fbpx

SOA uočila da u Hrvatskoj ‘labradori’ i ‘opere’ i dalje i laju i sviraju!

Autor: Nikica Gović / 7Dnevno / 19. lipnja 2015.

U Hrvatskoj je 1992. provedena akcija "Janjičar": uhićeno je 15 suradnika KOS-a, a detektirano je da ih u njoj djeluje 1789! Gdje su ti ljudi, što im se dogodilo? Ništa. Dobar dio njih, ili njihovi biološki i ideološki potomci, i danas žare i pale hrvatskom politikom, civilnim društvom i medijima.

U najnovijem, drugom po redu, izvješću Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA-e), malo tko je uočio vrlo konkretnu formulaciju, a kamoli joj posvetio pažnju, koju je ravnatelj dr. Dragan Lozančić upotrijebio, a to je “jačanje četničke ideologije u susjedstvu te povezanost te ideologije s istomišljenicima u Hrvatskoj”. Napominjem da je riječ o jako pročišćenom tekstu koji je namijenjen javnosti i koji se, što je razumljivo, suzdržava od detalja i detaljnih opisa. Kad sam to vidio, tu formulaciju, pitao sam se u kojem mi to vremenu živimo, i jesmo li mi u Hrvatskoj zapravo permanentno u stanju ”Labradora” i ”Opere”, jesmo li pod tim i takvim patronatom KOS-a ušli u EU, nakon što ta ista struktura “lex Perkovićem” nije uspjela zaustaviti pristupanje, pa sada samo kroz EU-institucije migolji odnosno gmiže kao ”guja” (eto da sam i ja jednom parafrazirao Josipovića, ali s gujom njegove strukture, jer to je jedina guja koja postoji u Hrvatskoj) zakrinkana kožom npr. ljudskih prava i demokratskih sloboda. Kad nasuprot te očito sofisticirane i strateški dobro osmišljene ”priče” po raznim forumima i govorima na skupovima koje mediji rijetko ili malo prate vidim taj jadni frustrirani narod, uglavnom s obezglavljene hrvatske zdrave i domoljubne desnice bez fige u džepu, koji razumije da se nešto događa, ali ne zna to uobličiti razumski argumentirano, doli kroz psovke ili krajnje nesimpatične manifestacije, i kojeg u njegovoj srčanosti i naivnosti mogu ”opiti i zavesti ” dojučerašnji apologeti SKH, jareći ih jeftinim frazama, bude mi muka.

KOS-ova mreža, kao i ’90-ih, u RH radi puno parom

U svakom slučaju Lozančić, a za to postoji niz potvrda, nije slučajno u izvješće Sigurnosno-obavještajne agencije uvrstio naziv ”četnička ideologija”. Kad gledamo što se sve zbiva oko nas i pažljivo analiziramo vidimo da se u Hrvatskoj sve odvija u skladu s odredbama drugog memoranduma SANU-a, o kojem sam ja, a i drugi kolege, pisao već u više navrata. Zbog čega spominjem nikad prestale “labradore” i “opere”?


Zato jer se u nizu akcija u Hrvatskoj može prepoznati djelovanje te ”ekipe” koju Lozančić, tj. SOA, spominje u izvješću. Pa ću za menje upućene, i za mlađe koji se toga ne sjećaju, podsjetiti: Labrador je bio operacija koju je organizirala Kontraobavještajna služba JNA u cilju ocrnjivanja mlade hrvatske države, a Opera je usko vezana uz nju jer je podrazumijevala propagandnu djelatnost kroz medije u kojima su manje-više ostali svi ”njihovi” kadrovi, a mnogo ih ima i danas. Organizirana u kolovozu 1991., operacija Labrador trebala se sastojati od nekoliko terorističkih napada s ciljem da se upotpune aktivnosti operacije Opera – dezinformacijske propagandne kampanje u medijima. Tim dvjema operacijama Hrvatsku se htjelo predstaviti svijetu kao profašističku državu koja želi nastaviti tamo gdje je Nezavisna Država Hrvatska stala.

Operaciju Labrador vodio je general-pukovnik Slobodan Rakočević, voditelj odjela KOS-a u Zemunu. U Zagrebu je operativna kontrola provedbe Labradora dodijeljena pukovniku Ivanu Saboloviću i majoru Čedi Kneževiću. Zadaća pukovnika Radenka Radojčića bila je stvoriti zalihe eksploziva u Zagrebu i okolici, kao i postavljanje eksplozivnih naprava. U zgradu Židovske općine u Palmotićevoj ulici u Zagrebu i na židovsko groblje na Mirogoju 19. kolovoza 1991. podmetnut je eksploziv kao dio te tajne operacije. Eksplozije su uzrokovale materijalnu štetu, ali srećom nije bilo ljudskih žrtava.

