fbpx
Foto: Tea Cimas/Cropix/ilustracija

OVO JE NOĆNA MORA HRVATA! SDP je pustio priču, udarili bi tamo gdje nas najviše boli: ‘HDZ bi napokon mogao biti u pravu’

Autor: Ratko Bošković/7dnevno

SDP je svakako za uvođenje poreza na nekretnine i sada je vrijeme za to, otkrio je novinarima SDP-ov potpredsjednik Siniša Hajdaš Dončić jedan od glavnih sastojaka SDP-ova programa protukriznih mjera koje će stranka predstaviti na početku jesenskog zasjedanja Sabora, i odmah otkrio kakva zbrka oko mogućeg poreza na nekretnine vlada u glavama SDP-ovaca, ali ne samo njihovima. SDP, naime, ne bi građanima razrezivao porez na prvi stan ili kuću te prvu vikendicu, nego tek na drugu vikendicu, treću i tako dalje, što znači da bi SDP zapravo ukinuo postojeći porez na postojeće nekretnine, a zadržao bi postojeći porez na uglavnom nepostojeće nekretnine.

Tako, primjerice, Općina Dobrinj na otoku Krku za svaki apartman s jednom spavaćom sobom od 46 četvornih metara, bez obzira na to je li to njegov jedini, drugi ili n-ti, vlasniku za 2022. godinu razrezuje “porez na kuću za odmor” od 690 kuna. Da ima pravo naplaćivati taj porez, Dobrinj se u svojem rješenju poziva na “odredbe članka 25. Zakona o lokalnim porezima”, a za iznos od 15 kuna poreza po metru četvornom korisne površine objekta poziva se na “članak 18. Odluke o općinskim porezima Općine Dobrinj”, dakle, na vlastitu odluku.

Suvišno je napominjati da “žalba protiv tog rješenja ne odgađa izvršenje”. Pritom, ne, nije riječ o komunalnom doprinosu, njega Općina Dobrinj naplaćuje posebno, neovisno o porezu na kuću za odmor: za prošlu godinu za isti apartman iznosio je 138 kuna.


Renta položaja

Za uvođenje poreza na nekretnine, premda na kuće za odmor on već postoji, snažno se proteklih dana založio i istaknuti hrvatski ekonomski analitičar Damir Novotny na televiziji N1, komentirajući riječi ministra financija Marka Primorca kako porez na nekretnine “ne bi trebao biti na repertoaru Vlade” (N1 1. kolovoza).

“Ministar Primorac očito odustaje od poreza na nekretnine koji je zagovarao kao znanstvenik i počinje govoriti kao političar koji ima kratkoročan pogled. Porez na nekretnine kao porezni oblik kojim se dugoročno osiguravaju prihodi jedinica lokalne samouprave imaju uvedene sve zemlje članice EU-a, pa čak i Srbija”, rekao je Novotny. I nastavio:

“U Hrvatskoj je prevladalo javno mišljenje kako su ulaganja u nekretnine štednja, što je, dakako, potpuno netočno. U biti je riječ o pogodovanju razvoju sive rentijerske ekonomije, koja plaća niske ili nikakve poreze, a uživa rentu položaja (u jadranskoj Hrvatskoj i Zagrebu). Argumenti da se zbog nesređenih zemljišnih knjiga ne može uvesti ovaj porezni oblik također su potpuno neprimjereni. Grčka vlada za vrijeme Aleksisa Ciprasa je, pod pritiskom međunarodnih kreditora, dodatne prihode ostvarivala upravo iz tog poreznog oblika.

Bogati vlasnici nekretnina, uključujući Grčku pravoslavnu crkvu, jednostavno nisu plaćali poreze. Tehnologije snimanja iz zraka pomogle su u utvrđivanju obveznika poreza na nekretnine. Njemačka vlada nedavno je utvrdila rok do kojeg su porezni obveznici dužni poreznoj administraciji prokazati svu svoju nepokretnu i pokretnu imovinu gdje god se ona nalazila i tako omogućiti razrezivanje poreza na imovinu, ne samo na nekretnine.”
Stoga, “porez na imovinu morao bi se naći na repertoaru Vlade u kratkom roku, kako bi se mogli rasteretiti rad i potrošnja (snižavanje PDV-a na hranu)”, poentirao je Damir Novotny. Po njemu, dakle, država bi trebala oporezivati svu imovinu, a ne samo nekretnine. Ne, dakle, samo dohodak (prihode) od imovine, nego i imovinu samu.

