fbpx
Foto: Damjan Tadic / CROPIX

OVO NE MOŽE DOBRO ZAVRŠITI! Premijer slijep pred katastrofom, stiglo upozorenje: ‘Plenkoviću, ideš protiv prirode, to se već sad lijepo može vidjeti’

Autor: Ratko Bošković/7dnevno

Zašto struja u Hrvatskoj tako enormno poskupljuje ako je poznato da se 70 posto električne energije u zemlji proizvodi iz obnovljivih izvora (podatak za 2021.), ako se zna da voda u hrvatskim rijekama i akumulacijama nije poskupjela, baš kao ni sunčevo svjetlo koje Hrvatsku obasjava, ako plin kojim se struja proizvodi iz fosilnih goriva dobrim dijelom dolazi iz hrvatskih odavna pronađenih i razrađenih naftnih i plinskih polja, a i hrvatska polovica nuklearne elektrane Krško proizvodi struju iz goriva kupljenog prije početka ruske oružane agresije na Ukrajinu?

Tko to želi razumjeti, a i ekonomiju općenito, treba čitati ludo genijalnog njemačko-argentinskog trgovca, ekonomskog filozofa i monetarnog reformatora s kraja 19. i početka 20. stoljeća Silvija Gesella (1862. – 1930.). Prema Gesellu, ekonomija svoje postojanje može zahvaliti urođenoj lihvarskoj prirodi ljudi, koji iskorištavaju potrebu drugih za nekom robom ili uslugom (u biti ih ucjenjuju) da im tu robu ili uslugu prodaju, i to po najvišoj cijeni koju mogu postići. To je za Gesella “prirodni ekonomski poredak” pa odatle i naslov njegove najpoznatije knjige.

Prihvati li se ta Gesellova tvrdnja, odmah postaje jasno zašto ljudi mrze uspješne poduzetnike. Ako je netko uspješan trgovac, to zapravo znači da je uspješan lihvar i ucjenjivač. Jasno je i zašto je “Isus istjerao trgovce iz hrama”: ucjenjivanje je nemoralno, etički neprihvatljivo, a onda je takva i svaka trgovina i bogaćenje. Bolje razumijemo da se mnogi novopečeni bogataši bave dobrotvornim radom jer osjećaju grižnju savjesti, a i bolje shvaćamo zašto država veće dohotke i dobit oporezuje većim stopama. Odmah nam postaje jasno i zašto je gospodarstvo u kojem se cijene slobodno formiraju (“na tržištu”) ekonomski uspješno, a socijalizam ekonomski propada.


Prirodni poredak

U “tržišnoj” ekonomiji, naime, način formiranja cijena maksimiranjem uvijek je jasan i jednoznačan: kad svatko za svoju robu nastoji postići maksimalnu cijenu, uključujući i cijenu rada, to trajno stabilno funkcionira. To je “prirodni poredak” stvari, kao što je prirodno da voda teče nizbrdo. Ali cijene nekih dobara mogu postati ekscesno visoke. U tom slučaju kupci gube volju za kupnju tih dobara, smanjuju potrošnju, na primjer plina i struje, cijena koju trgovci lihvari mogu dobiti za njih sve je niža i ekonomija se “prirodno normalizira”.

Socijalistički utopisti odlučili su vodu natjerati da teče uzbrdo, dokinuti nepošteni “prirodni poredak ekonomije” i stvoriti gospodarstvo u kojem se cijene formiraju bez lihvarenja i ucjenjivanja, kalkulacijom prema “stvarnim” proizvodnim troškovima i s “poštenim” plaćama radnika. Ali u suvremenim dugim proizvodnim lancima uvijek bi neki “mangup u našim redovima” iskočio, u njemu bi se probudio urođeni poriv pa bi pokušao iskoristiti priliku da svoje cijene malo digne povrh “opravdanih”, na račun ostalih. Labilna bi se ravnoteža narušila, proizvodni lanci raspadali, cijene bi “divljale” i u tom spontanom vraćanju “prirodnom poretku” javljala bi se nekontrolirana inflacija i hiperinflacija, sve do sloma i prestanka postojanja socijalističkih ekonomija. Malo stariji čitatelji sve su to iskusili na vlastitoj koži i dobro to pamte.

