Stiže opasno vrijeme – načeta ‘zvijer’ grist će sve što stigne

Autor: Nikica Gović

Odluka Vrhovnog suda o izručenju Perkovića bila je prava pljuska, bolje reći šamarčina, "visokom izvoru", njegovoj vladi, njegovom Peđi Grbinu, njegovom državnom odvjetništvu, njegovim novinarima, njegovoj oporbi, i cijeloj strukturi

Vrhovni sud RH u cijelosti je potvrdio odluku prvostupanjskog izvanraspravnog vijeća prema kojoj Josip Perković može biti izručen njemačkom pravosuđu. Nobilovu ustavnu tužbu Ustavni sud nije prihvatio pa odredio privremenu mjeru neizvršenja uhidbenog naloga do konačne odluke, već je cijelu tužbu u startu, nakon što ju je razmotrio – odbio. Ali ono što je nevjerojatno je ta žilavost udbaških struktura uglavljena što u izravnim što u pokroviteljskim što u “nasljednim” odnosima u hrvatskoj politici i društvu.

“Visoki izvor” opet jaše. Ovoga puta preko Večernjeg lista poručuje da je Vrhovni sud donio protuzakonitu odluku i da će Sabor ići u proceduru autentičnog tumačenja te odluke te je dvotrećinskom većinom srušiti. Kao da se čita scenarij nekog filma koji se bavi temom sudskog procesa u Sjevernoj Koreji.

Manipulacije Milanovićevih piarušica

Nevjerojatna je ta lakoća s kojom autorica kojoj su, usput rečeno, kao i velikom dijelu hrvatskih novinara, trebali mjeseci i mjeseci da uopće shvati što je Europski uhidbeni nalog (EUN) – takvu nebulozu napiše, a urednik je pusti i još stavi na naslovnicu. Sve to govori da u kroničnom nedostatku znanja jednako tako neuki Milanovićev PR ima nažalost prostora za opasnu manipulaciju lažima i poluistinama. “Visoki vladin izvor” odnosno Premijer i njegove piarušice, opet u priču uvode već razvijenu protunjemačku komponentu (već se pitam jesmo li mi u hladnom tihom ratu s Njemačkom), odmičući odluku Vrhovnog suda od prava. Svoju bizantinsku priču bizantinski argumentiraju činjenicom da je Njemačka odbila po EUN-u izručiti tajkuna Radoševića zbog zastare. Taj začetak novoga mućenja pameti javnosti i nove velike zablude sprječava sudac Turudić ,koji se oglašava priopćenjem te “visokom vladinom izvoru” pojašnjava da Radoševićeva kaznena kvalifikacija – a to je zloporaba položaja i ovlasti u poslovanju ili prevedeno da je pokrao pare – ne spada u katalog kaznenih djela u koje, prema Okvirnoj odluci, spada ubojstvo sa svim stupnjevanjima od poticanja, pomaganja, sudjelovanja i izvršenja. Odluka Vrhovnog suda o izručenju Perkovića bila je prava pljuska, bolje reći šamarčina, “visokom izvoru”, njegovoj vladi, njegovom Peđi Grbinu, njegovom državnom odvjetništvu, njegovim novinarima, njegovoj oporbi, i cijeloj strukturi.

Vrhovni sud, naime, pojašnjava kako ubojstvo prema Okvirnoj odluci jednakoj za sve zemlje članice EU-a spada u katalog od 32 kaznena djela za koje izvanraspravno vijeće i prvog i žalbenog stupnja ne razmatra dvostruku kažnjivost, odnosno kažnjivost i po njemačkim i po hrvatskim zakonima, pa samim tim ne razmatra i je li nastupila zastara ili nije. Zastara o kojoj Milanović uporno govori od lipnja u ovom slučaju uopće nije bitna, niti ičim obvezuje sud. Ali i da slučajno obvezuje, zastara nije nastupila ni po hrvatskom zakonu kad je riječ o izvršenju Europskog uhidbenog naloga. Vrhovni sud tumači kako relativna zastara na kojoj su svoje žalbe bazirali i Nobilo i državni odvjetnik nije dovoljna da se EUN ne izvrši, već ona mora biti apsolutna. A apsolutna zastara prema zakonu koji je na snazi nastupa tek 2023. godine. I to je kraj priče.

