fbpx

Putin se vraća u Moskvu kao pobjednik, Obamu čeka još veći gnjev republikanaca

Autor: 7Dnevno / 2. listopada 2015.

Ruski predsjednik sasuo je paljbu u Un-u - izravno je optužio SAD za kaos koji vlada na Bliskom istoku. Osim Sirije, osvrnuo se i na ratove u Iraku i Libiji, ističući kako su američki unilaterizam i želja za hegemonijom izazvali rasulo te da je sada "vrijeme za nešto novo". Obama nije blistao “u obrani”.

U New Yorku na 70. jubilarnom zasjedanju Opće skupštine Ujedinjenih naroda došlo je do dugo očekivanog susreta Baracka Obame i Vladimira Putina. Dvojica predsjednika su se, doduše nakratko, surela na proslavi obljetnice iskrcavanja savezničkih snaga na Normandiju, pa su mnogi analitičari zaključili da je “led probijen”. Možda je bio probijen, ali susret nije bio ni približno važan i epohalan kao ovaj u New Yorku. Taj susret je bio “slučajan” i izvan protokola. New York je tim više važan što Putina na zasjedanju Opće skupštine “svjetskog parlamenta”, koji zbog svoje inertnosti i tromosti više ni približno ne može odgovarati kompliciranim zahtjevima 21. stoljeća i “pravilima” novoga odnosno najnovijeg svjetskog poretka – nije bilo 10 godina.

Putin se pojavio sada kada je Sirija u središtu pozornosti i uz Ukrajinu glavna točka na kojoj se prelama novi hladnoratovski poredak, ruska demontaža američke unipolarnosti i doktrine “pozadinskog djelovanja” Zbigniewa Brzezinskog, čiji je cilj slom ruskog utjecaja na Bliskom istoku i azijskom kontinentu, te sprječavanje bilo kakvog jačeg rusko-kineskog partnerstva.

Rusija i Iran su primarni ciljevi revidirane strategije Brzezinskog, jer SAD već imaju značajnu infrastrukturu i utjecaj u njihovom susjedstvu (NATO i baze u zaljevskim monarhijama). Stoga su takve velike tajne operacije lakše za upravljanje. Slična struktura još uvijek ne postoji u jugoistočnoj Aziji, ali se ubrzo može pojaviti i to usporedno s američkim “okretanjem azijsko-pacifičkoj regiji”. SAD takvu infrastrukturu i utjecaj ima u sjeveroistočnoj Aziji, ali ne i u jugoistočnoj Aziji, koja predstavlja područje veće ranjivosti za Kinu. U budućnosti Washington može koristiti lekcije iz Sirije i Ukrajine i stvoriti primamljivu zamku u koju bi uhvatio Kinu, a istovremeno izbaciti Rusiju i Iran “iz igre”.


Moskva kroji novu eru geopolitičkog preslagivanja

Putin se stoga odlučio pojaviti u New Yorku kako bi se sastao s Obamom i odaslao svoje poruke – prema mišljenjima dijela američkih analitičara – počeo krojiti novu eru geopolitičkog preslagivanja. Obama mu je ponudio savezništvo u borbi protiv ISIL-a. Ali Obama želi slom al-Assadova režima, dok Putin al-Assada podržava i štoviše smatra da ga treba uključiti u veliku protuisilovsku koaliciju.

Zanimljivo je da je Washington gotovo do posljednjeg dana izjavljivao da je nezainteresiran za susret, a zapadni mediji su se svojski trudili da ga prikažu kao ustupak koji tobože ruskom lideru čini SAD. Analitičari, međutim, su unaprijed ocjenjivali da je Putinov plan za Siriju praktično lišio američku administraciju i posljednje šanse da se i dalje pretvara kako je SAD „uspješno izolirao“ Rusiju.

Odnosi dvojice lidera uglavnom se opisuju kao „zahladjeli“, ili kao „zaoštreni“, ili kao „napeti“.

Kao odgovor na nedavnu izjavu republikanskog kandidata za predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, da dvojica lidera „mrze“ jedan drugoga, Washington izjavljuje da predsjednici Rusije i SAD-a njeguju „poslovne odnose“, usprkos razlikama glede ukrajinskog pitanja.

Glasnogovornik predsjednika Rusije Dmitrij Peskov je izjavio da je Putin „uvijek otvoren za dijalog, a posebno sa svojim kolegom – predsjednikom Obamom“. Sastanak u New Yorku bio je sedmi razgovor dvojice lidera, a prvi koji je održan u SAD-u.




Putin i Obama upoznali su se u lipnju 2009. godine, pola godine nakon što je Obama postao predsjednikom. Putin je u to vrijeme bio premijer, a Dmitrij Medvedev predsjednik.

