Foto: Matko Biljak / CROPIX

ŠTULIĆ JE NOVIM ALBUMOM UZDRMAO PROSTOR OD VARDARA PA DO TRIGLAVA: Nekadašnja zvijezda jasno je poručila da posebno mrzi Hrvatsku

Autor: Maja Hrgović / 7dnevno

Johnny Štulić objavio je novi album i “region” je pomahnitao: nekoliko dana nakon što su njegove nove pjesme ugledale svjetlo dana, preslušalo ih je više od stotinu tisuća ljudi, povela se u medijima i na društvenim mrežama od Vardara do Triglava užarena rasprava u kojoj se oni koji Azru ne vole niti su je ikad voljeli obračunavaju s onima koji su voljeli bend, ali su prezreli lik i djelo (anti)junaka ovog velikog glazbenog mita. No čini se da je ipak najviše onih koji su mu ostali odani – i više od toga, koji su združeni u slijepom adoriranju, otprilike onako kako najgorljivije torcidaše okuplja egida “I kad gube i kad tuku, uvik virni svom Hajduku”. Iz ovog je navijačkog pokliča nakon više Hajdukovih frustrirajućih podbačaja nastala i ironična inačica “I kad gube, i kad gube, i kad gube…”, kao sadržaj jednog od grafita na zidu blizu Poljuda, no istinski vjerni štovatelji taj su grafit brzo uklonili, pošarali kao blasfemični sadržaj.

Ne uspoređujem slučajno torcidaše i Štulićeve obožavatelje: obje sljedbe dijele elemente religioznog konzumiranja koje ponekad prelazi i u čisti (vjerski) fanatizam.

Brojni fanovi

Zato, kad pročitate osvrte fanova na Štulićev novi album prije nego što ste ga sami poslušali, zaključit ćete da je riječ o remek-djelu ovog tisućljeća. Kad se pak čovjek upusti u slušanje albuma, pomislit će kako je otklon religiozne sljedbe od realnosti i činjenica silan kao Balkan sam.

Što je to privuklo stotinu tisuća ljudi novom izdanku Štulićeve glazbene genijalnosti? Evo činjenica. Album se zove “Kavern” i sadrži čak 42 pjesme. Sve ih je Johnny Štulić u svojoj sedamdesetoj godini sam napisao, otpjevao, snimio, producirao. Neke od pjesama autorova su reinterpretacija folklornih napjeva, poput “Ljerka Kaluđerka”, “Lino mori sevdalino”, “Aber dojde donke”, “Kakva moma vidov mamo” i još nekoliko makedonskih narodnih pjesama. Većina je novih, originalnih stvari, među njima i “Tuđe nećemo, svoje nemamo”, “Bog ubio dušmane”, “Zašto se ljudi množe”, “Izgore ti kesa” i “Sve što sija nije zlato”. Album je, umjesto da ga objavi u nekoj diskografskog kući, Štulić jednostavno “iskrcao” na Youtube, gdje ga besplatno može poslušati tko god hoće.

Ako bi trebalo naći jednu riječ da opiše ovaj izdanak Štulićeva opusa, bila bi to riječ “dosljednost”. Četiri desetljeća nakon Azrinih najvećih uspjeha, njezin je kontroverzni frontmen ostao potpuno vjeran zvuku koji je ranih osamdesetih učinio njegov bend ključnim dijelom naše glazbene povijesti. Oni koji su očekivali da će novim materijalom Štulić pokazati autorski rast i razvoj, imali su pogrešna očekivanja. Oni kojima je stara Azra, ona s “Ravno do dna” sve što traže od glazbe, došli su na svoje – i vjerojatno time ostali zatečeni. Jer, neobično je i zapanjujuće da netko s toliko talenta kakvog Štulić nedvojbeno ima ostane cijeli svoj stvaralački vijek tvrdoglavo ukopan u mjestu, nesklon da napravi bilo kakav iskorak u nepoznato, novo, suvremeno. Treba, zapravo, i to cijeniti.

