Ne daj Bože da nam lustracija bude provedena ‘po Karamarku, Vasi i Čuljku’

Proći će još dosta vremena dok HDZ, transformacijom iz desnoga krila Udbe, poprimi obrise moderne konzervativne stranke desnoga centra. U te obrise i okvire tu stranku ne mogu uvesti Karamarko, Vaso, Čuljak, Malić, i ostali.

Zastupnici Europske pučke stranke (EPP), predvođeni Andrejem Plenkovićem, uputili su pisani zahtjev predsjedniku Europske komisije (EK) Jean-Claude Junckeru s prijedlogom da jedan od Komisijinih povjerenika u najnovijem sazivu bude zadužen za pitanja europske povijesti i sjećanja na žrtve totalitarizama. Taj prijedlog Junckeru je upućen neposredno uz dolazak njemačke kancelarke Angele Merkel u Dubrovnik, koji je ujedno bio i njezin prvi dolazak u Hrvatsku nakon ulaska naše zemlje u EU. U Hrvatskoj je ta vijest zabilježena dvojako. Ili je potpuno ignorirana ili su je razradili HDZ-ovi komentatori na način da je Tomislav Karamarko za to zaslužan jer je, eto, suočavanje s totalitarnom prošlošću ušlo u program EPP-a na inicjativu HDZ-a, Orbanovog Fidesa, Građanske platforme iz Poljske te Janšine Demokratske stranke iz Slovenije. Borba protiv svih oblika totalitarizama, uobličena u rezoluciji Vijeća Europe, prvog europskog poslijeratnog zajedničkog foruma, je ugrađena u temelje Europske unije i jedna je od glavnih odrednica Rimskog ugovora.

Konsenzus oko antitotalitarizma postigle su sve stranke desnog i lijevog centra europskih zemalja čvrste demokracije. Htjele ne htjele, morale su ih slijediti i sve one koje s time nisu načisto.

Temeljni programi najstarijih europskih stranaka – i konzervativnih i socijaldemokratskih – još od 17. stoljeća oslonjeni su na vrijednosti kršćanske demokracije (kršćanska demokracija i demokršćanstvo nisu isto, op.a). Proširenje EU-a, ali i NATO saveza, na postkomunističke zemlje, u koje primjerice SAD nije vjerovao još do prije dvadesetak godina, vođeno je tržišnim i financijskim interesima, i pred “stare” zemlje članice postavilo je i nove izazove, od kojih je jedan i suočavanje s vlastitom totalitarnom prošlošću i kadrovima iz te ne tako davne prošlosti. Zbog toga je i Europska unija 2002. godine donijela Europski uhidbeni nalog (EUN) kao jedinstveni pravni mehanizam za područje cijele Unije.

Karamarko i HDZ u ulozi “prosvjetitelja”

I doista je čudno da bi EPP-u, kao nositelju tog zadatka u podjeli poslova europskog političkog centra, trebao Tomislav Karamarko i HDZ da ga “prosvijetli” i ugradi u program ono što je već općeprihvaćena stečevina. Lustracija, koje su HDZ-u puna usta, inače u prijevodu znači “prosvjetljenje”. Prije bih rekao da će europski pučani “prosvijetliti” Karamarka i njegove, nego što će HDZ, dođe li na vlast, provesti lustraciju i donijeti lustracijske zakone o kojima govori. Njemačka, koja vodi te procese, učinila je sve potrebno, i pravno i diplomatski, da prisili hrvatske pučane tj. HDZ da u Europskom parlamentu pokrene prijedlog za povjerenika koji će voditi računa o “lustraciji”. To se inače tako radi. Inicijativa je, na njemački pritisak, morala poteći od Hrvatske, a snažno su je morale podržati zemlje s istim problemom. Prije svih Slovenija, koja se prema tome još nije odredila. Riječ “lustracija” stavljam u navodne znakove, zato jer lustraciju u klasičnom smislu riječi – točnije u isključenju komunističkih kadrova iz političkog, kulturnog, medijskog, sudskog i obavještajnog sektora u Hrvatskoj – više nije moguće provesti. Za primjer se često uzima Poljska, koja je lustraciju provela nakon ulaska u Europsku uniju 2004. godine.

