Katolička crkva se, ponajviše za Benediktova pontifikata, jedina ozbiljno uhvatila u koštac s problemom pedofilije

Autor: Nikica Gović

UN-ova komisija za prava djece i njezina licemjerna i neargumentirana osuda Katoličke crkve te najnovija inicijativa u Europskom parlamentu, nisu ništa drugo nego pokušaj legalizacije pedofilije putem europskih i međunarodnih institucija. I te projekte, prije svih projekte Ujedinjenih naroda, financiraju korporacije koje ujedno organiziraju odlaske svojih menadžera i klijenata na Tajland i slična odredišta, kako bi se tamo seksualno iživljavali nad djecom.

Iz izvješća i samog postupka je sasvim jasno da UN-ovoj komisiji motiv uopće nisu bile žrtve katoličkih svećenika pedofila, da im motiv nije bio utvrditi koliko je svećenika za tu strahotu kažnjeno, a koliko oslobođeno, da im motiv nije bio utvrditi jesu li neki od njih “posthumno” nepravedno optuženi, s obzirom na to da su se, pošto je sve redom riječ o starim slučajevima, javljale navodne žrtve s psihijatrijskim uvjerenjem da su zlostavljane, a njihovi navodni zlostavljači su već davno pokojni, da im motiv nije bio realno sve rasvijetliti – već im je jedino bio motiv ući u obračun s Katoličkom crkvom kao najjačom doktrinalnom Crkvom, jedinom koja sama za sebe ima status državnosti, obračun koji je počeo još s masonima u 18. stoljeću, a intenzivirao se u SAD-u nakon ubojstva

Komisija Ujedinjenih naroda za prava djece donijela je svoj konačni stav o zločinu pedofilije koji se neprijeporno događao u krilu Katoličke crkve. Dogodilo se to nakon što je prije mjesec dana pred tom komisijom saslušan stalni predstavnik Svete Stolice pri UN-u.

Iz izvješća i samog postupka je sasvim jasno da UN-ovoj komisiji motiv uopće nisu bile žrtve katoličkih svećenika pedofila, da im motiv nije bio utvrditi koliko je svećenika za tu strahotu kažnjeno, a koliko oslobođeno, da im motiv nije bio utvrditi jesu li neki od njih “posthumno” nepravedno optuženi, s obzirom na to da su se, pošto je sve redom riječ o starim slučajevima, javljale navodne žrtve s psihijatrijskim uvjerenjem da su zlostavljane, a njihovi navodni zlostavljači su već davno pokojni, da im motiv nije bio realno sve rasvijetliti – već im je jedino bio motiv ući u obračun s Katoličkom crkvom kao najjačom doktrinalnom Crkvom, jedinom koja sama za sebe ima status državnosti, obračun koji je počeo još s masonima u 18. stoljeću, a intenzivirao se u SAD-u nakon ubojstva predsjednika Kennedyja.

Tko su članovi UN-ove komisije?

Drugi motiv te UN-ove komisije je usko vezan uz prvi, a to je širenje gay-ideologije, u kojem je Katolička crkva, odnosno njezin nauk kojeg se pridržavaju milijuni katolika diljem svijeta – jedina globalno opasna prijetnja. Dovoljno je vidjeti sastav UN-ove komisije i shvatiti zbog čega je to izvješće nevjerodostojno, pretenciozno i odmaknuto od same teme obrade, a to je klerička pedofilija. Uz predstavnicu skandinavskog korpusa u komisiji je i predstavnik Saudijske Arabije – svijeta u kojem je pedofilija praktično legalizirana kao dio kulture (vjenčanja s djevojčicama), te Susana Villaran, gradonačelnica Lime, agresivna gay aktivistica iz Perua. Ta komisija se obrušila na Crkvu optuživši je da nije dostavila broj procesa za pedofiliju i objavila imena svećenika, da je štitila ugled Crkve a ne dobrobit djeteta, te da je obavijena velom tajne. Od ovoga je samo točno da je u Katoličkoj crkvi bilo i vjerojatno i sada ima – pedofila. Sve drugo je netočno.