Panegirici brojčano nadjačavaju negativne kritike: fanovi padaju u afan, govore da je “Kavern” novo “Krivo srastanje”, da pjesma “Volim te, bre” zvuči jednako moćno kao “Sloboda”, objavljena prije ravno 40 godina u Jugotonu.

Negativne kritike

No nije da negativnih kritika nema: Sandro Pogutz razdraženo je album opisao kao “dva sata nepodnošljive buke” i poručio autoru “Johnny, ne vraćaj se!”. Zlatko Gall jedva je dočekao oplesti po “Kavernu”, nazvavši ga “tokom besvijesti” i podvaljenim mućkom koji glumi svježe jaje. Ima li sve to više ikakva smisla? Očito da ima. Jer i novi Štulićev uradak dočekan je, baš kao i prethodni – kao blagovijest. Uz ushite fanova koji drže da je Johnny i dalje nešto kao Zagor Te-Nej iliti “duh sa sjekirom” novog vala i jugoslavenskog rocka. Čudno? Pa, ne baš jer na prostorima razdružene države gotovo svi obožavaju mitove. One nacionalne ili pak one, jednako šuplje, nostalgične bedastoće o “starim dobrim vremenima” utjelovljenima, dakako, upravo u Johnnyjevu liku i djelu, kaže Gall koji “estradni slučaj” Branimira Johnnyja Štulića drži ipak posebno zanimljivim.




“U njemu su se u istom mitskom ovitku našli i žal za ‘boljom prošlošću’, jugonostalgija, martirij žrtve nacionalističke politike (ili, preciznije, nacionalističkih politika) te antologijska pjesmarica prve Azrine petoljetke”, zaključuje Gall.

Naslov albuma aluzija je na Štulićevu izolaciju u dobrovoljnom izgnanstvu u Nizozemskoj, na izgnanstvo u kojem stvara glazbu sam s internetom, kao suvremeni špiljski čovjek. U izolaciji te metaforičke špilje koju je odabrao, ovaj vremešni čovjek izložio se jeci svojih misli, svojih paranoja – i svoje mržnje. Nema dvojbe o tome, Štulić mrzi Balkan, a osobito mrzi Hrvatsku iz koje mu je obitelj i Zagreb u kojemu je proveo mladost.

Sam je to mnogo puta potvrdio od 1991. godine, kad je otišao da se nikada ne vrati – njegov raskid s Hrvatskom, za koju je prije dva tjedna napisao da za njega ne postoji kao pravna kategorija, bio je gromoglasan, zajedljiv i pun ogorčenja. Nešto od tih emocija ulilo se i u ovaj album.




Psihičko rastrojstvo

Puno je anegdota tijekom desetljeća izronilo o druženjima s njim; biografije koje nije htio autorizirati pune su prisjećanja njegovih suvremenika na druženja ranih osamdesetih, kad je Štulić smarao ekipu tjerajući ih da preslušavaju njegove pjesme i do tančina ih analiziraju. Nikomu, naravno, nije bilo dopušteno skrenuti pozornost na nesavršenosti; jedina dopuštena reakcija bilo je divljenje i veličanje. Alka Vuica, koja je osamdesetih prijateljevala s njime, ispričala je kako je po cijele noći među njezinim pločama tražio svoje singlice, puštao ih pa je tjerao da ih satima potanko analizira. I to je prijateljstvo puklo kad je Štulić pomahnitalo ustvrdio da ne želi imati nikakve veze s Hrvatskom, sa Zagrebom, da je srpski “jedini pravi jezik razvijen na ovim prostorima”, da mu ne pada na pamet uzeti hrvatsku putovnicu ni hrvatsko državljanstvo. I naslovi pjesama na “Kavernu” napisani su onako kako Štulić posljednjih godina piše svoje svađalačke dopise medijima: latinicom, ali ekavicom, i s povremeno ubačenim ćiriličnim slovima.

Kako to da ljubav Hrvata prema Štuliću sve više raste – možda čak i proporcionalno s rastom njegova prezira prema Hrvatskoj i Hrvatima? I može li se taj prezir objasniti ikako drugačije nego kao simptom psihičkog rastrojstva čovjeka koji je visoko uzletio pa nisko pao ili mu je Hrvatska zaista ostala nešto dužna?

