fbpx

Papa ni riječi o položaju Hrvata i podijeljenoj Crkvi u BiH!

Autor: Nikica Gović / 7Dnevno / 12. lipnja 2015.

Misao pape Franje koja se protezala kroz sve riječi izrečene u Sarajevu je ''mir je djelo pravde'' i ''nikad više rata''. Znači li to, a vezano uz nužnost jednakosti pred zakonom, da Papa shvaća da bi u BiH, u kojoj nije izvršena nikakva pravda, ako se stvari žurno ne promijene, mogao izbiti neki ograničeni međuetnički sukob?

Ne znam što bih točno mislio o središnjem događaju tjedna, mjeseca, a možda i godine – o apostolskom putovanju pape Franje u Sarajevo. Posjet koji je imao i pastoralni i državnički karakter započeo je bez uobičajenog pozdrava i blagoslova s vrata zrakoplova Alitalije. Počeo je izlaskom i silaskom niz stepenice jednog prilično ljutitog Čovjeka u bijelom. Tako je doslovce izgledalo prvog trenutka Papina stupanja na tlo BiH. Obraćanje političkom vodstvu u zgradi Predsjedništva nije se po mnogočemu razlikovalo od propovijedi na stadionu Koševo. Riječ ”Hrvati” Papa nije nijednom spomenuo, odnosno jest jednom u govoru u Predsjedništvu u kontekstu suživota s Bošnjacima, Srbima, Židovima i ostalim narodima koji žive u BiH. Umjesto toga u svim ostalim govorima, kao i u propovijedi, rabio je riječ ”katolici u BiH”. Je li time dijelio ”lekciju” političarima koji su katolici po političkom opredjeljenju i vjeru rabe kao instrument politike za pridobivanje izbezumljenog naroda? Je li rečenicom da ”svećenici nisu političari” dijelio lekciju i subraći, čak ne toliko u BiH, već prije svega u Hrvatskoj – znajući da su na Koševu gotovo svi biskupi hrvatskog episkopata? Je li Papa želio dokazati ono što je u biti točno? A to je da netko ako je Hrvat ne mora biti i katolik, a katolik ako je Hrvat po nacionalnosti je najprije katolik, pripadnik Katoličke univerzalne crkve u koju je stupio sakramentom krštenja. Je li Papa tražio da se Hrvati u BiH ponašaju kao katolici – dakle kršćanski, a ne kao nacionalisti, idući od temeljne premise da katolik, vjernik opće Crkve ne može biti nacionalist u onom smislu kojem ta riječ ima značenje na Balkanu?

Točne Papine premise, ali u BiH neprimjenjive

Koliko god te premise bile točne, one nisu svugdje primjenjive. Osobito ne u Bosni i Hercegovini, u kojoj je od kraja rata i zaključenja daytonskog mira permanentno stanje kontroliranog kaosa u kojem Hrvati pomalo doista i nestaju i kojima je Crkva, pa čak ako su i ateisti, zaglavni kamen identiteta. Kad kažem ”doista” pozivam se na nedavno zagrebačko svjedočanstvo banjalučkog biskupa Komarice koji je kazao da su njemu osobno predstavnici međunarodne zajednice govorili: “Vi Hrvati ili ćete se asimilirati ili ćete nestati”. Zanimljivo je da Europska unija, koju je Papa pozvao na odgovornost prema BiH, upravo svojim najnovijim planom za BiH vodi politiku asimilacije Hrvata o kojoj je govorio biskup Komarica.


Kad krenemo iz početka u analizu Papina posjeta, treba se prisjetiti temeljne platforme, govora u Rimu potkraj svibnja koji je bio najava njegova apostolskog pohoda Bosni i Hercegovini. U jednosatnom izlaganju pred vjernicima u Rimu Papa je govorio o vjerskoj toleranciji. Kazao je kako su Kuran i duhovna učenja sadržana u njemu jednako vrijedni kao i Biblija.

