Putin je posjetom Beogradu dao do znanja da mu je Srbija važno taktičko oružje

Autor: Nikica Gović

Jasno je poručio da neće podržati ulazak Kosova u UN, kao što ne podržava ni međunarodno priznanje Kosova. Srbiji je Kosovo uvjet za zatvaranje svih poglavlja u pregovorima s EU-om, što uključuje i priznanje Kosova kao države. No, ona se na putu prema Uniji ipak vanjskopolitički želi osloniti na Rusiju...

Posjetom Talinu početkom rujna i jednim tipičnim hladnoratovskim, gotovo prijetećim govorom američki predsjednik Barack Obama iz glavnoga grada Estonije je poručio Rusiji da se ne približava Baltiku, te je pozvao sve članice Sjevernoatlantskog saveza da se ugledaju na Estoniju koja je za obranu potrošila pozamašnu svotu svog proračunskog novca. Njegov sastanak s predsjednicom Litve te predsjednicima Estonije i Latvije na razini političke poruke bio je podsjetnik narodima tih zemalja u kojima vrlo uspješno integrirano živi i ruska manjina (gradonačelnik Rige je Rus, op.a) da baltičke zemlje više nisu udaljene od Zapada skrivene iza željezne zavjese. Od izbijanja ukrajinske krize SAD je pojačao svoju nazočnost u tom dijelu Europe. U travnju je SAD poslao 600 padobranaca na zajedničke vojne vježbe u Poljskoj i na Baltiku, ali i stacionirao 150 svojih vojnika u estonskoj zrakoplovnoj bazi. U svibnju je poslao F-15 avione na Baltik i dodatne vojne brodove u Baltičko i Crno more. Za financiranje ovih operacija, Obama je od Kongresa zatražio 925 milijuna dolara. Posjet američkog predsjednika bio je snažno simboličan i zato što su su tri baltičke zemlje, koje su NATO-u pristupile 2004. godine, nedavno svečano obilježile 25. godišnjicu Baltičkog lanca. To je bila mirna politička demonstracija u kojoj se, 23. kolovoza 1989. godine, za ruke primilo dva milijuna ljudi u lancu dugom 600 kilometara, još dok su Estonija, Letonija i Litva bile sovjetske republike. Usto, govorom u Talinu, Obama je poručio da se NATO, kojega je, od ulaska u Bijelu kuću, bio stavio u drugi plan, kao i Europa, vraćaju na listu američkih prioriteta. Počeo je isticati Članak 5 Sjevernoatlantskog ugovora po kojem napad na jednu članicu NATO-a podrazumijeva i napad na sve ostale članice.

Putin uzvratio posjetom “svom Talinu”

Time je neizravno dao do znanja da Vladimir Putin nije prijetnja samo za Ukrajinu, čijoj je rasutoj prozapadnoj središnjoj vlasti Obama dolaskom u ”susjedstvo” poručio da je podržava, već i za NATO. U tome su ga podržali programatski stavovi jednog dijela američkih analitičara, poput Thomasa Wrighta, koji zastupaju tezu da će Putin pokušati napasti i najslabiju članicu NATO-a kako bi dokazao da je Članak 5 samo prazna priča. Te tvrdnje, koje ipak nemaju uporišta u stvarnosti već u teoriji geopolitike Penagona, pažljivo su iščitane u Moskvi. Zato je Putin prošloga tjedna odlučio doći u “svoj Talin”. Prije dolaska u Beograd, gdje je kao specijalni gost sudjelovao na vojnoj paradi u povodu obljetnice oslobođenja Beograda u Drugom svjetskom ratu, srbijanskoj Politici – tiskovini u vlasništvu države i uz Tanjug najizravnijem propagandnom stroju vladajuće garniture – je dao svoj programatski intervju. U njemu je jasno kazao kako je vrlo dobro razumio poruku iz Talina – i to je sažeo u jednoj upečatljivoj rečenici: ”Obama Rusiju smatra neprijateljem”.

