fbpx

SPC ne žali ni vremena ni truda da ‘odgodi’ Stepinčevu kanonizaciju!

Autor: Nikica Gović

Beograd, patrijarh Irinej i SPC, i dalje, iako je kauza praktički gotova, radi probleme oko Stepinčeve kanonizacije, prigovara bez argumenata, očito u nadi da će "odgoditi" kanonizaciju i zadržati svoje mitove o ''ustašama'', koji srbijanskoj politici, po tekstu drugoga memoranduma SANU-a, itekako trebaju, a SPC joj je u ostvarenju toga programa glavni poligon.

Veliki tjedan Muke Gospodinove je vrijeme da još jednom progovorimo o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu koji bi, prema službenim najavama iz Vatikana, trabao biti proglašen svecem Katoličke crkve do kraja ove godine, i time, uz veliki vjerski događaj, označiti i bitnu društvenu prekretnicu u Hrvatskoj čiji dio političkih i društvenih kvazielita koje imaju najjači utjecaj i sve medijske poluge moći, što se Njega tiče i Njegove uloge u Drugom svjetskom ratu i danas uglavnom pothranjuju laži komunističke propagande. O kardinalu, kao i o činjenici da oko njega u demokratskom svijetu više nema nikakve dvojbe, a u mnogim zapadnim zemljama je nikad nije ni bilo, sam već pisao, pa se neću ponavljati. Podsjetit ću tek da su mnogi dokumenti tajnih službi savezničke pobjedničke koalicije iz vremena Drugog svjetskog rata u njihovim arhivima, poput Arhiva Ujedinjenog Kraljevstva, zadnjih deset godina dostupni javnosti jer je prošao propisani protok vremena u kojem su morali nositi oznaku tajnosti. Oni detaljno govore o Stepinčevoj misiji spašavanja Srba i Židova u Drugom svjetskom ratu i otkrivaju zanimljiv zapis iz vremena ustaških vlasti koje, nakon što su mu ubile brata, dvoje da li likvidirati i nadbiskupa zagrebačkog, pa procjenjuju da bi im opasniji bio mrtav nego živ.

Pisao sam i o svjedočanstvima Srba i Židova koje je blaženi kardinal spasio, objavljivanim u stranim tiskovinama zemalja u kojima su živjeli, o vapajima mitropolita zagrebačkog Dositeja kojeg je spasio iz ustaškog zatvora, te apelima sjevernoameričkog vladike SPC-a za vrijeme procesa kardinalu koji je, za razliku od svoje današnje braće, bio dobro upućen u Stepinčev slučaj, i uostalom kod kojeg su skrovište tražili Srbi koje je Stepinac spasio i koji su izbjegli u SAD. I danas se u slobodnom svijetu citiraju Stepinčeve riječi iz 1943.: ”Svatko, bez obzira na rasu ili narodnost, ili bez obzira na druge razlike, nosi u sebi pečat, obilježje Boga Stvoritelja i ima svoja vlastita prava u koja nitko ne smije dirati i ograničavati ih silom”.

Malo tko u porobljenoj Europi je javno tako govorio


Dijelovi Njegovih propovijedi se citiraju zato jer je malo tko u porobljenoj Europi u vihoru Drugog svjetskog rata, tako javno govorio. Svakako da čelnici SPC-a to vrlo dobro znaju, ali ne žele priznati. Na ređenju mitropolita zagrebačkog Porfirija, od svih episkopa SPC-a najsuzdržanijeg u pozitivnom smislu, kad je Stepinac u pitanju, patrijarh Irinej mu je na obredu dao Dositejev štap, i poslije za ručkom na pitanje jednog našeg biskupa jednom pravoslavnom vladiki (neću namjerno o imenima, jer su ona za ovaj slučaj nevažna) ”znate li tko je spasio mitropolita Dositeja?”, vladika, inače poznat po svojim filočetničkim stavovima, je odgovorio: ”Znamo, Stepinac, ali…”.

