Tužba za genocid protiv Srbije – zadnja šansa da se Vukovar i druga mjesta stradanja izvuku iz mraka međunarodne pravde!

Autor: Nikica Gović

Hrvatska je 2. srpnja 1999. tužila SRJ - danas Republiku Srbiju koja je pravna sljednica Savezne Republike Jugoslavije koja se raspala nakon osamostaljenja Crne Gore - za povredu konvencije o sprječavanju i kažnjavanju genocida i zatražila od najvišeg pravosudnog tijela Ujedinjenih naroda da presudi da je od 1991. do 1995. ta zemlja počinila genocid u Hrvatskoj, te da su građani RH bili žrtve tog genocida. Nadalje, RH traži od SRJ da kazni sve počinitelje genocida koji se nalaze pod njezinom jurisdikcijom, da se sazna istina o nestalim hrvatskim državljanima, njih još 1419, da se vrate oteta kulturna dobra, te da se u najširem smislu nadoknadi šteta RH i pojedincima.

Pred Međunarodnim sudom pravde (MSP) napokon je počelo dugo iščekivano suđenje po tužbi Hrvatske protiv Srbije za genocid. To je drugi put u 70 godina dugoj sudskoj praksi tog glavnog i najvažnijeg pravosudnog tijela Ujedinjenih naroda da jedna država tuži drugu za najgore kažnjivo djelo u popisu kažnjivih djela u međunarodnom pravu – za genocid.
Prvi slučaj je bila tužba Bosne i Hercegovine protiv Srbije gdje je masakr u Srebrenici proglašen genocidom – Srbija je proglašena odgovornom, ali ne i krivom. Tužba BiH previše se oslanjala na izvješća raznih nevladinih udruga, a premalo na svjedoke i autentične dokumente, ali i unatoč tomu presuda MSP-a nije bila neuspjeh za BiH, niti je bila razočaranje, kako su izvješćivali gotovo svi mediji. Srebrenica i njezine žrtve, te žive žrtve koje su ostale nakon tisuća i tisuća pobijenih muškaraca, sa svim svojim patnjama i traumama dobile su priznanje međunarodne pravde.

Što traži Hrvatska?

Hrvatska je 2. srpnja 1999. tužila SRJ – danas Republiku Srbiju koja je pravna sljednica Savezne Republike Jugoslavije koja se raspala nakon osamostaljenja Crne Gore – za povredu konvencije o sprječavanju i kažnjavanju genocida i zatražila od tog najvišeg pravosudnog tijela Ujedinjenih naroda da presudi da je od 1991. do 1995. ta zemlja počinila genocid u Hrvatskoj, te da su građani RH bili žrtve tog genocida. Nadalje, RH traži od SRJ da kazni sve počinitelje genocida koji se nalaze pod njezinom jurisdikcijom, da se sazna istina o nestalim hrvatskim državljanima, njih još 1419, da se vrate oteta kulturna dobra, te da se u najširem smislu nadoknadi šteta RH i pojedincima.

SRJ je, prema toj tužbi, izravno kontrolirajući djelatnost svojih obavještajnih agenata, postrojbi i različitih paravojnih postrojbi na teritoriju RH, u području Knina, istočne i zapadne Slavonije, Dalmacije, odgovorna za genocid nad hrvatskim stanovništvom iz tih područja – proces koji je također rezultirao velikim brojem prognanih, ubijenih, mučenih ili bespravno zatočenih hrvatskih državljana kao i ekstenzivnim uništavanjem imovine.
Prema hrvatskoj tužbi, tijekom četiri ratne godine počinjeno je djelo genocida etničkim čišćenjem hrvatskih stanovnika, odnosno raseljavanjem, ubojstvom 10.572 osobe, zlostavljanjem, bespravnim zatočenjima više od 7000 osoba po logorima i uništavanjem njihove imovine. Konvencija o kažnjavanju i sprječavanju genocida, koju je 1948. donijela Opća skupština UN-a, definira genocid kao djela počinjena “s namjerom uništenja, u cijelosti ili djelomično, neke nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine”.

