fbpx

Srbija se klanja Draži i nameće laž o dva srpska antifašistička pokreta!

Autor: Nikica Gović / 7Dnevno / 10. travnja 2015.

Dražina rehabilitacija odraz je političke volje srbijanskog vodstva, uz ''kađenje'' vodstva SPC-a. Mihailović je najsnažniji simbol Velike Srbije, a njegova rehabilitacija dolazi, ne slučajno, u trenutku kad Šešelj pali zastave SAD-a, EU-a, NATO-a i RH, i kad KOS-ova mreža aktivira preko srbijanskih političara ideju o Anti Gotovini kao "ustaškom generalu''. Ona je zvono na uzbunu za hrvatsku politiku!

Srbi bi uskoro mogli rehabilitirati četničkog vođu Dražu(Dragoljuba) Mihailovića! Postupak njegove rehabilitacije pred Višim sudom u Beogradu pokrenuo je njegov unuk Vojislav Mihailović 2006. godine. Prvo ročište održano je 2010., a presuda bi mogla biti sljedećeg mjeseca. Sudsko vijeće mijenjalo se tri puta, pa je proces praktički tri puta nanovo počinjao. Mnoga ročišta, na kojima se pregledavala dokumentacija i saslušavale uglavnom oštećene audio snimke sa suđenja Mihailoviću neposredno nakon Drugog svjetskog rata, uglavnom su bila zatvorena za javnost. Nepoznato je kolika je sudu bila dostupnost arhivske građe iz Arhiva bivše države kojeg još uvijek u cijelosti posjeduje Srbija. Ali po svemu sudeći sud nije bio u posjedu arhivske građe koja bi dala potpuni uvid u stvarnu ulogu “đenerala Draže” unutar četničkog pokreta u Drugom svjetskom ratu, niti definirala razinu njegova utjecaja na četnike koji su klali po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, posebno na one okupljene oko kninskog vojvode popa Đujića, tako da čak i kad su nijanse “lika i djela” četničkog vođe u pitanju treba imati minimalni odmak od 50-ogodišnje komunističke propagande. Naglašavam da je riječ o nijansama, jer je Mihailovićeva uloga u Drugom svjetskom ratu uglavnom kontekstualno definirana i poznata po izvorima arhiva snaga pobjedničke koalicije, prije svih britanskim i američkim, koji su već i javno dostupni.

Ideološko-mitsko vrednovanje Mihailovićeve uloge

Sud će, prema neslužbenim najavama, Mihailovića najvjerojatnije rehabilitirati na temelju proceduralne pogreške i rastumačiti kako mu je u odnosu na smrtnu kaznu bilo uskraćeno pravo na žalbu, i na taj način ga proglasiti žrtvom komunističkog terora. To je odmah u startu pojasnio akademik Kosta Čavoški, koji podržava rehabilitaciju i ukidanje smrtne presude za četničkog generala, tvrdnjom da je presuda bila politički motivirana te da optuženi, osim što je smaknut prvostupanjskom presudom, nije imao pravo komunicirati s odvjetnikom.


Mihailoviću je kao i mnogima neposredno nakon rata sudio prijeki sud, a zakoni i pravosuđe FNRJ još nisu bili postavljeni, i u tom slučaju Čavoški je u pravu i bio bi posve u pravu da je riječ o pravnoj ili povijesnoj, a ne ideološko-mitskoj valorizaciji Mihailovićeve uloge u Drugom svjetskom ratu. Ta rehabilitacija, dakle, prije svega je odraz političke volje aktualnog srbijanskog vodstva, uz ”kađenje” vodstva Srpske pravoslavne crkve na čijim se ikonama ”mučenik” Draža nalazi od 1991. godine.

Ključne točke Memoranduma SANU-a iz 1986. godine

Procesu rehabilitacije kao ”utvrđivanju istorijske istine” nije se protivio ni navodni ”europejac”, bivši srbijanski predsjednik Boris Tadić, čiji je otac poznati akademik i jedan od tvoraca prvoga memoranduma SANU-a, plana stvaranja Velike Srbije koji je u potpunosti na liniji ideja Draže Mihailovića, dokumenta koji je bio glavna idejna platforma velikosrpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, a objavljena je 1986. godine.