“Krist, Muhamed, Jahve, Alah, Bog. To su sve imena koja se upotrebljavaju diljem svijeta kako bi se opisao jedan te isti entitet. Stoljećima se nepotrebno prolijevala krv zbog želje za odvajanjem naših vjera. Međutim, postojanje jednog Boga treba biti koncept koji nas ujedinjuje kao ljude, kao nacije, kao jedan svijet povezan vjerom. Zajedno možemo pridonijeti još neviđenom dobu svjetskog mira, a sve što je potrebno kako bi se postiglo takvo stanje jest međusobno poštovanje prema drugoj vjeri. Jer svi smo djeca Božja, bez obzira na ime koje biramo da bismo Njega označili. Možemo postići čudesne stvari u svijetu približavanjem naših vjera, a upravo sad je vrijeme za takav pokret. Mi više ne smijemo ubijati našeg susjeda zbog određenih razlika u odnosu prema Bogu.” Ovu rečenicu, toliko općenitu, dio teologa bi sigurno iskritizirao ponajprije zbog koncepta ”jednoga Boga”, dio bi kazao da Franjo napada Ratzingerov gotovo proročki govor u Regensbourgu, a dio da je ona u skladu s enciklikama poslijekoncilske Crkve koje kažu da Papa određujući okvire i mjerila za dijalog katolika i nekatolika zauzima pozitivno stajalište prema pokretima koji nisu katolički inspirirani, uz uvjet da su u skladu s čovjekovim težnjama.

Stigao dati podršku svim narodima u BiH

Sve što je Papa rekao uoči putovanja u Sarajevo i u samom Sarajevu je jako dvosmisleno. Činjenicu da shvaća da je u BiH potpuni kaos, da je to zemlja u kojoj buja radikalni islamizam dao je do znanja jednom rečenicom: ”Trebaju se stvoriti uvjeti za bolje međusobno poznavanje i razumijevanje, jer samo na taj način se može spriječiti divljaštvo onih koji svaku različitost pretvaraju u priliku za nasilje”.

Pritom je kazao kako je došao dati podršku svim narodima Bosne i Hercegovine, bez obzira na vjeru i naciju. Time je ujedno rekao, dao do znanja, kako je Katolička crkva Crkva sviju nacija, most koji spaja, a ne razdvaja. Jasno je ciljao na činjenicu kako ni jedan narod ni na kojem području na svijetu ne bi smio polagati pravo i monopol nad katoličkom vjerom kao nad ekskluzivno svojom vjerom, usput je koristeći u svoje lokalne političke svrhe. Jer na taj način postoji i opasnost da određena vjera postane “vlasništvo” samo jednog naroda, koji istovremeno ne dopušta drugim, susjednim narodima da se priključe toj vjeri i da pri tome zadrže svoje etničko-kulturno podrijetlo bez stida ili straha od asimilacije. Dio te tvrdnje sadržan je i u rečenici: “Da bi se ovo ispunilo, prijeko je potrebno stvaranje jednakosti svih građana pred zakonom, posebno u njegovoj provedbi, bez obzira na njihovu etničku, vjersku ili geografsku pripadnost: tako da će se svi, bez razlike, u potpunosti osjećati dionicima javnoga života i, uživajući ista prava, moći će aktivno dati svoj posebni doprinos općem dobru”.

Znajući što u crkvenom govoru znači zakon, mogli bismo zaključiti i to da je ovom rečenicom, osim apostrofirajući Katolički crkvu kao most, Papa dao do znanja da vidi da je ključni problem Bosne i Hercegovine, nacionalna neravnopravnost. Osobito ako se u toj rečenici usredotočimo na njegov poziv kako je “prijeko potrebno” stvaranje jednakosti svih, a to znači, odmah, bez čekanja, jer ovakvo stanje kakvo je u BiH značilo bi nastavak agonije Bosne i Hercegovine.