O početku suđenja i tijeku ovih prvih dana dosta se izvješćivalo u svim domaćim medijima. Mišljenja su podijeljena – dio javnosti i politike smatra da je RH svoju argumentaciju iznijela i iznosi dobro i s mjerom u interpretaciji i intonaciji, a dio, uglavnom predvođen starim političkim i obavještajnim kadrovima i u ovom postupku vidi ”komunističku urotu”, obmanu Vesne Pusić i Kukuriku koalicije koja sve radi kako bi Hrvatska naspram ”genijalno pripremljene” Srbije izgubila taj spor. Srbija uopće nije genijalno pripremljena, a da Hrvatska misli ozbiljno i da nije točno da nema strategiju, pokazao je ključan detalj u argumentaciji iznesen u utorak, a to je autentičan zapis-izvješće KOS-a o tome kako su još u listopadu svi – i Aca Vasiljević i Veljko Kadijević i Blagoje Adžić – i dakako Slobodan Milošević – znali da ”arkanovci i šešeljevci” ubijaju Hrvate u Slavoniji, uništavaju, pale i pljačkaju njihovu imovinu, ruše njihove crkve i spomenike kulture, odnosno zatiru njihov identitet. To je dokaz koji govori o organiziranoj genocidnoj politici osmišljenoj u Beogradu u cilju stvaranja Velike Srbije, kao što i daje konture ključnoj ulozi KOS-a i njihove strukture u krvavom raspadu Jugoslavije, strukture koja je i danas snažno umrežena po svim nekadašnjim jugoslavenskim republikama, sada neovisnim državama, po kojima ”operira” i kreira procese.

Britanska politika podržava projekt Velike Srbije

Isti ”rukopis” stoga možemo vidjeti na Bleiburgu i križnim putevima 1945., i u Vukovaru, točnije Ovčari 1991., kasnije preslikan na Srebrenicu 1995. Kao što su britanske obavještajne službe amnestirale komunističke masovne zločine, tako je i MI6, 65 godina poslije u Haagu na Tribunalu za bivšu Jugoslaviju kroz presudu Šljivančaninu, Mrkšiću i Radiću amnestirao KOS. Tužba za genocid protiv Srbije stoga je zadnja šansa da se zadovolji pravda za mjesta masovnih zločina kao što su Škabrnja, Lovas i Vukovar – grad simbol hrvatske patnje i stradanja, na kojima je stvarana naša država.




Početkom procesa mirne reintegracije, točnije 1996., pet godina nakon što su svijet obilazile slike razorenog grada, pod političkim patronatom Amerike, američki forenzičari otkopali su masovnu grobnicu na Ovčari. Glavna haaška tužiteljica Louise Arbour sa svojim timom u kojem je bio i tužitelj Clint Williamson, kasnije u drugom mandatu predsjednika Busha i američki ambasador za ratne zločine, provode istragu za zločine počinjene u Vukovaru. Kompletan dokazni supstrat koji je prikupljen nismo nikad vidjeli u cijelosti, ali je poznato da je ta istraga trebala uroditi velikom optužnicom za Vukovar, a koja je na simboličnoj razini trebala predstavljati i veliku optužnicu za sve zločine počinjene u Hrvatskoj u sklopu zločinačkog udruženja i plana tadašnjeg srbijanskog političkog vojnog i obavještajnog vrha. Ali to se nije dogodilo.
Naime, završetkom procesa mirne reintegracije istočne Slavonije 1998. godine Sjedinjene Američke Države se počinju povlačiti i sferu svojih interesa sele na Bliski istok, u Afganistan. Nakon operacije ”Oluja” britanski utjecaj na području bivše Jugoslavije bio je umanjen, točnije – pritajen. U ispražnjene niše lorda Owena, Cyrusa Vancea i ostalih privremeno su zasjeli Richard Hoolbroke i drugi arhitekti Daytona. U Velikoj Britaniji na vlast dolaze Novi laburisti, što označava veliki britanski ”come back” u regiju. Glavna haaška tužiteljica Louise Arbour (Kanada) već je optužila Slobodana Miloševića i ne dovršivši mandat podnijela ostavku zbog političkog pritiska dijela zemalja članica NATO saveza da Miloševića ne optuži. Jedan od prvih poteza Blairove vlade prema Balkanu bio je usmjeren na jačanje ICTY-ja, koje je uključivalo izravan utjecaj Vlade u Londonu na kadrovsko opremanje Tribunala i znatno veći novac.
Glavna tužiteljica postaje Carla Del Ponte (Švicarska) s prioritetnim zadatkom da politikom optuženja podupre politički koncept Zapadnoga Balkana kao neke nove jugo-unitarističke forme maskirane postojanjem granica neovisnih država, te da kroz to zamagli ulogu britanske politike u podržavanju projekta Velike Srbije. Istodobno u Hrvatskoj dolazi do promjene vlasti. Stjepan Mesić svoj predsjednički mandat počinje pogrdnim vicem o predsjedniku Tuđmanu, a premijer Račan za zemlju partnera u tek započetim procesima eu-pridruživanja bira Veliku Britaniju. Britanska diplomacija 2003. naknadno ubacuje Antu Gotovinu u rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a, izjednačavajući ga time s Karadžićem i Mladićem.

