fbpx

Kina svima nudi Put svile za 21. stoljeće – i vojno jača u Pacifiku

Autor: Nikica Gović/7 Dnevno/ 24. srpnja 2015.

Opasne provokacije oko suvereniteta u Južnom kineskom moru mogu se riješiti kineskim pristupom, ne američkim. Kako većina zemalja tog bazena sigurnosno i obavještajno ovisi o Washingtonu, a ekonomski o Pekingu, može se stvoriti platforma za poboljšanje odnosa SAD-a i Kine

Kineski milenijski projekt One Belt, One Road (Jedan pojas, jedan put) prije nepunih pola godine odjeknuo je kao prva svjetska vijest koja se analizirala danima. Riječ je o financijskom projektu vrijednom milijarde dolara koji integrira cijelu Euroaziju preko kopnenog gospodarsko-transportnog koridora Puta svile i Pomorskog puta svile u 21. stoljeću. Za taj projekt apliciralo je čak 11 država članica Europske unije (Hrvatska, naravno, nije, op.a). Milenijskoj kineskoj “akciji” prethodila je jasno postavljena strategija new normal politike koja u gospodarskom rastu više ne cilja na vrtoglave dvoznamenkaste brojke već, dakako uz transfer tehnologije i znanja, restrukturira gospodarsku strategiju i jača unutarnju potrošnju kao glavni pokretač razvoja. Važna stavka new normal strategije je jačanje kineskih investicija u inozemstvu, koje se planski navode kroz investicijske banke i državne think-thanks, što jačajući trgovinsku jača i kinesku političku poziciju koja se ostvaruje preko novih financijskih integracija prije svega kroz Azijsku investicijsku banku, Silk Belt Fond, Razvojnu banku BRIKS-a, te multilateralne ili globalne integracije kao što su BRIKS (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička Republika), Šangajska organizacija za suradnju (Shanghai Cooperation Organization), CICA, itd., u kojima kineski kapital i politički utjecaj dominiraju. Iz te strategije izrastao je milenijski projekt Puta svile – ”Jedan put, jedan pojas”.

Ambicije petog naraštaja komunističkih dinastija pod Xijevim vodstvom su nevjerojatno narasle u zadnje dvije godine. Kineski predsjednik Xi Jinping proputovao je Europu, a u Nizozemskoj, Francuskoj, Njemačkoj i Belgiji je pozvao Europsku uniju na suradnju s Kinom u kombinaciji europskih politika i kineskog Puta svile. U Brugesu je govorio simbolički – kako želi da Europa prihvati gradnju mostova prijateljstva i suradnje s euroazijskim kontinentom, i to kroz mir, rast, reforme i napredak civilizacije. Kineski predsjednik je primljen uz najviše počasti, a njegov zadnji govor slušale su i sve europske krunjene glave.

Jačanje suradnje Kine i EU-a ipak bez većeg zamaha


Mađarska je postala prva europska zemlja koja je službeno potpisala memorandum o razumijevanju s Kinom o promicanju Ekonomskog pojasa Puta svile i Pomorskog puta svile. Memorandum je potpisan tijekom posjeta kineskog ministra vanjskih poslova Wanga Yia Budimpešti, gdje se susreo s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom. U izjavi je Wang jasno dao do znaja da Kina očekuje da se u Put svile uključe i druge europske države. Kineski predsjednik Xi Jinping je Put svile 21. stoljeća najavio još 2013., a nedvosmisleno je rekao da ga vidi kao način jačanja međunarodne trgovine i bilateralnih ekonomskih odnosa. Što samo znači da je bio i nedvosmislen u tvrdnji da se iza projekta kriju i jači politički kontakti i utjecaji.
Tomu unatoč, napredak u suradnji Kine i Europske unije nije doživio neki veći zamah. Kinezi su to uvidjeli i shvatili da Europa nije samo EU, pa su potkraj 2014. u Beogradu suorganizirali sastanak Kine i država Srednje i Jugoistočne Europe. Simbolički je označeno kuda Put svile treba ići, te koja je diplomatsko-gospodarska poveznica Kine s Europom.
S druge strane, Rusija, koju EU ne želi u svom dvorištu, je prihvatila kineske zamisli, što je i potvrđeno na vojnoj paradi u čast 70. godišnjice pobjede u Drugom svjetskom ratu u Moskvi. I dok G7 odlučuje o političko-gospodarskim tijekovima bez najvećih gospodarskih snaga na svijetu, najavljuje se sastanak BRIKS-a i Organizacije za šangajsku suradnju u ruskom gradu Ufi.

Još od početka ukrajinske krize je jasno da Rusija i Kina postavljaju izazov američkom unilateralnom svjetskom poretku. Rusija i Kina se približavaju sve više, koristeći euroazijske režime poput Bjelorusije, koji ulaganja gutaju kao vreća bez dna.