Naoružani spoznajom koju nam je u naslijeđe ostavio Silvio Gesell, sada shvaćamo da kuće i stanovi, struja, plin, cigle i crijep, suncokretovo ulje, svinjsko i goveđe meso, brašno, šećer, kava, telekomunikacije, rabljeni automobili itd. u Hrvatskoj poskupljuju zato što su oni koji ih imaju uspješni lihvari: od građana kojima su te robe potrebne oni nastoje postići stalno još višu cijenu, a to im očito i uspijeva, prilike su očito takve da su ucijenjeni kupci prisiljeni platiti višu cijenu i da je mogu platiti.

Relevantan model

No rast cijena, osobito rast cijena većine proizvoda i usluga, a ne samo izdvojenih, koji statistika iskazuje kao inflaciju, od individualne se lihve razvija u raširenu sistemsku bolest društva, u pad standarda (blagostanja), inflatornu preraspodjelu bogatstva, usporeni i nesigurni rast, razvitak i zaposlenost. Građani zbog toga pate pa od države ultimativno, pod prijetnjom demonstracija, nasilja i svrgavanja, zahtijevaju da nešto poduzme. Ali što? Treba li poštovati Gesellov “prirodni poredak ekonomije” ili “lihvu” suzbiti zakonskom zabranom i pravosudnom represijom “nepoštenog” i “pretjeranog” dizanja cijena? Treba li pustiti rijeku da prirodno i spontano teče nizbrdo ili natjerati da se zaustavi, čak i da poteče uzbrdo?

Još je John Maynard Keynes, otac suvremene ekonomske znanosti – koji se o Gesellu izrazio vrlo pohvalno – definirao ekonomiju kao “znanost koja promišlja u modelima, povezanu s umjetnošću odabiranja modela koji su relevantni”. Pred tom zadaćom našla se i ekonomska politika Europske unije i Republike Hrvatske: u praktički ratnom stanju krajnje nužde silom spriječiti tržišne “špekulacije” sa životno presudnim energentima, proizvodima i uslugama te pritom učinkovito suzbiti inflaciju, ali i odabrati model koji je relevantan, prema kojem će se pogubna inflacija, sada nekoliko puta veća od “ciljane” i podnošljive, zaista i zaustaviti.

Govoreći jezikom Johanna Silvija Gesella, Europska komisija, a s njom i hrvatska Vlada premijera Andreja Plenkovića, odlučili su suspendirati “prirodni ekonomski poredak” i “natjerati rijeku da teče uzbrdo”: prema svojim ovlastima (čije izvorište baš i nije najpreciznije navedeno) odredili su limite do kojih isporučitelji i trgovci smiju prodavati i naplaćivati energiju, devet osnovnih prehrambenih namirnica i svoje usluge (trgovačke marže). Prema riječima “Tylera Durdena” s radikalnog portala ZeroHedge (i u Hrvatskoj čitanoga), “tako je to kad Europom upravljaju apsolutni idioti”.




Zanemarimo načas iskustvo iz bivše države prema kojem “najbrže poskupljuju oni proizvodi čije su cijene zamrznute” (Drago Buvač u knjizi “1990: slom hiperinflacije ili Jugoslavije”) te da “plafoniranje” cijena robe redovito vodi u njihovu nestašicu.

Istinska opasnost

Preskočimo zasad i to da stvarni trošak proračuna i državnih poduzeća za pomoć potrošačima, koji nije samo “oportunitetni”, odnosno propuštena dobit, prije ili poslije netko mora platiti: kroz povećane poreze, kamatu na javni dug, povećane cijene proizvoda koje nisu zamrznute, odnosno inflaciju. (Ovo posljednje bi značilo da država inflaciju pokušava obuzdati izazivanjem inflacije.)