Tim Carle Del Ponte nije se potrudio za Ovčaru

U sjeni tih događanja, točnije paralelno s njima, Del Ponte priprema optužbe za Vukovar. Izvrstan dokazni supstrat iz 1996. koji je vodio prema vrhu JNA, KOS-a i tadašnjeg krnjeg predsjedništva se ne pretače u optužnicu, već se selektira i razmontirava na dvije manje – prvu za pokolj na Ovčari i drugu za razaranje Vukovara. Međutim, nema kvalifikacije udruženog zločinačkog pothvata ni u kojem obliku (usporedbe radi, Praljak, Prlić i drugi su u predmetu ”Herceg Bosna” nepravomoćno osuđeni za najekstenzivniji oblik ”pothvata” unutar kojeg se nalaze još četiri manja). Za zločine u Vukovaru je optužen Goran Hadžić koji je u to vrijeme bio u bijegu, a za pokolj na Ovčari Del Ponte pred sud izvodi generala JNA Milu Mrkšića, pukovnika KOS-a Veselina Šljivančanina i pukovnika Miroslava Radića.
Prvostupanjska presuda za Ovčaru objavljena je u rujnu 2007. Bila je šokantna – Mile Mrkšić osuđen je na 20 godina zatvora, Šljivančanin na samo pet, dok je Radić oslobođen. Već u završnim riječima predmetnog tužitelja Maxa Moorea bilo je jasno da se tim Carle Del Ponte nije potrudio da ih čvrsto i utemeljeno optuži za masakr na Ovčari. Završne riječi nisu se temeljile na povezivanju dokaza, već na opisivanju mitova o brutalnosti po uzoru na rusku školu, te na psihološke karakteristike optuženih. Obrazlažući svoju presudu, sudac Kevin Parker uz ostalo je kazao: ”Sukladno točki 5 Statuta (haaški ZKP) žrtve moraju biti civili, a ne ratni zarobljenici. Ova optužnica pod točku 5 podvodi ratne zarobljenike iz vukovarske bolnice. S obzirom na to da su 194 osobe iz masovne grobnice identificirane kao pripadnici Hrvatske vojske, dakle kao ratni zarobljenici, ovo Vijeće odbacuje točke 1, 2, 3, 5 i 6 optužnice i o njima više neće raspravljati”!
Tužitelj, dakle, ne samo da je pod krivu točku zakona podveo žrtve Ovčare koji su bili pripadnici Hrvatske vojske, već nije mogao, znao ili htio povezati inače zapovjedno povezane ljude u planiranje i izvršenje organiziranog zločina osmišljenog i vođenog iz Beograda. Ovako je de facto od svake odgovornosti amnestirano vodstvo u Beogradu. General Mrkšić, inače Srbin iz Hrvatske, optužen je i osuđen za pomaganje zločina kojeg su počinili lokalni Srbi i Šešeljeva paravojska, a Šljivančaninov jedini krimen je što je poslušao Mrkšićevu zapovjed i povukao s Ovčare vojnu policiju. Tužitelj se nije potrudio dokazati da su znali za grobove koji su dan prije iskopani na Ovčari. Sud je tu činjenicu, doduše, utvrdio ali nije našao dovoljno dokaza koji bi s tim povezali optužene. Za Miroslava Radića, kakvog li paradoksa, Sud je utvrdio da nema nikakve veze s optužbama koje su mu stavljene na teret.