Hrvoje Horvat autor je Štulićeve neautorizirane i necenzurirane biografije u kojoj su prilično temeljito istraženi korijeni mita o Azri. Branimir Štulić rođen je u Skoplju 11. travnja 1953. I otac Ivan i majka Slavka porijekom su mu iz Nina. Kako mu je otac bio potpukovnik u tenkovskim jedinicama, obitelj se selila: najprije u Skoplje, pa u selo kraj Jastrebarskog, gdje su se trebali useliti u jedan od novoizgrađenih vojnih stanova.

Svećenici i časne

Tu je mali Branimir išao u školu, a ljeta je provodio u Ninu, najprije u kući djeda Franje, a poslije u novoj kući koju je na samoj obali izgradio otac. Štulići su redom bili radićevci, Branimirov stric Josip bio je veliki crkvenjak i jedan od prvaka HSS-a iz Nina, a i djed Franjo bio je tradicionalni katolički vjernik. Katolicizam i hrvatstvo bile su dominantne odrednice Štulićevih: obitelj je iznjedrila nekoliko časnih sestara i svećenika.

Sredinom šezdesetih godina Štulićevi su se preselili u Zagreb, u naselje Siget. U školu je Johnny išao u obližnji novozagrebački kvart Trnsko. Na zidu dnevnog boravka otac Ivan imao je sliku tenka, koju je sin mrzio iz dna duše. “Ma ovo je sve balkanijada, to sve treba razbiti”, navodno je već tada govorio. Nakon srednje škole prijavio se u vojsku, rok je izdržavao u Kraljevu 1973. godine. To ga je iskustvo u JNA samo osnažilo u otporu prema totalitarizmu, čiju silu i način funkcioniranja nije podnosio. Da bi u vojsci duhovno preživio, napisao je neke pjesme još tada, u Kraljevu – među njima i onu koja će mu odrediti karijeru, “Balkan”. Godinu poslije, 1974., upisao je studij sociologije na Filozofskom fakultetu.

Studij nikad nije okončao, ali je to vrijeme iskoristio za oformljivanje brojnih bendova – od kojih također većina nije zaživjela. Prva ozbiljnija grupa koju je osnovao bio je Balkan Sevdah band. U to se vrijeme, kao brucoš, družio s Jurom Stublićem i Darkom Rundekom, a mjesto okupljanja bio je Teatar &TD, gdje je smišljen novi naziv njegova benda – uzeo je ime djevojčice Azre, koja se rodila njegovu prijatelju Đoki, “anarhistu” iz pjesme “Jablan”.

Središnja figura

U prvoj postavi Azre, u proljeće 1977., bili su uz Johnnyja (vokal i gitara), još i Mladen Max Juričić (gitara), Branko Matun (bas) i Paolo Sfeci (bubnjevi). Sastav se u sljedećih nekoliko godina mijenjao: kroz bend je prošlo mnoštvo zagrebačkih glazbenika, sve dok se nije ustalila postava po kojoj se Azra pamti – Johhny, Boris Leiner i Mišo Hrnjak. Jedno kratko vrijeme krajem sedamdesetih Štulić je bio dijelom Parnog valjka, no iako kao gitarist nije zadovoljavao njihove standarde, suradnju s Husom nastavit će i kasnije. U svibnju 1979., na prvome singlu s pjesmama “Balkan” i “A šta da radim”, Husein Hasanefendić je odsvirao solo dionice.

Razlog što su brojne glazbene suradnje koje je pokrenuo ili im se pridružio bile kratkog daha velikim je dijelom u tome što Štulić nije dobro funkcionirao u kolektivu u kojem ne bi mogao biti središnja figura s maksimalnom slobodom i najviše moći. O tome ponešto govori i krilatica koju je poslije iznjedrio: “Azra – to sam ja!”

Otpočelo je zlatno doba Azre. Svirali su po cijeloj Jugoslaviji, izdavali albume kao na traci. Javnost je uglavnom dobro reagirala na Štulićevu osebujnu pojavu i navadu da žestoko omalovažava i vrijeđa druge glazbenike. Poznat je njegov antagonizam prema Bori Čorbi, a osobito prema Goranu Bregoviću, kojeg kao uspješnijeg rivala na sceni nije trpio.