U tom odgovoru je sadržano sve. SPC i dalje, iako je kauza praktički gotova, radi probleme oko Stepinčeve kanonizacije, prigovara bez argumenata, očito u nadi da će “odgoditi” kanonizaciju i zadržati svoje mitove o ”ustašama” koji srbijanskoj politici, po tekstu drugoga memoranduma SANU-a, itekako trebaju, a SPC joj je u ostvarenju toga programa glavni poligon. I zato SPC, čvrsto prožet srpskom politikom, ne žali ni vremena ni truda. Kauza je gotova, dugo je trajala, Kongregacija za proglašenje svetima je godinama proučavala sve dokumente iz razdoblja Drugog svjetskog rata, sve privatne i medijske zapise, saslušala sve živuće svjedoke ili članove obitelji umrlih, sve dostupne svjedoke vremena, među kojima i Josipa Manolića, koji se odazvao pozivu Kongregacije i, kako doznajem, štitio Udbu u stilu: ”nisu oni ništa loše učinili” (samo su Stepinca trovali i ubili op.a.), čudotvorno ozdravljenje Marijane Brkan rođ. Beno od cerebralne paralize po zagovoru blaženog Stepinca nakon što ju je njezina majka Ana uzela iz bolnice i odnijela na Stepinčev grob i zavjetovala se Blaženiku potvrdila je liječnička komisija i to – kako kanonski propisi nalažu – višestruko. Mišljenje liječničke komisije je potvrdila i teološka komisija, i nakon toga svega, nakon svih godina, ostaje još samo formalnost, a to je kardinalska komisija na čelu s Papom koji će sve to potpisati i objaviti datum kaononizacije.

Papa Franjo ili se ne snalazi ili kupuje vrijeme

Ali papa Franjo čeka s tim potezom, nejasno je radi li to iz nesnalaženja ili zbog nečega želi kupiti vrijeme. Argentinski papa jednostavno dovoljno dobro ne razumije povijest Europe, a pogotovo Balkana, što je i pokazao izjavom o ”balkanizaciji, terminu na kojeg se, kad se spomene, ne ljute ni Srbi ni Hrvati”. Za Srbe ne znam, ali mi Hrvati se na to ljutimo. U Bosnu i Hercegovinu dolazi u lipnju ne zato jer je vođen sviješću o ugroženosti Hrvata u toj zemlji, već vođen nekom svojom ”filozofijom” o marginama, ekumenizmom za kojeg vjerojatno ne vidi da nije zaživio kako bi trebao, i multikulturalnošću za koju mu nema tko objasniti da je u Europi propala. U BiH će uzdići na čast oltara isusovca, patera Barbarića, što nam je drago, ali, kako doznajem, presudna u zatvaranju te kauze blaženstva za Papu je činjenica da su se slugi Božjem, pateru Barbariću na grob došli zavjetovati i muslimani. Papi očito nema tko objasniti da su ta vremena u BIH prošla, i da u toj zemlji nema više muslimana koji bi išli na grob katoličkom svećeniku, iz kojih god razloga, već da ljudi s bradama u jednoj ruci drže tespih (islamska krunica ili brojnica), a drugom gađaju kamenjem po Sarajevu časne sestre kad god mogu odnosno kad ih nitko ne vidi. Usto, nedavno, kad su biskupi iz BiH bili kod Pape, on u nijednom trenutku za pripadnike našeg naroda u BiH nije upotrijebio izraz ”Hrvati”, već ”katolici u BiH”, sugerirajući biskupima da ”šire katoličku vjeru u toj zemlji”. Na koga da je šire? Na narod koji iz BiH pomalo nestaje? Postoji čak mogućnost da u Sarajevo dođe i patrijarh srpski Irinej, što ne bi bilo dobro i zbog ratne povijesti toga grada, i zbog obližnje Srebrenice, a najviše zbog činjenice da se Srpska pravoslavna crkva nikad nije ogradila, niti je ikad osudila zločine koje su pripadnici naroda u kojem SPC djeluje, pod vodstvom kvaziobraćenika na pravoslavlje u haaškom pritvoru – počinili u BiH.

Katolički biskupi su se davno i riječju i djelovanjem odredili prema zločinima, i onima koji su počinili pripadnici njihova naroda u nedavnom ratu – tražeći istodobno i pravdu i istinu za više od tisuću hrvatskih civila u BiH koje su Bošnjaci i Srbi ubili u organiziranim pokoljima. Dođe li Irinej u Sarajevo, to će se pretvoriti u medijsku predstavu susreta njih dvojice, u kojoj će BIH biskupi, skupa s vjernicima i novim blaženikom pasti u drugi plan.

Irineju je svakako interes doći na ”neutralni” teritorij i prigodno se sresti s rimskim papom, uz ostalo i zbog Stepinca kojeg skupa sa srbijanskim svjetovnim vođama osporava na sve moguće načine, i crkvenim i diplomatskim putevima.