Uoči svog prvog državničkog putovanja u Rusiju, Obama je rekao da je uspostavio dobre odnose s Medvedevom, a da „Putin stoji jednom nogom u prošlosti, a drugom u sadašnjosti“. Na tu nediplomatsku gestu vrlo brzo je stigao I odgovor: „Naš narod kaže – ne može se biti u raskoraku (sjediti na dvije stolice)“, poručio je Putin Obami i dodao: „Uostalom, srest ćemo se, porazgovarat ćemo“.

Sljedeći put sreli su se tri godine kasnije, u Los Kabosu u Meksiku, na marginama summita „velike dvadesetorke“. Bio je to prvi susret u statusu predsjednika. Razgovor je trajao dva sata, ali već tada Putin nije gajio nikakve iluzije po pitanju odnosa Washingtona prema njemu osobno, a ni prema Amerikancima kao partnerima s kojima se može dogovarati o ključnim pitanjima.




Stvari su istjerane „na čistac“ još 2011., kada je u Moskvu došao Obamin zamjenik Joe Biden da „preporuči“ Putinu da se ne kandidira za predsjednika Rusije, a vrlo brzo poslije toga SAD nije održao riječ danu predsjedniku Medvedevu – a to je da neće počinjati vojnu operaciju u Libiji bez konzultacija s Moskvom. Epilog je poznat – Gaddafi je ubijen, Libija je razrušena…

Svi sljedeći susreti dvojice predsjednika događali su se na marginama summita – sve do „slučajnog“, u Normandiji. Ovaj dolazak Vladimira Putina u New York me podsjetio na Putinov dolazak na konferenciju o sigurnosti u Müncenu 2007. kad je pred Georgeom Bushom odrzao govor i de facto kazao ”Car je gol”. Dvojica lidera su, naime, u New Yorku pod plaštem vlastitih interesa i pretenzija pričali o problemima koji ugrožavaju svjetski mir. U toj debati, čiji je cilj bio dokazivanje tko je jači, Putin je jednostavno bio bolji – deklasirao je Obamu.

Putinova paljba po Obami u UN-u

Ruski predsjednik je sasuo paljbu kritika na račun američke vanjske politike, izravno optuživši – baš kao i u Münchenu u govoru pred Bushom – SAD za kaos koji vlada na Bliskom istoku. Osim Sirije, osvrnuo se i na ratove u Iraku i Libiji, iz kojih su se izrodile brojne terorističke grupe. On je rekao da su američki unilaterizam i želja za planetarnom hegemonijom izazvali rasulo u pojednim dijelovima svijeta, te da je sada “vrijeme za nešto novo”.

S druge strane, Barak Obama je djelovao kao da mu je neugodno što se u tom trenutku nalazi u UN-u. Američki predsjednik je najveći dio svog izlaganja proveo braneći se od Putinovih optužbi, u čemu nije naročito blistao.

U nekoliko navrata je ponavljao jedne te iste rečenice, kao da je u predizbornoj kampanji, te je svaki put kad je djelovalo da nema odgovor nevješto ponavljao fraze koje su završavale s “al-Assad mora otići”. A zašto bi morao? Putinov stav je da o predsjedniku može odlučivati samo narod Sirije, a ne Washington. Putin je zapravo vrlo eksplicitno optužio Obamu da želi ISIL dovesti na vlast u Siriji. Sirijski predsjednik svakako snosi svoj dio odgovornosti u krizi koja razara njegovu zemlju, ali daleko da je jedini krivac.

Očito je da ni Amerika ni Rusija ne žele jedna drugu u Siriji. U tom pogledu, Obama je napravio još jednu grešku. Američki predsjednik je pozvao sve države da se priključe borbi protiv Islamske države, naročito svoje saveznike Saudijsku Arabiju i Jordan. Time je neizravno odškrinuo vrata Rusiji, ali i Iranu, da također daju svoj doprinos borbi protiv džihadista, što se nikako ne poklapa s interesima Sjedinjenih Država.

Teškoj situaciji u kojoj se našao Obama doprinijeli su i predsjednici Kine i Irana, koji su otvoreno podržali Putinove stavove.

Putin u ulozi “siledžije”, Obama “slabića” 

Tako je američki predsjednik došao u poziciju da brani ne samo svoje postupke za vrijeme skoro osmogodišnjeg mandata, već i čitavu američku vanjsku politiku u proteklih petnaestak godina.

Stoga su skoro svi politički analitičari, pa čak i oni iz SAD-a, dan poslije zaključili da je Putin ostavio utisak “siledžije”, dok su Obamu deklarirali kao “slabića”.