Šljivančanin i amnestija KOS-a

Presuda je oglašena u vrijeme predizborne kampanje u Hrvatskoj. Ivo Sanader želi drugi mandat. Politika njegove vlade prema ICTY-ju od početka mandata 2003. još je više probritanska od vlade njegova prethodnika. Na sve haaške procese i onaj za Oluju i ovaj za Ovčaru, Vlada se osvrće isključivo kao na pravno, a ne kao prvorazredno političko pitanje. Na dan presude vukovarskoj trojci, Sanader dolazi kratko na Ovčaru zapaliti svijeću žrtvama, a dva dana kasnije drži govor o radu Tribunala pred Vijećem sigurnosti koji nije polučio nikakav konkretan učinak. Stoga je i odlazak na Ovčaru i govor u New Yorku shvaćen isključivo kao dio predizborne kampanje, nešto što se s obzirom na šokiranu hrvatsku javnost nije moglo izbjeći.

Žalbeni postupak za Ovčaru završio je 2009. godine. Predsjedavajući Žalbenog vijeća sudac Theodor Meron potvrdio je kaznu za Milu Mrkšića, ali je značajno da je povisio kaznu Veselinu Šljivančaninu s 5 na 17 godina zatvora. Meronovo sudsko vijeće povezalo je ono što je obrana Mile Mrkšića pokušala bezuspješno utvrditi u završnim riječima prije prvostupanjske presude. A to je formacijska odvojenost i sudbinska uloga KOS-a za pokolj na Ovčari. Presuda je bila pravomoćna, ali je administracija predsjednika Tadića odmah kazala da će je osporavati u dijelu koji se odnosio na Šljivančanina. Što su kazali to su i učinili. Godinu dana poslije pravomoćne presude na ICTY-ju je prvi put otkad je u mandatu, prihvaćen institut revizije pravomoćne presude kao izvanrednog pravnog lijeka. U reviziji je saslušan svjedok Miodrag Panić, šef stožera srbijanske vojske u Negoslavcima. On je kazao da major KOS-a nije znao da je Mile Mrkšić izdao zapovijed da se vojna policija povuče s Ovčare kako bi pokolj mogao početi. Ta tvrdnja, bez ikakva korektiva, bila je dovoljna da Sud prvi put odluči poljuljati pravomoćnu presudu. Kazna Veselinu Šljivančaninu smanjena je na 10 godina i ubrzo je izašao iz zatvora.
Istodobno, prema neslužbenim informacijama, Šljivančanin je, osupnut sa 17 godina robije, bio zaprijetio da će progovoriti i rasvijetliti stvarnu ulogu JNA, a posebno šefa KOS-a Aleksandra Vasiljevića. On je ključ veze i izravne umiješanosti Beograda u najveći pokolj Hrvata nakon onog na Bleiburgu 1945. Haaško tužiteljstvo imalo je informaciju koju nikad nije izvelo na sudu u postupku – neospornu činjenicu da je Aca Vasiljević 19. studenoga 1991., nekoliko sati prije razvrstavanja stigao u Negoslavce. S njim je stigao i Bogdan Vujić, jedan od najiskusnijih kontraobavještajaca – reaktiviran iz mirovine kao specijalist za sastavljanje lista i razvrstavanje neprijatelja. U Negoslavcima ih je čekao njihov major – Veselin Šljivančanin, načelnik za sigurnost operativne grupe Jug. Stoga doista nije teško zaključiti čiju je ideju Šljivančanin proveo i utvrditi njegovu krivnju za pokolj. Stoga cijelu ”haašku operaciju Šljivančanin” treba promatrati isključivo kao amnestiju institucije za koju je on radio – kao amnestiju KOS-a.