Manolić za diverzije okrivio hrvatske ekstremiste

Nakon eksplozija, Josip Manolić, koji je tada postao novi voditelj hrvatske obavještajne agencije, je tvrdio da su hrvatski ekstremisti odgovorni za ta nedjela. Operacija Labrador je najvjerojatnije ”poništena” kada su ZNG i hrvatska policija zauzeli zagrebačko sjedište Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva, 15. rujna te godine. Među zaplijenjenim materijalima bile su šifre i računalne diskete s podacima o operaciji, te Sabolovićeve bilješke. Sabolović je sve to predao nadređenome, Mirku Martiću, ali je Martić propustio uništiti ih. Sabolović je pobjegao iz Zagreba. Ipak, hrvatskim vlastima trebalo je mjesec dana da dešifriraju dokumente i razotkriju operaciju Labrador. Sabolović je kasnije tvrdio da je samo djelić mreže operacije Labrador ukinut, ali mu je proturječio bivši KOS-ovac, major Mustafa Čandić, koji je radio u sjedištu KOS-a u Zemunu. Čandić je bio jedan od ključnih svjedoka tužiteljice Hildegard Uertz Reclav na suđenju Slobodanu Miloševiću i veliki dijelovi njegova iskaza su i dan danas zaštićeni. Međutim, ono što je poznato je da je svjedočio kako su svi agenti operacije Labrador pobjegli iz Zagreba i uzeli preostale dokumente sa sobom. Izjavio je i da su kosovci imali široku mrežu doušnika u hrvatskim obavještajnim službama, i tijekom 1991. godine. Čandić je također svjedočio da su ekploziju na željezničkoj pruzi kraj Vinkovaca namjestili agenti koji su htjeli krivnju prebaciti na prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana.

Čandić je inače radio u zemunskoj centrali Kontraoperativne grupe (KOG) ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane, a JNA je napustio u veljači 1992. godine. Na Haaškom sudu je, od onoga što je javno dostupno, kazao kako je Kontraobavještajna služba imala jaku doušničku mrežu u mladom sigurnosnom aparatu Hrvatske, kao i u redovima dužnosnika HDZ-a. Opisao je kako je u okviru antihrvatske propagande HRT iskorišten u okviru operacije “Opera” kako bi se snimke stradalih Hrvata s područja Slavonije plasirale kao srpske žrtve hrvatskih zločina, a na beogradskoj televiziji puštena je “snimka” razgovora “čelnika HDZ-a Zagreba i Iloka” u kojem se iz Zagreba nalaže mobilizacija hrvatskog stanovništva s područja Vojvodine.
“Akteri su ustvari bili Radenko Radojčić i Ivan Sabolović… Prepoznao sam njihove glasove”, kazao je svjedok imenujući dvojicu pripadnika KOS-a koji su odglumili razgovor. Cilj te akcije bio je da se stvori lažno objašnjenje za odlazak Hrvata koji su tada bili izlagani napadima paravojnih snaga poput arkanovaca ili šešeljevaca.
Čandić je opisao i kako se manipuliralo snimanim razgovorima, navodeći primjer montaže razgovora generala Antuna Tusa i Mile Dedakovića Jastreba. “Od isječaka je napravljen razgovor”, kazao je, opisavši da je montažom stvoren dojam da je zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković tražio od generala Tusa pomoć u naoružanju, a da mu je Tus odgovorio da se snađe kako zna i da ne računa na pomoć. Dio Čandićeva iskaza navodim i zato da bude jasno da tu mutež Hrvatska nikad nije uspjela razbistriti.

U Hrvatskoj je 1992. provedena operacija “Janjičar”: uhićeno je 15 suradnika KOS-a, a detektirano je da ih u Hrvatskoj sveukupno djeluje 1789! Gdje su ti ljudi, što im se dogodilo? Ništa. Dobar dio njih ili njihovi što biološki što ideološki potomci i danas žare i pale hrvatskom politikom, civilnim društvom ,medijima, a ima ih čak i u Crkvi.