UN nije konstatirao da prema istraživanjima uglednog američkog CSOM-a (Center for Sex Offender Menagment), u Katoličkoj crkvi ima najmanje pedofilije u odnosu na sve vjerske zajednice i na društvo uopće. Da je UN zatražio dokumentaciju tog uglednog nekatoličkog centra zaključio bi da nikako nije mogla biti riječ o, kako su neprecizno rekli – desetcima tisuća djece. Taj centar raspolaže i s točnim podatcima o procesuiranim svećenicima, te onima koji su za pedofiliju i osuđeni. Zbog svega ovoga, UN ovaj put nije doživio ovacije, već su se na njegovo izvješće obrušili gotovo svi ozbiljniji europski i zapadni mediji, oni isti koji se najviše vole obrušiti na Katoličku crkvu, ali za razliku od hrvatskih medija koji su “indoktrinirani analfabeti”, imaju jasno definiran etički kodeks izvješćivanja i poštovanja i činjenica i zdrave pameti. I nitko od vodećih komentatora nije mogao ne primijetiti da se UN-ova komisija ozbiljno ogriješila o jedno od temeljnih građanskih prava demokratskog i civiliziranog svijeta, a to je pravo na slobodu vjerovanja.

Drugo, UN je prešao granicu kad je zaključio da Katolička crkva mora mijenjati stajališta o homoseksualnosti, kontracepciji, pobačaju. To javno ludilo bi se moglo nazvati i jednim od najagresivnijih napada na nauk jedne vjere u novijoj povijesti. Kao platforma za to poslužila im je rečenica pape Franje izrečena u avionu prilikom povratka sa susreta mladih u Brazilu: “Ako je osoba gay i ako traži Boga, tko sam ja da joj sudim”. Ta nemušta rečenica zapravo je nanijela štetu cijelom katoličkom svijetu. Vjerojatno se i sam Papa već sto puta pokajao što ju je “ispalio”. Nakon te rečenice nije pomoglo ništa, ni tumačenje njegovih suradnika visokih prelata da Papa nije tako mislio, da najbolje ne govori talijanski, da on ne može ni suditi, da sudi samo Bog, da Crkva osuđuje grijeh nikako griješnika, da Bog oprašta svima, da je Katolička crkva jedina institucija u svijetu koja se brine o napuštenim, odbačenim i siromašnim homoseksualcima koji umiru od AIDS-a, itd.




Papa Franjo označen kao bezopasan

Ništa nije pomoglo u kontroli štete koju je nanijela ta rečenica na koju se pozivaju UN-ovi komesari, svi gay-ideolozi, NGO prvaci, političari, novinari – svi veličajući Papu koji malo pomalo postaje neki “brand”, “ikona” neke crkvene rodne i moralne revolucije. A on je ustvari duboki vjernik, ali i prvi rimski prvosvećenik koji se u papinskoj službi očito baš najbolje ne snalazi. I zato je u svijetu rastućeg sekularizma kojeg predvodi snažni gay lobi i mreža gay ideologa, a koja Papi prije svega kroz medije koje kontroliraju “draška ego” – papa Franjo označen kao bezopasan. Za razliku od njegova prethodnika Benedikta XVI., Papu kojeg će povijest vrednovati kao velikog Papu kojeg su zbog njegove superiorne pameti i svećeničke skromnosti bez trunke oholosti ili primitivne ohole poniznosti – odmah označili kao opasnost. Papa Benedikt je dignut na Križ odmah. Od prve minute svog pontifikata kroz moćnu medijsku mašineriju je ponižavan, osporavan, napadan i udaran. Zato je i komisija Ujedinenih naroda propustila konstatirati da je papa Bendikt bio prvi koji se ozbiljno uhvatio u koštac sa zločinom svećeničke pedofilije. Počevši od notorne činjenice da je na službene vatikanske stranice postavljena posebna ikonica – file s natpisom “Zlostavljanje malenih”, u kojem kad se klikne stoje sva rješenja, presude, pontifikalni dokumenti itd. vezani uz pedofiliju službenika Crkve, samo što to očito nitko ne čita, ali se Crkvu optužuje za netransparentnost. UN-ova komisija je osim web-a propustila konstatirati i ključnu odrednicu Benediktova pontifikata koja oslikava njegovu želju da se obračuna s pedofilijom u Katoličkoj crkvi, a to je oštro pontifikalno pismo irskoj Crkvi poslano nakon što je razotkriveno da su irski biskupi 60-ih godina u razdoblju od čak jednog i pol desetljeća u dosluhu s policijom, umjesto kažnjavanja, svećenike pedofile sklanjali u druge župe, selili ih iz župe u župu u kojima su oni permanentno zlostavljali djecu, uglavnom dječake. Papa Benedikt je pontifikalno pismo irskoj Crkvi uputio u formi “motu proprio”, što znači da je sadržaj tog pisma obvezujući za sve službenike i službenice Katoličke crkve u svijetu.