Hrvati nemaju osjećaj za vlastitu državnost

Poljska je to mogla iz više razloga, prije svega zbog bitno različite prošlosti te razvijene svijesti društva o potrebi eliminacije starih kadrova iz komunizma uvjetovane osjećajem za vlastitu državnost kojeg hrvatski narod, nažalost, nema i ništa nije učinjeno da bi se taj osjećaj razvio. Naprotiv, nakon završetka Domovinskog rata, politika i mediji su učinili sve da bi se taj osjećaj izrelativizirao. Stari kadrovi iz KOS-a, Udbe i Saveza komunista, a dovoljno je spomenuti samo Perkovića, Manolića, Boljkovca, Šeksa, Jarnjaka, Mesića i druge su se do te mjere reproducirali u cijelom društvenom, javnom i političkom prostoru da bi sada, 2014. ili 2015., u Hrvatskoj veliki problem bio odrediti tko će to lustrirati, a tko bi trebao biti lustriran. Tim više što je najviše “reprodukta” starih komunističkih kadrova infiltrirano upravo u HDZ. Zato ću se poslužiti jezikom njemačkih diplomata kojeg spominju u neformalnim razgovorima – a to je “demontaža”. Kroz vladavinu prava skinuti glavne držače tih poluga moći, nakon čega će se kroz razdoblje od nekoliko godina cijela njihova “piramida” urušiti do kraja, uključujući i medije koji su ključni u krivom formiranju svijesti, u sustavnom ispiranju mozga Hrvata i građana Hrvatske. Što neće biti nimalo lagan proces.

