fbpx

Merkel uskratila potporu zbunjenom Karamarku, ne kuži politiku koju ona kroji!

Autor: 7Dnevno / 30. listopada 2015.

Ako HDZ ozbiljno planira pobjedu na izborima, mora početi smirivati orbanoidolatriju među svojim promotorima. Ne zato jer je politika potpore Angele Merkel i EU-a fantastična - već zato jer je jedina realna i moguća. Očito je da je to Karamarku u Berlinu i rečeno.

Angela Merkel u Berlinu je primila Tomislava Karamarka, predsjednika HDZ-a. Ta stranka je taj ”fantomski susret” u nekoj maloj kancelariji sa strane koja djeluje kao kancelarkina soba za odmor, piarovski digla na entu potenciju kao nešto jako značajno i važno. A mediji, prije svega televizije koje su imale cjelovitu snimku s mobitela o tom susretu, nisu točno izvijestili. Osim Karamarkovog nepoznavanja stranih jezika, i nemogućnosti aktivne komunikacije ni na njemačkom ni na engleskom, na integralnoj snimci koju su objavili portali je vidljivo da Merkel dok se zatvaraju vrata Karamarku kaže kako ona nema previše vremena. U izjavi koju je predsjednik HDZ-a dao nakon susreta točno je samo to da je HDZ dio obitelji Europske pučke stranke kojoj pripada i Kršćansko-demokratska unija (CDU), stranka kojoj je na čelu njemačka kancelarka. Ona, naime, potporu Karamarku na predstojećim izborima nije dala. Kazala je kako želi da u Hrvatskoj izbore dobije ona opcija koja će imati bolji program, da bi kao pučanka voljela da to bude stranka iz njezine grupacije, i pohvalila je ponašanje hrvatske vlade u ovoj izbjegličkoj krizi. Kako i ne bi kad je izvanredni summit u rujnu organiziran na njezinu inicijativu i inicijativu Zorana Milanovića, koji u kaosu u kojeg je Europa zapala provodi politiku EU-a. On ima potporu Angele Merkel, s kojom se redovito čuje.

Isforsirani sastanak Merkel-Karamarko u Berlinu

U Berlinu se – što je vidljivo iz prostorije u kojoj je obavljen, komunikacije i svih drugih elemenata koji moraju biti zadovoljeni pri ovakvim susretima – zapravo dogodio jedan isforsirani sastanak organiziran preko tko zna koga, možda i nekih zaostalih kontakata iz vremena kad je Miro Kovač tamo bio veleposlanik RH. Ured Kancelarke, kao ni Predsjedništvo CDU-a taj susret nisu željeli komentirati, nisu odgovorili na brojne upite koje su im uputili hrvatski mediji, niti je igdje bio službeno najavljen. Međutim, potpora Angele Merkel neće doprinijeti bojem ili lošijem rezultatu na izborima ni Karamarku ni Milanoviću.


Stvar je u tome da je HDZ od početka pljujući bez čvrstih argumenata politiku Vlade prema izbjeglicama, diveći se Orbanu, govoreći skupa s Predsjednicom čiji su nalet u kampanji utišali i neutralizirali zapadni partneri, prije svih Amerikanci, da treba vojsku dovesti na vanjsku granicu, itd. – išao izravno protiv i politike EU-a i politike europskih pučana. Za to im je koristila i njihova politički posve nepismena mašinerija u medijima i novim medijima, koja ne razumije ni kršćanstvo, a kamoli, kao uostalom i velik broj HDZ-ova članstva i uhljeba – demokršćanstvo. A članstva u Uniji i činjenice od čega je sve to članstvo Hrvatsku spasilo nisu ni svjesni. Problem izbjegličke krize ima mnogo razina, ali ako se ograničimo samo na ovaj europski onda se postavljaju dva pitanja: što je Unija radila i o čemu je razmišljala kad su masovno izbjegli iz ratnih sukoba počeli stradavati u Sredozemlju (Lampedusa) još 2009. godine, i zašto nije primijetila da rat u Siriji traje već pet godina, već je gubila vrijeme na potporu “sirijskoj oporbi”, koja nije bila ništa drugo doli današnji ISIL.