Taj, u biti, Crkveni zakon je povijestan po tome što je prvi put jedan papa jedan zločin odn. pedofiliju izdvojio iz isključivo krila kanonske procedure, obvezavši Crkvu na nultu toleranciju i žurnu suradnju s državnim tijelima policije i pravosuđa zemalja u kojima svećenici službuju i čiji su državljani. Odraz tog pisma vidio se istoga dana, prva uhićenja svećenika osumnjičenih za pedofiliju počela su te večeri u Milanu, za nekoliko dana i u Bruxellesu itd. Nakon toga, Papa je tražio da se s tih slučajeva uklone zastare ako su nastupile i to iz moralnih razloga, te da svi koji su osumnjičeni budu i suđeni. Uz to tek nedavno smo doznali da je papa Benedikt zbog pedofilje 400 svećenika u razdoblju od samo dvije godine protjerao iz svećeničkog poziva, a dvostruko toliko je podvrgnuo provjeri na kanonskom sudu.




Projekt diskreditiranja Crkve

UN-ova komisija je sve to prešutjela, ali ovaj put to nisu prešutjeli mediji. Zapravo je tu stvar prešutio jedino ugledni New York Times, donijevši o zaključcima procesa “UN-ova komisija vs Katoličke crkve” – tek šturo izvješće. New York Times, što se nazire kad se pogleda vlasnička struktura ugledne tiskovine, očito je promicatelj, kazao bi kazao Enghdal, Likudovog cionizma koji bitno utječe na formiranje politike SAD-a, i snažno je utkan u američki i obavještajni i vojni i diplomatski sektor. Već i iz filmova znamo da u SAD-u nije baš popularno imati npr. predsjednika katolika, pa se u tom višedesetljetnom zaletu na Katoličku crkvu, što kroz kontrolirano stvaranje raznih “čudnih” protestantskih zajednica i sekti, koje se poslije “izvozi” u Europu, što kroz razne generirane seksualne i ine revolucije, što kroz projektiranu popularnu glazbu i izvođače, snažno angažiraju i mediji. Pedofilija u Katoličkoj crkvi isprojektirana je kao instrument obračuna, a ne kao mehanizam rasvjetljenja istine i zaštite žrtava 1994. nakon što je papa Ivan Pavao Drugi oprao predsjednika Clintona zbog Zaljevskoga rata. Jedina dobra stvar u tom “projektu” diskreditiranja Crkve je bila da se i sam Papa – koji je ipak nosio mentalitet biskupa pristiglog iz komunističkog svijeta s uvjetovanim refleksom tajni i zaštite Crkve od svih napada, pa i rješavanja najgorih stvari strukture koju čine ljudi a ne sveci, na način “samo da se ne dozna” – jasno suočio s činjenicom da to itekako postoji.

Svi se sjećaju njegova bijesa i hitnog poziva američkim biskupima da dođu na “pranje” u Vatikan. S druge strane, mediji, a ponajviše NYT, su prenapuhavali i umnožavali broj svećenika pedofila u američkim biskupijama, a sve je to svojim istraživanjem i temeljitom katalogizacijom demantirao CSMO (samo se to ne objavljuje, op.a). Ubrzo je u javnosti stvoren dojam da Katoličku crkvu čine uglavnom pedofili. Za Benediktova pohoda SAD-u, NYT je Papu optužio da je još kao nadbiskup u Njemačkoj znao da je svećenik Peter Hullerman seksualno zlostavljao djecu. Potom, da je kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere on osobno prekinuo kanonski proces protiv svećenika Murphyja koji je navodno zlostavljao 200 gluhonijemih mališana. Ugledna tiskovina pozivala je da papa Benedikt dođe osobno svjedočiti pred komisiju UN-a, te lobirala i podržavala zagovarače ideje da se Benedikta optuži za zločin pedofilije.