“Dubinsko čišćenje” zaljuljalo bi državu

Pokušavati u ovome trenutku provoditi “dubinsko čišćenje” Hrvatske, smatraju Nijemci, u potpunosti bi zaljuljalo ionako poljuljanu državu. Njemačka kao liderica EU-a vrlo dobro zna da HDZ to ne može, te da je priča o lustraciji samo dio dekora te stranke koji je trenutačno potreban kao institucionalna inicijativa, a posao će odraditi Njemačka, koja lustraciju u klasičnom smislu (već demontažu) također nije mogla provesti, osim u medijima, što je učinila vrlo pažljivo. Nekadašnje istočnonjemačke agente i agenture provela je kroz sudske postupke, njih oko 850, s pravorijecima između jedne godine do visokih kazna zatvora. Svaka od tih presuda je snažno odzvanjala u svim njemačkim medijima, i dizala razinu spoznaje i svijesti njemačkog naroda. Sadašnji predsjednik, protestantski pastor Gauch je osoba koja je najzaslužnija za otvaranje dosjea istočnonjemačke tajne službe Stasi i pristup javnosti tim dosjeima. Hrvatska nema pristup svoj dokumentaciji jugoslavenske tajne policije. To je sve u Beogradu i hrvatske vlasti, ali i oporba, kao da su na to zaboravile, nitko to ne spominje kao prioritet međunarodnog sporazuma o sukcesiji. Međunarodni tajnik HDZ-a Miro Kovač je govorio o lustraciji, u vrlo načelnom tonu, kao ekonomskom pitanju – ponovivši time stav kojeg je nekoliko komentatora više puta izreklo posljednjih godina u domaćim medijima. Kad je Kovač to već kazao, onda je mogao “prepisati” i njihov interpretativni okvir koji detaljno analizira uzročno- posljedičnu vezu između “udbaškog plemstva”, kako sebe naziva “hrvatski komitet 300”, i ekonomije i demokracije. Moram priznati da sam od gospodina Kovača, osobe koja je doktorirala na Sorboni i obnašala dužnost veleposlanika RH u Berlinu očekivao barem malo više inventivnosti i orginalnosti. Gledajući zdravorazumski, jasno je da Kovačev šef Karamarko ne može provesti nikakvu lustraciju. On sam je reprodukt Jože Manolića i Stipe Mesića, uvaljen u sumnjive polukokošarske biznise s raznim likovima poput Ivice Vrkića, koji mu je čak bio i favorit za kandidata na predsjedničkim izborima. O Vrkiću i njegovom putu kojeg mu je “tabala” Udba smo već pisali. Pisali smo i o jednom od najbližih Karamarkovih suradnika, Goradnu Maliću, inače najjačoj medijskoj okamini Josipa Perkovića, o Tomislavu Čuljku zvanom Mistrija, koji je “capo di tutti capi” Vinkovaca i kontrolira najbitnije krakove osječko-baranjske mafijaške hobotnice. I ta ekipa bi trebala doći na vlast i provesti lustraciju. Zvuči doista poput neke, i to neslane, šale. Predsjednička kandidatkinja Kolinda Grabar Kitarović, članica Trilaterale, je također velika zabluda. Glavni zaštitnik gđe Kolinde, u času kad ju je Sanader smijenio jer je imao dokaze da šuruje s pok. Pukanićem i Sanaderu smješta kroz “Nacional”, je postao Stipe Mesić. On ju je zbrinuo u veleposlanstvu u Washingtonu. Budimira Lončara je zanijekala u intervjuu Večernjem, pa njega kao pokrovitelja nećemo naglašavati, neka joj bude. I Mesić je i više nego dovoljan. Kolinda je njegova dužnica dovijeka. Ustvari, kad se stvari malo bolje proanaliziraju, od Karamarka do Kolinde vidimo jednu te istu poveznicu “Mesićeve ekipe”. I oni pričaju o lustraciji! Uopće da o lustraciji priča stranka koja nema demokratski ustrojene unutarstranačke izbore – što je temeljna stvar – je i više nego smiješno. Proći će još dosta vremena dok HDZ transformacijom iz desnoga krila Udbe poprimi obrise moderne konzervativne stranke desnoga centra. U te obrise i okvire tu stranku ne mogu uvesti Karamarko, Vaso, Čuljak, Malić, i ostali.

Stier versus balkansko-klijentelistička skupina

Najbjelodaniji dokaz da je to jedna balkansko-klijentelistička skupina koja samo želi doći na vlast kako bi sačuvala svoj novac, mutne poslove i benefite jest Davor Stier, jedini HDZ-ovac koji se uspio kako-tako održati (svi ostali su udaljeni), a koji je važnost lustracije, točnije demontaže, spoznao prvi i prvi, prije dosta vremena, počeo o njoj govoriti. “Odstrjel” Davora Steira je provođen više puta iz raznih “zasjeda”. Posljednja je bila na europskim izborima na kojima je prošao kroz uš od igle. HDZ-ovci su lobirali protiv njega, nisu se libili čak ni slati sms poruke “glasujete za komodora Tolića, a ne za Stiera”. Ali ono što se dogodilo pri konstituiranju Europskog parlamenta je doista nadmašilo sve! Nakon što je HDZ “riješio i odlučio” da Stier ne može biti u Vanjskopolitičkom odboru EP-a, već da tamo mora biti samo Andrej Plenković, minirali su mu i mjesto zamjenika izvjestitelja Europskog parlamenta za – ni manje ni više nego – Bosnu i Hercegovinu. Izvjestitelj za BiH je Tonino Picula, a Stier mu je trebao biti zamjenik. HDZ je, dakle, za “dobrobit Hrvatske” o kojoj stalno priča i dobrobit hrvatskog naroda u BiH s čim se također “busa”, zbog svojih smicalica i podmetanja, uprskao šansu da procese u BiH kroz Europski parlament kontroliraju dvojica Hrvata – u trenutku kad Velika Britanija ozbiljno osporava Hrvatima u BiH status konstitutivnog naroda i dalje gurajući osuvremenjenu varijantu svog koncepta utemeljenog u Vance-Owenovom planu iz 1993. godine. To što je napravljeno je prava politička hereza. Ali Stier, kažu izvori iz Europske pučke stranke, tu frustraciju podnosi i mudro balansira, jer njegovo vrijeme tek dolazi. HDZ-ovci ne žale vremena u provlačenju teze da je Stier “Josipovićev čovjek”, što je totalna glupost.