Irinej preko patrijarha Bartolomeja puni uši papi Franji

Papa Franjo, pak, ima neku posebnu ”opsesiju” pravoslavljem. Je li to ima korijene u teologiji oslobođenja koja je u njegovoj rodnoj Argentini snažna, a što nije ništa drugo doli ”crkveni marksizam” kojeg su, kao što je već dugo poznato, u Latinskoj Americi financirali sovjetski komunistički dužnosnici. Već na početku pontifikata je počeo govoriti kako se ”moramo ugledati na sinodalnost naše pravoslavne braće”, a da mu nitko pritom nije rekao da carigradski patrijarh već preko stotinu godina ne može sazvati sinodu pravoslavnih crkava jer su sve međusobno posvađane. Carigradskog patrijarha Bartolomeja je srpski patrijarh najviše animirao da ”puni glavu” papi Franji kojem relativno (kao i prethodnim papama) često odlazi. Bartolomeja zbog toga već cijelo desetljeće Ruska pravoslavna crkva koja Moskvu, a ne Carigrad, smatra središtem pravoslavlja – naziva ”katoličkim pravoslavcem”. Bilo kako bilo, Bartolomej – koji nema negativan stav prema Stepinčevoj kanonizaciji, a ne protivi joj se ni Ruska pravoslavna crkva (jer rusko pravoslavlje je kristološko, a ne svetosavsko) – ipak revno – papi Franji prenosi poruke svoga subrata Irineja, patrijarha srpskog. Posebno negativno to ne komentiraju ni dužnosnici Državnog tajništva Svete Stolice, među kojima više nema iskusnih ”mačaka” od formata, a postojeći nemaju baš previše pojma o čemu je tu riječ, i čvrsto se, kad je jugoistok Europe u pitanju, drže stare linije Ostpolitika. Eventualni susret Pape i Irineja u tom svjetlu procjenjuju kao korak bliže susretu s patrijarhom moskovskim – što je posve kriva procjena. Cijela ta situacija je izrodila jednim i više nego neobičnim potezom na kojeg se niti jedan od velikih muškaraca i papa, Franjinih prethodnika, ne bi odlučio. Papa Franjo, naime, je osnovao komisiju koja će proučiti prigovore SPC-a u odnosu na Stepinčevu kanonizaciju. Sveti Papa Ivan Pavao Drugi se s neba zacijelo, najblaže rečeno, čudi tom potezu skupa sa svetim papom Ivanom XXIII. i blaženim papom Pavlom VI.

Potez na rubu hereze




Ne želim unaprijed kritizirati papu Franju, osobito ako je komisiju osnovao vođen mišlju Ivana Pavla Drugog – nudimo oproštenje i tražimo oproštenje. Ali činjenica je da je izveo potez za koji ne želim i neću tvrditi da je na rubu hereze, ali sto posto nije u skladu s kanonskim zakonima, jer u tu komisiju uvodi i pravoslavne svećenike. Što svećenici SPC-a imaju tražiti u kauzi – i to gotovoj kauzi – sveca Katoličke crkve?

”Neće nama drugi određivati koga ćemo proglasiti svetim”, znao je, jednom čak i lupajući šakom o stol, govoriti sv. papa Ivan Pavao Drugi, kad bi na kanonizacijske kauze stizali uglavnom politički intonirani prigovori drugih vjerskih zajednica. Nedavno je zbog Stepinčeve kanonizacije u Beograd papa Franjo poslao kardinala Kocha, pročelnika Kongregacije za odnose s kršćanskim crkvama. On se sastao s patrijarhom Irinejem i još dvojicom vladika iz Sinode SPC-a. S kardinalom Kurtom Kochom je bio i nadbiskup beogradski mons. Hočevar, Slovenac koji je ionako više na liniji politike SPC-a a ne svoje braće u episkopatu iz Hrvatske. Nevjerojatno je i to da na taj susret nije pozvan niti jedan biskup iz Hrvatske, a bilo bi logično da je pozvan. Srpska pravoslavna crkva o tom susretu je objavila, citiram: ”U dvočasovnom razgovoru naročito je analizirana istorijska perspektiva zbivanja na tlu bivše Jugoslavije u periodu Drugog svetskog rata. Gosti iz Vatikana su izneli svoje stavove i sa pažnjom saslušali i uvažili stavove Njegove Svetosti Patrijarha srpskog Irineja i članova Svetog arhijerejskog sinoda Srpske pravoslavne crkve. Objektivan pristup u sagledavanju istoriografskih činjenica može doprineti budućoj jasnijoj analizi kompleksnog istorijskog odnosa naročito dva naroda, srpskog i hrvatskog – i dalje aktuelne istorije”.