U optužnici i svi logori u Srbiji

Nakon pobjede Tomislava Nikolića u Srbiji, Amerika se ponovno aktivnije uključuje u procese u regiji, a samim tim i u rad Suda za bivšu Jugoslaviju, a pravedna presuda generalima Gotovini i Markaču je i njihov interes.
Mjesec dana prije nego je objavljena pravomoćna presuda u predmetu “Oluja” počelo je suđenje Goranu Hadžiću, bivšem vođi pobunjenih Srba u istočnoj Slavoniju te dužnosniku Miloševićevih paratvorevina na području Hrvatske. Na veliko iznenađenje, ta je optužnica za Vukovar temeljito izmijenjena i nadopunjena. Ali za nebitnog optuženika, skladištara iz Pacetine. Goran Hadžić prvi je optuženik za zločine u Vukovaru za kojeg haaški tužitelj kaže da je djelovao u okviru zajedničkog zločinačkog podhvata pod vodstvom Miloševića.
U optužnici su jasno nabrojeni i svi logori na području Srbije u koje su odvođeni zarobljeni civili i branitelji nakon pada Vukovara. Do te optužnice logori su na političkoj razini uglavnom bili nešto u što se sumnjalo ili opovrgavalo da su postojali. U “pothvatu” je cijeli vojni i obavještajni vrh tadašnje Srbije, uključujući i Acu Vasiljevića, šefa KOS-a koji je još živ i za kojeg je hrvatsko Državno odvjetništvo prije dvije godine priopćilo da ga traži zbog mučenja i likvidacija u logorima na teritoriju Srbije. To je rečeno u vrijeme revizije presude za Šljivančanina i nikad više.
Je li Hrvatska sa svojim resursima bila uključena u postupak protiv Gorana Hadžića, nije poznato. Poznato je da ničim nije bila uključena u suđenje Mrkšiću, Šljivančaninu i Radiću, što je stvar i političke odluke. Nitko haaškom tužitelju tijekom suđenja za Ovčaru nije ponudio najbolje hrvatske obavještajne analitičare da barem kao svjedoci-eksperti haaškom tužiteljstvu i sudu naprave prikaz strukture zapovijedanja u JNA i u tome pozicioniraju stvarnu ulogu i važnost KOS-a.

Tijekom svih proteklih godina, pa ni sada, pa ni na svečanosti ulaska u EU, iz govora naših političara nismo čuli činjenice koje su vrlo važne i u međunarodnom pravnom i humanitarnom okviru, a to je da je Hrvatska nakon provedbe mirne reintegracije istočne Slavonije provela i Zakon o općem oprostu, te da je jedina zemlja članica Ujedinjenih naroda koja je u novije vrijeme pretrpjela agresiju, a nakon toga napravila plan povratka izbjeglih građana koji su na njezinom ustavno-pravnom teritoriju i unutar međunarodno priznatih granica najprije odbili ponuđeno im državljanstvo i podigli oružanu pobunu. Tim aktima Republika Hrvatska je pokazala namjeru i dobru volju da ih kao svoje građane reintegrira, a ne asimilira u hrvatsko društvo.
Neke druge zemlje, primjerice Eritreja i Etiopija su ta pitanja rješavale u okviru arbitražnog postupka na Međunarodnom sudu. Tada je utvrđeno da se Etiopljani koji su ratovali na “suprotnoj” strani ne mogu vratiti u Eritreju, unatoč tomu što su u vrijeme građanskoga rata imali eritrejsko državljanstvo, jer je njihov povratak, kako stoji u odluci, pitanje nacionalne sigurnosti Eritreje.

