fbpx
Foto: GuliverImage

OVO DJELO BI TREBAO PROČITATI SVAKI JUGONOSTALGIČAR! Među najgorljivijim ‘hodočasnicima diktatoru mekog srca’ puno je djece i mladih koji to nikad nisu imali priliku ni držati u rukama

Autor: Maja Hrgović/7dnevno

Ima u knjizi “7000 dana u Sibiru” jedan trenutak koji u čitatelju budi toliku jezu da ona ostaje uz njega kao trajna popudbina: trenutak u kojemu se robijaš u Staljinovu gulagu, negdje duboko u Sibiru, živ baci u veliki kazan kipućeg ulja i tom užasnom smrću spasi od torture koja ga je lišila i ljudskog dostojanstva i volje za životom. Jeza i muka tog prizora toliko je snažna da ga Karlo Štajner, autor te knjige i svjedok toga događaja, spominje gotovo držeći dah – ne zadržava se na detaljima, na pobližim opisima stravičnog samoubojstva očajnika, nego nakon njega brzo nastavlja dalje nizati prikaze sudbina koje su, poput njega samoga, bile žrtvama gulaga. Netko bi ovaj površno obrađen trenutak u Štajnerovim monumentalnim memoarima iz gulaga, u kojemu je kao neprijatelj naroda proveo dvadeset godina, mogao izdvojiti kao dokaz autorova manjka empatije ili emocionalnog tupila koje je zatvorenicima i žrtvama tiranije mehanizam obrane i preživljavanja.

Iskaz pijeteta

Ako se pak knjigu analizira kao goli književni tekst, Štajnerov odabir da se ne zadrži na opisu užasavajuće smrti čini se kao propuštena prilika za postizanje fabularne dinamike. No Štajnerova je knjiga više od književnosti. Ona spada u ona rijetka velika djela koja ne duguju nikomu ništa; zato je Štajnerova odluka da jezivu smrt zatvorenika ne kiti opisima i da je ne instrumentalizira u književne svrhe – iskaz pijeteta. Malo kad književnost uspije dočarati pravu jezu, onakvu kakvu suspenzijom, glazbom i iznenadnim prepadima uspijeva postići i osrednji horor: audiovizualni trikovi jači su u predočavanju jeze od pisane riječi. Osim Štajnera, možda je još samo Saramago uspio uvući se tako čitatelju pod kožu – mislim na njegov “Ogled o sljepoći” u kojemu priča o propasti društva u kolektivno bjesnilo, i na jedan mali, jezom prožet opis fluorescentnog svjetla u mraku nekog skladišta, gdje se raspadaju tijela mrtvih slijepaca.

Štajnerovih “7000 dana u Sibiru” i Saramagov “Ogled o sljepoći” govore, zapravo, o istome: svijet u kojemu ljudskost ustupa mjesto žilavoj, bespoštednoj, očajničkoj borbi za opstanak, istovjetan je svijetu u “arhipelagu gulaga”: sljepoća je tu moralna kategorija, a preko onoga što budi jezu najbolje je prijeći što je brže moguće, radi samoodržanja. Knjiga “7000 dana u Sibiru” Karla Štajnera objavljena je u Zagrebu 1971. godine, tri godine prije nego što je u Parizu Aleksandar Solženjicin izdao svoj “Arhipelag Gulag”, knjigu koja je uzdrmala svijet pokazavši strahote masovnih tortura i egzekucija milijuna ljudi u Staljinovim čistkama. Ni jedna ni druga knjiga nisu na popisu lektire u hrvatskim školama niti su ikad bile. A trebale bi biti.