I Nikolić odlazi u Vatikan u posjet Scetom Ocu

Sredinom ovoga mjeseca Papi Franji u državnički posjet odlazi i srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić. Kanonizacija blaženog kardinala Stepinca bit će zacijelo tema koju će Nikolić pod onom famoznom točkom “razno” otvoriti. A Papi nema tko pojasniti koja je uloga SPC-a, tko su njihovi sveci i koga su sve oni kanonizirali, što je prvi a što drugi memorandum SANU-a, i da je to autokefalna nacionalna crkva isključivo vezana uz državu, kojoj je uostalom u komunizmu Udba redila patrijarhe, koja je bila u funkciji tog poretka, za razliku od mučeničkih katoličkih episkopata diljem Istočne Europe i njihove mučeničke subraće pravoslavaca u Rumunjskoj ili Sovjetskom Savezu, gdje su bili sustavno proganjani. Krajem svibnja Papu će posjetiti i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. I znakovito je da je nakon što je Tita otpremila u muzej zajedno s kardinalom Bozanićem priopćila da joj je želja što skorija kanonizacija kardinala Stepinaca. To je prvi put da državni poglavar RH ima jasan stav prema tom činu! Prije nekoliko godina Vatikan je stav zatražio od Josipovića, pisanu zamolbu mu je donio njegov neuspjeli liason za Katoličku crkvu Bartulica, i Josipović je stav odbio iskazati, što je zapravo očekivano, bili bi začuđeni da je bilo suprotno. Cijela gužva koju je Papa oko Stepinčeve kanonizacije – možda u dobroj namjeri, ali posve nepotrebno – otvorio, umjesto da kauzu formalno zatvori i oglasi datum kanonizacije – otvara pitanje koje se inače već otvaralo nakon neprecizno artikuliranih istupa ili poteza ovoga pape i o nekim drugim stvarima. A to pitanje glasi: “Vodi li se Papa u tako duboko crkvenim pitanjima političkim ili kršćanskim kriterijima i motivima?”. Ako je ovo prvo, onda od ekumenizma, kojeg je osmislila i inicirala Katolička crkva nakon Drugog vatikanskog koncila, neće biti ništa. Jer ekumenizam, kojeg pravoslavci ionako jedva prihvaćaju jer katolike smatraju “jerezima” (hereticima) – se ne može ostvariti bez istine, a građen na lažima i propagandi postaje tek smiješan dekor, estradni trenutak susreta kršćanskih poglavara i svećenika priređen za medije.

Jasne poruke triju papa o Stepinčevoj svetosti

Sveti papa Ivan Pavao Drugi kardinala Stepinca je beatificirao. Papa Benedikt XVI. (koji će po mojem uvjerenju također jednoga dana biti svet) Stepinca je postsinodalnom apostolskom pobudnicom “Verbum Domini” (Riječ Božja) svrstao u red svetaca kojeg štuje opća Crkva – zapravo ga je na neki način već kanonizirao i time poslao prouku da kauza treba biti što prije završena. Te poruke – jasne poruke o kardinalu Stepincu slali su i prethodnici svetoga pape Poljaka i pape Benedikta XVI. Sveti papa Ivan XXIII., u čijem je pontifikatu Stepinac umro, je na dan njegove smrti izvanredno služio misu zadušnicu u vatikanskoj bazilici sv. Petra. Pored visokog vatikanskog klera, na misi je bio i cijeli diplomatski zbor slobodnoga svijeta akreditiran pri Svetoj Stolici. Papa Ivan XXIII. tada je rekao: “Gospodo kardinali, časna braćo, dragi sinovi! Razlozi izvanrednog poštovanja i ljubavi ponukali su naše srce da održimo ovaj posmrtni obred u bazilici sv. Petra za pokoj duše kardinala Alojzija Stepinca, premda nije običaj da se to čini za kardinala koji nije pripadao rimskoj kuriji. Jednostavan i odličan lik ovog Oca i Pastira Crkve Božje bio je našoj duši veoma mio. Njegova dugotrajna patnja u 15 godina izgona u vlastitoj domovini kao i vedro dostojanstvo, kojim je on pun pouzdanja nastavio trpljenje, izazivalo je sveopće divljenje i poštovanje…”.

Istoga dana propovijed je održao i milanski nadbiskup kardinal Giovanni Battiste Montini, koji je nakon smrti sv. Ivana XXIII. postao papa Pavao VI., danas također blaženik. On je, uz ostalo, kazao: “Da je Stepinac htio od slobodna i ponosna čovjeka postati slijepo poslušnim slugom marksizma, mogao je postati velik predstavnik svoga naroda. On to nije htio, i zato je morao pasti.” Stepinčevo bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje te odanost jedinstvu sa Svetom Stolicom, nakon završetka rata, su u srži njegova mučeništva, kojeg se prisjećamo i koje osjećamo u ovom tjednu Muke Kristove. Zato se duboko nadamo da je Papin motiv osnivanja ”mješovite komisije za prigovore SPC-a” duboko kršćanski i da će doprinijeti da se naša pravoslavna braća u Kristu otrgnu od dnevnopolitičkih interesa, lažnih mitova i prihvate istinu o Blaženiku, nadbiskupu zagrebačkom kojeg je i njihov narod imao milošću Božjom u groznom vremenu.

Autor:Nikica Gović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.