Foto: Paola Sablić

‘PRIJE PANDEMIJE BIO SAM ISKLJUČIVI LEFTARD!’ Hrvatski povjesničar i pjesnik raskrinkava ljevicu: ‘Zbog nastupa u Bujici mlada i načitana djevojka me blokirala’

Autor: Maja Hrgović/7dnevno

To što je vodio organizaciju studentske pobune protiv nametanja covid-potvrda i što je kao govornik sudjelovao na prosvjedima protiv Stožera i HDZ-a, mladog je povjesničara i pjesnika Stjepana Bajića skupo stajalo. Zbog javnih istupa protiv korupcije, pljačke i uvođenja totalitarističke represije nad građanima, leđa su mu okrenuli neki prijatelji i kolege.

Ovaj smo razgovor vodili u KIC-u nekoliko tjedana nakon prosvjeda ispred središnjice HDZ-a koji ga je zbog lošeg odaziva ostavio razočaranim, no čini mi se da je baš sad kad su se dojmovi slegli tako da se iz njih može nešto naučiti, pravo vrijeme da porazgovaramo o poeziji i politici i svim točkama u kojima se one ukrštavaju, isprepliću. Ovo je njegova tema, njegova velika strast.

Posvetio joj je i zbirku poezije znakovitog naziva “Revolucionar”, koja je ovjenčana nagradom Matice hrvatske “Zdravko Pucak” 2019., nagovijestivši njegovo aktivističko djelovanje u vrijeme prije pandemije, kad je još, kako kaže, bio “isključivi leftard” kao i ljudi koji ga danas, puni gnjeva i mržnje, svrstavaju u neprijatelje zbog drugačijeg mišljenja. To je, izgleda, neoprostiv krimen.

Bio bih novi Jokić

Inače elokventan i pribran, u jednom mi se trenutku učinio odsutnim. “Upravo sam prvi put nakon godinu dana vidio djevojku koja mi se prestala javljati nakon nastupa u ‘Bujici’ pa me malo iznenadilo. Mlada i načitana kazalištarka blokirala me na društvenim mrežama i nikad mi se više nije javila. A bili smo dosta dobri, ako me razumiješ”, sjetno je uzdahnuo pa nastavio govoriti o ishodištu svoga javnog djelovanja na samoorganizaciji neposlušnih studenata.

Foto: Paola Sablić

“Volontirao sam na Radiju Student kad je stigla ta sumanuta odredba da ja, kao student Filozofskog fakulteta, ne mogu ući na politologiju bez covid-potvrde, a studenti politologije mogu. Bio je to samo jedan od pravnih apsurda kojima se nisam htio pokoriti jer vjerujem da je uloga angažiranog intelektualca da svojim primjerom pokaže kako treba ostati na strani istine i pravde, pa i po cijenu vlastite nesreće. Lijevi mediji etiketirali su me zbog toga kao luđaka, provokatora i teoretičara zavjere. A da sam jedan od njih, bio bih novi Jokić, tiskali bi majice s mojim likom. A kako nismo na istoj strani, treba me demonizirati. Ipak, ja ne pristajem na ulogu žrtve, jer onda sam stvarno zabrazdio.”

* Još od vremena FAK-ovaca čekamo ozbiljniju promjenu u književnosti, dotok svježe krvi u taj tromi sustav. Bi li vaša generacija pisaca mogla donijeti tu promjenu?

“Nema promjene na vidiku, samo se dodatno betoniraju već davno raspoređene pozicije. Primjerice, trebao sam ove jeseni raditi predstavu posvećenu poeziji s nekim glumicama i pjesnicima. Nakon prosvjeda su me “pristojno” obavijestili da nastavljaju s projektom, ali bez mene. Ma ja čak i volim tu predvidljivost, dirljiva mi je. Na hrvatskom književnom polju sve je već desetljećima isto, neprobojan sustav s definiranim taborima i pozicijama. Od onog Matoševa i dvokatnog Krležina Zagreba, sve je ostalo isto, agramerština je uvijek ista.




Maruna mi je uzor, odrastao bez oca i uvijek tragam za duhovnim očevima

* Je li to agramerština ili ipak nešto šire, nešto što se ne tiče samo Zagreba nego cijele zapadne kulture u kojoj je lijeva struja izgradila svoj tabor?