Zagrebački zadatak

Karlo Štajner rođen je u Beču 15. siječnja 1902. godine. U rodnom se gradu pridružio komunističkoj omladini Austrije i zbog svoje predanosti idealima bratstva i jedinstva brzo u njoj napredovao. Mlada komunistička internacionala poslala ga je 1922. godine u posebnu misiju: po njihovu je nalogu imao preseliti se u Zagreb i ondje pokrenuti ilegalnu tiskaru koja bi bila ishodište komunističkog propagandnog štiva, pamfleta i letaka, po cijeloj Kraljevini SHS. Njegova je misija bila uspješna. Predano je radio na jačanju dosega novoosnovane Komunističke partije Jugoslavije i povezao se s ljudima koji su se poslije prometnuli u vodeće figure pokreta. Godine 1931., međutim, ilegalna je tiskara razotkrivena. Nakon što je policija pretražila njezine prostore, Štajner je pobjegao iz Jugoslavije – prvo u Pariz i Beč pa u Berlin, iz kojeg se 1932. godine preselio i u Moskvu. Ondje je, u velegradu koji je smatrao prijateljskim tlom i prijestolnicom komunizma, nastavio raditi za Kominternu tiskaru. Tek vjenčan sa suprugom Sonjom, koja je tada bila trudna s njihovim prvim i, pokazat će se, jedinim djetetom, Štajnera je jedne noći iznenadilo lupanje kućepazitelja na vrata. U zgradi je pukla neka cijev, vikao je uznemireni čovjek. Kad su mu Štajnerovi otvorili vrata, u stan su s kućepaziteljem nahrupila “službena lica” i privela ga – zbog izdaje. Ni do kakvog puknuća cijevi nije došlo.

Knjiga “7000 dana u Sibiru” potanko opisuje ovaj događaj kao dio linearnog slijeda izlaganja jedne teške sudbine – bez trikova, bez osobitih literarnih pretenzija. Štajnerova temeljna ideja je reći svijetu što je doživio, držeći se samo činjenica, samo onoga što je znao i iskusio metodom vlastite kože.

Gorljivi komunist

Od mladenačkog zanosa idealima i naivnosti koja ga je učinila gorljivim sudionikom mladog komunističkog pokreta, prošao je desetljeća dug put do ideološkog otrežnjenja. Nažalost, taj ga je put vodio kroz najzloglasnije prisilne radne logore u Sibiru: Novostrojku, Nadeždu, Irkutsk, Bratsk, Ust-Kem, Jenisejsk i najstrašniji od svih, Norilsk. Štajner je žrtvom staljinističkog progona postao tijekom Velike čistke 1936. godine. Velika čistka u SSSR-u provodila se od 1936. do 1938. godine i suprotno Štajnerovoj ocjeni o Moskvi kao pitomoj prijestolnici pitomog komunističkog pokreta, upravo se u to vrijeme i na tom mjestu dogodio najveći progon komunista u 20. stoljeću (ako izuzmemo nacističku Njemačku). U paranojom pogonjenom staljinističkom progonu u dvije godine uhićeno je, prema službenim brojkama, 1 575 259 ljudi, a više od polovice njih odmah je strijeljano.

O razmjerima masovne egzekucije (umišljenih) “narodnih neprijatelja” govori čista matematika: u prosjeku je svaki dan ubijeno po tisuću i pol ljudi. Mnogi od njih nisu učinili baš ništa da zasluže takvu kaznu. Uhićeni su i progonjeni, kao i Karlo Štajner, po članku 58, koji je bio tako široko i namjerno labavo definiran da može obuhvatiti bilo koga tko se nije sviđao Staljinu te ga se jednim potezom pera moglo proglasiti neprijateljem naroda i antisovjetskim agentom. Štajner je nijekao svoju optužnicu, nakićenu brojnim primjerima antisovjetskog djelovanja.

Ostao je u tome dosljedan i u saslušavanjima u Lubjanki, moskovskom zatvoru koji je bio nekovrsna uvertira u gulag – odbijao je potpisati unaprijed pripremljeno priznanje i nije se dao slomiti ni torturom i mrcvarenjem koje je za mnoge uhićene završilo smrću. Režim je inzistirao na potpisivanju priznanja o kontrarevolucionarnoj djelatnosti jer je potpis takvog priznanja bio prečac prema smrtnoj kazni.