Radojčić o Družiću, Dmitroviću, Radmanu i drugim “novinarima”

Jedan od prijelomnih trenutaka u kakvom-takvom rasvjetljenju te muteži bio je iskaz Radenka Radojčića, koji se dobrovoljno predao i svjedočio u ondašnjem SZUP-u. On kao dio te goleme mreže od gotovo 2000 ljudi spominje mnoge novinare koji su i danas “doajeni”, a posebno apostrofira i aktualnog direktora HRT-a Radmana, o čemu sam već pisao. Pa kaže (citat iz iskaza): “Goran Radman – bivši generalni direktor RTV Zagreb, bio je izvršni sekretar CK SKH. Isto tako, kada je došao na funkciju u CK SKH, bile su prisutne vrlo utemeljene konstatacije da je suradnik vojne službe sigurnosti. Ovo utoliko više, što mu je i otac oficir JNA. Pritisak u kadrovskoj kombinaciji da prijeđe za generalnog direktora RTV vršio je direktor odašiljačkih veza RTV-a, ne mogu se sjetiti imena, koji je isto tako bio suradnik službe vojne sigurnosti. Zato je Radman postao generalni direktor RTV Zagreb”. U nastavku iskaza ponovo spominje Radmana: “Da je navodni dio CK SKH bio vezan uz službe sigurnosti bivše JNA, i to kroz osobe koje sam nabrojao, Družić, Dmitrović, Radman i dr.”.

Radojčićev iskaz možda daje odgovor na strjelovitu karijeru mladog partijca Gorana Radmana koji je napredovao do visoke i vrlo važne pozicije generalnog direktora tadašnjeg RTV-a Zagreb, a mnogo godina poslije i Hrvatske radiotelevizije (HRT-a). “Možda”, kažem, zato jer na to nitko nije trznuo, da bi Radojčićev iskaz provjerio u detalje. Sve je očito gurnuto pod tepih, stavljeno “na čekanje”, da bi zadnjih godina svi oni doživjeli svoje “političko i društveno uskrsnuće”. Radman je na čelo HRT-a postavljen kao kadar Ive Josipovića, uz protivljenje Zorana Milanovića, koji s njim ulazi u kompromis da bi na čelo SOA-e mogao doći aktualni ravnatelj kojem se pak Josipović žestoko protivio. A kako i ne bi kad u sadašnjem izvješću spominje četničku ideologiju koja je uvezana u Hrvatsku.




To “uskrsnuće” je intezivirano dolaskom na vlast, ne Ivice Račana, već Ive Sanadera, intelektualca kojeg je školovala Katolička crkva, a kojeg – zanimljivo – u SFRJ tajna policija nije imala pod nadzorom, poznatog po svom čvrstom prijateljstvu s Mladenom Plešom, jednim od još djelatnih ”doajena” kojeg Radojčić također izdvaja u svom iskazu o suradničkoj mreži KOS-a. Ivo Sanader u svoju vladu uvodi predstavnike Srba, ali ne onih čestitih, ne intelektualaca srpske nacionalnosti, ne onih koji su ratovali za svoju Domovinu Hrvatsku, već uvodi Pupovca, Stanimirovića i društvo koje je, čini se, i to davno, “nacrtao” sam KOS.

Što je Sanadera stajalo glave, a što Pupovac snuje i radi?

Možda u svom samoljublju, površnosti, namijenivši sam sebi ulogu velikog demokrata i europejca, Sanader nije skužio što radi – i da će ga to na kraju doći glave te da će mu “struktura” napakirati i što jest i što nije i još mu kontrolirati obranu pred sudom. Tu mogućnost ostavljam otvorenom. Bilo što da od toga jest, to je bila nova podloga za uzlet i razmah one ideologije koju SOA naziva četničkom, a koja je do te mjere majstorica finog tkanja za djelovanje u Hrvatskoj da narod, osobito uz ovakve medije, to nije ni sposoban prepoznati na pravi način. Svaki pokušaj javnog govora o tome prate kanonade tekstova, izjava i govora o “fašizmu, ustaštvu, teoriji urote, klerofašizmu, mrziteljima Srba, itd.”. Pa sve to skupa u Hrvatskoj, posebno u zadnje vrijeme, rezultira jednim od “zadanih” ciljeva, a to je strah od javnog govora i istupanja. Kad se god pokušava o tome javno progovoriti, “struktura” iz SOA-inog izvješća uzima u ruke bat svoje demokracije i lupi po glavi. Dolaskom na poziciju izvršne vlasti Pupovac i ekipa su počeli revno raditI na najbitnijoj stvari, a to je otvaranje puta – najprije kapilarno, a poslije i otvoreno – prema izmjeni hrvatskog Ustava i uvođenju političkog ustroja u kojem bi Srbima vratili status konstitutivnosti (jedna od odrednica drugog memoranduma SANU-a). Prvi pokušaj im je propao kroz negativan odgovor na ustavnu tužbu 2010., koju su podnijeli nakon što je Hrvatski sabor zamalo, na prijedlog HDZ-a, prihvatio neku varijantu nekadašnjeg plana Z-4 (spriječila ga je Pusićka, što je ironija, ali to je učinila jer je poludjela zato što Pupovac nije to prvo rekao njoj, vec Kosorici!), a drugi pokušaj im je iznenadnom i neočekivanom odlukom srušio HDSSB, kad je u zadnji čas prekršio načelni dogovor i u Saboru odbio podržati ustavne promjene koje je predložila Kukuriku koalicija, kako bi se pokušala spriječiti predaja Josipa Perkovića Njemačkoj, a ispod žita u tom paketu promjena su Pupovac i njegovi neprimjetno pokušali ozakoniti put prema ponovnom statusu Srba kao konstitutivnog naroda u Hrvatskoj, a ne kao nacionalne manjine, kako stoji u Ustavu RH i koja uživa sva prava. Svi ti “deals” su nastali za vrijeme HDZ-ove vlasti.