“Amerikanizacija je ušla na velika vrata i stopila se s ovom našom agramerštinom. Siguran sam da nam dolazi neki novi socrealizam na američki način, u kojem se propagiraju artificijelne i partikularne ideje, pogubne za građansko i liberalno društvo. Inače nemam ništa protiv angažirane književnosti, naprotiv. Meni je eskapizam košarka, ne poezija. Poezija je širenje područja borbe. Samo, nema se tu s kime baš surađivati. Moja vizija pjesništva je marunovska, zapravo latinskoamerička anti-poezija na način Borisa Marune, Ernesta Cardenala, Roberta Bolana i Nicanora Parre.”

* Maruna vam je važan?




“Da, o njemu sam napisao diplomski rad.”

* Na povijesti? Kako to?

“E, to je ljepota povijesti. Na kraju, i postmodernisti su govorili da je povijest pripovijest. Imao sam sreću što mi je mentor Ivica Šute, sjajan povjesničar za kojeg zna mnogo manje ljudi od nekih drugih mojih profesora s istog odsjeka. On mi je i predložio tu temu, a ja sam je odmah zgrabio, nanjušio sam krv, što bi se reklo. Dobra tema, puno materijala: dosje, pisma, eseji, ta fluidna granica između pjesništva i angažiranog intelektualca. Velika hrvatska priča! Sve to o čemu sam pisao, dakako, utječe na mene. I na ovom prosvjedu pred HDZ-om, na onoj govornici, Maruna je bio sa mnom, uz mene. Štitio me je. On mi je uzor. Odrastao sam bez oca i uvijek tragam za duhovnim očevima, a on je jedan od njih.

* Bi li Maruna došao na ovaj rujanski prosvjed, možete li to zamisliti?

“Ne vjerujem. On je star i bolestan izdušio još 2003., kad je prihvatio ponudu SDP-a i položaj veleposlanika u Čileu, pristao je biti apsorbiran u sustav. A korona je napravila generacijsku podjelu i pokazalo se, nažalost, da se baš ta generacija koja se busa u prsa svojim slobodarskim pobunama, svim tim svojim stojedinicama, 2021. godine preplašila, da ju je obuzela skučenost i strah. Možda ipak griješim. Jedan mi je od najljepših trenutaka na prosvjedu protiv HDZ-a bio kad mi je nakon mog govora – a u kojem sam citirao Marunu – pristupio jedan postariji gospodin. Stisnuo mi je ruku te mi rekao da je poznavao Marunu i surađivao s njim u emigraciji. Taj trenutak ću pamtiti cijeli život i biti ponosan na njega!”

“‘Leftardi’  ne shvaćaju, oni su zarobljenici nekog linearnog vremena i zarobljenici utopije”

*Kao aktivist i kao književnik, dobro ste upoznati sa situacijom “na terenu”: kako se mladi danas organiziraju, udružuju i razbijaju monolit lijeve kulture?

Foto: Paola Sablić

“Elitistički krugovi u našoj kulturi potpuno su zatvoreni, neprobojni za nove ideje, a da te puste unutra, moraš imati prijatelje među ovima koji desetljećima drže pozicije u izdavaštvu, kazalištu, filmu. Alternativa nije da ne kmečiš zbog svoje nezavidne pozicije, nego da se osloniš na sebe i ljude oko tebe koji također nešto rade, nešto pokušavaju postići inicijativom odozdo. Evo, odmah mi na pamet pada Matija Štahan, on je mladi publicist, erudit je, svestran i samodostatan. Urednik je portala Heretica kojemu i ja pridonosim tekstovima koliko mogu, a nedavno smo osnovali i udrugu Heretica, pokušat ćemo u okviru nje aktivnije graditi zajednicu… Izvan toga, ne vidim baš svijetlih primjera mladih ljudi za koje mogu reći da pridonose kulturi, uglavnom oko sebe vidim samo ignoranciju, toksičnost i negativnost. Nažalost, moja generacija je konzervativnija nego što su bile prethodne. Očekivalo bi se da je suprotno, jer odrastali smo u poraću, a kaotična vremena i neuređena društva obično iznjedre zanimljive generacije i dobre stvari. Ali moja generacija je cinična, malodušna, promiskuitetna i drogirana, a netko tko iskoči bude brzo pojeden. Kako u tom okruženju stvoriti nešto vrijedno, s kime? Moja je sreća što studiram povijest, što sam studirao filozofiju, što me zanima književnost, što sam rodom iz Dalmatinske zagore. A fali mentora, to je veliki problem. Zato se družim s Pavlom Svircem i Željkom Špoljarom i to je privilegij, on je prisutan, tu je s nama kao jedina premosnica između moje generacije i stare garde pisaca, kojih nema nigdje. Da sam bar malo stariji pa da nekom dvadesetsedmogodišnjaku mogu svisoka reći: “Ne bih ti volio biti u koži”.”