Ostao dosljedan

Štajner nije uskratio svoj potpis priznanja zbog straha od smrti, nego zbog žilavog, tvrdoglavog inzistiranja na istini – istog onog koji će godinama poslije, po završetku robije i egzila, iznjedriti monumentalnu memoarsku trilogiju “7000 dana u Sibiru”, “Povratak iz Gulaga” i “Ruka iz groba”. Umjesto da bude na mjestu strijeljan kao mnogi koji su s njime u mljekarskim kamionima dovedeni u Lubjanku, Štajner je naposljetku u montiranom procesu dugom samo deset minuta proglašen krivim po svim točkama optužnice i kao tobožnji agent Gestapa osuđen pod “Kategorijom 2” – među sovjetskim birokratima bila je to šifra za kaznu u gulagu (“Kategorija 1” je, naravno, bila strijeljanje). Golgota koja je započela tog dana tkivo je njegovih memoara koji obuhvaćaju iscrpan opis života u zatvorima i gulazima u kojima je Karlo Štajner proveo punih 17 godina. Kao s dobrim hororom kojeg ne možeš prestati gledati iako te sve u njemu užasava, tako se i “7000 dana u Sibiru” čita kao visoko adiktivno štivo koje čitatelja ostavlja duboko potresenog i trajno promijenjenog – jer znanje transformira, a činjenice koje knjiga donosi su bitne. Iako je pisac nesklon tomu da u pripovijedanje upliće emocije – a možda i upravo zbog te njegove nesklonosti – odmjereno izložena iskustva logorovanja bude na mahove neizdrživu tugu.




I ne zna čovjek pritom suosjeća li više sa Štajnerom kojeg zatvorski čuvari – zvijeri, a ne ljudi – bacaju na betonski pod prekriven izlučevinama ljudi koji su u istoj toj samici izdahnuli od hladnoće, iscrpljenosti i gladi, ili s ljudima čijoj muci on svjedoči: onom šutljivom čovjeku koji se bacio u kazan vrelog ulja, onomu čije je raspeto tijelo postavljeno na ulazu u radni logor da odvraća druge od pomisli na uzaludan bijeg… Svaka je stranica ove knjige natopljena patnjom i poniženjima koji slamaju srce.

Bijeg u smrt

Kazna u trajanju od sedam godina, koja je Štajneru propisana u Lubjanki, produžena mu je na još deset godina, a potom je još tri godine bio u progonstvu u seocetu u sibirskog zabiti – jer je propisana “rehabilitacija” preživjelih logoraša obuhvaćala smještaj izvan mjesta podesnih za pristojan i dostojanstven život. Do dana kad mu je bilo dopušteno vratiti se u Jugoslaviju, Štajner je robijao diljem ledene periferije SSSR-a. Između ostalog, boravio je neko vrijeme i na otočiću u blizini Sjevernog pola koji se zvao Kjem. Ime je Kjem dobio, Štajner pripovijeda, tako da je ruski car Petar Veliki tražio od svojih slugu da jednog čovjeka odvedu u progonstvo, pa je, upitan gdje da ga odvedu, rekao “K jebenij materi!”. Njegove su sluge odvele nesretnika na neimenovani otočić, sada Kjem, koji je i u Staljinovo doba nastavio biti zatvor.