Pedofilska mreža u britanskoj vladi

Po Benediktu se tuklo iz svih oružja, konstrukcijama, lažima, izmišljenim činjenicama. NYT je pokazao da je o ovlastima visokih prelata pa i funkciji pročelnika Kongregacije za nauk vjere koju je Benedikt obnašao u vrijeme pape Ivana Pavla II., te nezavisnosti crkvenog sudstva od “izvršne” vlasti (samo ne od Pape) informiran otprilike kao i hrvatski mediji. Pedofilski skandal 2010. trese židovsku zajednicu u Brooklynu i NYT zataškava priču, te prešućuje činjenicu da je ondje u kratkom vremenu seksualno zlostavljano 117 dječaka i djevojčica. UN nikada pred svoju komisiju nije pozvao glavnog rabina i njegove suradnike, kao što nikad pred svoju komisiju nije pozvao Vladu Ujedinjenog Kraljevstva, a imao je itekako razloga jer se strašan zločin pedofilije odvijao u njihovu javnom televizijskom i radijskom servisu kojeg financira država, odnosno građani – glasovitom BBC-ju.
Iz izvješća i samog postupka je sasvim jasno da UN-ovoj komisiji motiv uopće nisu bile žrtve katoličkih svećenika pedofila, da im motiv nije bio utvrditi koliko je svećenika za tu strahotu kažnjeno, a koliko oslobođeno, da im motiv nije bio utvrditi jesu li neki od njih “posthumno” nepravedno optuženi, s obzirom na to da su se, pošto je sve redom riječ o starim slučajevima, javljale navodne žrtve s psihijatrijskim uvjerenjem da su zlostavljane, a njihovi navodni zlostavljači su već davno pokojni, da im motiv nije bio realno sve rasvijetliti – već im je jedino bio motiv ući u obračun s Katoličkom crkvom kao najjačom doktrinalnom Crkvom, jedinom koja sama za sebe ima status državnosti, obračun koji je počeo još s masonima u 18. stoljeću, a intenzivirao se u SAD-u nakon ubojstva

Britanija je ostala šokirana kad je izašlo na vidjelo da je BBC-jeva zvijezda Jimmy Saville bio jedna monstruozna pedofilčina koja je napastovala više od 1300 djece, najčešće djevojčice – i to mentalno retardirane. Tu strahotu od čovjeka koja je vodila poznati show “Top of the pops” je odlikovala i kraljica. Teror i zločin BBC-jeve zvijezde do kraja je razotkriven nakon njegove smrti. BBC, inače poznat po dokumentarcima o pedofiliji u Katoličkoj crkvi, je Savilleov zločin desetljećima zataškavao. Policija ga je puštala da to radi, a znali su što radi. Sve je postalo jasnije kad je prije dvije godine zastupnik Laburističke stranke Tom Watson kazao kako je pedofilska mreža kojoj je pripadao i Saville bila povezana i s bivšim Vladinim dužnosnicima, te da je postojala u srcu same britanske vlade. UN-ova komisija se na sve to oglušila, kao što se oglušila i na svoje vojnike koji su po UN-ovim misijama u Africi, najviše Keniji, masovno seksualnio zlostavljali djecu, a te priče i vijesti punile su udarne medijske termine.

