fbpx

Makedonija – poligon za vježbe borbe za ‘Turski tok’ između Zapada i Rusije

Autor: Nikica Gović/7Dnevno/29.05.2015.

Nakon početka rata u Ukrajini i novog hladnoratovskog obrasca kojeg diktira sukob SAD-a i Rusije za dominaciju nad energetskim pravcima, Makedonija, koja je dio prostora koji još nije integriran ni u NATO ni u EU, postaje nova moneta za potkusurivanje između Rusije i SAD-a

Nakon burnog tjedna i nereda u Makedoniji, premijer Nikola Gruevski i šef oporbe socijalist Zoran Zaev sastali su se u Strasbourgu s predstavnicima Europske unije. Od sastanka se nije trebalo ništa očekivati, osim simbolike, pa je i priopćenje s tih susreta šturo. Rečeno je da se i premijer Gruevski i Zaev slažu da je Makedoniji mjesto u Europskoj uniji i NATO savezu. Sve bi to zvučalo jako jednostavno i rješivo da iza svega – uz kompleksne etničke, dominantno makedonsko-albanske odnose – ne stoji dugo razdoblje makedonske krize, 11 godina čekanja na datum početka pregovora s EU-om i oduzeta im već napisana pozivnica za NATO na summitu u Bukureštu pošto je Grčka u posljednji trenutak – uz potporu Francuske i još nekih država članica EU-a – stavila veto na makedonsko članstvo u Savezu, zbog imena Makedonija kojeg Grci smatraju svojim.

Za mladog premijera Gruevskog (rođen 1970.) taj trenutak u Bukureštu očito je bio prekretnica. Gruevski je bio uzdanica Zapada, na njemu je Zapad (SAD) gradio cijelu geopolitičku arhitekturu Makedonije i tog dijela Balkana, ali i okruženja – vrlo važnog prostora između Mediterana i Crnog mora. Nakon početka rata u Ukrajini i novog hladnoratovskog obrasca kojeg diktira sukob SAD-a i Rusije za dominaciju nad energetskim pravcima, Makedonija, koja je dio prostora koji još nije integriran ni u NATO ni u EU, postaje nova moneta za potkusurivanje. Amerikanci su im priznali ime, bez ustručavanja izgradili veleposlanstvo na važnom arheološkom nalazištu, i upravljaju svim političkim zbivanjima. Nakon što je ekonomski stabilizirao Makedoniju, premijer Nikola Gruevski mislio je da može sam i da je dovoljno snažan za uvesti državu u EU i NATO, ”kao Viktor Orban”, i bez političkih patrona. Prevario se, jer kao i Sanader u Hrvatskoj svojedobno, samo pod nešto drukčijim okolnostima, nije razumio da Balkan nikad nije bio ničiji strateški cilj, već instrument, i da su ”vladari” na Balkanu prolazni i potrošni. U nekim drugim okolnostima Gruevski bi bio označen kao problematično dijete Zapada, a danas je, u svjetlu geopolitičkiog sukoba između Rusije i SAD-a označen, kao ”veliki problem ” kojeg treba ukloniti.

S parade u Moskvi morao se žurno vratiti kući


Razočaran svime što se Makedoniji na polju euroatlanskih integracija događalo nakon Bukurešta 2008. – stagnacija tih procesa i potpuna nebriga Europske unije za Makedoniju –
Gruevski je odbio zagovarati sankcije Rusiji, odvažio se govoriti i procjenjivati kako te “sankcije nisu dobra ideja”, a usto je i s odobravanjem gledao na projekt od goleme važnosti – plinovod Turski tok koji bi preko Turske, Grčke, a vjerojatno i Makedonije, trebao dovoditi ruski plin u Europu. Znači li to da je Gruevski ”ruski čovjek”, kako ga nazivaju zapadni mediji? Nipošto! On je samo mlad političar, razočaran, koji je izgradio uvjerenje da u zapadne integracije može sam. Ali takav Gruevski više ne odgovara Zapadu, a ”spasiti” se može samo tako da na pregovorima u Bruxellesu i Strasbourgu, a sljedeći su zakazani za konac svibnja, Rusiju apostrofira kao prijetnju, a utjecaj te zemlje – čiji se ponovni proboj na Balkan dogodio nakon izbora u Srbiji 2012. – nazove nedopustivim. Ne učini li to, već izgenerirana i započeta “narančasta revolucija” u američkoj režiji će se nastaviti, a zapadni mediji će ga dalje nazivati onako kako ga nikad nisu nazivali do eskalacije makedonske krize – predstavnikom omraženog korumpiranog režima.

