio ime iz Malcolm X u El-Hajj Malik El-Shabbaz. A 1965. su ga ubili pripadnici njegove bivše organizacije Nacije Islama dok je u New Yorku držao govor u kojem je kritizirao njihova vođu Elijaha Muhammada. Malcolmovo djelovanje smatra se glavnom pretečom utemeljenja stranke Crne pantere. Osnovana je 1966. u Oaklandu. Stranka je imala i svoju odoru koja se sastojala od kožnih jakni i uskih hlača. Pripadnici su imali na glavi crne beretke i tamne sunčane naočale. Najveća razlika Crnih pantera i ostalih pokreta za rasnu jednakost bila je snažna revolucionarna crta. Crne pantere ne samo da su zahtijevale rasnu jednakost, već su u mnogočemu bile radikalan crnački socijalistički pokret marksističkog tipa. Njegovi su članovi smatrali da je kapitalzam glavni uzrok rasne podjele.

FBI je protiv Crnih pantera poveo snažnu kampanju, utemeljenu na teškom kršenju zakona, kao što su pljačke, ubojstva koja su poslije pripisivali Panterama, prisluškivanje, zastrašivanje i slično. FBI-jev skup mjera neutraliziranja radikalnih pokreta, COINTEL-PRO (Counter Intelligence Program) imao je za cilj narušiti ugled, oslabiti, a potom i uništiti stranku. Čak su tiskali i lažne novine “Crna pantera”, u kojima pozivaju članove da pljačkaju, otimaju i siluju. Kako bi oslabio moć stranke, FBI je razvio široku mrežu doušnika u njihovim redovima. Uspjeli su zavaditi crnačke pokrete, a u one militantnije ubačeni su provokatori i infiltratori. Kako bi na kraju i uništili već oslabljeni pokret, počelo je i smještanje optužnica mnogim liderima, od kojih su neki poslani na robiju, a neki i likvidirani. Pantere su zabranjene 1971., a tajno su djelovale do 1882. kad su posve ugašene. Zbog veze s Crnim panterama i otvorenim istupima za prava crnaca navodno je i ubijena glazbena legenda – J.J. Cale.

U novije vrijeme sofisticirano protiv rasizma prosvjeduju i pripadnici američkog društvenog establishmenta, pa npr. hollywoodska megazvijezda Denzel Washington odbija angažmane u filmovima čiji scenariji predviđaju ljubavne scene s bijelim glumicama. Ali sve to je bez većeg učinka. Američke sigurnosne snage crnačko stanovništvo drže u brutalnoj represiji i naoko neprimjetnoj društvenoj diskriminaciji. Niti jedna policijska postaja u SAD-u nije po zakonu obvezna prijaviti ubojstva koja je počinila policija. Godišnje statistike koje objavljuje FBI su drastično krive i pokazuju manje od 50 posto stvarnoga stanja. Pa je tako ta službena evidencija prešutjela broj od 2013 ubojstava koje je počinila uvjerljivo većinski bijela policija u razdoblju od 2003. do 2009 godine. Više od dvije trećine tih ubijenih ljudi su crnci.

Autor:Nikica Gović / 7Dnevno / 8. svibnja 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.