Tko je koga “naribao” u Berlinu?

Milanović je stoga bio u pravu kad je za prvi prijedlog smjernica/zaključaka nedavnog summita zemalja ”balkanske rute” kazao da je riječ o uratku briselskih birokrata i administrativaca, kao i pitanja koje je postavio u povodu Karamarkova odlaska Merkel: ”Je li on to išao nju naribat?” Evidentno je da zbunjeni Karamarko kanceklarku Merkel nije išao “naribati”, već da je ona njemu dala do znanja da se ne može ponašati suprotno europskoj politici koju ona u velikoj mjeri modelira – ako je on to uopće shvatio.

Inače, europski pučani su odlučni na sljedećim unutarstranačkim izborima u HDZ-u – sve i da Karamarko bude premijer – poduprijeti Andreja Plenkovića za predsjednika stranke. Micanje sadašnjeg vodstva HDZ-a, najviše zbog sumnji u veze s nelegalnim ruskom kapitalom kao i zbog osoba koje su pod paskom sustava kaznenog progona, a koje je predsjednik Karamarko odabrao za najbliže suradnike – već je jednom pokrenuto, ali je zaustavljeno što zbog dobrog rezultata kojeg je zahvaljujući Ruži Tomašić HDZ postigao na prvim izborima za Europski parlament, što zbog ponajviše svojedobnog ”pada” proračuna Unije, koji se vodstvu EU-a – kojeg u bivšem kao i sadašnjem sazivu Europskog parlamenta i sastavu Europske komisije čine pučani – nametnuo kao vitalan problem kojim su se svi, razumljivo, bavili. U spletu tih događanja Karamarko je optužio i smijenio Davora Stiera, njegovog tajnika za međunarodna pitanja, i krenuo ga kroz ”svoje” autore u medijima sustavno diskreditirati, uzimajući mu za negativnost čak i suradnju s Toninom Piculom u Europskom parlamentu na problemu statusa Hrvata u Bosni i Hercegovini. Stier je inače izvanredan diplomat i bio je jedan od glavnih protagonista u uspješno završenim pregovorima s EU-om. On je pravi primjer pravog političara demokršćanina u svakom pogledu. Na njegovo mjesto je došao Miro Kovač, kojeg Karamarko poznaje još iz Mesićeva ureda u kojem su obojica radili, a koji je bio nezadovoljan tretmanom u Ministarstvu vanjskih poslova. n

Klerikalnko krilo CSU-a, HDZ i Merkeličina popularnost

Odlazak Tomislava Karamarka kancelarki Merkel i “grebanje za taj susret rukama i nogama” sadrži još jednu nelogičnost. HDZ u svom veličanju Viktora Orbana, utemeljenom isključivo na interesima oko INA-e i ruskog kapitala (Orbanov ministar vanjskih poslova je još prošlog mjeseca izjavio kako će se s novom vlasti u Hrvatskoj oni sve dogovoriti), sustavno provlači tezu kako Angeli Merkel popularnost pada zbog izbjegličke krize. Ta teza je zapravo misao CDU-ovih koalicijskih partnera, bavarskog CSU-a, točnije klerikalnog krila te stranke. Točno je da ta potpora kancelarki pada, ali je još uvijek veća od 50 posto, o čemu političari drugih zemalja EU-a mogu samo sanjati. Točno je da u Njemačkoj nakon njezinog ”dobro došli od srca” stanje nije idealno, da se Nijemci bune, o čemu svjedoči i pisanje tamošnjih medija. Ugledni Frankfurter Allgemeine Zeitung nedavno o tome piše: “Promašena politika Angele Merkel prema izbjeglicama dovela je do topljenja podrške kancelarki. Zašto bi građanin vjerovao državi koja se ni sama ne pridržava prava? Zašto Angela Merkel ne pritisne kočnicu? Zašto baš kancelarka, koja u svojoj politici više nego njezini prethodnici uzima u obzir rezultate anketa, samo gleda kako podrška njenoj politici opada? Opuštenost građana – kada je riječ o sve većem priljevu izbjeglica – odavno se pretvorila u duboku zabrinutost. Dvoje od troje građana smatraju da će val izbjeglica veoma promijeniti Njemačku, a isti broj ljudi strahuje da su među izbjeglicama i teroristi.”