* Kakav je, u vašem iskustvu, odnos kulture i politike? Je li danas moguće baviti se umjetnošću, pisanjem, kulturom uopće, a ne govoriti o politici?

“Ja sam ponajprije čovjek čitanja – i takav ću i ostati gdje god na kraju završio. I dalje imam tu bizarnu potrebu i pratim recentno izdavaštvo. A sadržaj se toliko srozao da to ne možeš od gađenja probaviti kakve se sve knjige objavljuju. Od historiografije, esejistike i književnosti, sve je zatrovano ideološkim i briselskim pečatom. Gdje su sad ti Žižeki, Štiksovi, Pogačari, Horvati da kažu nešto o tiraniji, o puzajućem fašizmu, o represiji, o slobodi koja nam je u stvarnosti bila oteta? Nema ih nigdje. Razočaran sam u ljevicu, ne znam može li se uopće više napisati apologija ljevice.

* Do prije dvije-tri godine bili ste na lijevoj strani političkog spektra. Što se dogodilo?

“U ovih nekoliko godina odgovor na koronu bio je lakmus-papir za pravo stanje društva. Mene je to što sam vidio identitetski preobrazilo. Postao sam musilovski i bouvijevski čovjek bez osobina i svjetonazora. Ostali su mi tek principi. I dakako, poezija, koja me uvijek iznova podsjeća da na principe ne zaboravim. Počeo sam naslućivati neke stvari već kad su krenuli američki izbori 2020., a do danas se razotkrilo puno toga, pokazalo se tko je fetišist jake države, pokazali su pravo lice svi podržavatelji totalitarizma i općenito – mlaki ljudi s figom u džepu. Odjednom se vidjelo, jasno kao dan, da nema razlike između HDZ-a i Možemo. Totalitarizam se vratio, a oni su stajali na velikim vratima i širom ih otvorili.”

* Vidite li i na primjeru Tomaševićevih vrećica za smeće odjeke totalitarizma?

Foto: Facebook / Grad Zagreb

“O, da! I taj restriktivni sustav koji strogo propisuje kako i u kojem tijesnom vremenskom roku možeš iznijeti smeće našao je svoje navijače. Bit pravnog sustava je da ograniči doseg države, da vlast i prisila budu svedene na minimum. Leftardi to ne shvaćaju, oni su zarobljenici nekog linearnog vremena i zarobljenici utopije u kojoj svaka mala stvar koju slobodni čovjek radi mora biti propisana i normirana. To je, naravno, neprovedivo, ali oni vjeruju da je to u dobru svrhu, da je to dobro za nas. Znam da u to iskreno vjeruju jer i ja sam bio leftard. Ja jako dobro znam kako oni razmišljaju. Sve donedavno sam i ja bio pun te moralizatorske isključivosti i mržnje koju isijavaju. Na kraju, ja se na njih ne ljutim jer ne zavređuju moju ljutnju. Problem je što su u međuvremenu ojačali, što imaju novac i moćni su, a njihova je utopija opasna. Sreća je u nesreći to što ljevica uvijek radi sama protiv sebe i što će samu sebe prokazati, sami će se urušiti, kao što će i srednjostrujaški mediji kad-tad sami sebi doći glave.

*Za nekoga komu se otvara perspektiva u političkom životu, prisutnost u desnim medijima može biti prepreka. Jeste li kalkulirali s ovim intervjuom, je li bilo zadrške?