Zabraniti “visoki izvor” u novinarstvu

Ali “visoki izvor”, pojavu koju bi u novinarstvu trebalo zabraniti – i to ne zbog novinara već zbog samih “izvora” i svih opasnih informacija koje na taj način plasiraju i prljaju društvo, politiku i mozgove naroda – presudu Vrhovnog suda očito nije pročitao. Ili mu je jedini cilj da do kraja poput zločestog djeteta koje je samo silno zločesto, a ne neki enfant terrible – bijesni i viče: “Ja moram bit’ u pravu – moje, moje, moje!”. I na taj način pokuša izsilovati intelekt i instinkt naroda i uvjeriti ga da je odluka o Perkoviću kriva. Ali, na sreću, tako nešto više nije moguće. Svako zlo za svoje dobro. Iako smo u početku govorili da ovakav skandal Hrvatskoj nije trebao tri dana prije pristupanja Europskoj uniji, sad smatram da je trebao. Jer samo ovakav skandal može zatresti i zaljuljati sustav koji vlada Hrvatskom u svim porama, izvući sve njegove aktere na površinu, učiniti ih vidljivima, i osvijestiti ljude.




Pa u tom svjetlu ova “prijetnja” da će Sabor provesti autentično tumačenje presude Vrhovnoga suda, nije ništa drugo nego gubljenje živaca i samokontrole. Sabor može to provesti jer to je u skladu s Ustavom, ali to neće i ne može imati nikakve posljedice na presudu koja je konačna i izvršena prošloga petka kad je Josip Perković u pratnji agenata njemačke Sirene transferiran u Njemačku. Autentično tumačenje je nasljeđe ruskog totalitarnog zakonodavstva, u koje ga je implementirao sam Lenjin. Neke države, poput npr. Grčke, ga također imaju u Ustavu, ali njegova primjena može biti i ostati samo na razini parlaonice. Ako parlament države svoje autentično tumačenje zakona primijeni, ili pokuša primijeniti, na pravomoćnu sudsku presudu ta država će biti kažnjena za tešku povredu prava. Tako obvezuju presude europskoga suda.

Grozničav pokušaj spašavanja Zdravka Mustača

Institut prava autentičnog tumačenja danog parlamentu odbacile su sve demokratske zemlje, osim Hrvatske i Grčke. I to je prvo što bi trebalo izbaciti van pri izmjeni hrvatskog Ustava i ustavne prakse. Jer europska pravna praksa taj totalitarni instrument kontrole s indignacijom odbacuje i kritizira. Ali to ne smeta našim vodećim političarima koji su nas godinama tukli batinom svoje lažne proeuropske orijentacije. Osim što odražava gubljenje živaca, “spika” o autentičnom tumačenju je i grozničav pokušaj spašavanja Zdravka Mustača, kojem je slobodu dosudilo diletantsko vijeće suda u Velikoj Gorici, nije još gotova priča. Prijelomni trenutak koji je to odredio dogodio se prije desetak dana, kad je Županijski sud u Zagrebu Gizeli Đureković, udovici Stjepana Đurekovića i majci također likvidiranog Damira Đurekovića, o čijem će se ubojstvu u Kanadi još mnogo govoriti čim počne suđenje Perkoviću za ubojstvo njegova oca – dodijelio status strane u kaznenom postupku. Taj status gospođa Đureković kao žrtva zaslužuje i ljudski, ali i sukladno odredbama europskog prava koje je 1. srpnja postalo i naše nacionalno pravo i kojeg je sud u Velikoj Gorici zaobišao u širokom luku, a Nobilo i – što je još gore – Bajić ignorirali kao neki strani element.




Ona se žalila Vrhovnom sudu na rješenje suda u Velikoj Gorici kojim je odbijena njezina žalba uložena na presudu o neizručenju Zdravka Mustača, koji je u trenutku egzekucije njezina i muža i sina bio šef savezne Udbe. Ako Vrhovni sud prihvati žalbu gospođe Đureković, onda će sud u Velikoj Gorici morati ponovno odlučivati o njezinoj žalbi na odluku tog suda da se Mustača ne izruči Njemačkoj. Samo ovog puta za taj diletantski sud, koji i sliči nekoj Udbinoj ispostavi (dovoljno govori da je sudac i glasnogovornik tog suda Zeljko kao sudac u Vukovaru oslobodio Srbe optužene za ratni zločin, koje je poslije osudio Specijalni sud u Beogradu) će biti ograničen i obvezan pravomoćnom odlukom o izručenju Perkovića. Neće je moći zaobići. Sve to dodatno će zatresti sustav i u medijima i u vlasti i u oporbi.