Nasuprot tome, Sjedinjene Američke Države ojačale su pacifičke saveze s Japanom, Korejom, Filipinima i Australijom. Razmišljati u pravcu da bi potencijal Indije, Irana, Brazila, Turske i Indonezije mogao biti ravnoteža neke svjetske multilateralnosti zasad nema realnih uporišta.

SAD “pročitao” Kineze, sklopio savez i s Vijetnamom

Vrhunac američkog ”čitanja” kineske strategije jest jačanje američkog utjecaja na Pacifiku sklapanjem vojnog saveza s Vijetnamom, za kojeg su sve prognoze govorile da se nikad neće dogoditi iz poznatih povijesnih razloga – ali ta činjenica govori dokud seže granica pragme odnosa u realpolitici i kako nije preveliki problem situaciju, kad su interesi u pitanju, dovesti do stanja političke i vrijednosne ”hereze”. Amerika gotovo da nema više saveznika na turbulentnom Srednjem istoku koji je postao krvavi dio svijeta uglavnom pod utjecajem njezine vanjske politike. Naime, pitanje je samo kada će se i Kina pridružiti ostalim stalnim članicama Vijeća sigurnosti koje već desetljećima utječu, negativno, na Srednji istok. A unutar toga ključno je pitanje hoće li sve snažniji kineski angažman na tom prostoru samo pojačati postojeće stanje kaosa ili se ipak može dogoditi nešto pozitivno. U tom svjetlu treba gledati i sporazum Xi Jinping-Barack Obama o ekološkoj politici, na summitu organizacije APEC (Asia-Pacific Economic Cooperation), prošle godine. Obama je tada na konferenciji za novinare, zanimljivo, negirao bilo kakvu američku upetljanost u prosvjede u Hong Kongu, koji se nakon prošlogodišnje erupcije s vremena na vrijeme ponavljaju. Kineski predsjednik je, referirajući se na američke primjedbe o stanju ljudskih prava u Kini, kazao kako je postojanje razlika ”normalno” s obzirom na različite povijesti i tradicije. Pa je prije tjedan dana Kina “baršunasto uzvratila udarac”, objavila je svoje izvješće o stanju ljudskih prava u SAD-u koje je, naravno, negativno.

U svjetlu geopolitičkog suparništva te gospodarskog i vojnog jačanja Kine, ni Peking ni Washington, unatoč diplomatskim naporima punima ”osigurača”, nisu izrijekom kazali da žele približiti svoja stajališta o gospodarskoj, a samim tim i političkoj integraciji azijsko-pacifičkog područja.




Kina isključena iz Transpacifičkog partnerstva

Američki Kongres je potkraj lipnja dao zeleno svjetlo vladi Baracka Obame da krene u prvu fazu promicanja trgovinskog institucionaliziranja Transpacifičkog partnerstva (TPP-a). Ovakav veliki trgovinski sporazum ojačao bi SAD u američko-kineskom geopolitičkom suparništvu, jer je s njim obuhvaćeno jedanaest najvažnijih pacifičkih partnera koji zajedno čine između 40 i 50 posto svjetskog gospodarstva. Japan, Kanada, Meksiko, Čile, Malezija, Vijetnam – sve su to potencijalni potpisnici sporazuma jer su ključni američki saveznici uključeni u dominaciju te velesile na Pacifiku.
Kina nije dio TPP-a i to najjasnije moguće odražava stav prema Kini, bez obzira na rezultate skorih izbora za Kongres, a poslije i predsjedničkih. Jer u američkim Kongresu trenutačno većinu čine republikanci, a vladu vode demokrati. Time dominirajuće američke političke stranke, koje se smjenjuju na vlasti, pokazuju suglasje, konsenzus o tome da stratešku važnost TPP-a vide kao instrument učvršćivanja odnosa sa svima, osim s Kinom. Jesu američki pacifički partneri, baš kao i europski u europskom pandanu TPP-a, Transatlantskom trgovinskom sporazumu (TTIP), pristali na sve američke uvjete i detalje, još se ne zna, ali to će se znati kad “posao” završe multinacionalni lobisti. TPP zapravo nije ništa novo u američkom pogledu, tj. pogledu Pentagona od kraja Drugog svjetskog rata do danas kad je SAD počeo sklapati prve obrambene pacifičke ugovore. Najprije s Južnom Korejom (1950.-1953.), što je bila temeljna pretpostavka za vojne i političke organizacije poput ANZUS-a (Australija, Novi Zeland i SAD) i SEATO-a (SAD, Francuska, Velika Britanija, Filipini, Tajland, Bangladeš, Pakistan, te njihove tadašnje kolonije). Posljedica je bila strelovit razvoj Istočne Azije, kroz industriju koja je izvozno bila usmjerena na Ameriku.
TPP stoga nastoji ponovno obnoviti i učvrstiti veze iz Hladnog rata te ih pretočiti u sadašnje doba. Američki utjecaj na Pacifiku je značajno opao, globalno gubi svoju unilateralnost pa ovaj ugovor o slobodnoj trgovini nije ništa drugo nego instrument koji stvara “revival” – američku zonu utjecaja nasuprot glavnog rivala – Kine. Kojoj trenutačna situacija i pozicije nove hladnoratovske paradigme i te kako idu u prilog.