Album “Azra” apsolutno zaslužuje kultni status koji desetljećima uživa: Hrvoje Horvat za nj kaže da je jedan od najboljih debija u domaćoj popularnoj glazbi, ali i jedna od najvažnijih ploča cijele jugoslavenske diskografije. Na tom je albumu Štulić prednjačio u tematskoj širini – okrenutosti socijalnim temama, kritici sustava i seciranju društvene stvarnosti.

Škrtost i rastrošnost

Dvostruki album “Sunčana strana ulice” donio je autentične zabilješke gradskog života, ali izravniju kritiku sustava, zbog čega je čak Jugoton morao intervenirati da se uz naslov pjesme “Kurvini sinovi” na omotnici albuma stavi posveta “imperijalizmu i hegemonizmu”. Famoznoj komisiji za šund najviše je smetala pjesma “Fa-fa-fa”. Album je obranjen zahvaljujući Darku Glavanu koji je kao član komisije uspio nametnuti tezu da dotična pjesma možda jest lascivna, ali da nipošto nije kič.

Slavu Azre pratio je i novac. Dijelili su ga ovako: Johnnyju 50, Leineru 25, Hrnjaku 25 posto. Nakon trostrukog koncertnog albuma “Ravno do dna” i dvostrukog “Filigranski pločnici” (koji su postali najprodavaniji Azrin album), dogodilo se da su tržište u samo nekoliko mjeseci preplavili Azrini vinili i za svima je nastala jagma. Početkom 1983. Štulić je prijavio tada najveći dohodak među poreznicima u cijelom Zagrebu – čak 280 milijuna dinara (2 milijuna i 200 tisuća američkih dolara). S novcem nije znao: išao je iz krajnosti u krajnost, nekad bi u napadajima štednje i sulude askeze jeo samo konzerve, a nekad bi sa Snježanom protrajbao milijune na putovanjima u Pariz. Donio je i neke ishitrene odluke u vezi s porezima i članstvom u udruženju kompozitora Jugoslavije, što je kao dalekosežnu posljedicu imalo siromaštvo nakon rata. Priča o njegovu sporu s Croatia Recordsom, nasljednikom Jugotona, dobro je poznata – od njih traži milijune eura odštete zbog otuđenih autorskih prava i duševnih boli zbog pretrpljene krađe intelektualnog vlasništva. U ostvarivanju prava na isplatu tog novca jedinu si prepreku čini on sam, tvrdoglavim odbijanjem da pristane na članstvo u hrvatskom (ili bilo kojem drugom, zapravo) udruženju za kolektivnu naplatu autorskih prava. Od milijuna ga, doslovno, dijeli samo nekoliko formulara koje treba ispuniti – ali to odbija.

Sukob s Leinerom

U vrijeme kad je zarada od benda bila najveća, odnosi u bendu počeli su erodirati. Prvo je Štulić tvrdio da je smislio barem 70 posto bas-dionica pa mu je Leiner odgovorio da je toliki egoist da bi, da je sam znao svirati bubnjeve, vjerojatno i njega otkantao. Za Leinera i Hrnjaka je, godinama poslije, izjavio: “Neću da njih dvojica dobivaju novac. Njih su dvojica najgori ljudi na svijetu”. Postupno se Johhny zavadio sa svima. Nakon odsluženja vojnog roka, Hrnjak se više nije vratio u Azru, otišao je u Jehovine svjedoke. Leiner je izdržao malo dulje, izašao je iz benda nakon turneje krajem osamdesetih.

Štulić je do početka rata izgubio i preostale odane prijatelje u Zagrebu, među njima i bračni par Mindoljević, kojima je često dolazio na večere i na druženja: posljednji je put kod njih bio 1991. u njihovu stanu, malo se popilo i došlo je do povišenih tonova zbog politike.