Sve veći jaz između građana i političkih elita

“Parole gotovo svih stranaka, koje prenose i javni servisi, o tome da građani trebaju izdržati pritisak povećavaju jaz između građana i političke elite. Ankete pokazuju da je šest od deset građana uvjereno da je Njemačka potpuno izgubila kontrolu nad brojem izbjeglica koji ulaze u zemlju. Svaki drugi građanin smatra da su političari izgubili osjećaj za realnost. Sedam od deset građana je mišljenja da su probleme izazvali domaći političari, na primjer, stvarajući pretjerane nade kod izbjeglica.”

Angela Merkel vodi političku bitku svoje karijere, ali je vodi na dvije razine, o čemu ugledne konzervativne novine ne pišu – njemačkom i europskom. Ona je odgovorna i za Njemačku i za Europsku uniju u ovoj situaciji i zato je Europska komisija podupire. Što se Hrvatske tiče, na pitanje koga odnosno čiju politiku poduprijeti – politiku Angele Merkel ili politiku Viktora Orbana, koja je jednim dijelom namijenjena njegovoj unutarnjepolitičkoj situaciji i došla mu je kao as na desetku da podigne donedavno svoju opadajuću popularnost – odgovor bi svakako trebao glasiti u pravcu potpore kancelarki. Na tom tragu se na nedavnom summitu zemalja članica tzv. balkanske rute postavio i Milanović. Izrijekom je rekao da će dolazak Frontexa na vanjsku grancu EU-a – onu između Hrvatske i Srbije – usporiti proces i time dati vremena Njemačkoj da finalizira dogovor s Turskom kojeg će Europsko vijeće u skladu s vlastitim zaključcima prihvatiti, kako bi Turska uz određene političke koristi, poput labavljenja viznog režima, postala glavni hot-spot. Turska je, za razliku od Libanona i Jordana, u pregovorima s EU-om i, što je još važnije, partnerica je kroz NATO savez. Ta shema nije samo njemački interes, već i interes cijele Unije, bez obzira što je Mađarska opstruira skupa sa zemljama tzv. Višegradske skupine, kojoj je apsolutnom pobjedom ultradesnog klerikalca Katzinskog i Poljska prestala biti jezičac na vagi.




Milanović, Orban i Višegradska skupina

Višegradsku skupinu se zbog njezina ”stockholmskog sindroma”, tj. sve vidljivijeg okretanja svom nekadašnjem zlostavljaču – Moskvi, sve češće naziva ”Varšavskom skupinom”, pri čemu se aludira na nekadašnji hladnoratovski Varšavski pakt. Milanović u toj i takvoj konstelaciji nije mogao niti prešutno stati uz Orbana, jer raspolaže informacijama o Orbanovim, Vučićevim i Karamarkovim učestalim kontaktima koji ne traju zadnja dva mjeseca već mnogo dulje, i koje očito nije dobio od SOA-e već od Amerikanaca koji obavještajno nadziru regiju. Svrstati se uz Orbana i njegove zidove – u trenutku dok on provlači mogućnost prodaje MOL-ovog udjela Gazpromu, Karamarko u Finskoj izaziva skandale s plasmanom sumnjivog ruskog novca kroz tvrtku svoje supruge, a ta ista ”ekipa” na čelu s fantomskom gospođom Oxanom mu sjedi na HDZ-ovoj donatorskoj večeri, dok Vučić u Moskvi s Putinom razgovara o modelima plinske i energetske dominacije Rusije u tzv. regiji, dok Rusija naoružava Srbiju i destabilizira vlast u Crnoj Gori ne bi li utjecala na odgodu ulaska te zemlje u NATO savez – od Milanovića bi bilo krajnje neodgovorno i pokazalo bi da ništa ne razumije. Svakako da se iz vida ne smije izgubiti ni Slovenija, koja permanentno još od dogovora Kučan-Milošević radi protiv Hrvatske i tihi je pridruženi član ”’Svetog Trojstva’ Orban-Vučić-HDZ” o kojem govori Milanović.

