Foto: Damjan Tadic / CROPIX

PLENKOVIĆ MISLI DA ĆE SE TO RIJEŠITI SAMO OD SEBE! Skrštenih ruku gledaju prijetnji u oči: Hrvatski narod pred velikim rizikom

Autor: Ratko Bošković/7dnevno

Kad rast cijena robe i usluga u jednoj godini bude brži od deset posto, kaže se da u zemlji “inflacija divlja” i da “postaje ukorijenjena”. U subotu 15. listopada točno u 11 sati Hrvatska narodna banka na svojim je mrežnim stranicama objavila godišnju “temeljnu stopu inflacije” za mjesec rujan 2022. godine: 14 posto!

A kad je stopa “temeljna”, to znači da ona ne obuhvaća i ne izražava povećanje cijena poljoprivrednih prehrambenih proizvoda u maloprodaji, rast cijena energije (struje, benzina, prirodnog plina…) za potrošnju kućanstava i poduzeća niti rast cijena proizvoda koje određuje država (administrativno su regulirane).

Pritom, većina prehrambenih proizvoda i svakodnevnih životnih potreba obitelji od lanjskog do ovogodišnjeg rujna poskupjela je i više od 20 posto, pa je tolika i “realna” inflacija za ljude koji najveći dio svojega dohotka troše na živežne namirnice, kućanske potrepštine i elementarne usluge poput automehaničara, zubara ili frizera.

Hrvatska nema cjelovit program borbe protiv podivljale inflacije

Unatoč tim alarmantnim brojkama, Hrvatska nema cjelovit program borbe protiv “podivljale” inflacije, program koji bi se upravo tako zvao, antiinflacijski plan i program, o kojemu bi se u naciji postigao konsenzus, koji bi se sustavno provodio na svim razinama funkcioniranja društva i koji bi hrvatsku inflaciju spriječio da barem ne bude veća od prosječne u Europskoj uniji.
Hrvatska se nada, Hrvatska “očekuje” da će se inflacija zaustaviti sama od sebe, a to očekivanje traje već gotovo dvije godine i isto toliko se ne ispunjava, nego je stopa iz mjeseca u mjesec, iz kvartala u kvartal, samo sve viša i razornija.

Pritom, inflacija između 14 i 20 posto na godinu nije inflacija od koje bi se građani i većina poduzetnika mogli sami zaštititi. Kad je u bivšoj Jugoslaviji vladala inflacija na rubu ili preko ruba hiperinflacije, bio je to rast cijena u domaćoj valuti, od kojeg su se građani mogli pokušati spasiti kupujući inozemnu, “čvrstu” valutu.

Katastrofalni promašaj

Danas je inflacija upravo u tim nekad “čvrstim” monetama, euru, dolaru ili funti, i taj oblik “hedžiranja” nema smisla. Inflacija je u samo dvije godine upropastila jednako kunsku i deviznu štednju koliko i u prethodnih dvadeset godina pa ljudi traže siguran zaklon u nekretninama, što se kao investicija može pokazati i katastrofalnim promašajem. Neki analitičari građanima za spas od inflacije predlažu kupnju investicijskog zlata, ali ono u Hrvatskoj nema lako dostupnog, sigurnog i uređenog tržišta.

U Hrvatskoj je za sprečavanje rasta cijena, odnosno “za održavanje stabilnosti cijena”, zakonom zadužena neovisna i samostalna institucija koja se naziva Hrvatska narodna banka i u kojoj radi više stotina za hrvatske prilike ekscesno obilato plaćenih stručnjaka. No ona se o svima očitoj drastičnoj nestabilnosti cijena ne oglašava, ne donosi i ne objavljuje nikakav eksplicitni plan za sprečavanje rasta (uspostavu stabilnosti) cijena, odnosno prevenciju inflacije, ne predočava nikakav antiinflacijski program naciji, nikoga ne poziva na raspravu i suradnju vezanu uz njegovo kreiranje niti traži ičiji doprinos za njegovu provedbu.




Jedini alat kojim se hrvatska središnja banka bori protiv “podivljale” inflacije na njezinu teritoriju i pod njezinom zapovjednom odgovornošću jest “očekivanje” da će se inflacija ugasiti sama od sebe.