Pusićki udijeliti majicu s brojem 9 u protuhrvatskoj repki!

Uostalom, kako je moguće da Karamarko kao šef SOA-e, a poslije i ministar unutarnjih poslova, nije znao da u Hrvatskoj punih šest godina nesmetano žive kriminalci (koje KOS i danas koristi) koji su sudjelovali u likvidaciji srbijanskog premijera Đinđića. Kao šef službe nije baš bio okrenut zapadnim partnericama, a njegove večere s Dačićem po Zagorju je detaljno opisao bivši ambasador Cvetićanin u svojoj knjizi. Ne kažem da je Karamarko namjerno bušio nacionalnu sigurnost, ali nečiju politiku je slijedio jer kao “servis države” to mora, i na to je pristao. Zanimljivo je i to da je glavna vezna igračica (njoj bi trebalo, uz Josipovića, dodijeliti majicu s brojem 9 u antihrvatskoj reprezentaciji) Vesna Pusić, Pupovcu osigurala mjesto visokog dužnosnika hrvatske države, šefa Vanjskopolitičkog odbora Sabora, oduzevši to pravo nekome iz SDP-a tko je prošao na izborima glasovima naroda, a ne ušao u Sabor po “defaultu” jer mu kao manjini to jamči zakon.

Zanimljivo je i to da je SOA nakon Lozančićeva dolaska počela malo pažljivije pratit Pupovčeva “slobodna kretanja” po Beogradu i “hodočašća” po srbijanskim ministarsvima, kamo odlazi incognito i da ga je za to nije ovlastila RH, i najvjerojatnije prima instrukcije što i kako dalje. Nepoznato mi je kako na to reagiraju Vlada i Ured Predsjednice (za Josipovićeva mandata ni jedni ni drugi se nisu na to, koliko mi je poznato, osvrtali). Bojan Glavašević – koji je ciljano u trenirci u Vukovaru održao predavanje na seminaru Documente – a koje je “naložilo” branitelje, je u sustav također doveden kao znanstveni novak s Pupovčeve katedre na Filozofskom fakultetu. Sve su to gole činjenice, kao što je očito i to da su “strukture” razvile cijeli svoj paralelni sustav unutar institucija države, kojim otvoreno djeluju kroz bitne pozicije koje su zauzeli. Jedna od njihovih bitnih poluga je i Mirela Stanić-Popović, SDS-ovka iz Knina koja je uz Milanovićev “blagoslov” postala predstojnica Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje. Zatvoreni kružok kojeg čine ona, Pupovac i Pusićka (koja na povratku Srba radi isključivo u ovoj zadnjoj godini mandata) u dogovoru osiguravaju stambene prostore prije svega u Zagrebu i do kraja godine kane iz Srbije planski vratitI sve što se vratiti da – bez obzira je li riječ o ljudima koji su, na bilo koji način, sudjelovali u razaranju Hrvatske i samim tim predstavljaju problem za hrvatsku nacionalnu sigurnost – što bi se u svakoj uređenoj zemlji tretiralo na takav način. Stoga zvuči nevjerojatno da je tom kružoku legitimitet pristalo dati američko veleposlanstvo u Zagrebu, Ured UNHCR-a, u kojem ni ne znamo koji kadrovi lokalnog osoblja rade.

Autor:Nikica Gović / 7Dnevno / 19. lipnja 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.