Ostatak dohotka

Što je sve imovina, jesu li nekretnine štednja ili nisu (kako tvrdi Novotny), mogli bismo raspravljati danima bez konačnog zaključka, no ono čemu se uvijek moramo vraćati jest sam početak izgradnje hrvatskog poreznog sustava nakon osamostaljenja i njegov temeljni aksiom prema kojem se oporezivati može sve, od penzije preko najamnine i kamata do dividendi – osim kapitala. Kapital se ne oporezuje! A kapital je ono što ljudima, građanima i poduzetnicima, ostane nakon što plate sve poreze. A jesu li nekretnine kapital? Najčešće da!

Fizičke osobe, “domaći rezidenti” ili građani svojim radom i prinosom od imovine zarađuju dohodak, a poduzetnici dobit. Iz njih i na njih plaćaju poreze, prireze i doprinose, porez na dodanu vrijednost, posebne poreze na potrošnju i korištenje (cesta, pomorskog dobra…), desetke raznih naknada i taksi, što sve skupa u suvremenoj europskoj socijalnoj državi doseže malo ispod ili malo povrh polovice bruto domaćeg proizvoda. Država već sada građanima uzima i za opće i zajedničke potrebe preraspodjeljuje polovicu njihove ukupne zarade.




I kad sve to poplaćaju, građanima naposljetku ostaje neki novac koji mogu držati u banci ili “u čarapi”, za koji mogu kupiti kuću, stan ili vikendicu (jednu, dvije, tri…) koja im neće nositi nikakav novi dohodak, ili neku imovinu koja će im donositi novi dohodak ili dobit. To je konačni ostatak dohotka zvan još i kapital. Ako će se i na tu imovinu dalje plaćati porez, i to vječno, zauvijek, to znači da bi i taj ostatak dohotka dalje bio oporezivan, odnosno, da bi dotadašnji dohodak s protekom dovoljno vremena bio oporezovan sto posto. Pa i više! Država bi građanima i poduzetnicima uzimala baš sve što su zaradili, pa i više od toga!

To se u dominantnom suvremenom, zapadnjačkom građanskom etičkom sustavu ne može smatrati prihvatljivim i poštenim (ili pravednim) pa odatle i aksiom da i najdarežljivija i najrasipnija socijalna država u svojim poreznim sustavima kapital ipak ostavlja na miru. Zašto onda Općina Dobrinj ipak čak i vlasnicima najskromnijeg apartmana naplaćuje osjetni godišnji porez? Ima u tome logike.

Ako u tom stanu vlasnik nema prijavljeno boravište, znači da ne pridonosi općim i zajedničkim potrebama Općine porezom na dohodak. A kako ipak koristi zajedničku infrastrukturu, razumno je da za nju i plaća, makar je već plaća i kroz komunalni doprinos, s računima za struju, vodu ili zbrinjavanje smeća, te kroz potrošnju u lokalnim dućanima i restoranima.




No vlasnik kuće za odmor (ni prve, ni druge, ni n-te) ne smije porezom biti kažnjavan za posjedovanje imovine niti tjeran da u ekonomskom smislu čini nešto što inače ne bi činio (ili da ne poduzima nešto što bi inače poduzimao). Na primjer, ne smije biti kažnjen što kupuje drugu ili treću vikendicu, niti za to smije porezom biti demotiviran, niti na to potican. To treba biti drugi temeljni aksiom poreznog sustava: on mora biti ekonomski što neutralniji.

Budući da “takvi porezi imaju obilježje kazne, kojima se osoba kažnjava jer nije koristila nekretninu, što nije u skladu s Ustavom”, Ustavni sud Republike Hrvatske u veljači 2007. godine ukinuo je članke Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne samouprave kojima su općine ili gradovi mogli uvesti poreze na neizgrađeno građevinsko zemljište, neobrađeno obradivo poljoprivredno zemljište i neiskorištene poduzetničke nekretnine.

Povijesno stajalište

Kad se sve to zna, zašto se onda u Hrvatskoj ipak stalno javljaju prijedlozi za oporezivanje “viška” nekretnina, zgrada i zemljišta koje “nije u funkciji”, ali i svih drugih kuća, stanova i poslovnih prostora koji prelaze neke pretpostavljene okvire svakodnevnih potreba njihovih vlasnika? Je li činjenica da ih “imaju gotovo sve druge europske države” dovoljan argument i za poreze na nekretnine (ili šire, svekoliku imovinu) i u Hrvatskoj?

Gledano s povijesnog stajališta, ti prijedlozi dolaze po inerciji jer porez na imovinu (na posjed, zemlju, stoku, broj prozora i vrata na kući…) bio je neizbježan i možda jedini način prikupljanja novca za opće i zajedničke potrebe dok se u dovoljnoj mjeri nisu razvile novčane transakcije kao pokazatelj bogatstva. Veća imovina također zorno ukazuje na povećanu platežnu sposobnost njezina vlasnika pa se i njezino pojačano oporezivanje čini “pravednijim”.