Riječ je o dokumentu – strateškom programu srpske inteligencije koji je trebao odrediti smjer rješenja srpskog pitanja unutar SFR Jugoslavije. Taj dokument bio je objavljen u Večernjim novostima u travnju 1986. u dva nastavka. Memorandum SANU-a u svom sadržaju nimalo ne odstupa od velikosrpskog Garašininovog programa, Načertanija iz 19. stoljeća, također se oslanja i na politički program četničkog ideologa Stevana Moljevića, četničkog vođe Draže Mihailovića, ali i na nacionalni i državni program Kneževine Srbije iz 1844.

Program prvog Momoranduma SANU-a, između ostalog, navodi kako granice Srbije nisu u skladu s etničkim sastavom i kao takve treba ih prekrojiti, Ustav iz 1974. je nanio mnogo štete Srbiji zbog stvaranja autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, razvodnjavanja federacije, zbog “umjetnih” administrativnih granica koje ne predstavljaju “pravu” sliku srpske etničke dominacije u bivšoj državi. Memorandum se temelji se na sljedećim tezama koje su postale hardcore (čvrsta jezgra) Miloševićeve propagande:
– ugroženost srpskog naroda od strane drugih naroda unutar SFR Jugoslavije: asimilacija, iskorištavanje, istjerivanja, nemogućnost izražavanja, marginalizacija u političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i znanstvenoj sferi;
– jačanje antisrpskih snaga unutar SFRJ (Hrvati, Albanci);
– potreba za brzom akcijom sprječavanja propadanja Srbije i srpskog naroda.

Nastavak nedovršene velikosrpske misije




1.   I nakon što se sve odvilo kako je zapisano u Memorandumu, na sreću neuspješno – Milošević je izgubio rat, Srbija je izgubila i Kosovo – ideja o Velikoj Srbiji nije izgubljena već samo preoblikovana pa je Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU) 2012. objelodanila i Memorandum II, o kojem sam već detaljno pisao i koji po točkama predviđa plan ostvarenja Velike Srbije ”mirnodopskim putem”, pa ću podsjeti na glavne naglaske:

– umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj s državama u okruženju;

– odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi na Haaškom tribunalu;




– susjedne države – BiH, Hrvatsku i Kosovo – dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima;

– pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja;

– inzistirati na zatvaranju Haaškog tribunala i na suđenju generalu Ratku Mladiću pred domaćim pravosuđem;

– destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije;

– pomagati otcjepljenje Republike Srpske;

– inzistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu – i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regije u unitarnu, svesrpsku zajednicu;

– zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku.

Kosovac Vulin na specijalnom zadatku, Nikolićeve lekcije mladim Srbima iz Hrvatske

I u tom svjetlu treba promatrati ovaj sudski postupak koji će ,po svemu sudeći,završit pozitivno za Dražinog unuka Vojislava, a kojeg je Tadićev ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić nazvao ”unutarnjom stvari Srbije”. Draža Mihailović jedan je od najsnažnijih simbola Velike Srbije,a njegova rehabilitacija dolazi ,ne slučajno,u trenutku kad Šešelj pali zastave SAD-a, EU, NATO saveza i Republike Hrvatske, i kad KOS-ova mreža kao najaktivnija struktura na području cijele bivše države osim svog starog špicla Vojislava Šešelja aktivira preko srpskih političara ideju o Anti Gotovini kao ”ustaškom generalu”.

Javni govor o tome je namijenjen Aleksandru Vulinu, bivšem pripadniku glavne baze “KOS-ovog podmlatka” iz JUL-a Miloševićeve supruge Mire Marković. Podržava je i Vučić, a još otvorenije predsjednik Srbije Nikolić, koji je na susretu s mladim Srbima iz Hrvatske , umjesto srpske kulture, književnosti itd., propagirao ideje Velike Srbije, predstavljajući Hrvatsku – čiji su ti mladi ljudi i državljani – kao ”progoniteljcu” Srba, u koju se ”vraća politika iz 90-ih”, trujući na taj način lažima o svemu, pa i o 90-ima, još jedan naraštaj Srba iz Hrvatske, uglavnom rođenih nakon 1995. i koji se rata uopće ne sjećaju niti su ga doživjeli, pa možda ni ne znaju da su predsjednik i premijer domovine njihovih predaka bili Šešeljevi najbliži suradnici i huškači pokolja i progona Hrvata.