“Nije. Ja nemam nikakav problem s tim da razgovaram ni s radikalnim ljevičarom ni s radikalnim desničarom ni s umjerenjakom. Razlika je samo u tome što s radikalnim desničarom mogu normalnije razgovarati. S ljevičarima je teže jer na ljevici kronično nema smijeha ni smisla za humor, ali je zato sve puno ega. Iskreno, ja ne volim osjetiti da netko misli da je bolji od mene – ako mi to pokaže svojim djelima, svojim radom, pošteno, onda svesrdno prihvaćam. Osim toga, po mom iskustvu te su etikete tek nominalne; poznajem djevojke koje su religiozne i drže do tradicionalnih vrijednosti, a revolucionarnije su od kolegica koje se napušavaju na Filozofskom i mantraju o feminizmu i ekologiji… Mislim, mi živimo u zaista uzbudljivim vremenima, sve je ovo fenomenalan materijal – sve će ovo jednog dana biti barem velika književnost, ako već neće biti velika i opravdana revolucija.”

***

ZLOGUKO PRETKAZANJE: Ukradena milijarda još nije neki veliki problem

Znakovit je naslov vaše knjige poezije: “Revolucionar”. Kakva je prognoza za revoluciju, za dosezanje točke u kojoj će kritična masa preokrenuti situaciju, a građani zatražiti političku promjenu?

“Naslov je dijelom zloguko pretkazanje, a dijelom posveta “Diktatoru” velikoga pjesnika Josipa Severa. Odabrao sam ga jer je moćan, a govori nešto o društvu u kojem je prava pobuna ukradena. O društvu koje je u permanentnom stanju pseudorevolucije, to jest kvazikrize generirane interesima moćnika. A hoće li i kad će ljudi reći “car je gol”, to ne znam. Želim vjerovati da hoće i da će se dogoditi pravi momentum za to, šteta što to nije bilo već sad u rujnu, na prosvjedu koji je bio jako dobro organizacijski osmišljen i dobro iskomuniciran. Krivo sam procijenio da je to taj trenutak, a na kraju su došle dvije tisuće ljudi, ako i toliko. Da je došlo deset ili petnaest tisuća, ne bi nas mogli otpisati kao luđake i teoretičare zavjere, kao što su mediji spremno učinili. Moram biti iskren, razočaralo me to, ali i dalje u meni opstaje misao da je ekonomska situacija ključ: izgleda da nam je i dalje dobro i da ukradena milijarda našeg novca još nije neki veliki problem, ali postat će kad desenzibilizirani ljudi prestanu dobro živjeti – tada će shvatiti.

***

KATARINA PEOVIĆ JE U DUBOKOM PROTURJEČJU! Borba protiv zajedničkog neprijatelja: Došao sam na prosvjed Radničke fronte kako bih ih podržao

* Radnička fronta je nakon prosvjeda 10. rujna ponovno organizirala svoj događaj na istome mjestu. Došli ste ih podržati?

“Jesam, bilo je stotinu ljudi i ja sam bio tamo, kao sto i prvi. Došao sam im dati podršku jer se borimo protiv zajedničkog neprijatelja. Njihov je paradoks u tome što zagovaraju državnu intervenciju, a upravo je HDZ trenutno provodi – tako da su oni u dubokom proturječju, ali neka se oni sami nose s tim unutarnjim problemima kako znaju i umiju. Ja ću biti na svakom prosvjedu protiv HDZ-a, ma tko ga organizirao. Makijavelijansko je to gledište, da, ali do cilja nekako treba doći, a sam ne možeš. Bit politike je u organiziranju i povezivanju individualaca različitih svjetonazora te artikuliranju zajedničkih stavova. U svakom slučaju, znam da neću doći na prosvjed protiv HDZ-a koji će organizirati salonska ljevica – jer ga neće organizirati. Oni radije podignutih šaka zauzmu Teslinu ulicu sa svojim hipsterskim štandovima i duginim bojama, dok iz zvučnika trešte Jinxi i Hladno pivo. Mene takav folklor ne zanima.”

Autor:Maja Hrgović/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.