Britanski plan okončanja “jugoslavenske krize”

Presude, tj. jedna jedina zasad pravomoćna presuda za zločin nad Vukovarom – ona za Ovčaru – definitivno je i refleksija političke (ne)odgovornosti RH. Ne kažemo da je ona inducirana namjerno, u nekim dijelovima je, ali ona je prije svega odraz neimanja bilo kakve vizije i strategije budućnosti, i nerazumijevanja povijesnog konteksta ovih prostora koji se uvijek, u određenim ciklusima, s jednim te istim “igračima” ponavlja samo tražeći svoju suvremenu inačicu. U tom kontekstu, Vukovar je ostao u sumraku međunarodne pravde kao “oruđe” permanentne destabilizacije Hrvatske. Sve do početka pregovora u Daytonu britanski plan okončanja jugoslavenske krize – kako je nazivan rat u bivšoj Jugoslaviji – bio je definiran na način da se u Hrvatskoj kroz plan Z4 na teritoriju tzv. Krajine utemelji hrvatska inačica Republike Srpske, a Podunavlje priključi Srbiji i Miloševića proglasi pobjednikom. Nakon operacije Oluja, provedene pod političkim i vojno doktrinarnim patronatom SAD-a, taj se plan izjalovio. Ali to ne znači da se i dalje u društvenom smislu kojem politika i geopolitika daju okvir ne traži njegova nova inačica prilagođena novonastalim uvjetima. Zato je ovo suđenje na MSP-u posljednja šansa da se Vukovar i druga mjesta stradanja izvuku iz mraka međunarodne pravde.
Može li Hrvatska dokazati da je Srbija kao država kriva za nesprječavanje genocida i hoće li uopće sustavno razaranje gradova i sela na okupiranim područjima i organizirani pokolji poput onog na Ovčari biti proglašeni genocidom? Naoko, kad se sluša argumentacija hrvatske strane to zvuči vrlo moguće. U stvarnosti je drukčije, jer je kažnjivo djelo genocida iz namjere, kao njegovu konstitutivnu komponentu u smislu krivnje države dosta teško dokazati. O tome svjedoči primjer u jednom jedinom takvom postupku – BiH vs Srbije – Srbija je odgovorna, ali nije kriva. Pravna literatura i komentari konvencije o sprječavanju i kažnjavanju genocida u odnosu na njezinu izvornu postavku sude ekstenzivno, točnije praksu prilagođavaju vremenu, ali države za razliku od pojedinaca teško proglašavaju krivima. Dr. Davor Derenčinović s katedre međunarodnog kaznenog prava u svom stručnom članku o vezi teorije zajedničkog zločinačkog pothvata s genocidom piše sljedeće:

Protupravni postupci pojedinaca i država

“Država može biti proglašena odgovornom za navedena djela ako se utvrdi da je imala učinkoviti nadzor nad fizičkim počiniteljima tih djela. Ako je, pak, taj nadzor bio samo sveukupni, tada se djela fizičkih počinitelja ne mogu pripisati državi, ali ona može odgovarati za nesprječavanje počinjenja tih djela, odnosno za nekažnjavanje njihovih počinitelja. Sada dolazim do drugog pitanja koje je posebno važno u kontekstu promišljanja o mogućem utjecaju presude MSP-a na daljnju primjenu teorije Zajedničkog zločinčkog podhvata (ZZP) pred MKSJ. Pitanje glasi: pod kojim se uvjetima protupravni postupci pojedinaca i skupina mogu uračunati odnosno pripisati državama? U praksi međunarodnih sudova u tom smislu postoje različita stajališta. Kod procjene, mogu li se postupci pojedinaca (fizičkih osoba) uračunati odnosno pripisati tuženoj strani, MSP je odbacio primjenu testa sveukupne kontrole kojeg je usvojilo žalbeno vijeće MKSJ-a u predmetu Tadić i na kojem je inzistirao podnositelj tužbe i priklonio se starom testu učinkovite kontrole kojeg je sam formulirao u predmetu Nikaragva. S obzirom da je genocid kazneno djelo kod kojeg je potrebno dokazati da je počinitelj tempore criminis postupao s posebnom namjerom koja je upravljena potpunom ili djelimičnom uništenju određene skupine, inzistiranjem na primjeni teksta sveukupne kontrole podnositelj tužbe je nastojao dokazati da posebna namjera tužene strane proizlazi iz Odluke o strateškim ciljevima koju je u svibnju 1992. godine izdao Momčilo Krajišnik, tadašnji predsjednik Skupštine Republike Srpske i posljedičnom općem obrascu zločina koje su bosanski Srbi, a u okviru realizacije te Odluke, sustavno činili prema bosanskim Muslimanima i Hrvatima. MSP nije prihvatio tako ekstenzivnu interpretaciju sadržaja posebne namjere te je otklonio tvrdnje podnositelja tužbe da se o njezinu postojanju može donijeti zaključak na temelju Odluke o strateškim ciljevima. Prema shvaćanju suda posebna namjera kao specifična namjera da se u cijelosti ili djelomično uništi određena skupina, mora biti uvjerljivo dokazana (prikazana) s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, osim ukoliko u tom smislu ne može biti uvjerljivo dokazano postojanje općeg plana u kojem je takva namjera eksplicitno sadržana. Da bi određeni obrazac ponašanja bio prihvaćen kao dokaz posebne namjere on mora biti takav da nedvojbeno upućuje na njezino postojanje. MSP je ocijenio da su strateški ciljevi iz spomenute Odluke mogli biti ostvareni raseljavanjem stanovništva i osvajanjem teritorija, a da motiv stvaranja Velike Srbije nije nužno podrazumijevao/zahtijevao/ uništenje bosanskih Muslimana i ostalih zajednica, već njihov progon. Podnositelj tužbe, prema ocjeni MSP, nije ponudio konkretne dokaze o postojanju takve namjere kod tužene strane i to zbog toga jer nije uspio dokazati da je postojao usklađeni plan u kojem je takva namjera bila sadržana niti da su događaji koji su izneseni u tužbi ukazivali na ustrajni obrazac ponašanja koji nedvojbeno upućuje na postojanje takve namjere.”