Ovoga puta, naravno, okolnosti su bitno drukčije nego u SFRJ prije njezina raspada, no ipak puno profesionalnih ekonomista misli kako je zamrzavanje cijena kao metoda borbe izvršne (fiskalne) vlasti protiv inflacije isto što i dolijevanje benzina na vatru, ako ne i “apsolutni idiotizam”. A to je nešto o čemu premijer Plenković i njegovi ministri u javnosti ne govore, a hrvatski ekonomski analitičari kritiziraju vrlo oprezno i, za razliku od analitičara portala ZeroHedge, u rukavicama.




Intervenciju hrvatske Vlade radi “potpore ritmu rasta ekonomije” nešto manju od tri milijarde eura gotovo svi u Hrvatskoj su pozdravili. Jer gotovo svi će iz nje dobiti neku pinku, od đaka i studenata preko državnih zaposlenika i penzionera do najširih slojeva građana i poduzetnika, osobito onih opjevanih mikro i malih. Eventualne blage kritike u javnosti su sve bez supstancije, da je intervencija dobra, ali nedovoljna, da je prekasna, da nije cjelovita, konzistentna i slične banalnosti. Intervencija je uglavnom svima razumljiv i “intuitivno” prihvatljiv način obuzdavanja “neopravdanog” rasta cijena i pomaganja ljudima u nevolji. Jer istinska opasnost koju ta intervencija predstavlja za ekonomiju je kontraintuitivna, razumljiva samo obrazovanim i iskusnim ekonomistima.

Uplitanje hrvatske Vlade u formiranje maloprodajnih cijena Europa sasvim sigurno neće osjetiti, ali intervenciju njemačke vlade veću od 65 milijardi dolara itekako hoće. Kako piše ZeroHedge, “ona kompletno poništava napore Europske središnje banke da obuzda potražnju povećanjem svoje kamate i okončanjem kvantitativnog popuštanja” (kupnje državnih obveznica i drugih najkvalitetnijih vrijednosnih papira).

Drugim riječima, monetarna i fiskalna politika Europske unije sada jedna drugu poništavaju!

Temeljni aksiom

Dok monetarna nastoji svesti inflaciju na dva posto, što joj je zadaća i posao, hladeći “pregrijanu” europsku ekonomiju (pri čemu “pregrijanost” pokazuje inflacija) čak i po cijenu blaže recesije, europske Vlade, uključujući i hrvatsku, nastoje svojim subvencijama i zamrzavanjem cijena spriječiti pad potrošnje i ekonomiju održati “zagrijanom” kako bi se pred svojim narodima mogle hvaliti visokim stopama rasta BDP-a i rekordno brzim oporavkom od koronakrize. A budući da je temeljni aksiom dobre makroekonomske politike koordiniranost monetarne i fiskalne, takvo nešto za Europsku uniju i Hrvatsku ne može dobro završiti. I to se već lijepo može vidjeti.

Premda je Europska središnja banka radi suzbijanja inflacije prošlog četvrtka drastično, najbrže otkako postoji, povisila svoju temeljnu kamatu, za čak 0,75 posto, godišnja inflacija u području eura svejedno se iz srpnja u kolovoz sa 8,9 ubrzala na 9,1 posto. Prije samo nekoliko mjeseci, kad je Europska unija pristala da Hrvatska uzme euro kao svoju valutu, predsjednica ECB-a Christine Lagarde samouvjereno je i svečano dopisnici Hrvatske televizije izjavila da će ECB pod njezinom upravom vrlo brzo inflaciju u Europi sniziti na dva posto. Da ju je barem dopisnica pitala – a kako?

Autor:Ratko Bošković/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.