Isto se dogodilo i s Viktorom Janukovičem – koji je također bio miljenik Bruxellesa i Zapada – dok nije objavio da će ući u rusku zonu slobodne trgovine. Ukrajinska kriza je eskalirala u vrijeme Olimpijskih igara u Sočiju kad je bilo jasno da Putin ne može reagirati dok mu gori olimpijski plamen, a makedonska na dan kad je Gruevski bio u Moskvi na paradi upriličenoj u čast 70. godišnjice pobjede u Drugom svjetskom ratu. Jadan narod u Makedoniji će, baš kao i u Ukrajini, prosvjedovati i tražiti svrgnuće Nikole Gruevskog bez ikakvog razumijevanja, što im se i zbog čega sve ovo događa. Daleko od toga da je situacija u Makedoniji – što se tiče ljudskih prava i medijskih sloboda – pod vladavinom Nikole Gruevskog zadovoljavajuća. Nije, ali nitko razuman nije ni očekivao brzu renesansu jednog zapuštenog društva u smislu usvajanja svih demokratskih standarda, i isto će biti, ako ne i gore, za mandata sljedećeg premijera. Usporedbe radi – Hrvatska je u EU ušla 2013. pa još nije usvojila ni zadovoljavajućih 50 posto od standarda neke bazične demokracije, a kako se onda tako nešto može očekivati od Makedonije.

Utiranje puta federalizaciji Makedonije

Kad se govori o eskalaciji makedonske krize koja je nedavno doživjela jednu od svojih kulminacija ne smije se zaboraviti ni njezin “veliki” uvod koji se događao nekako u isto vrijeme s eskalacijom rata u Ukrajini. A to se zbilo prošle godine očitim generiranjem onoga zbog čega se Makedoniju često u medijima i naziva ”bure baruta”, a to su međuetnički sukobi i instrumentalizacija albanske manjine. Počelo je u Skoplju, a potom je val antimakedonskih demonstracija zahvatio Debar, Strugu, Ohrid, Gostivar, Kumanovo i Tetovo, a onda i Prištinu, Tiranu i Skadar. Povod za prosvjede bila je doživotna kazna koju je Osnovni sud u Skoplju odredio šestorici Albanaca zbog terorizma. Alil Demiri, braća Afrim i Agim Ismailović, Fejzi Aziri, Sami Ljuta i Haki Haziri osuđeni su zbog ubojstva petorice Makedonaca 2012. u blizini skopskog naselja Smiljkovci. Slike nereda u Skoplju, u kojima je ranjeno 20, a uhićeno šest osoba, obilazile su svijet. Prosvjednici su uzvikivali “Nismo teroristi, želimo pravdu”, “Jankulovska je terorist”, “Stop montiranim procesima” i klicali Oslobodilačkoj vojsci Kosova, dok su predstavnici EU-a, SAD-a, OESS-a i NATO-a u Makedoniji zajedničkim priopćenjem pozvali Albance da se suzdrže od nasilja.

Presuda je, očito, bila samo povod za prosvjede kojima se, suprotno sporazumu iz Ohrida, pokušao utrti put federalizaciji Makedonije, nakon čega bi slijedilo ono o čemu su otvoreno počeli govoriti lideri dviju najvećih albanskih stranaka u Makedoniji – a to su zahtjevi da Albanci žive u granicama Velike Albanije. Prema njihovom mišljenju, taj projekt je, govorili su, ostvariv, samo je pitanje kako će i na koji način biti realiziran. Tomu u prilog išle su i parole, posebno one koje su izvikivane na skupovima u Tirani i Skadru: “Skoplje, srce Albanije” i “Jedan narod, jedan san”. Prosvjed u Prištini, pod nazivom “Protiv nasilja nad Albancima u Makedoniji”, završen je paljenjem makedonske zastave.