Putin je izabrao Beograd i Srbiju kao dio jedne relativno male europske regije koja nije ušla u Europsku uniju i u NATO, a sa svih strana je okružena zemljama članicama. Srbija se inače opire članstvu u Savezu, a u program Partnerstvo za mir je doslovno ugurana i mimo volje, čak i uz čuđenje, svojih političara na summitu Saveza u Rigi 2008. godine. U svom govoru na vojnoj paradi Putin je kazao kako “neće dopustiti novi nacizam u Europi”. U svakom slučaju to znači da mu ne pada na pamet, da neće dopustiti, da se Rusiji izbije uloga jednog od glavnih faktora na međunarodnoj sceni, Rusiji koja je to postala nakon Borisa Jelcina, upravo za njegove – Putinove “vladavine”. Njegov dolazak u Beograd narod je prihvatio sa svim neophodnim mitskim elementima “braće u pravoslavlju”. Srbi vole Putina iz istih razloga zbog kojih Bošnjaci vole Erdogana, a ti razlozi su potpuno iracionalni. Ali je zato Putinova odluka da dođe u Beograd bila itekako racionalna. Taj je posjet trebao njemu, a ne Srbiji, koja je u to ime proslavu koja se trebala održati 20. listopada pomakla za četiri dana ranije. Beograd je bio pod opsadom stranih novinara, a srbijanski mediji su Srbima “prodavali maglu” kako je riječ o velikoj promociji njihove zemlje u svijetu. Da se sve ovo odvilo prije samo dvije godine ne bi nikoga, osim lokalnih medija, previše zanimalo. Njegov dolazak u Beograd podigao je nervozu i u Washingtonu i u Bruxellesu.

Američka poruka Beogradu

Američki veleposlanik u Srbiji, Michael Kirby, u intervjuu za Večernje novosti je kazao: “Možete imati dobre odnose s Rusijom i Kinom, kao i sa SAD-om. No, naš stav prema tome dolaze li u posjet Beogradu ruski ili kineski dužnosnici se razlikuje – Kinezi nisu nikoga napali, a Rusi jesu”. Te riječi odmah su izazvale buru u javnosti. Svi mediji su optužili Kirbyja da se miješa u unutarnje stvari Srbije. Zanimljivo, kad ruski veleposlanik u Beogradu dijeli javne lekcije i političke instrukcije onda svi šute, a kad američki progovori to je onda odmah miješanje u politiku Srbije. Kirby se nakon toga branio da “nije imao namjeru Srbiji govoriti koga smije, a koga ne smije zvati u goste”. Vjerojatno i nije, ali je imao namjeru vlastima u Beogradu poručiti što Washington misli o Putinovu dolasku – da je Putin agresor koji je napao Ukrajinu i da ga se ne smije ugostiti. Na sam dan posjeta oglasili su se i ministri vanjskih poslova EU-a s porukom da Srbija koja je država pregovaračica mora svoju vanjsku politiku uskladiti s politikom Unije. Bivši srbijanski ministar vanjskih poslova Goran Svilanović, na foruma Proces suradnje u jugoistočnoj Europi (SEECP), za Reuters je izjavio: “Dok Srbija napreduje prema EU članstvu, morat će polako prilagoditi svoju vanjsku politiku da bude u liniji s politikom Europske unije”.

Drugim riječima, Srbija će, ako želi pregovore bez suspenzije, morati prihvatiti Rusiju kao prijetnju Europi, agresora i opasnu silu koju treba sankcijama izolirati. Može li to Srbija? Za početak, sve važne strateške točke u toj zemlji kontroliraju Rusi, prije svega naftni i plinski biznis, gdje izravno i kadroviraju pa su direktori “NIS-a” i ”Srbija gasa” ljudi koje je Kremlj izravno odabrao i nitko ih, nijedan premijer ili predsjednik, ne može smijeniti bez suglasnosti Kremlja. Goleme dugove za plin koje je “nabio” direktor ”Srbija gasa”, Aleksej Miler i Gazprom drže kao sredstvo ucjene za nastavak gradnje plinovoda Južni tok od kojeg Putin, što je razvidno iz njegova govora u Beogradu, ne odustaje. Povukao je vrlo tendencioznu paralelu s plinovodom Sjeverni tok podsjetivši kako se i za njega govorilo da ga neće biti moguće ostvariti (što je točno, u to je sumnjao čak i bivši šef Gazproma Rem Vjehirev), pa je ipak izgrađen i realiziran (a direktor je bivši njemački kancelar Gerhard Schröder, op.a). Putin je time iz Srbije poručio kako nije spreman tek tako energetsku, a samim time i geopolitičku moć u Europi u perspektivi pustiti i dopustitiAmerikancima da svojim ukapljenim plinom putem LNG terminala, tj. vertikalom Krk-Baltik, ruše cijenu ruskog plina. Tim više što od gradnje Južnog toka, unatoč preporukama EU-a, nisu odustale Austrija i još neke zemlje članice EU-a, a Putin je tu očito spreman prihvatiti i maksimalno komercijalne uvjete, i ponuditi enormnu svotu novca samo da Južni tok krene u izgradnju, a Srbija – koja je u lipnju na preporuku Bruxellesa i odlukom premijera Vučića odgodila početak radova – je za Putina ključna i realizacijska i geostrateška točka koju definira položaj Srbije – raskrižje puteva između Istoka i Zapada.