“U sljedećim mjesecima može se očekivati stabilizacija inflacije oko trenutačnih razina, a u sljedećoj godini i njezino postupno smanjenje. Nakon što ove godine bude prosječno iznosila desetak posto, nagodinu bi se inflacija mogla spustiti na razinu između šest i sedam posto. Naravno, rizici za ostvarivanje takve projekcije i dalje su povišeni”, u velikom intervjuu Večernjem listu (autorica Ljubica Gatarić) rekao je guverner Boris Vujčić istoga dana, u subotu 15. listopada, kada je Hrvatska narodna banka objavila da je temeljna inflacija u rujnu dosegnula golemih 14 posto.

No ako u znanosti o monetarnoj politici postoji neki aksiom, onda je to da inflacija sama od sebe može biti stalno samo sve veća i veća, nikako manja. To je u ljudskoj prirodi. HNB-ova “očekivanja” u svjetlu tog aksioma sasvim sigurno se neće ispuniti, a da je guverner toga itekako svjestan, govori njegova ograda od odgovornosti: “rizici su povišeni” pa ako se ostvare, za to nećemo biti krivi mi.




Najgore stanje

A što bi to, po guvernerovim riječima, u Hrvatskoj trebalo natjerati inflaciju da se obuzda i bez ikakve intervencije za taj posao zadužene Hrvatske narodne banke?

“Stabiliziraju se cijene plina, a primjetno je pojeftinila sirova nafta, kao i velik broj ostalih sirovina. Osim toga, Vlada je jesenskim paketom mjera ograničila cijene nekoliko osnovnih prehrambenih proizvoda, električne energije, prirodnog plina i toplinske energije. U istom smjeru djeluje i osjetno usporavanje rasta gospodarske aktivnosti, postupna obnova opskrbnih lanaca, kao i porast kamatnih stopa zbog brzog zatezanja monetarne politike. Zbog svega toga može se očekivati…”

Podsjetimo, temeljna stopa inflacije ne obuhvaća cijene energije!

Kad bi i obuhvaćala, Hrvatska ima dovoljno vlastitih izvora energije, čiji troškovi proizvodnje nisu porasli značajnije, osobito struje i plina, da s vlastitim energentima može intervenirati na tržištu i spriječiti “neopravdani” rast njihovih domaćih cijena. U krajnjem slučaju, kad i ne bi bilo tako, kad bi se prosječno europsko poskupljenje energenata u cijelosti prenosilo na nju, Hrvatska ne bi trebala inflaciju uzrokovanu energentima imati veću od europske prosječne. A nije tako: u Hrvatskoj je inflacija golemih četiri do pet postotaka veća od prosječne u Europskoj uniji, što je najmanje dvostruko više od željene i ciljane inflacije.

Usporavanje gospodarske aktivnosti i obnova opskrbnih lanaca… Da, to se zaista događa, ali i inflacija istodobno raste.

To znači da gospodarstvo, što se tiče inflacije, propada uzaludno, njegovo usporavanje nije programirano i kontrolirano kao dio antiinflacijskog programa niti je u svrhu i s ciljem obaranja inflacije, puno gore pojave od samog usporavanja privrede. Usporavanje gospodarstva i inflacija zajedno znače stagflaciju, najgore moguće stanje ekonomije. A o Vladinu jesenskom paketu mjera, kao i o zatezanju monetarne politike (koje se odvija u eurozoni, ali ne i u Hrvatskoj), treba reći koju riječ više.

Golema razlika

Osjetivši da za takvim nečim postoji potreba, mediji su Vladin jesenski paket mjera već nazvali “antiinflacijskim”, no sama Vlada premijera Andreja Plenkovića dala mu je naslov “Jesenski paket mjera za zaštitu kućanstava i gospodarstva od rasta cijena” (Zagreb 8. rujna 2022.) Dakle, “paket” nije za sprečavanje, zaustavljanje, stabiliziranje… itd. rasta cijena, nego za otklanjanje, ublažavanje štetnih i razornih posljedica njihova rasta. Između prvoga i drugoga je golema razlika.

Da je rast cijena spriječen, ne bi bilo potrebe ni za zaštitu bilo koga od tog rasta, odnosno, ne bi nikomu trebalo nadoknađivati štetu od vala poskupljenja svega i svačega (zvanog nekontrolirana ili ukorijenjena inflacija).