Panika i u vrhu HDZ-u

Prvi odraz panike od Perkovićeva odlaska u HDZ-u je već vidljiv. Prošloga petka, kako je to netko već dobro primijetio, na dan Perkovićeva odlaska u Njemačku, predsjednik HDZ-a Karamarko je smijenio Davora Stiera. O Stierovim zaslugama tijekom procesa pregovora s EU-om, o njegovom backgroundu koji nema ama baš nikakve veze s jugoslavenskim obavještajnim strukturama smo već pisali u pretprošlom broju. Čini se da je Stierov najveći “krimen” bio što je, kao bez premca najutjecajniji HDZ-ovac u europskoj pučkoj grupaciji i zastupnik u Europskom parlamentu, stao uz povjerenicu VivianeReding i cijelo vrijeme dosljedno radio na tome da Hrvatska provede EUN u skladu s vladavinom prava. Koliko god je Stier za to bio motiviran, toliko Karamarko nije. Njegova nemotiviranost da se Perkovića izruči Njemačkoj možda je čak i veća od Milanovićeve. Ne zaboravimo da je HDZ u trenutku kad se donosio “lex Perković” na klubu zastupnika zamalo donio odluku da će ostati u sabornici i poduprijeti “lex Perković” uz tekst neke deklaracije koja bi bila magla za javnost, i paravan za njihovu lošu savjest. Scenarij da u trenutku glasovanja za “lex Perković” HDZ-ovi zastupnici izađu iz sabornice i time biračima i narodu pošalju poruku da se do kraja ne slažu s protupravnim i politički pokvarenim donošenjem zakona o zaštiti Udbe teškom mukom su ishodili Davor Stier, Davor Božinović i još nekoliko zastupnika. U sadašnjem HDZ-u, uključujući i one koji osmišljavaju strategiju za javne nastupe, angažirani su najizravniji Perkovićevi i Manolićevi kadrovi. Sam Karamarko tijekom cijelog procesa i zavrzlama koje su se vodile oko izručenja Perkovića i Mustača je šutio. Sad govori o odgovornosti SDP-a, kao sljednice Komunističke partije te, naglašava Karamarko – zločinačke organizacije koja je ubijala Hrvate po inozemstvu. Njegove riječi su patetične baš kao i njegov “tuđmanizam”.

Jer upravo on je štićenik tih kadrova. Oni su ga stvorili. Njima je dužan. Zbog njih je maknuo Stiera. I Karamarko kao i ostali računaju na površnost i zaborav hrvatskog desnog biračkog tijela. Valjda računa da se nitko više ne sjeća da je upravo on bio u “puču” kojeg su protiv Tuđmana izveli odnosno pokušali izvesti Manolić i Mesić. Karamarko je tu u jednu ruku vrlo sličan Marijani Petir koju, na opće zgražanje svakoga tko išta zna i razumije, stavlja na listu za Europski parlament. Oboje su bili dio Mesićeva tima 2000., njegovi apologeti. On je nakon što je bio šef SOA-e, MUP-a ušao u HDZ, unatoč tomu što su mu za tih mandata u Zagrebu izvršena dva strašna ubojstva s ruba terorizma. I taj ulazak u HDZ nikome nije bio čudan, nitko unutar stranke nije pitao kako je to moguće. Ubrzo je počeo “propovijedati”tuđmanizam, kao što je Petirka objesila križ od 10 cm oko vrata i iskoristila Crkvu za svoju promociju (što dovoljno govori o kapacitiranosti, promućurnosti i informiranosti hrvatskih biskupa). Oba poteza govore o osobama koje u svojim glavama nemaju nikakvu, ni onu zadnju, rampu moralnosti. Cjelokupno ponašanje vodstva HDZ-a na čelu s njihovim predsjednikom potvrđuje tezu da hrvatska nema političke stranke, već dvije frakcije SKH i Udbe. I ovoj desnoj je zadatak da lijevu održi na vlasti. Degradiranje Davora Stiera je to do kraja razotkrilo i još poslalo poruku svima njemu sličnima u HDZ-u da će ih snaći ista sudbina ako budu mnogo talasali. U toj cijeloj priči nerazumljiv je motiv Mira Kovača, inače karijernog diplomata dobrog obrazovanja ali vrlo ograničenih sposobnosti, da prihvati dosadašnje Stierovo mjesto međunarodnog tajnika stranke. Karamarka unutar EPP-a neće moći pozicionirati jer ni on sam nije pozicioniran niti unutar EPP-a ima bilo kakav utjecaj, a vrlo brzo će mu dosaditi biti prevoditelj šefu koji ne govori nijedan strani jezik i na kojeg najmoćnija žena pučke grupacije njemačka kancelarka Merkel obrće očima. I to prije svega zato jer je njemačka obavještajna analitika, u zadnjih pola godine kad je Balkan u pitanju, opterećena hrvatskom nedosljednošću oko izvršenja uhidbenog naloga vrlo dobro informira.