Članovi interesne kaste se razumiju i štite

Ono što ljudi – u našem društvu koje nije prošlo kroz fazu moderniteta kroz koju su prošla demokratska društva zapadne Europe još u 19. stoljeću, a koju su naknadno provele postkomunističke zemlje s tradicijom državnosti poput Poljske i baltičkih zemalja – ne vide, jest to da su i Karamarko i Josipović i Grabar Kitarović i dio SDP-a, točnije udbaška linija iz Rijeke i Osjeka, i Bandić i Pusićka (s kojom Kolinda dosta kontaktira, op.a) i Linić i Vrkić i Pupovac i Nobilo i Hanžeković i Teršelička, i Pavić i Tolj i ovi “novi konzervativci” zaposleni u sustavu Katoličke crkve, i drugi “doajeni” civilnog društva i političkog ili društveno vjerskog života u konačnici duboko povezani, tvoreći jednu te istu interesnu kastu koja se u biti vrlo dobro razumije i bez obzira tko je na vlasti se međusobno štiti. Štiti zajedničke interese i novac, nauštrb naroda koji je ostrašćen i ideološki podijeljen i kao takav im služi kao glavna platforma za provedbu njihovih planova. Je li se tko od vas, dragi čitatelji, ikada zapitao zbog čega HDZ nikad ne spominje ovrhe, blokirane račune velikog broja vas. Jeste li ikad iz njihovih usta – osim ustaša, partizana i četnika kojima vas “lože” – čuli neku konstruktivnu ideju, ili uporno inzistiranje, ili urgiranje u europskim institucijama da se pronađe model deblokade i vraćanja vaših dugova na neki drugi, prihvatljiviji i humaniji način kojeg ima i koji postoji. Jeste li uopće upoznati s time zašto je izmijenjen Zakon o ovrsi na početku mandata ove vlade, i zašto su od javnih ovršitelja mediji napravili “vampire”. Nitko, pa ni oporbeni HDZ, kojem su usta puna lustracije, Vas nije upozorio da su javni ovršitelji osobe koje su vas dužne štititi skupa s vašim dostojanstvom i pronaći za vas najbolji model po kojem ćete vratiti svoje dugove. Jeste li se pitali zašto se vlast stalno bavi homoseksualcima, umjetnom oplodnjom, spolnim odgojem i “pali i loži” vas s time, dok vam “Fina” blokira primanja, ili dok ostajete bez posla. Pošto niste, zamislite se malo.