“Davor mu je u jednom trenutku rekao: ‘Evo, da se nađemo u toj situaciji, da si ti s jedne, a ja s druge strane, ja nikad u tebe ne bih mogao pucati, nikad’. Johnny mu je u tom trenutku rekao: ‘E, a ja u tebe bih’. Sigurna sam da to nije baš tako mislio, ali bio je tada, kao i Davor, prgav i tvrdoglav u svome stavu.

Davor je ljutito ustao, gotovo ga izgurao iz sobe, ionako je već bilo vrijeme za odlazak, i rekao mu: ‘Da više nisi došao k nama’. Bili smo tužni, ljutiti, vjerujem i on. Bio je to primjer kako su se rušila prijateljstva”, ispričala je Neli Mindoljević Štulićevu biografu.

Iz Zagreba je Johnny otputovao u Beograd u lipnju 1991., a odatle u Nizozemsku, iz koje se više nije vratio u Hrvatsku.

Raskinuta prijateljstva

Koliko je mrzio vlastitu zemlju, govori i anegdota sa zastavom koju mu je na odlasku iz Zagreba predao Pađen: hrvatsku trobojnicu spremio mu je kao dar za suprugu. Ona otad navodno stoji kod Štulićevih na vitrini.

“Učinio sam to da mu dignem tlak”, rekao je poslije Pađen.

Objava albuma “Kavern” stigla je samo nekoliko dana nakon što je Želimir Babogredac, direktor Croatia Recordsa, potvrdio da je trostruko vinilno reizdanje albuma “Ravno do dna” otišlo u tisak. Johhny se ražestio. U tekstu kojim Babogredcu zabranjuje objavu tog albuma opet do izražaja dolazi njegova hejterska strast – u punoj snazi, s ponešto literarne vrijednosti, Johnny ponovno uskrsava kao biće koje se hrani vlastitim gnjevom, vlastitom gorkom zajedljivošću, ponovno aktivan na portalima, ponovno vitalan i pomlađen, spreman da svisoka kaže svima što ih ide, a ponajprije Hrvatskoj koju mrzi kao što samo fa-fa-fašist može.

U dobrovoljnom izgnanstvu živi kao špiljski čovjek koji nema ni za pivo

Štulić već desetljećima živi u nizozemskom gradiću Houtenu sa suprugom Josephinom Grundmeiyer, službenicom zdravstvenog osiguranja. Žive od njezine plaće. Vijesti o njegovu životu pristižu povremeno i šire se putem usmene predaje: s većinom nekadašnjih prijatelja i znanaca trajno je raskrstio, a oni koje povremeno ipak primi u svoj dom kažu da živi skromno, u oskudici čak. Spominju i socijalnu pomoć, kažu da nema “ni za pivo”. Egomanijak, po vlastitom priznanju zaljubljen u samoga sebe, Štulić je znakove čudovišne narcisoidnosti pokazivao i kao mladić – bio je, Krleža bi rekao, “japajakalo”, u stanju govoriti unedogled o sebi, svojoj veličini i golemom talentu.

Najdulje je ostao s Banovićkom koja ga je smatrala erotomanom

Za neuglednog čudaka kakvim ga opisuju suvremenici, Štulićev ljubavni život bio je neobično bogat, što se odrazilo i na njegove pjesme – od “Gracije” i “Marine” do “Djevojke iz Hrvaca”. Na njegovu slavu i šarm padale su mnoge: najdulje je ostao sa Snježanom Banović, s kojom je vezu ušao kad je imala samo 18 godina, deset godina manje od njega. Opisala ga je kao erotomana, dok ga je, primjerice, Slavenka Drakulić smatrala “odvratnim seksistom, muškom šovinističkom svinjom”, a Mira Furlan se čudila ženama koje su ga mogle trpjeti. Sa Snježanom Banović ostao je do polaska u Nizozemsku, na vrhuncu uspjeha Azre, 1983. godine. Imala je kartu, imali su utanačen i datum vjenčanja, no Snježana se naglo predomislila. Nije popustila ni kad ju je Johnnyjeva majka zvala i kumila da ode s njime jer će joj sin u tuđini sam propasti. Majčine su se zebnje samo dijelom ostvarile: od potpune propasti u tuđini, Štulića je spasila jedna druga žena, Josephine.

Autor:Maja Hrgović / 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.