Ona zna “who is who”, i to ne samo zbog procjene Karamarkove političke pameti i (ne)kompatibilnosti s politikom Europske unije u 21. stoljeću, već i zbog činjenice da je Njemačka sa slučajem Perković započela ono što Hrvati nažalost nisu u stanju sami izvesti, a to je dekonstrukcija jugoslavenskih službi i njihovih i sinova i pobočnika koji vladaju i guše sve – od demokracije do ekonomije.

Gažijev i Dolančev obračun s direktorima-Hrvatima

U toj situaciji koja je Perkovićevim odlaskom načeta, koja je krenula, koja će biti žilava i dugo će trajati, ali koja je hvala Bogu put bez povratka, politika koja štiti strukturu koja joj bilo na vlasti bio u oporbi omogućava da od Hrvatske i dalje radi oazu samovlasti – će se suočiti s još jednim slučajem kojeg, kako neslužbeno doznajem, DORH već u tajnosti istražuje, kako sljedeći uhidbeni nalog koji bi mogao stići iz Njemačke ne bi trebali poslatina izvršenje, već pokušati sve zataškati (ako to bude moguće jer će Perkoviću, a možda i Mustaču, procesi početi u Njemačkoj) pred domaćim sudom. A taj slučaj se zove Pavle Gaži, tip kojeg se doživljava kao “oca Podravke”, koji je bio član Predsjedništva SKH, izvršni sekretar SKJ, čovjek od povjerenja Stane Dolanca kojeg se percipira kao političkog nalogodavca Đurekovićeve likvidacije. Gaži je raspad Jugoslavije dočekao s imidžom nekog hrvatskog nacionalista unutar komunističke strukture, koji se čak kao šef policije SRH htio “obračunati” sa sinovima narodnih heroja u “Ini”. Otud i teza o Vanji Špiljku, sinu Mike Špiljka kao korumpiranom gadu čiji je tata naložio Đurekovićevo ubojstvo. Točno je da je Vanja Špiljak bio mali korumpirani gad, sin moćnoga tate, ali teza njemačkog tužiteljstva o Miki Špiljku kao nalogodavcu Đurekovićeva ubojstva će se još provjeravati tijekom suđenja Perkoviću. Kad se malo pogledaju novinski dosjei postoji još jedna osoba koja je bila svjedok u postupku protiv Krunoslava Pratesa i koja cijelo vrijeme Pavla Gažija navodi kao nalogodavca Đurekovićeva ubojstva. Poduzetnik Anđelko Jagečić, koji je u vrijeme Đurekovićeva ubojstva bio jedan od direktora u Podravci, prije tri godine u jednom od rijetkih intervjua je kazao kako nalogodavac tog ubojstva nije Mika Špiljak, kako se to uvriježeno misli. On tvrdi da je Stjepan Đureković ubijen zbog zastrašivanja ostalih neposlušnika te 1983., koja je već označila vrijeme velikih previranja u Jugoslaviji čiji se raspad već nazirao.

Nakon smrti Tita – tvrdi Jagečić – krenuli su udari na Podravku, Inu i Đuru Đakovića, to je bio pravi početak velikosrpskog udara na hrvatsko gospodarstvo kojem su se opirali svi direktori-Hrvati u tim poduzećima. Nakon tog otpora, u kojem je što se tiče Ine evidentno bio Đureković, stigla je iz Beograda – i to od Pavla Gažija, izvršnog sekretara CK SKJ, te Stane Dolanca, šefa partije i svih jugoslavenskih tajnih službi – naredba da se neutralizira kompletno rukovodstvo Podravke i Ine. Gaži je prije toga progonio Đurekovića i dao ga je uhititi tako da njegov bijeg u Njemačku nije bio politički motiviran već strah za goli život.Jagečić je siguran da je uz Staneta Dolanca upravo Pavle Gaži naložio Đurekovićevu likvidaciju.

Pavle Gaži od stvaranja hrvatske države nije prešao iz Partije u HDZ, ali je bio uvijek “tu negdje”. U početku je, kao i svi udbaši, procjenjivao na koji način se može uklopiti u strukturu mlade države, a to je radio s pozicije Pokreta za Jugoslaviju koji je u Hrvatskoj 1991. bio itekako živ i čak legitiman kao politička opcija. Poznat je po rečenici izrečenoj na dan pada Vukovara: “Pustite JNA, JNA zna što čini”, a 2005. je predvodeći koaliciju HSLS-HNS postao gradski vijećnik u Koprivnici.