Cerarova retorika i zveckanje raspadom Unije

A s kojim se slovenski doista ”slučajni premijer” Cerar čuje svakog dana, a potom u Bruxellesu prošle nedjelje izađe s mekečućom i neuvjerljivom, ali sadržajno posve ”orbanovskom” retorikom kojom optužuje Hrvatsku za nesuradnju oko izbjegličke krize, tvrdi da ljude ”utapa u hladnoj Sutli” (istu rečenicu izgovara HDZ na predizbornim skupovima), što ne odgovara istini, i najgore – zvecka raspadom Europske unije. I Cerar sve to radi dok svi zapadni mediji izbjeglički prihvatni centar u Brežicama nazivaju ”koncentracijskim logorom”. S tim i takvim problemima susrest će se sa Slovenijom i Karamarkova vlada ako dobije mandat za njezino sastavljanje. Naprosto zato jer je to kontinuitet slovenske politike koji bi bio i uspješan da joj Amerikanci u više navrata nisu “polomili kralježnicu” – od blokade pregovora zbog granice, pokušaja opstrukcije ulaska RH u NATO, pa sve do teške korupcije Arbitražnog suda u rješenju graničnog spora s Hrvatskom za kojeg su bili svjesni da će ga – po međunarodnom pravu – izgubiti.

Humani uvjeti za izbjeglice, bolja komunikacija tranzitnih zemalja i prije svega zaustavljanje kaotičnog priljeva ljudi glavni su naglasci plana od 17 točaka koji je predstavljen u noći na ponedjeljak u Bruxellesu nakon večere na kojoj je Orban doživio potpunu ignoranciju, a komunicirao je, očekivano, samo s Vučićem i na kojem je Grčak, također očekivano, pobrala “jezikove juhe”.Taj plan uključuje i neke konkretne brojke: 400 policajaca kao pomoć nesposobnoj Sloveniji te slanje Frontexa na grčko-makedonsku i hrvatsko-srbijansku granicu te njihovo međusobno snažno povezivanje. Osim toga, uzduž “balkanske rute” osigurat će se 100.000 dodatnih mjesta za privremeni smeštaj izbjeglica, od čega će 50.000 biti u Grčkoj koja ih je jednostavno – nakon što je opstrukcijom Schengena i propisa stvorila kaos – bila prisiljena prihvatiti. Sve to je u službi “politike kočenja” koja će smanjiti broj priljeva ljudi u Njemačku i, kako sam već napisao, dati vrijeme za dogovore s Turskom te oblikovanje dugoročnijeg rješenja s obzirom na to da će val izbjeglih kroz ovaj mjesec do kraja zime početi opadati. I to je jedina politika koju Hrvatska može slijediti i koju će slijediti i moguća buduća Karamarkova vlada. Zato, ako HDZ ozbiljno planira pobjedu na izborima, mora početi smirivati orbanoidolatriju među svojim promotorima. Ne zato jer je politika potpore Angele Merkel i EU-a fantastična – već zato jer je jedina realna i moguća. Karamarku je to u Berlinu očito rečeno – bez Putinove, Orbanove, Vučićeve ili neke treće fige u džepu.

Autor:7Dnevno / 30. listopada 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.