Crkva i gaženje ravnopravnosti Hrvata u BiH

Nacionalna neravnopravnost odraz je lošeg daytonskog izbornog sustava i nametanja Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda u dva mandata mimo većinske glasačke volje Hrvata. A prema crkvenim dokumentima, političke zajednice, tj. države, su nositeljice prava i dužnosti u kojima odnose treba uskladiti s istinom, pravdom, djelotvornom solidarnošću i slobodom, a isti moralni zakon koji regulira odnose među pojedinim ljudima vrijedi i za međudržavne odnose.

Gaženje ravnopravnosti Hrvata eskaliralo je za vrijeme platformaške vlasti iz koje su eliminirani oni za koje su se Hrvati većinom opredijelili na izborima, a postavljeni su oni koji nisu imali glasačku većinsku poptoru Hrvata. Dekonstituiranje Hrvata demonstrirano je i izborom Emila Vlajkija za dopredsjednika Republike Srpske iz reda hrvatskog naroda, ali većinskim glasovima Srba. Dakle, po istom obrascu po kojem je Komšić postavljan kao predstavnik Hrvata na temelju glasova Muslimana. Tako da Papin poziv na “prijeko potrebno stvaranje jednakosti svih” možemo shvatiti kao poziv na prekid satiranja jednog od konstititutivnih naroda u BiH, naroda koji je nositelj katoličke vjere, pa samim tim se s njegovim zatiranjem zatire i katoličanstvo u toj zemlji. Sve to uklapa se u mnogo puta, pa sad i u Sarajevu izrečene tvrdnje biskupa mučeničke Crkve Franje Komarice da domaći i međunarodni moćnici koji su se angažirali na projektiranju Komšića, Vlajkija, itd. zapravo sudjeluju u produciranju, kako često kaže biskup, kontroliranog kaosa. Teza, dakle, čvrsto stoji u odnosu na svjedočanstva banjalučkog biskupa, a možemo je tek protumačiti i kao tezu rimskog biskupa, koji ju otvoreno, iako je to ovom Papi svojstveno – ipak nije izrekao – i stoga je pitanje je li vjernicima ”zapela za uho”.




Proklamirana misao pape Franje koja se protezala kroz sve riječi izrečene u Sarajevu je ”mir je djelo pravde” i već više puta izrečena: ”Nikad više rata”. Znači li to, a vezano uz nužnost jednakosti pred zakonom, da Papa shvaća da bi u BiH u kojoj definitivno nije izvršena nikakva pravda, ako se hitno stvari ne promijene, mogao izbiti neki ograničeni međuetnički sukob?

Mir bez pravde nije mir, već je cinizam, i samim tim se ne stvara osnovna pretpostavka za ono što pravda generira – za oproštenje i pomirbu. To je temelj kršćanskog oprosta, kojeg su i bez izvršenja pravde a u cilju – mogli bismo protumačiti tako – stvaranja mira u svojim potresnim svjedočanstvima u sarajevskoj katedrali udijelili časna sestra i dvojica svećenika koji su žrtve rata u BiH i prošli su kroz pakao logora. Njihova svjedočanstva, unatoč tome što su, kao uostalom i svi govori kardinala Vinka Puljića, bila pomno prije pročitana i korigirana u Vatikanu i što sadrže ”obavezne elemente” poput rečenica ”meni je pomogao Srbin, a meni musliman” – bila, po meni, najsnažniji i najdojmljiviji dio Papina posjeta.

“Narod koji zaboravlja svoje sjećanje, nema budućnost”