Opasnost za demontažu neokomunističke kaste stiže iz Münchena

Opasnost za demontažu te svestranačke neokomunističke kaste stiže iz Münchena u kojem u listopadu počinje suđenje Josipu Perkoviću, bivšem udbašu a kasnije šefu SIS-a. Pokušaj sprječavanja izručenja Josipa Perkovića Njemačkoj je ujedno bio i posljednji “kastin” pokušaj da zaustavi Hrvatsku u pristupanju EU, znajući da će ulaskom u EU od Hrvatske biti tražena provedba vladavine prava – onoga svega što joj stoji u Ugovoru o pristupanju. U početku tome se nije protivio ni HDZ. Digli su ruke u Saboru za prijedlog vladajućih da nezastarijevanje teških ubojstava uđe u Ustav, što bi automatizmom blokiralo izvršenje Europskog uhidbenog naloga. Ideolog te priče, bez dvojbe, je bio predsjednik Josipović. Milanović je tu bio samo “tvrdoglava munjara”. Karamarko je prijatelj s Perkovićevim sinom, Predsjednikovim savjetnikom Sašom, a Gordana Malića je Perković izravno doveo iz “Ljiljana”, glasila bošnjačke tajne službe AID. Perkovića mlađeg je Josipović naslijedio od Mesića, kojem je Karamarko bio šef Kabineta i voditelj kampanje. Mesić je, kako sam već napisao, pod svoju zaštitu uzeo Kolindu Grabar Kitarović. Njemačko tužiteljstvo je Josipa Perkovića stavilo na Interpolovu tjeralicu još 2005. i samo budala je mogla misliti da za njega neće iz Münchena stići EUN koji se treba izvršiti drugoga dana stupanja RH u EU. Prije toga je rješavanje zločina iz razdoblja komunizma, a samim tim i starih kadrova i njihovih “pulena”, bilo točka svakog bilateralnog njemačko-hrvatskog susreta, pa i onog na vrhu, kad je u Berlinu postavljena neka bomba bez upaljača, što je bila čista kosovska bravura kojom je trebalo pokazati da su “ustaše” u emigraciji stvarna opasnost. To se, međutim, nije dojmilo kancelarke Merkel i nimalo ju nije omelo u tome da Josipoviću spomene uvjet rješavanja zločina iz vremena komunizma. Nakon toga u Zagreb je došao njemački predsjednik Gauch i prvo pitanje na konferenciji za novinare na Pantovčaku postavio je novinar Der Spiegela i bilo je vezano uz istrage zločina počinjenih u komunizmu. Suđenje Perkoviću i Mustaču, koje će biti javno, bit će prvi jasan glas istine koji će biti izrečen hrvatskoj javnosti o vremenu koje nas je poklopilo zabludama – u kojem smo mentalno ostali okovani, uz ostalo i zbog predsjednika Tuđmana koji nakon “Oluje” više nije imao snage provesti lustraciju, a nalet kadrova iz nekadašnje jugoslavenske tajne agenture i njihovih suradnika koje su dovukli iz svijeta je već u velikoj mjeri bio nabujao. Suđenje u Münchenu bit će glavni “okidač” za demontažu dviju frakcija Saveza komunista, HDZ-a i SDP-a, koja će tada ozbiljnije početi. S tim da taj posao za nas ne može u cijelosti obaviti Njemačka uz potporu SAD-a. U to moramo biti uključeni i mi građani. Bez nas to ne ide. Za početak treba podržati ono što ni HDZ ni SDP neće podržati, a to je referendum kojeg inicira Inicijativa “U ime obitelji”, a kojeg je u ideji podržao i lijevi “Gong”, a od stranaka Laburisti – referendum o preferencijalnom glasovanju, točnije o našem pravu da na izborima za Sabor damo glas onom kandidatu za kojeg smatramo da je najbolji, a ne listi koja nam je servirana. To će ohrabriti sposobne ljude unutar HDZ-a da osmisle plan preokreta u stranci, SDP-a isto, ali i mnoge sposobne ljude u Hrvatskoj, prave, i što je vrlo važno – racionalne domoljube – da se kandidiraju kroz nezavisne liste. To je naš demokratski put u stvaranju vlastitih, hrvatskih političkih elita i za ozdravljenje političke scene. Za to nam inicijalno treba “nevidljiva” pomoć Njemačke, europskih pučana i socijalista, poštenih HDZ-ovaca, poštenih SDP-ovaca. Ako referendum prođe i ako taj put započne sljedećim izborima, to će biti tek početak. Za puno ostvarenje demokracije trebat će nam još minimalno dva kruga izbora. To neće biti lako. Ali je jedini način da mi upravljamo svojom zemljom i da postignemo to da smo zadovoljni ljudima koje smo izborima ovlastili da odlučuju za nas. A ne da nas se ucjenjuje zavjesom i prividom demokracije, stavljaući nas pred zid da odlučujemo između Josipovića i Kolinde, ili da nam lustracija bude, ne daj Bože, provedena “po Karamarku, Vasi i Čuljku”.