To je možda i najbolje opisao direktor grupe Foreign policy, koji je napisao da je “85 posto Putinovog govora ozbiljna besmislica, ali da je i dalje mnogo bolje od onoga što je rekao Obama”. A Obama je ponudio opravdanje za svoju politiku naglašavajući upotrebu diplomacije ispred upotrebe sile, ali je ostavljao dojam političara u defanzivi zbog domaćih kritičara koji tvrde da njegova politika ohrabruje američke protivnike.

Putin je zapravo bio Obamin vatreni izazivač – koji je ukratko poručio da su se intervencije Sjedinjenih Država i njihova jednostranost na Bliskom istoku okrenuli protiv njih i da je došlo vrijeme da Washington pokuša nešto drugo. I ponudio je inicijativu – uključiti Bashara al-Assada u veliku protuterorističku koaliciju sličnu onoj protuhitlerovskoj u Drugom svjetskom ratu. Ponudio je svjestan da ta inicijativa neće proći u SAD-u, kao i kod njegovih država saveznica. Ali je ponudio – jer inicijative se moraju nuditi kako Putinu Zapad ne bi mogao prigovoriti da je stajao skrštenih ruku. Sve što je Putin govorio možda i je besmislica u očima šefa grupe Foreign policy – ali je vrlo smislena realnost da su ISIL i rastući terorizam nešto što opterećuje obje velesile i njohove satelite. Zato je i ključno pitanje koje svih golica jesu li Obama i Putin na sastanku iza zatvorenih vrata u 55 minuta razgovora pokušali, unatoč polariziranim stavovima, pronaći rješenje za Siriju? Je li se razgovaralo u smjeru pretpostavke ozbiljno iznošene uoči susreta prema kojoj je na vidiku rješenje bliskoistočnog problema, i to vrlo radikalnom mjerom – potpunim prekrajanjem granica u toj regiji kojom bi Sirija i Irak nestale kao države kakve su, barem na papiru, danas.

Karta Bliskog istoka koja bi i Moskvi odgovarala

Bashar al-Aasadov režim, prema tim pretpostavkama, dobio bi uski zapadni pojas današnje Sirije u kojem se nalazi Damask, ali i glavne sirijske luke poput Latakije, što bi Rusiji, al-Assadovom savezniku, osiguralo ono što Moskva neskriveno želi – vojno-pomorsku bazu na Sredozemlju.

Kurdi bi pak dobili svoju državu na sjeveroistoku Sirije i Iraka, čija bi se relativno uska granica protezala uzduž južne granice Turske.

Najveći dio Sirije i zapadna polovina Iraka, teritorij koji danas više-manje kontrolira ISIL, bili bi objedinjeni u novu sunitsku državu, dok bi istočni Irak, s Bagdadom kao glavnim gradom, bio pretvoren u državu šijitskih muslimana.

Ipak, i to rješenje, ako uopće dođe do njega, iako zadovoljava apetite barem dijela zaraćenih strana, i u kojem svatko nešto dobivaa u teritorijalnom smislu – nosi sa sobom opasnosti neslućenih razmjera. Ali sve je moguće – real politika ne poznaje opasnosti niti pita za njihovu cijenu. Neimenovani izvori američkih dužnosnika izjavili su da su se Obama i Putin složili da nađu političko rješenje u Siriji, ali da se ne slažu oko sudbine sirijskog predsjednika.

Složili su se i da američka i ruska vojska trebaju početi s razgovorima, kako ne bi došlo do konfliktne situacije u eventualnim operacijama u Siriji.

Obama je rekao Putinu da SAD vjeruje da neće doći do stabilizacije situacije u Sirji dok god je Bahar al-Assad na vlasti.

Prema riječima američkog dužnosnika, Putin je rekao Obami da je svijetu potrebna al-Assadova podrška jer njegova vojska ima najbolje šanse da porazi ekstremiste Islamske države.

Američki dužnosnik je rekao i kako je Obama izrazio zabrinutost Putinu u vezi s primjenom sporazuma iz Minska o Ukrajini, uključujući namjeru proruskih aktivista da održe lokalne izbore.

Dvojica predsjednika su, kako je navedeo isti izvor, polovinu vremena tijekom susreta posvetili situaciji u Ukrajaini, a polovinu situaciji u Siriji. Bilo kako bilo, nakon Generalne skupštine UN-a Putin će se u Moskvu vratiti s osjećajem pobjednika, dok će Obamu u Washingtonu dočekati još veći gnjev republikanaca, koji su već dugo nezadovoljni njegovim “mlakim stavom”.

Autor:7Dnevno / 2. listopada 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.