Nakon Staljinove smrti, Tito je navodno uručio Hruščovu rukom ispisan popis jugoslavenskih komunista koji su nestali u Velikoj čistki. Hruščov je naložio da se otkrije gdje su ti ljudi; većina ih je ubijena ili je umrla u logorima. Štajner je pušten da se vrati u Jugoslaviju. Knjigu “7000 dana u Sibiru” dovršio je još 1958. godine. Svjestan da je posrijedi kontroverzno djelo protiv čije bi objave partija mogla imati prigovora, dao je rukopis na provjeru u Centralni komitet Saveza komunista – jedan primjerak u Zagreb, Zvonku Brkiću (tu je bio prisutan i Mika Špiljak), a drugi u Beograd, Veljku Vlahoviću. Strani izdavači već su se bili jagmili za memoarima čovjeka koji je proživio dvadeset godina po gulazima i vratio se živ. Bila je to tražena roba; Hladni rat uzimao je maha, a knjige su bile moćno oružje. Nuđen je Štajneru i velik novac za objavu knjige vani, sve je ponude odbio, čekao je zeleno svjetlo partije.




Titova dozvola

No rukopisi koje je dao na čitanje nekako su se zagubili. Tajanstveno je nestao i onaj zagrebački i onaj beogradski primjerak. Ni jedan ni drugi nikada nisu pronađeni – i taj misteriozni nestanak rekao je, zapravo, sve o tome kako je jugoslavenski komunizam vidio sebe u odnosu na staljinizam: bila su to dva izdanka istog gomolja. Karlo Štajner je, mudar i istinoljubiv, sačuvao ipak još jedan primjerak rukopisa. Napokon je Tito “amenovao” objavu i knjiga je izašla u izdanju Globusa, 1971. godine.

U povijesti hrvatske književnosti, knjiga je fenomen: kao da je pala s Marsa, netaknuta ljudskom rukom i uredničkom odgovornošću – impressum joj je prazan, bez imena lektora, korektora, recenzenta… Nitko se nije htio (ili usudio) potpisati, baš kao što se Štajner nije htio potpisati na onu optužnicu u Lubjanki. Oboje je moglo imati ozbiljne posljedice: u prvom slučaju posljedice na karijeru, u drugom slučaju na život.

Epohalna knjiga Štajnerovih memoara doživjela je izvanredan publicitet i uspjeh u Jugoslaviji i inozemstvu. Objavljena je pet godina prije Kišove “Grobnice za Borisa Davidoviča” i dvije godine prije nego što je Solženjicin svojom potresnom knjigom otvorio vrata svijeta gulaga zgroženom pogledu Zapada. Prije točno pedeset godina, 1972., “7000 dana u Sibiru” ovjenčana je Nagradom “Ivan Goran Kovačić” za najbolju knjigu godine. Osamdesetih godina tiskana je u 24 izdanja na mnogim jezicima i prodana diljem svijeta u 760.000 primjeraka. Meni je svoj pomno čuvani primjerak, s dragocjenom Štajnerovom posvetom, na čitanje posudila gospođa Marija Špiranović, korektorica koja je od sedamdesetih godina radila na nebrojeno mnogo važnih izdanja u Mladosti i drugim izdavačkim kućama.

Veličanje zločina

O Štajneru govori kao o zadivljujuće toplom, prijaznom biću, istinski vedrom duhu u koji gulag kao da uopće nije uspio utisnuti nimalo mraka. Zašto “7000 dana u Sibiru” zaslužuje mjesto na popisu lektire? Zbog toga što posljedice odsutnosti te i njoj srodnih knjiga osjećamo u današnjem društvu – i ono što vidimo zabrinjava.