No s vremenom su novac i novčane transakcije postale puno jači pokazatelj sposobnosti plaćanja za zajedničke potrebe od pukog posjedovanja nekretnine, za koju se također porez mora moći platiti iz tekućeg dohotka, a ne djelićima nekretnine, na primjer ciglama ili cvijećem s okućnice. Dakle, da bi mogao plaćati porez na svoju nekretninu, vlasnik mora imati tekući dohodak (ili dobit), a kad ima dohodak, lakše je, jednostavnije, jeftinije i sigurnije njega oporezivati nego se gnjaviti s nekretninama.

Da bi, naime, mogla na zaista pravedan način oporezovati nekretninu, država bi morala znati tržišnu vrijednost te nekretnine, baš kao što kod isplate dohodaka zna njihove iznose pa po njima formira i neoporezivi dio, porezne razrede, stope i tako dalje. To predstavlja poseban problem, upozorava i zagrebački Institut za javne financije u svojem Pojmovniku javnih financija (autorica Marina Kesner-Škreb). “Imovina je heterogena kategorija i njezina vrijednost obuhvaća niz činitelja: blizinu opskrbnih centara i prometnica, postojanje kulturnih i rekreacijskih sadržaja, starost nekretnine, kvalitetu njezine gradnje i opreme i sl. Vrijednost zemlje pak ovisi o njezinoj kvaliteti i veličini te kvaliteti okoliša”, stoji u Pojmovniku.

A “točno utvrđivanje cijene imovine temelj je kvalitetne administracije pri razrezu i ubiranju poreza na imovinu i zato porezna uprava mora primjenjivati načelo utvrđivanja pravedne tržišne vrijednosti imovine. Kako je imovina heterogena kategorija, teško je utvrditi njezinu stvarnu vrijednost pa često nastaju razlike između vrijednosti imovine utvrđene u poreznom rješenju i pravedne tržišne vrijednosti. Vrednovanje imovine dodatno komplicira inflacija pa je potrebno svake godine revalorizirati imovinu kako bi se zadržala stalnost njezine realne vrijednosti”. Također, “država mora posjedovati kvalitetne popise imovine, između ostaloga, zemljišne knjige u kojima su navedeni veličina, smještaj i vlasnik imovine”.

Promašena inicijativa

No taj problem nije nepremostiv, tehničke je naravi. Općina Dobrinj na primjeru s početka ovog teksta ni ne muči se s procjenom vrijednosti kuća i stanova za odmor na svojem teritoriju, nego im porez razrezuje svima jednako po veličini “korisne površine”, smatrajući da i sama površina dobro odražava vrijednost nekretnine.

I to je u redu, ne treba cjepidlačiti nad tehnikalijama ako vlasnik nekretnine za novac koji plaća svojoj općini dobiva i odgovarajuću protuvrijednost – uređen okoliš, javnu rasvjetu, dječja igrališta, besplatna parkirališta i vezove, sigurnost opskrbe i slično. No s uvođenjem nekog nacionalnog, zemaljskog, općeg državnog poreza na nekretnine svaki osjećaj dobivanja adekvatne protuvrijednosti bi nestao, ta davanja stopila bi se s ostalim porezima i utopila u bezličnu državnu potrošnju za koju se slobodno može reći da je već pretjerana. Pritom bi sama država kao poduzetnica vrlo vjerojatno bila na gubitku, a ne na dobitku. Pregaženo bi bilo treće temeljno načelo kvalitetnog poreznog sustava, da trošak ubiranja poreza ne smije biti veći od poreznog prihoda koji se njime ostvaruje.

Ako bi uzor Hrvatskoj bila Europa, na što se poziva Damir Novotny, i njezina bi stopa poreza na nekretnine bila između 0,1 do maksimalnih tri posto. I Hrvatska bi, kao i ostale nove članice EU-a, od poreza na nekretnine ubirala između 0,4 posto ukupnih poreznih prihoda (kao Češka) i maksimalnih 1,5 posto (kao Slovačka). U tom slučaju “uvođenje poreza na nekretnine u Hrvatskoj zahtijevalo bi mnogo administrativnog napora s neizvjesnim prihodnim rezultatom”, kažu u Institutu za javne financije. Sjetimo se samo SDP-ove inicijative: koliko uopće u Hrvatskoj ima drugih, trećih i n-tih vikendica?

Zaključno, čini se da je u pravu Vlada premijera Andreja Plenkovića kad porez na nekretnine drži izvan “repertoara svojih mjera”, dok bi se SDP-ova i Novotnyjeva inicijativa mogla pokazati posve promašenom, osobito u vrijeme kad građani strahuju od nove recesije pa bi najava bilo kakvog novog poreznog tereta te strahove sasvim sigurno pojačala, a time i izglede za pojavu recesije.

Autor:Ratko Bošković/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.