fbpx
Foto: Boris Kovacev / CROPIX

SVE CRVENE LAMPICE U HRVATSKOJ VLADI BI SE TREBALE UPALITI! Gdje Hrvati prođu, tu trava na raste: Nismo još ni uveli euro, a eurozoni već prijeti popast

Autor: Ratko Bošković/7dnevno

Hrvatsku uništava inflacija. Golem je problem već i sama inflacija, a posebno je velik problem što je inflacija u Hrvatskoj osjetno viša nego u zemljama u koje Hrvatska izvozi najviše svojih proizvoda i usluga (ponajprije turističkih). Tako je, prema podacima Eurostata, godišnji rast maloprodajnih cijena u srpnju ove godine u Njemačkoj bio 8,5 posto, u Italiji 8,4 posto, u Austriji 9,4 posto, a u Hrvatskoj 12,7 posto. Za iduću godinu vodeći njemački ekonomski Ifo institut prognozira za Njemačku inflaciju od 9,3 posto, a nastavi li rasti istim tempom kao ove godine, stopa inflacije u Hrvatskoj mogla bi se do kraja iduće udvostručiti.

To zove na uzbunu, ali uzbune nema. Zbog drastičnog pada standarda sve crvene lampice ekonomske politike u hrvatskoj Vladi i Hrvatskoj narodnoj banci trebale bi se paliti i sve sirene zavijati, građani i ekonomski analitičari trebali bi skakati na noge – ali to se ne događa. Aktualna razlika stope inflacije od tri i pol do četiri i pol postotna boda (postotka) na prvi pogled, osobito laicima za makroekonomske politike, neće se činiti velikom, no potraje li i tako relativno mala, za tri-četiri godine hrvatski će proizvodi i usluge poskupjeti desetak posto više nego što će poskupjeti proizvodi i usluge u Njemačkoj, Italiji ili Austriji, što znači da će hrvatska izvozna konkurentnost idućih godina dodatno osjetno oslabjeti.

Isti uzrok

Pritom, ni ekonomska politika Vlade premijera Plenkovića (monetarna i fiskalna), baš kao ni ekonomska politika Europske unije i područja eura kao da ne mogu ili ne žele sačuvati konkurentnost europske “periferije” u odnosu na zemlje europske “jezgre”. Pritom su neke članice još u gorem položaju nego Hrvatska: baltičke države, primjerice, trpe inflaciju koju slobodno možemo nazvati katastrofalnom, veću od 20 posto na godinu, ili od dvanaest i pol do gotovo petnaest postotaka veću od njemačke. To su razlike koje dovode u pitanje opstanak “zajedničke” monetarne politike eurozone i “zajedničke” europske valute eura. OK, reći će netko, ubrzavanje inflacije posvuda u Europi, i u Hrvatskoj i kod njezinih najvećih europskih kupaca, ima isti uzrok, eksploziju poskupljenja energenata, zbog prijetnje njihove nestašice do koje je dovela ruska oružana agresija na Ukrajinu i reakcija Zapada na tu agresiju. No to nije baš tako. Uzrok je, očito, samo djelomično isti. Premda troše iste energente, istu naftu, plin i struju, godišnja je inflacija u Njemačkoj ove godine, od veljače do lipnja, ubrzala sa 5,5 na 8,5 posto, u Švicarskoj je porasla praktički zanemarivo, sa 1,9 na 3,3 posto, dok se u Hrvatskoj istodobno više nego udvostručila, sa 6,3 na 12,7 posto.


Dakle, ogromne su razlike u uspješnosti vođenja politika stabilizacije maloprodajnih cijena: neke su države Europske unije i područja eura prošle i ove godine uspješnije suzbijale inflaciju (Danska, Irska, Francuska…), dok su druge u tome bile manje uspješne (Češka, Mađarska, Poljska…), a među takve spada i Hrvatska. Zašto je to tako? Kolika je u tome, u hrvatskom slučaju, krivnja Vlade Andreja Plenkovića i Hrvatske narodne banke na čelu s guvernerom Borisom Vujčićem? Što hrvatska makroekonomska politika (fiskalna, monetarna, razvojna, socijalna…) može činiti da, ako već ne inflaciju samu, onda barem suzbije razliku u stopama inflacije između Hrvatske i njezinih glavnih kupaca u svijetu? Što bi Hrvatska u aktualnim geopolitičkim okolnostima morala činiti?

Izraelski recept

Hrvatska je zadnji put visoku inflaciju, sve do ruba hiperinflacije, imala u godinama odmah nakon osamostaljenja. No bio je to rast cijena u domaćem novcu (tada je to bio kvazinovac u izdanju Ministarstva financija hrvatski dinar), ali ne i u novcu glavnih izvoznih tržišta, njemačkoj marki, austrijskom šilingu ili američkom dolaru, koji su građanima i tvrtkama tada mogli poslužiti kao zaklon od inflacije. Tu inflaciju Republika Hrvatska, točnije Vlada premijera Nikice Valentića i njegova zamjenika Borislava Škegre, pod političkim pokroviteljstvom predsjednika Franje Tuđmana, relativno je lako i brzo suzbila tako što je s uvođenjem kune uspostavila međubankovno tržište deviza i na njemu je ponudom i potražnjom deviznih pričuva Hrvatske narodne banke sprečavala svaku veću promjenu cijene njemačke marke u kunama – popularno govoreći, “fiksirala je” tečaj marke i po tom tečaju bila je spremna prodavati devize, a ne samo kupovati.