Da je inflacija spriječena, da je HNB održao stabilnost cijena, da je radio svoj posao, ne bi Vlada morala na zaštitu kućanstava i poduzetnika od poskupljenja potrošiti 21 milijardu kuna poreznih obveznika (bez obzira na to je li riječ o plaćanju iz proračuna ili gubitku očekivanih prihoda).

U znatnom dijelu Vladin “paket” zapravo je puki transfer novca iz proračuna građanima i poduzećima koji su se zbog inflacije našli u gadnoj nevolji. Tu je riječ o prelijevanju dohotka “bogatijih” “siromašnijima” (na primjer, najviše novca za naknadu poskupljenja struje i plina dobit će umirovljenici s najnižim mirovinama, kao da oni zaista trebaju više struje i plina od onih koji imaju veće mirovine). Jednostavno, riječ je o državnom poklonu, o “helikopterskom” novcu s lažnim opravdanjem.

Onaj dio “paketa” kojim su “plafonirane” cijene devet osnovnih prehrambenih proizvoda i trgovačke marže za njih apsolutno bi mogao, vjerojatno i trebao, biti dijelom sveobuhvatnog državnog antiinflacijskog programa, no sam nikako ne može biti dovoljan za suzbijanje inflacije. Evo i empirijskog dokaza iz rujna ove godine: cijene ulja, brašna, šećera, mesa itd. su “zamrznute”, a temeljna inflacija ipak ubrzava krupnim koracima. Ostvaruje se staro pravilo iz doba socijalizma: što su cijene dulje zamrznute, to brže rastu.

Profesionalni ekonomisti vjerojatno bi rekli kako empirija dokazuje ispravnost teorije po kojoj fiskalna politika bez koordinacije s monetarnom ne može zaustaviti inflaciju.

A autohtone monetarne antiinflacijske politike u Hrvatskoj nema, ona se posve oslanja na Europsku središnju banku u Frankfurtu i njezino dizanje cijene eurskog zaduživanja, što može, ali i ne mora, dovoljno učinkovito djelovati na inflaciju u eurozoni, a ni i u Hrvatskoj. O tome piše jedan od vodećih ekonomista svijeta danas, Olivier Blanchard, trenutno viši znanstveni istraživač u vošingtonskom institutu Peterson.

U svojem radu “Sjedinjene Države i eurozona suočene su s različitim izazovima u borbi s inflacijom” od 11. listopada Blanchard navodi različite uzroke inflacije i različite pokazatelje stanja ekonomije u Americi i Europi, iz čega proistječe da su za suzbijanje inflacije u Sjedinjenim Državama i eurozoni primjereni različite politike. Pa kaže da je u Americi “tržište rada očito pregrijano”, dok u najvećem dijelu eurozone to nije slučaj.

Anegdotalne informacije

Različiti su i mehanizmi koji početni cjenovni šok prenose u ostale cijene i nominalne nadnice: u SAD-u je dinamika plaća snažna i sve više potiče “bazičnu” (eng. underlying) inflaciju, dok je u Europi više prigušena… Istodobno, povjerenje u vjerodostojnost monetarnih politika i posvećenost središnjih banaka vraćanju inflacije na ciljanu podjednako je veliko na obje strane oceana pa dugoročna inflacijska očekivanja rastu tek vrlo sporo.

Iz svoje analize Blanchard izvlači i zaključke, na primjer, da će američka središnja banka Fed morati držati svoje kamatne stope visokima dok ECB, u drugu ruku, možda neće trebati jače podizati svoju kamatu. “ECB se možda sjeća kako je dizao kamatu zbog rasta cijena energenata u jesen 2008., što se općenito smatra pogreškom, pa tu pogrešku sada možda neće ponoviti”, piše Olivier Blanchard.

Tu vrstu analize, kao ni preporuke za vođenje antiinflacijske politike koje bi iz nje proizlazile, u Hrvatskoj nemamo. Ne znamo kojim putovima i u kojoj mjeri se inicijalni šokovi u obliku sekundarnih i tercijarnih efekata prenose na sve cijene, ne poznajemo uzročno-posljedične veze skupoće i plaća, samo slušamo “anegdotalne” informacije kako sindikati ne pristaju na povišice koje im država nudi. A tko će onda i kako doista u Hrvatskoj zaustaviti inflaciju? Kako sada stvari stoje, jedino očekivanje, nada i vjera da će se to dogoditi samo od sebe. Ali za to nitko ne bi trebao očekivati plaću.

Autor:Ratko Bošković/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.