Potpora Zapada ključ Vučićeva opstanka

Odnos prema Rusiji nije usuglašen u srbijanskom vodstvu. Premijer Aleksandar Vučić je uoči Putinova dolaska kazao da je “Srbija na EU putu”. Vučić naoko, prije svega hrvatskim medijima, djeluje suvereno, ali u razgovorima s čelnicima EU-a je i više nego udvoran. Zapad i potpora Zapada su ključ Vučićeva opstanka na vlasti. Za bilo što drugo on nema manevarskog prostora. Time podsjeća na Viktora Janukoviča, koji je u Bruxellesu priman kao “reformator” i stalno je ponavljao da je ”Ukrajina na EU putu”, da bi se na kraju – a znamo kada, zašto i kako – priklonio Moskvi. Njegov pad u očima Zapada je počeo uhićenjem i pritvaranjem Julije Timošenko preko koje je Zapad kontrolirao stanje u Ukrajini. Stanje u Srbiji Zapad kontrolira prije svega činjenicom da Srbija ekonomski ovisi o EU. U razdoblju od 2007. do 2013. Srbija je u Europsku uniju izvezla ukupno 32,6 milijardi eura, a u istom razdoblju u Rusiju je izvezla samo 4,2 milijarde eura. Rusija, osim što u Srbiji posjeduje sve energetske potencijale, uključujući i rude uz rentu koja je neznatna, u tamošnjoj politici ima dva čvrsta saveznika: potpunog rusofila predsjednika Nikolića i ministra vanjskih poslova Dačića, koji je u vladu i postavljen na intervenciju Kremlja i kao Vučićev kompromis s Kremljem.

“Što bi Srbija trebala napraviti? Da zbog toga što želimo u EU Rusiji kažemo – ‘oprostite, više nismo prijatelji’? Gdje je tu naš nacionalni interes?”.Tako je Dačić obrazlagao odluku Srbije da se zbog stanja u Ukrajini ne priključi sankcijama Rusiji, a nakon što je povjerenik Hahn kazao da će Beograd “tu odluku trebati adresirati”.




U ožujku, kad je anektiran Krim, Srbija se našla u potpuno raspolućenoj situaciji. Odlučila se za dvije fraze: “I Rusija i Ukrajina su naši prijatelji” i

“Mi nismo svjetska sila, pa ne možemo to detaljnije ni komentirati”. Ipak, vlasti u Beogradu nisu priznale referendum za aneksiju Krima. Rusija je za to imala sluha, uzevši u obzir činjenicu da su Krim kao dio Rusije priznale Kuba, Venezuela, Nikaragva, Sirija i Afganistan. Putin je u Beogradu jasno rekao da neće podržati ulazak Kosova u UN, kao što ne podržava ni međunarodno priznanje Kosova. Srbiji, koju je potpuno obeshrabrila činjenica da Europska komisija u sljedećem mandatu uopće ni nema povjerenika za proširenje (ne znam što su oni mislili – da će u EU ući za tri godine, kako su iz Bruxellesa na dan otvaranja pregovora spinali njihovi izvjestitelji), Kosovo je uvjet za zatvaranje svih poglavlja, što uključuje i diplomatsko priznanje Kosova kao države. U iznimno teškom pregovaračkom okviru za Srbiju, tijekom pregovora napredak u odnosima s Kosovom mora biti razmjeran napretku u svim poglavljima, posebno onima pravosuđa i unutarnjih poslova. Sada svjesna da u EU neće ući prije 2023., Srbija se ne žuri s priznanjem Kosova, koje joj je vruć unutarnjepolitički problem, šibica koja za tren može zapaliti neku novu krizu. Rusija je, pak, stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a, ima pravo veta, kojeg će uložiti nađe li se uskoro ulazak Kosova u Ujedinjene narode na agendi. Kosovo je glavni projekt i tvorevina SAD-a i Velike Britanije, također članica stalnog peteročlanog Vijeća sigurnosti. Veto ulasku Kosova u UN Putinov je poseban interes u novoj hladnoratovskoj paradigmi Istoka i Zapada, nastaloj ratom u Ukrajini. Srbija se, dakle, na putu prema Europskoj uniji ipak vanjskopolitički želi osloniti na Rusiju. Što nije moguće. Srbija je zamislila neku svoju politiku, jedinstvenu, kakve nema u svijetu, neizvedivu kopiju nekadašnje jugoslavenske, baziranu na ”tržišnom socijalizmu” i politici nesvrstanih. Bilateralnim sporazumom potpisanim u Beogradu Srpsko-ruskom institutu za humanitarna pitanja stacioniranom u Nišu dan je ”poseban status”, što znači obavještajni, ugovor su uostalom i potpisali šefovi obavještajnih agencija Rusije i Srbije.