Znajući što će mu reći, jer je sve pratio na talijanskom, što znači da je sve unaprijed prevedeno, nije jasno je li Papa po očito unaprijed zamišljenom scenariju u središte stavio sebe, a ne njih, odbacivši unaprijed pripremljen govor i obrativši im se spontano. Ili se na to odlučio jer je bio doista duboko ganut, jer čitati slovo na papiru nije isto kao i vidjeti pred sobom živog čovjeka, svećenika u štakama, ili časnu sestru kojoj jedinoj nitko, ni Srbin ni musliman, nije pomogao. Ganuti su bili svi, pošto se vani sve moglo slušati preko razglasa, pa su na kraju svi ljudi nagurani iza ograde i novinari koji su vjernici a koji su bili ispred katedrale, svi vidno ganuti, zdušno molili: “…oprosti nama duge naše, kao što i mi opraštamo dužnicima našim…”. Svjedočanstva zlostavljanih svećenika i časne sestre bili su vapaj hrvatskog naroda u BiH, pokušaj razotkrivanja istine u zemlji u kojoj su laboratorijskom politikom međunarodne zajednice proglašeni agresorima. Stvarno je to bio vapaj unatoč neporecivoj činjenici da su i ti govori ”redigirani” u Vatikanu pa ih je dio analitičara shvatio kao ponovnu viktimizaciju žrtve.

”Svjedočanstva govore sama za sebe i to je jednostavna memorija vašeg naroda”, rekao je Papa, ali i dodao da “narod koji zaboravlja svoje sjećanje nema budućnosti. Ovo je sjećanje vaših otaca majki i predaka u vjeri”.

Mučeni svećenik kazao je pred Papom: ”Od srca opraštam svima koji su mi nanijeli boli”. Papa je ponovio: “Govorili su nam samo troje, a iza njih stoje toliki, koji su propatili isto. Draga braćo i sestre, nemate pravo zaboraviti vašu povijest. Ne za osvetiti se, nego za biti mirotvorac i činiti mir. Ne na to gledati kao čudnu neobičnu stvar, nego da biste mogli ljubiti kao što su oni ljubili”. Mučeni franjevac je kazao: ”Ponizno priznajem da sam jednom poželio smrt”. Još jedna misao mi je ostala, ona o kome je govorio o 120 dana u logoru, koliko puta nam taj zli duh čini da zaboravimo patnje naših predaka. Ti dani se ne računaju danima, nego u minutama, jer je svaka minuta mučenje. Papa je na kraju tog dirljivog sata u katedrali poslao svoju ključnu poruku: ”Časne sestre, svećenici, biskupi koji su svjetovni su karikatura, ne služe ničemu, nemaju sjećanje svojih mučenika i zaboravili su na žrtvu Isusa Krista. Druga stvar koja mi dolazi u pamet jest onaj policijski službenik koji je mučio časnu sestru, i ona gospođa koja je bila muslimanka i donijela svećeniku za jesti. Svi smo mi ljudi, čak i taj čovjek koji je to napravio možda je u taj čas pomislio na svoju majku i rekao – evo jedi. I ona gospođa muslimanka također je vjerovala u Boga i čini dobro”. Papa dakle nije, za razliku od svog velikog prethodnika svetog pape Ivana Pavla Drugog, uz kršćanski oprost pozivao i svjetovne vlasti da te zločine istjeraju na čistac.

Izostao govor o Čovjeku istine – Stepincu, a i Stadler – zaboravljen!