Umjesto za genocid, tužba za agresiju?

Iz ovog se nameće pitanje: Nije li bilo bolje da je Hrvatska umjesto za genocid Srbiju tužila za agresiju? Kritičari te ideje kažu da MSP nema mandat za suđenje agresije, što nije točno. Na tom sudu se 1988. dogodio presedan kad je Nikaragva tužila SAD za agresiju, a MSP se proglasio nadležnim. Spor je završilo pobjedom Nikaragve koju je zastupao prof. Pellet s pariškog sveučilišta Sorbona, inače veliki zagovaratelj osnivanja suda za bivšu Jugoslaviju. “Kontraše”, koje je SAD financirao za vrijeme građanskoga rata u Nikaragvi, sud je presudio kao instrument američke agresije na Nikaragvu, a SAD-u dosudio odštetu koju mora isplatiti Nikaragvi. Hrvatska, koja je u tužbu krenula 1999. stihijski, nije bila sigurna hoće li se MSP uopće proglasiti nadležnim i za genocid, a kamoli za agresiju. Kad se MSP, na sam dan obljetnice pada Vukovara, 18. studenoga 2008. proglasio nadležnim za tužbu Hrvatske protiv Srbije za genocid, srpski pravni tim i političko vodstvo bili su šokirani. Srbi su se, naime, duboko oslanjali na činjenicu da je te 1991. pa sve do travnja 1992. formalno i pravno Jugoslavija još postojala, te da se sud nadležan za sporove među državama neće proglasiti nadležnim za građanski rat. Toga su se bojali i Hrvati. Ipak tijekom argumentancije o nadležnosti, hrvatski pravni tim u kojem su uz ostale i profesori Damaska (Yale), Crowford (London Colledge) i Sands (Cambridge), pozvao se na presedan – slučaj “Mavromatis” iz 1924. presuđen na ondašnjem Svjetskom sudu kojeg je MSP pravni sljednik.
To znači da se državama u nastajanju, a Hrvatska je 1991. to bila, ne može i ne smije osporiti legitimitet državnosti. Zato se i tvrdi da je 18. studenoga 2008. na Međunarodnom sudu pravde pala teza o građanskom ratu – rat u bivšoj Jugoslaviji bio je međunarodni sukob, a ne građanski rat! Šokirana, Srbija je dvije godine poslije uložila protutužbu na hrvatsku tužbu. U njoj tvrdi da je u operaciji Oluja nad Srbima u Hrvatskoj izvršen genocid, te traži od Hrvatske da zabrani 5. kolovoz kao državni blagdan i još nekoliko nebuloza. Fokusirajući se na Oluju, Srbija je računala na osuđujuću presudu Gotovini i Markaču na ICTY-ju, i na tome je gradila koncepciju svog istupa pred MSP-om. Zato je za njih 16. studeni 2012. bio dodatno šokantan – hrvatski generali su oslobođeni, a Srbija je u sljedećih godinu dana uložila sve diplomatske napore kako bi došlo do revizije pravomoćne presude za Oluju. Ali, neuspješno.