Pregovori s NATO-om, vježbe s Rusima

Istodobno je potpisan sporazum o najvišoj razini vojne suradnje, i to u času kad Srbija pregovara s NATO-m o ulasku u IPAP program Saveza, što je najviši oblik vojne suradnje između NATO-a i zemlje koja nije članica NATO-a. Pitanje je hoće li ti pregovori proći, jer Srbija se nedaleko od granice s Hrvatskom krajem godine sprema skupa s ruskim vojnicima održati zajedničku vojnu vježbu. “Naši partneri, koji su i nametnuli sankcije, ne skrivaju činjenicu da njihov krajnji cilj nije rješavanje ukrajinske krize. U osnovi, što je vidljivo kroz njihove izjave i djelovanje, prava svrha sankcija jest natjerati Rusiju da promijeni ključne i temeljne stavove koji su nam bitni te da se u tim stavovima priključimo Zapadu”, izjavio je ruski ministar vanjskih poslova Lavrov nakon Putinova sastanka s ukrajinskim predsjednikom Porošenkom u Milanu, kamo je otputovao iz Beograda. Susret se odvio pod pokroviteljstvom šefova država i vlada Njemačke, Francuske,Velike Britanije i Italije, nije dogovoreno ništa, a na sastanku je najmanji problem bio Porošenko. Uostalom krhko primirje na istoku Ukrajine, koje je sklopio s Putinom početkom rujna u Minsku, još traje uz povremene incidente. Mirovni sporazum Amerika nije ni načelno pozdravila s tri rečenice uobičajene ”šprance” priopćenja, a američke humanitarne organizacije svaki ograničeni incident i pucnjavu u Dombasu počele su oglašavati kao potencijalni ratni zločin i za to prozivati ukrajinsku vojsku, što dosad nije bio slučaj. Na sastanku u Milanu prepreka dijalogu Putin-Porošenko bili su čelnici EU-a. Iz svega ovoga Lavrov vrlo otvoreno izvodi svoj zaključak.”Nakon što je došlo do stvaranja multipolarnog svijeta postalo je nemoguće da jedna civilizacijska grana, skupina država koje joj pripadaju, diktira svoju volju ostalima. Postoji razumijevanje da bez suradnje svih svjetskih središta moći postaje nemoguće riješiti mnoge probleme današnjeg svijeta, poput terorizma ili opasnih bolesti. Koliko će vremenski taj period trajati ovisi o političarima s globalnom strateškom vizijom”, dodao je Lavrov naglasivši kako se Rusija neće služiti s uvjetima ukidanja sankcija koje nameću SAD i EU.

Putinu je zato Srbija vrlo važna. Posjetom Beogradu pokazao je svoju nazočnost u Europi – i to upravo kroz Balkan koji je kroz povijest za svih velikih sukoba bio taktičko oružje. Srbija, zemlja na bitnom geostrateškom položaju, mu je važna upravo zbog svoje “nesvrstanosti” , kao i zbog činjenice da je euroatlantska politika ne žuri integrirati upravo zbog neodređenog i nedefiniranog stava same Srbije prema zapadnim integracijama. Sve dok je tomu tako, a to vrijedi i za BiH odnosno Republiku Srpsku, čiji je predsjednik Dodik potpuno uz Nikolićevu prorusku politiku, te Crnu Goru koja u pregovorima ne može još ispuniti mjerila za otvaranje poglavlja 23 i 24 zbog velike količine ruskog kapitala i utjecaja ruskih agentura zbog čega ju je i NATO stavio na čekanje. To vrijedi i za Makedoniju, koja ima veliku albansku zajednicu kao značajan čimbenik destabilizacije – u novonastalim hladnoratovskim odnosima mogu se očekivati i razna hladnoratovska djelovanja, uključujući i ograničene, kontrolirane i upravljane krize u tom dijelu Europe i Balkana. Usred tog neinegriranog teritorija nalazi se Kosovo s najvećom američkom vojnom bazom u Europi (Bond Steel). Nesvrstanost i neintegriranost u zapadne politike u Europi danas je prava rijetkost. Putin je toga svjestan, kao i činjenice da je utjecaj na tim raritetnim europskim prostorima, kao mosta ostvarenja ruskih interesa, područje velikih rizika s velikim ulozima.

Autor:Nikica Gović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.