U duhu riječi sv. Pavla: ”Mir je djelo pravde”, na koje se često pozivao i Papa Pio XII., za vrijeme Drugoga svjetskog rata i o kojem je – što nam je drago – papa Franjo u Sarajevu govorio u najljepšem svjetlu – svjetlu istine. Istina je inače riječ koja je nužna kad se govori o miru i pravdi, ali tu riječ nismo čuli u Sarajevu. U duhu manjka riječi ”istina” kardinal Vinko Puljić u Sarajevu, sasvim je jasno, ne svojom voljom, nije spomenuo u govorima blaženog kardinala Stepinca, jedinog Čovjeka istine na balkanskim prostorima upravo u pontifikatu Pija XII. Nije spomenuo ni svog velikog prethodnika, biskupa Josipa Stadlera, koji je otvarajući vlastitim novcem gimnazije, škole, pučke kuhinje, Sarajevu od lica mahale dao lice grada i stavio ga na kartu Europe. Predobri kardinal Puljić očito je morao popustiti pritiscima Vatikana, kako bi Papa stigao u Sarajevo u strogo kontroliranim uvjetima! Jedva je izbjegao da u Sarajevo ne dođe Irinej, patrijarh Srpske pravoslavne crkve, jer onda bi se cijeli događaj pretvorio u susret dvojice Poglavara. Da ne dođe, unatoč pozivima Sv. Stolice, odlučio je sam Irinej. On nikad takav susret ne bi održao prije moskovskog patrijarha Kirila. Za posjeta Sarajevu nije se, ni između redova, čula ni poruka duboko podijeljenoj Crkvi. Antagonizmu kojeg kao teret nose dvojica biskupa: kardinal Vinko Puljić i biskup Ratko Perić. Prvi Franjevačku provinciju Bosne Srebrene tzv. ”daidže” ili ”Titove fratre” koji katolike u BiH žele odvojiti od Hrvata kao njihovog nacionalnog korpusa i pretvoriti ih u ”Bošnjake-katolike”. Biskup Perić pak nosi teret ekstremno desno nastrojenih fratara Hercegovačke franjevačke provincije. Podijeljena Crkva u BiH je najveći problem u optici Vatikana. Jer tom podjelom ne stvara kompaktnu podlogu za učinkovitije djelovanje vatikanske diplomacije.

Poruka svjetskim politikama, a ne narodu i Crkvi u BiH

I doista, kad bi me netko pitao da definiram koja je čvrsta poruka pape Franje Hrvatima i ranjenoj Crkvi u BiH, rekao bih da je ne vidim – osim općih mjesta poput poziva na mir i pomirbu. Ali ono što jer sigurno jest globalna međunarodna poruka koju je Papa poslao iz Sarajeva. Ciljano je izabrao taj grad koji je u očima svijeta mjesto multikulturalnosti i simbol stradanja i razaranja. To je bilo posve jasno čim je Papa kazao da svoju poruku mira šalje daleko izvan granica BiH, a Sarajevo usporedio s Jeruzalemom (iako Vatikan i dan danas s Jeruzalemom nije postigao suglasje oko statusa svetišta, op.a).

Za ”klimu trećeg svjetskog rata”, objavljenu u Sarajevu, Papa je optužio ”mirovne licemjere”. Svakome, tko malo sustavnije prati što Papa govori i radi, je jasno da je mislio na Amerikance. Zato čujem da se danas, dok zaključujem ovaj tekst, već drugi put u dvije godine otkako je na Petrovoj stolici – sastaje s Putinom. Putin u rimskom papi očito ima saveznika u interesu. Papa Franjo je sam sebi namijenio ulogu velikog ”mosta svijeta”, prije svih prema pravoslavlju, kojim su visoki vatikanski prelati – i to isključivo Talijani – ”opsjednuti”. Te prema islamu. Samo što ne mari za kolateralne žrtve u toj svojoj misiji. A trenutačno su dvije najvidljivije – površan stav Svete Stolice prema svojim brojnim vjernicima i Crkvi u Ukrajini i usporavanje kanonizacije Hrvata – blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Papa ne krije da želi u Crkvi pokrenuti neke procese koji će biti nepovratni. Što se tiče reformi rimske kurije, tu može i uspjeti, ali što se tiče politike – teško.

Crkva nije rimska kurija, već narod Božji, koji Papu poštuje, ali ga u njegovim ljudsko-zemaljskim željama nužno ne treba slijediti. Tako da je poruka svjetskim politikama, meni se barem tako čini, bila ključna Papina poruka iz Sarajeva. Iako je pjesma ”Rajska Djevo, kraljice Hrvata”, koja se sa srcem i od srca orila na kraju mise na stadionu Koševo, bila jedini trenutak posve i konkretno posvećen hrvatskom narodu u BiH – Papin dolazak je tom napaćenom narodu napunio srce. I zato neka to bude zaključak ove priče. To je najvažnije od svega.

Autor:Nikica Gović / 7Dnevno / 12. lipnja 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.