Peking gradi niz otoka u zapadnom Pacifiku – susjedi uznemireni




Kina je u Južnom kineskom moru počela graditi Meiji greben, niz otoka u zapadnom Pacifiku koji su izazvali strah i velike polemike na susretu zemalja ASEAN-a i Shangli-La dijaloga u Singapuru. Kina definitivno širi svoje teritorijalno more, što mnogi – prije svega Washington – smatraju prijetnjom za stabilnost i sigurnost Južnog kineskog mora, važnog i opterećenog sporovima oko teritorijalnih voda. Južno kinesko more je geostrateški jedan od globalno najbitnijih pomorskih koridora. Riječ je o drugom najčešće korištenom pomorskom pravcu na svijetu, ta regija ima i oko osam milijardi barela naftnih rezervi, s procjenom da to nije sve. Procjene govore da na području ima 7500 kubičnih kilometara prirodnog plina.
Zbog svojih resursa i strateške pozicije, oko Južnog kineskog mora se spore Indonezija, Kina i Tajvan – i to oko Natuna, otočja na sjeveroistoku. Filipini, Kina i Tajvan spore se oko Scarborough otočja, Vijetnam, Kina i Tajvan oko mora zapadno od otočja Spartly. Malezija, Kambodža, Tajland i Vijetnam oko područja u Tajlandskom zaljevu, a Singapur i Malezija oko Johore tjesnaca i Singapurskog tjesnaca. Ova “ikebana” dovoljno govori sama za sebe, i stvara platformu za jačanje kineskog vojnog kapaciteta i utjecaja.
Iako je direktor Odjela za granice i pitanja mora u kineskom Ministarstvu vanjskih poslova Quyang Yujing svojedobno izjavio da su otoci u području Nansha potpuno namijenjeni civilnim ciljevima, pa su i izgradnja zračne luke, telekomunikacijske infrastrukture, meteoroloških stanica, sigurnost navigacije i promatranje okoliša – nužnost – očekivano – negirao je sva nagađanja da Kina gradi novo otočje zbog teritorijalnih zahtjeva u Južnom kineskom moru, ali nije propustio istaknuti da druge države ilegalno okupiraju druge kineske koraljne otoke, naročito upirući prstom na starog američkog saveznika – Filipine. Znači li to da bi se mogla dogoditi kriza koja bi završila vojnim rješenjima? Ne nužno pod uvjetom da Amerika smogne političke mudrosti i pogleda u vlastitu prošlost, jer Kina ne želi upotrebljavati vojna rješenja za svoje dobitke.
Kineska službena”postmaovska” politika je da se sporovi rješavaju zajedničkim razvojnim korištenjem resursa i ulaganjima u druge države i prvi put je upotrijebljena pod vodstvom Deng Xiaopinga 1978. godine. Prihvaćanje ovakve kineske politike može u kontekstu političke mudrosti rezultirati diplomatskim razgovorima, demilitarizacijom političkih sukoba i postizanjem ekonomskih benefita. S kineskom anticipirajućom politikom i step by step provođenom strategijom sve do inicijative One Road, One Belt, saveznici Washingtona gube u bilateralnim pregovorima oko Južnog kineskog mora.

Opasne provokacije oko suvereniteta u tom važnom dijelu svijeta mogu se riješiti upravo kineskim pristupom, nikako američkim. S obzirom da većina zemalja tog bazena sigurnosno i obavještajno ovisi o Washingtonu, a ekonomski o Pekingu, otvara se mogućnost stvaranja platforme na kojoj bi se odnosi SAD-a i Kine popravili. Najveći kineski cilj u tom svjetlu bi bio početak djelovanja Azijske infrastrukturne investicijske banke.
Kina već duže vrijeme poziva američku mornaricu da se uključi u protupiratske operacije, na što se SAD sustavno oglušuje. Tako da bi, na žalost, umjesto političke mudrosti, a po načelima američke vanjske politike ”lift and strike, take money and run”, u ne tako dalekoj budućnosti bitka oko strateški prevažnog Južnog kineskog mora mogla završiti ograničenim vojnim intervencijama, ako ne i ratom.

Autor:Nikica Gović/7 Dnevno/ 24. srpnja 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.