Ubrzo se oglasio i jedan od bivših zapovjednika albanske paravojne formacije Oslobodilačka nacionalna armija (ONA) Ndrecaj Hamdi, poznat kao komandant Panter. On je zatražio od Alija Ahmetija, lidera Demokratske unije za integraciju (DUI), koja je u vlasti sa strankom VMRO- DPMNE premijera Nikole Gruevskog, da napusti Vladu. Pritom je i zaprijetio Ahmetiju da će, ne učini li to, “loše proći” i najavio preuzimanje komande i obnovu sukoba iz 2001. godine. Baš u to vrijeme Rusija je na sve moguće načine tražila opciju zaobilaženja Ukrajine u isporuci plina prema svojim potrošačima u Europi, pojačan je rad i angažman Putinove diplomacije, a pogotovo čelnog čovjeka Gazproma Alekseja Milera, koji je moćniji od cijelog Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije.




Ruska igra u Grčkoj i Makedoniji i odgovor SAD-a

Kao što je i njima jasno da Europi treba ruski plin, tako je i čelnicima EU-a jasno da bez plina iz Rusije nema ni energetske sigurnosti. I tu počinju političke igre i cjenkanja ispod stola, jer je upravo plin jedno od najsnažnijih oružja Rusije u diplomatskoj borbi protiv Zapada. Te igre su izrodile posve nelogičnu činjenicu da se europske sankcije protiv Rusije ne odnose na energetski sektor. Nelogična je zato jer se u sankcijama jednu zemlju blokira tamo gdje je najsnažnija i ima najveći izvor prihoda. Europa je tako postupila svjesna da trećinu svojih potreba za energijom podmiruje iz ruskih izvora. Sjedinjene Države, po običaju, nisu bile sposobne predvidjeti poteze ruske diplomacije, koji su rijetko kada kratkoročni. I u Makedoniji su odmah organizirali ”potres”. Za godinu dana nakon prosvjeda zbog presuda Albancima, situacija se dodatno promijenila i zakomplicirala. Izbore u Grčkoj dobilo je Putinovo ”posvojče” – ekstremno lijeva Siryza, Turska je intezivirala svoju suradnju s Iranom na području energetike i ideja o rusko-turskoj plinskoj alternativi počela je jačati. Da vrag u detaljima bude veći, podržao ju je i predsjednik vlade male, ali u ovom slučaju strateški važne, Makedonije. I više je nego očito da su Amerikanci dali snimke tajno snimljenih razgovora premijerovu glavnom političkom suparniku, mladom socijalistu, a zapravo komunistu Zoranu Zaevu. On je s njim zavitlao u javnost i sve ostalo je poznato. “Makedonsko proljeće” je iskreirano. Zanimljivo, s istim protagonistima! Odgovornost za, nedvojbeno teroristički, napad u Kumanovu u kojem je poginulo 14 terorista i osmorica policajaca preuzela je albanska “Oslobodilačka narodna armija” (ONA), uz najavu da je spremna nastaviti borbu za “obranu albanskog naroda”.
Petorica vođa ove grupe su Albanci s Kosova, otprije dobro poznati službama po sudjelovanju u oružanim sukobima na Kosovu (1999.) i u Makedoniji (2001.), ali i po čvrstoj povezanosti s Prištinom.
Riječ je o veteranima Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) – Muhamedu Krasnićiju, Mirsadu Ndrecaju, Samiju Uškiniju, Begi Rizaju i Demeu Šehuu. Svi oni imaju, kao nekad PLO-ovci, nadimke koji počinju s “Komandant”.
I dok je Gruevski birao riječi kako iskazati svoju sumnju na terorizam kojeg su počinili albanski paravojnici – Glauka Konjice, šef zastupničke skupine “Samoopredjeljenje” u prištinskom parlamentu, optužio je makedonske vlasti da su provele “topnički napad” na Albance u Kumanovu, a Gruevskog je usporedio s Miloševićem.
Štoviše, Konjica tvrdi da je “lažno prikazani teroristički napad samo alibi za vladu u Skoplju da se obračuna s Albancima u Kumanovu”.
Kočo Danaj, albanski političar, lider Liste za prirodnu (veliku) Albaniju rekao je da iza “rata u Kumanovu”, u naseljima gdje žive Albanci, stoji makedonska vlast, te da je došlo vrijeme za ujedinjenje Albanaca. I, dakako, optužio Gruevskog, predviđajući njegov ”krvavi kraj”, nazivajući ga Hitlerom i fašistom.