Svatko tko je proučio perfidan plan drugoga memoranduma SANU-a u tome može prepoznati sve elemente tog dokumenta čija je glavna platforma ideja da Srbija sve što je teritorijalno izgubila u nedavnom ratu mora utjecajno vratiti u miru, integrirati u veliku nacionalnu zajednicu bez ideoloških granica, uključujući i Srbe u Hrvatskoj, bez obzira na to što je Hrvatska ušla u EU, i ustrajno raditi na relativizaciji krivnje za rat.

Pupovac i KOS-ova mreža u RH – glavni most za nastavak velikosrpske akcije

Ne znam kako će ove godine glasiti uskrsna poslanica srpskog patrijarha Irineja, ali u prošlogodišnjoj – podsjećam, je čestitajući i Božić i Uskrs pravoslavnim Srbima u Dalmaciji, Slavoniji, na Baniji i u Hrvatskoj, osporio hrvatski teritorijalni i ustavni integritet i povukao granice Dražine, Šešeljeve, Tomine, Vučićeve, Vulinove, pa i Tadićeve, Velike Srbije. Nikolić i ostali iz vodstva srbijanske države i Crkve velikosrpsku ideju u Hrvatskoj čine vrlo vitalnom, a srpska manjina sa svojim vodstvom, osobito Miloradom Pupovcem, koji je svako malo u Beogradu na ”instrukcijama”, je glavni most toga plana.

Pomaže im u tome, dakako, i KOS-ova mreža u Hrvatskoj, koja pod krinkom zaštite nacionalnih manjina, osnivanjem antifašističkih liga, aktivnostima udruge Documenta i sličnih ”skazanja” ne odustaje od pokušaja destabilizacije Hrvatske, pa i revitalizacijom velikosrpske ideje koja im možda nije do kraja prihvatljiva i simpatična, ali im je prihvatljivija i draža od samostalne Hrvatske i spremni su je koristiti kao instrument destabilizacije.

Bit je u tome što hrvatske vlasti, pa čak ni predsjednica države, te “aktivnosti” dovoljno jasno ne raspoznaju, već to doživljavaju kao dio folklora naših istočnih susjeda. U skladu s tim niti nemaju neku strategiju da to spriječe, ponajprije kod kuće, na način da – umjesto da je kao dosad zanemaruju – na VNS-u konačno ozbiljno razmotre izvješća SOA-e o beogradskim druženjima i kontaktima Milorada Pupovca, predsjednika Vanjskopolitičkog odbora Hrvatskog sabora (!), i kroz politike svojih euroatlantskih partnera u Bruxellesu i Washingtonu, koje Srbiju mogu i trebaju pritisnuti. Zato ni rehabilitaciju Draže Mihailovića, očito, ne prepoznaju kao dio tog plana zacrtanog u drugom memorandumu SANU-a. Mihailovićev unuk Vojislav je prije manje od dva tjedna u srpskim medijima optužio hrvatske vlasti da koče proces rehabilitacije njegova djeda Draže.

Mihailović-unuk je kazao: ”Interes zvaničnog Zagreba je, da se što više odugovlači s tim procesom da bi se održala lažna simetrija između zločinačkog ustaškog pokreta i Jugoslovenske vojske u otadžbini koju su stvorili četnici. Ne ide im u prilog da se vidi kako je Srbija imala dva antifašistička pokreta, da je JVO (Jugoslavenska vojska u otadžbini, op.a) bila legalna vojska koja se borila za oslobođenje od okupatora, dok su ustaše bile zločinačka armada”.