Perković je prvi od te strukture i nomenklature otišao u zemlju u koju je godinama kao Udbin agent ulazio pod imenom Tomo Novaković, a to mu ime kao pseudonim piše i na Europskom uhidbenom nalogu, pa je pod tim imenom na neki način u Njemačku ušao i sada. Sudbina se uvijek pobrine za dozu ironije. Njegovo premještanje u pritvor u Nurnberg zbog “sigurnosti”, i stroga kontrola, govore da je Perković spreman kazati sve što zna.

Njegovi odvjetnici govore o metrima i metrima spisa koje trebaju proučiti. Kako vrijeme bude odmicalo, a postupak u Njemačkoj dobivao konkretno obličje, tako će se kod kuće duhovi sve više uzburkavati. Zapravo sada dolazi opasno vrijeme u kojem će “zvijer” koja je načeta gristi sve što stigne u svim političkim opcijama i utjecajnim društvenim grupacijama.

Što ne shvaća Pantovčak, shvaća njemačka politika

Smjena Davora Stiera u HDZ-u je na neki način označila početak kovitlanja tog udbaškog blata koje izaziva strah od vlastite prošlosti, prošlosti očeva, djedova, političkih mentora i pokrovitelja. Zanimljivo je i to da se u javnosti u tom smislu slabo percipira predsjednik Josipović, koji je u velikom dijelu ideolog ove priče. Odrađuju mu je prijatelji i pijuni poput npr. profesora s Pravnog fakulteta Davora Derenčinovića i Zlate Đurđević, koji Državnom odvjetništvu ili Vrhovnom sudu pošalju svoje “ekspertno” mišljenje zbog čega EUN ne treba izvršiti ili zbog čega je legitimno da se državni odvjetnik žali na odluku o izručenju Perkovića koja je ujedno i njegov uspjeh. A Predsjednik se samo izmakne i pedagoško-propovjedničkim tonom izjavljuje kako Saša Perković ostaje u njegovu uredu jer da djeca ne smiju snositi posljedice eventualnih zlodjela svojih roditelja. Uz to svi, od njega preko Milanovića do Karamarka, podržavaju tu priču dodajući kako je Saša Perković dobar i pristojan muškarac. Poanta je u tome da Saša Perković u Ured nije došao zbog toga što je on vjerojatno – dobar i pristojan muškarac. Već zbog toga što je sin Josipa Perkovića. Ta činjenica mu je još kao “klincu” otvorila put na najbolje pozicije u hrvatskom sigurnosnom sektoru. Tata je “igrao”preko njega. Ako to ne razumije hrvatska javnost, a ni onaj čisti dio političara koji unatoč poštenju očito nisu dovoljno pametni, onda to svakako razumije njemačka politika. Josipović je u godini predizborne kampanje, a mogao bi dobiti “mig” da se ne kandidira. Na dan Perkovićeva transfera glavni Merkeličin kreator europske politike Gunther Krichbaum je pozdravljajući primjenu hrvatskoga stava kazao: “Nitko nije iznad prava, čak i ako je u rodu s Predsjednikovim savjetnikom”.

 

8. broj – 24.01.2014.Patrijarh Irinej u svojoj božićnoj čestitci opet iscrtao granice tzv. velike Srbije

7. broj – 17.01.2014.Obrat u slučaju Perković-Mustač – shizoidna situacija, dosad neviđena u pravosudnoj praksi civiliziranoga svijeta

6. broj – 10.01.2014.Slučaj Perković-Mustać – pogubna priča za cijelu tzv. hrvatsku elitu

5. broj – 27.12.2013.Izručenje Josipa Perkovića Njemačkoj moglo bi označiti početak lustracije u Hrvatskoj!

4. broj – 20.12.2013Dr. Željka Markić – svjetlo u mraku hrvatskog udbaškog teatra

3. broj – 13.12.2013Srbi žele u miru dobiti izgubljene ratove

2. broj – 06.12.2013Tjednik 7DNEVNO – Bez zadrške do istine bez ideološkog predznaka

1. broj – 29.11.2013Ljubavni trokut Stipe Vokić-Ivana Čalić-Milijan Brkić presuđuje Sanaderu u najvećoj korupcijskoj aferi Fimi media?!

Autor:Nikica Gović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.