Albanci nikad neće djelovati bez američkog miga
I nakon toga Danaj ističe ključnu tezu
kako ”vjeruje da bi stranci, tj. međunarodna zajednica podržali bilo kakvo rješenje koje bi Albanci za sebe odabrali”, te traži veći angažman albanskih političara, ne samo iz Tirane i Prištine, nego i iz Skoplja i Ulcinja, kako bi ”Gruevski bio zaustavljen”. To samo znači da je ideja Velike Albanije američko oruđe za potpirivanje, izazivanje krize i platforma s koje će njome upravljati. U tom kontekstu treba znati jedno ”sveto pravilo”, a to je da Albanci nikad, ali nikad, neće djelovati ni na koji način bez američkog miga. Upravo to daje slobodu velikoalbanskom ideologu na huškački govor i ustvari zazivanje smrti Nikole Gruevskog. Bilo kakva ozbiljna reakcija Zapada na te riječi je izostala.




Usto ne treba zaboraviti da je proljetos u Tirani održana zajednička sjednica kosovske i albanske vlade, i to pod sloganom “Jedna zemlja, jedan narod, jedan san”. Vlada u Beogradu tada je uložila prosvjednu notu i zatražila od Bruxellesa da reagira, ali iz Ureda povjerenika Hahna stiglo je objašnjenje “da je riječ o bliskoj suradnji Kosova i Albanije i zajedničkom cilju približavanja Europskoj uniji”. Pridodamo li ovome vlastito iskustvo, zagrljaje Miloševića i Bakera početkom 90-ih, još žešću eskalaciju rata u cilju stvaranja Velike Srbije, nakon svakog mirovnog sporazuma ili plana – nije teško zaključiti da je to jedini obrazac kojeg Zapad poznaje i provodi, a odmiče se od njega i mijenja “kurs” tek kada situacija izmakne kontroli. Uostalom, i američki državni tajnik John Kerry nedavno je izjavio da je Balkan je na “liniji vatre” između Moskve i Washingtona. Balkan, a ne Makedonija, a Balkan je širi pojam. Stoga je posve legitimna sumnja i pitanje – može li se kroz velikoalbanski govor i kreiranje ”narančaste revolucije” s albanskim ultranacionalistima, slično kao u Makedoniji, dogoditi u svim neintegriranim zemljama Balkana sa zapaljenom manjinom radikalnih islamista? Mogu li se makedonski nemiri na ovaj način ponovno preliti i u BiH?

Erdogan je nedavno bio tamo, nakon Putinove potpore Papinoj izjavi da se u Armeniji dogodio genocid (tek ćemo vidjeti kamo vodi ta čudna ljubav između Vatikana i Moskve, op.a), i njegova odlaska na komemoraciju u Erevan. Erdogan nije došao na Putinovu proslavu 70. godišnjice pobjede nad fašizmom. Tako da ideja Turskoga toka, zaključena u prosincu 2014., sada uvelike ovisi o Grčkoj. Makedonija je tu poligon za vježbe borbe ”za Grčku” između Zapada i Rusije. Stoga će nereda u Makedoniji još sigurno biti, samo je pitanje hoće li narod razumjeti zbog čega i za čije interese prosvjeduje tražeći svrgnuće aktualne vlade i postavljanje Zorana Zaeva, mnogo opasnijeg pijuna. Ali ipak samo pijuna.

Autor:Nikica Gović/7Dnevno/29.05.2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.