Poruka je i više nego jasna. Hrvatska se u duhu Nikolićevih, Vulinovih i Vučićevih riječi, mora apostrofirati kao ustaška, država koja progoni Srbe, a Draža Mihailović kao žrtva komunističkog progona koji je to postao jer se borio protiv svih – i protiv komunista, i protiv ustaša, i protiv nacista. Da nije tragično bilo bi komično. Srbija ne da nije imala dva antifašistička pokreta – četnički i partizanski – već nije imala nijedan. Partizanski je kapitulirao odmah na početku nakon pada Užičke republike – i ostao je samo četnički, koji je bio sve samo ne antifašistički.

Zanimljivo je kako na proces Mihailovićeve rehabilitacije ne reagira izraelski veleposlanik u Beogradu, koji zna da je Srbija bila prva zemlja koja je od Hitlera dobila titulu ”juden frei”.

Pokolji uz pomoć i pod komandom talijanskih fašista

Mihailovićeva rehabilitacija će srpskim spinovima, i po naputku drugog memoranduma SANU-a, biti pozdravljena na sva zvona. Ne bi me čudilo ni kad bi se pozvali i na rezoluciju Europskog parlamenta o žrtvama svih totalitarnih režima, a “đenerala Dražu” uklopili u odredbe te rezolucije i slijedom njegova doista kontraverznog, ali nedvojbeno profašističkog djelovanja u Drugom svjetskom ratu – proglasili ga tragičnim likom tog vremena i nekim uvjerenim antikomunistom koji je zbog uvjerenja stradao od komunističkog suda.

Draža Mihailović bio je predratni oficir Jugoslavenske vojske, a nakon napada na Kraljevinu 6. travnja i kapitulacije kraljevske vojske izbjegao je zarobljavanje i s grupom svojih oficira pobjegao je u planine. Nakon ustanka u Srbiji 1941. Mihailović je prišao borbama protiv Nijemaca, ali im se ubrzo ponudio kao saveznik za borbu protiv partizana. No, Nijemci su nakon obračuna s partizanima i pada Užičke republike krenuli u obračun i s Mihailovićevim četnicima. Gonjen od Nijemaca, a poduprt izbjeglim kraljem i njegovim utjecajem na ratnu britansku kraljevsku vladu, Mihailović je stekao englesku podršku i saveznička priznanja te čin generala Jugoslavenske vojske u otadžbini.

Đeneral Draža potom od proljeća 1942. boravi u Crnoj Gori, u kojoj se njegovi četnici pod komandom talijanskih fašista bore protiv partizana. Do zuba naoružani od talijanskih fašista, četnici vrše pokolje muslimana Sandžaka i istočne Bosne, kao i Hrvata – od kojih je najpoznatiji pokolj u Rami – kojeg povjesničari još dan danas ne žele nazvati pravim imenom. Četnici popa Đujića kolju Hrvate po kninskom kraju i dalmatinskom zaleđu, krajevima koji su bili dio “paketa” rimskih ugovora koje je Pavelić sa svojom ustaškom NDH dao Talijanima fašistima, i tu Mihailovićeva izravna ”zapovjedna” odgovornost nije jasno istražena i vrednovana, kao ni njegov odnos sa zloglasnim popom Đujićem. Nevjerojatno je da u vrijeme pokolja po Bosni i Sandžaku Mihailović dobija odlikovanje generala De Gola, nakon rata francuskog predsjednika, za junački otpor okupatoru!!!Početkom1943. godine Mihailović pod zapovjedništvom talijanskih fašista sudjeluje u osovinskoj operaciji Weiss protiv partizana, u kojoj su četnici poraženi u bitci na Neretvi.

Nakon što se vratio u Srbiju, sredinom 1943., Nijemci ponovno raspisuju potjernicu za Dražom Mihailovićem. Istovremeno, saveznici bivaju sve nezadovoljniji njegovim djelovanjem, i Churchill u ondašnju Jugoslaviju šalje svoga sina da utvrdi tko je tamo tko – i tko su ”bad guys”, a tko “good guys”. Taj trenutak je bio prijelomnica za četnički pokret u Drugom svjetskom ratu i percepciju antifašizma u tom vremenu.