Bio je to recept koji je najprije, još osamdesetih godina prošlog stoljeća, u Izraelu iskušao genijalni izraelski ekonomist Michael Bruno, a potom su ga u bivšoj Jugoslaviji i Hrvatskoj kao savjetnici premijerima i vladama skupo “prodavali” njegovi kolege, partneri i sljedbenici Jeffrey Sachs, Steve Hanke, Međunarodni monetarni fond i drugi. Inflacija je u Hrvatskoj postojala i nakon fiksiranja tečaja kune i marke, ali vrlo niska jer je bila niska i u Njemačkoj, a i drugdje po svijetu. No uvijek je i za postotak-dva bila viša nego u Njemačkoj i drugim državama zapadne Europe i cijelo je vrijeme potkopavala hrvatsku izvoznu konkurentnost, ali to je donekle bilo i razumljivo jer je Hrvatska bila “u tranziciji” iz socijalističko-komunističkog u tržišno gospodarstvo, te “u konvergenciji”, možda bolje reći sustizanju blagostanja razvijenijih susjednih država.

U “konvergenciji” cijene domaćih takozvanih razmjenjivih dobara, izloženih međunarodnoj konkurenciji (od cipela do transformatora), brzo su se izjednačavale s onima u svijetu, dok su se cijene nerazmjenjivih dobara (ograničenih na lokalno tržište, od frizera i automehaničara preko školstva i zdravstva do stambenih i poslovnih nekretnina) usklađivale postupno i stvarale “inflacijski diferencijal”. No taj je proces za Hrvatsku trideset godina nakon osamostaljivanja odavna trebao biti gotov i praktički bez izazivanja specifične lokalne inflacije, pa je državna vlast inflaciju nadalje mogla i trebala suzbijati onako kako to upućuje suvremena ekonomska znanost, a to je instrumentima i alatima monetarne i kreditne politike u koordinaciji s fiskalnom.

Iste mjere

Danas, međutim, odjednom, nakon što se tečaj ne može još jednom “fiksirati” jer je odavna “fiksiran”, i baš kao što su neki hrvatski ekonomisti upozoravali da će se dogoditi, vidimo da je monetarna politika guvernera Vujčića prema inflaciji ili posve indiferentna ili duboko jalova. Vlada premijera Plenkovića pritom je ni ne tjera na djelovanje niti je kažnjava zbog neuspjeha i što joj je stopa inflacija šest puta veća od one za koju je skupo plaćena da je postigne i održava, a to je dva posto na godinu. Hrvatska narodna banka kao da je od suzbijanja inflacije digla ruke očekujući da će se za rješenje tog problema i u Hrvatskoj pobrinuti Europska središnja banka, pod čiju će ingerenciju hrvatska monetarna politika pasti već za tri mjeseca. Ali središnja banka područja eura pod upravom predsjednice Christine Lagarde ne pokazuje da je europske stope inflacije koje drastično odskaču od prosječne sposobna suzbiti ni u državama koje o njoj ovise već niz godina, a kamoli u državi koja još formalno nije pod njezinim zapovjedništvom. Veliko je pitanje hoće li Europska središnja banka to preživjeti politički neokrznuta.

Europska središnja banka, naime, jedino može donositi iste mjere za sve države eurozone. Ne može se odvojeno boriti s inflacijom od šest posto u Francuskoj i posebno s gotovo četiri puta većih 23,2 posto u Estoniji, premda je riječ o problemima koji traže različite pristupe vrlo različitog intenziteta. Isto tako, potezi primjereni za njemačku stopu od devet posto i njemačku veličinu i strukturu tržišta ne mogu biti isti kao i za hrvatskih 12 posto i hrvatsko gospodarstvo. Njemačka na računu plaćanja s inozemstvom u prvom kvartalu ove godine ima suficit od 52,3 milijarde eura, toliko velik da se smatra ekscesno prevelikim, a Estonija s najvećom inflacijom je na nuli.




Kad je ljetos, kao standardno sredstvo u borbi protiv inflacije u eurozoni, Europska središnja banka povisila svoju kamatu, to je jednako pogodilo sve zemlje koje emitiraju svoje državne obveznice u eurima, pa tako i Hrvatsku. No analitičari su tada upozorili javnost da je banka u lipnju i srpnju za gotovo 20 milijardi eura prodala francuske, nizozemske i njemačke obveznice i za nešto više od 17 milijardi kupila obveznice Italije, Španjolske, Portugala i Grčke. Članicama eurozone s javnim dugom većim od godišnjeg BDP-a središnja banka je odlučila priskočiti u pomoć, da im razlika u prinosima prema njemačkim obveznicama na tržištu (eng. spread) ne raste nekontrolirano. No, ECB se odmah našao na meti kritika da za te države vodi fiskalnu politiku, što je središnjoj banci zabranjeno, i da podupire njihov moralni hazard – pretjerano zaduživanje s očekivanjem da će im dugove vraćati netko drugi.

Intervencija Christine Lagarde zaista je, čini se, zaustavila rast spreada državnih obveznica Italije i Španjolske, kao najugroženijih članica, ali goleme razlike u stopama inflacije unutar eurozone nastavile su se povećavati. Za svoj specifični “inflacijski diferencijal” očito se svaka država, pa tako i Hrvatska, mora pobrinuti sama pa donijeti, “iskomunicirati” javnosti i provesti vlastitu antiinflacijsku politiku, jasnu i učinkovitu, te zaustaviti urušavanje dosegnutog standarda brže nego u razvijenim europskim državama. No premijer Plenković i guverner Vujčić ne pokazuju takvu namjeru niti da su to sposobni učiniti.




Autor:Ratko Bošković/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.