UN-ova komisija za prava djece nije izrazila nikakv stav oko najnovije vijesti prema kojoj zeleni i socijalisti kroz rezoluciju “Estrela” u Europskom parlamentu po treći put pokušavaju zapravo legalizirati pedofiliju, na način da se dobna granica “međusobnog dragovoljnog stupanja u seksualne odnose” s maloljetnicima snizi na 11 godina! Tu je činjenicu, teško optužujući zelene i socijaliste, iznio Tobias Teuscher, tajnik radne grupe “Obitelj i prava djece i solidarnost među naraštajima” Europskog parlamenta, čiji su članovi zastupnici iz različitih stranaka. Za njemački državni radio Deutschlandfunk je izjavio: “Zeleni žele u EP-u progurati interese manjina kao glavne interese. Svjetonazor manjine želi se nametnuti većini i u sprezi sa socijalistima – zeleni žele promicati pedofiliju”. Tobias je kazao da se rezolucija “Estrela” poziva na preporuke, kako je rekao, korumpirane Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i dubiozne njemačke Savezne središnjice za zdravstveno prosvjećenje (BZGA). Tu inicijativu osuđuju svi ugledni njemački mainstream mediji i CSU.

Inicijativa u Europskom parlamentu

UN-ova komisija za prava djece i njezina licemjerna i neargumentirana osuda Katoličke crkve, te najnovija inicijativa u Europskom parlamentu, nisu ništa drugo nego pokušaj legalizacije pedofilije putem europskih i međunarodnih institucija. I te projekte, prije svih projekte Ujedinjenih naroda, financiraju korporacije koje ujedno organiziraju odlaske svojih menadžera i klijenata na Tajland i sličnaodredišta, kako bi se tamo seksualno iživljavali nad djecom. A UN-ova komisija za prava djece će potom primiti njihov novac u svoj proračun. To je živa istina. Istina o onima koji uporno stigmatizirajući Katoličku crkvu žele diskreditirati posljednju branu koja im to širenje zla brani svojim naukom i milijunima vjernika koji je slijede.

Katolička crkva ispašta i plaća grijeh pedofilije koji su počinili njezini svećenici. Jedina je institucija društva koja se, i to najviše za Benediktova pontifikata, ozbiljno s tim problemom uhvatila u koštac. I dok ga pod teretom srama koji joj stalno na leđa navaljuju UN, New York Times, filokomunisti, bilderberzi, BBC i njima slični – pokušava riješiti i javno okajati – upravo ti koji joj taj teret nameću, sablazan pedofilije promiču i afirmiraju. Kad Crkva, podučena iskustvima iz vlastitih redova upozorava da su pedofili koji zlostavljaju dječake redovito i homoseksualci, onda ju se “mlati” da mrzi homoseksualce i udara batinama političke nekorektnosti. Sve to kao da srlja u totalnu društvenu perverziju. Crkva, ocrnjena zločinom pedofilije taj će problem očistiti, a oni koji su je ocrnjeli taj će problem legalizirati kao poželjan oblik ponašanja. Strašno!!! Samo da iz neke staklane, poput slonića, opet ne izađe papa Franjo i kaže: “Tko sam ja da im sudim”.

10. broj – 7.2.2014.
Ukrajina – sfera ruskih interesa i meta za destabilizaciju Zapada

9. broj – 31.01.2014.
Stiže opasno vrijeme – načeta “zvijer” grist će sve što stigne

8. broj – 24.01.2014.
Patrijarh Irinej u svojoj božićnoj čestitci opet iscrtao granice tzv. velike Srbije

7. broj – 17.01.2014.
Obrat u slučaju Perković-Mustač – shizoidna situacija, dosad neviđena u pravosudnoj praksi civiliziranoga svijeta

6. broj – 10.01.2014.
Slučaj Perković-Mustać – pogubna priča za cijelu tzv. hrvatsku elitu

5. broj – 27.12.2013.
Izručenje Josipa Perkovića Njemačkoj moglo bi označiti početak lustracije u Hrvatskoj!

4. broj – 20.12.2013
Dr. Željka Markić – svjetlo u mraku hrvatskog udbaškog teatra

3. broj – 13.12.2013
Srbi žele u miru dobiti izgubljene ratove

2. broj – 06.12.2013
Tjednik 7DNEVNO – Bez zadrške do istine bez ideološkog predznaka

1. broj – 29.11.2013
Ljubavni trokut Stipe Vokić-Ivana Čalić-Milijan Brkić presuđuje Sanaderu u najvećoj korupcijskoj aferi Fimi media?!

Autor:Nikica Gović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.