Hrvatska nije sljednica ustaške države

Nakon prvog dana iznošenja argumenata Hrvatske pred MSP-om, glavni zastupnik Srbije, diplomat Obradović je u ispadu pred novinarima govorio kako je “ovo suđenje istorijska ironija, jer ako je itko bio žrtva u istoriji, onda su to bili Srbi”. Spominjao je Jasenovac, Jadovno, istrjebljenja Srba u NDH, a predsjednika Tuđmana je nazvao “separatistom koji je razbio Jugoslaviju”. Srbija u svojoj argumentaciji koja počinje sljedećeg tjedna mora poštovati presudu ICTY-ja za Oluju, kao ono što ona i je – presuda Međunarodnog suda koja je iznad svih presuda pred domaćim sudovima. Za pretpostaviti je da će pokušati zločine nad srpskim civilima, koji su se dogodili u Gruborima i Varivodama, umjesto kao tragičan incident predstaviti kao dio hrvatske genocidne politike. NDH ne može koristiti osim kao dio mitskog govora, jer Hrvatska, članica antihitlerovske koalicije u Drugom svjetskom ratu, nije sljednica ustaške države, a i konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju genocida nije moguće primijeniti na vrijeme prije njena stupanja na snagu.
No, ne bi se čudili da Srbija krene osporavati i nadležnost Suda, pozivajući se na Ustav kojim je SRJ, kao zajednica Srbije i Crne Gore, proglašena u travnju 1992. Sve ovo pokazuje da Srbija uopće nije bila spremna niti započeti pregovore s EU-om. Bruxelles je krivo procijenio kad je Srbiji 21. siječnja ove godine odredio kao datum početka pregovora za koje nitko ne zna kad će ih završiti. Europska unija nije dobro vidjela koliko je Srbija zapravo daleko.

13. broj – 28.2.2014. 
Gazprom će pritisnuti Ukrajinu visokim cijenama plina, a moguća je i ruska vojna intervencija

12. broj – 21.2.2014. 
Islamsko-nacionalistička namjera etničkog ubojstva Hrvata u Federaciji BiH

11. broj – 14.2.2014.
Katolička crkva se, ponajviše za Benediktova pontifikata, jedina ozbiljno uhvatila u koštac s problemom pedofilije

10. broj – 7.2.2014. 
Ukrajina – sfera ruskih interesa i meta za destabilizaciju Zapada

9. broj – 31.01.2014.
Stiže opasno vrijeme – načeta “zvijer” grist će sve što stigne

8. broj – 24.01.2014.
Patrijarh Irinej u svojoj božićnoj čestitci opet iscrtao granice tzv. velike Srbije

7. broj – 17.01.2014.
Obrat u slučaju Perković-Mustač – shizoidna situacija, dosad neviđena u pravosudnoj praksi civiliziranoga svijeta

6. broj – 10.01.2014.
Slučaj Perković-Mustać – pogubna priča za cijelu tzv. hrvatsku elitu

5. broj – 27.12.2013.
Izručenje Josipa Perkovića Njemačkoj moglo bi označiti početak lustracije u Hrvatskoj!

4. broj – 20.12.2013
Dr. Željka Markić – svjetlo u mraku hrvatskog udbaškog teatra

3. broj – 13.12.2013
Srbi žele u miru dobiti izgubljene ratove

2. broj – 06.12.2013
Tjednik 7DNEVNO – Bez zadrške do istine bez ideološkog predznaka

1. broj – 29.11.2013
Ljubavni trokut Stipe Vokić-Ivana Čalić-Milijan Brkić presuđuje Sanaderu u najvećoj korupcijskoj aferi Fimi media?!

Autor:Nikica Gović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.