Iako Mihailović ujesen 1943. pokreće ofanzivu u Istočnoj Bosni, saveznici na Teheranskoj konferenciji Mihailoviću okreću leđa i priklanjaju se Titu i partizanima kao svojim saveznicima u okončanju rata i porazu fašizma i nacizma. Nakon gubitka britanske podrške, Mihailović se vraća svojoj prvoj ljubavi – njemačkim nacistima, i s njima sklapa savez protiv partizana. Istodobno pomaže evakuaciju savezničkih pilota i nada se američkoj pomoći. Ta pomoć je u tom trenutku izostala, ali je vrednovana nakon rata 1948. kad mu je američki predsjednik Truman dodijelio odličje. Ono je tek 2005. uručeno Mihailovićevoj kćeri Gordani na skromnoj svečanosti u veleposlanstvu SAD-a u Beogradu, što je izazvalo mnoge kontroverze. Tada je pojašnjeno da se s dodjelom odličja za spašavanje američkih pilota kao izdvojenom gestom zahvalnosti toliko godina čekalo jer se američka politika bojala da bi uručenjem odličja osobi koju je jugoslavenski sud osudio i naložio pogubiti Titovu Jugoslaviju približilo SSSR-u i svrstalo u okrilje Varšavskog pakta.

U ljeto 1944. otkaz kralju u Londonu – kokarde mijenja za petokrake

U ljeto 1944. đeneral Draža otkazuje poslušnost kralju, koji je u Londonu, a njegovi brojni četnici trgaju sa šubara kokarde i stavljaju zvijezde petokrake. U bitkama za Srbiju 1944. Mihailović, bez ikakve dvojbe je utvrđeno – ratuje na strani Hitlera i Wermachta, i do nogu je potučen na Zelegori. Još se neko vrijeme krio s najodanijim četnicima, a posredstvom jednog od njih – Nikole Kalebića – uhićen je 1946., osuđen na smrt zbog kolaboracije s nacistima i pogubljen. Mihailovićeva kontroverzna biografija ne leži u pitanju je li bio antikomunist – bez ikakve sumnje se može odgovoriti da je bio. Ali Mihailovićev antikomunizam nije se u svom biću razlikovao od nacizma i fašizma s kojima je nedvojbeno kolaborirao.

Mihailovićeva ideologija antikomunizma, suprotno ideologijama ostalih europskih antikomunista, bila je zatvorena u kapsulu velikosrpstva i etničkog čišćenja ,i upravo zbog ostvarenja tog sna o Velikoj Srbiji stavio se na raspolaganje svima-nacistima,fašistima,saveznicima,a na samom početku rata čak i partizanima. Njegova ideologija ponovno je u punom sjaju ”uskrsnula” 1990., kad su mu spomenici po srpskim gradovima podizani na sve strane i počeli bujati kao gljive poslije kiše.

Zato rehabilitacija Draže Mihailovića nije “unutarnja stvar Srbije”, kako je to kazao Vuk Jeremić. Ona bi to mogla biti da nema previše onih čiji su preci stradali od četničke kame u Hrvatskoj, BiH i na Sandžaku. Njegova ideologija preslikana je i u oba memoranduma SANU-a. Kao i sudbina “žrtve totalitarnih sustava” koju je Dragoljubu Draži Mihailoviću namijenio njegov unuk i srbijanska politika u ime ostvarenja svojih ciljeva koje podržavaju i istaknuti članovi srpske manjine u Hrvatskoj koji srpsku djecu šalju na satove lobotomije kod Tomislava Nikolića, i njihovi ”apologeti Hrvati” koji su infiltrirani u politički i sigurnosni sustav RH. Zbog toga, a ne zbog trabunjanja starih SUBNOR-ovaca koji ne razumiju da je i famozna Antifašistička liga Hrvatske zapravo na Dražinoj liniji – domaća politika na taj proces rehabilitacije četničkog vođe treba uključiti sve političke alarme.

Autor:Nikica Gović / 7Dnevno / 10. travnja 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.