Suprotno osudi totalitarnih režima od Vijeća Europe i Europskog parlamenta kroz rezolucije o potrebi uklanjanja nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava i potrebi osude zločina koji su počinjeni pod okriljem tih sustava (te na tragu rezolucije EP-a o savjesti i totalitarizmu 2009. i o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe 2019.) – suprotno, dakle, tim imperativima, komunizam i njegove devijantne inačice poput staljinizma od mnogih su toplo prihvaćeni. O novom valu obožavanja lika i djela Josipa Broza Tita u Srbiji pisao je baš nedavno britanski The Guardian pod pomalo ironičnim naslovom “I svi su voljeli jedni druge”, a utopijska idila komunizma stječe masu poklonika i među mladima u Hrvatskoj. Dopadljiva relativizacija povijesti provodi se i po megagrupama na društvenim mrežama, poput one “Osamdesete u Zagrebu”, u kojoj su aktivni mladi ljudi koje su, zahvaljujući ponajviše podbačaju obrazovnog programa, potpuno zaobišle činjenice o komunističkim zločinima i staljinizmu kao jednome od najvećih zala ne samo dvadesetog stoljeća nego civilizacije uopće. Do koje mjere se u suvremenoj Rusiji preispisuje povijest govori i to da je, u proljeće prošle godine, moskovska režimska novinska agencija objavila kako je gulag robijašima ustvari bio “karta za bolji život”.

Narodni tiranin

U novoj verziji povijesti, koju državni medijski aparat sustavno propagira kroz desetljeća Putinove vlasti, činjenicama nije ostavljeno puno mjesta: relativiziraju se staljinističke čistke, “reinterpretira” se suradnja Sovjeta i nacista u Drugom svjetskom ratu, a Staljin je od tiranina promoviran u narodnog heroja. Karlo Štajner umro je u Zagrebu u ožujku 1992. godine, dovoljno rano da ga zaobiđe ova stvarnost u kojoj su zvjerstva staljinističkog gulaga elegantno prešućena, ljudske žrtve relativizirane, a tirani slavljeni. Nakon užasa koji mu je oduzeo najbolji komad života, to se može smatrati nekom milošću.

***

Najtužnija ljubavna priča 20. stoljeća: Kći mu je umrla od gladi, a supruga ga je čekala 20 godina

Svoju je suprugu Sonju Karlo Štajner upoznao i njome se oženio u Moskvi. Živjeli su u prozaičnom miru i sreći. Kad su došli po Karla u studenome 1937. godine i odveli ga u Lubjanku, Sonja je u njihovu stanu ostala sama i prestravljena. Imala je dvadeset godina i bila je u poodmakloj trudnoći. Uskoro će roditi kćer koju otac nikad neće vidjeti ni držati u rukama. Neće za nju ni znati dok mu u logor, s velikom odgodom, ne stigne kratka vijest o njezinoj smrti. Djevojčica je umrla od gladi i bijede. Bila im je jedino dijete. Sonja je, kao žena narodnog neprijatelja, zlostavljana i progonjena, proživjela je svoj pakao o kojemu nije, nažalost, ostalo detaljnije svjedočanstvo. Poznato je jedino da se muža nikad nije odrekla, da ga je čekala punih dvadeset godina i da mu nije okrenula leđa ni nakon što godinama od njega nije bilo nikakvih vijesti, čak ni kad je bilo izvjesnije da je mrtav nego da je živ.

Kad su se Štajnerovi vratili u Zagreb, netko je Sonju usporedio s Penelopom: i ona je dvadeset godina vjerno čekala Odiseja. No dok se Penelopa morala nositi samo s nasrtljivim proscima i tugom, Sonja Štajner nosila se s progonom, poniženjima i smrću djeteta. I ovaj je detalj epske priče o gulagu jedan od onih koji uzmiču riječima, opisu. O ponovnom susretu supružnika nakon dva desetljeća, autor piše kratko i šturo, kao s knedlom u grlu. Ne stane ta ljubav u puke rečenice. “Slijedili su najljepši dani moga života”, tako je Štajner zaključio opis njihova susreta. Tako je i bilo. Sonja je umrla 2005., pokopani su u istoj grobnici na Mirogoju.

***

Ljubav prema zločincima ne prestaje: Danas više od polovice Rusa obožava Staljina

Istraživanje koje je Axios proveo u lipnju ove godine pokazalo je da u SAD-u raste udio onih koji socijalizam vide kao poželjan način društvenog uređenja, a usporedbom s rezultatima tog velikog istraživanja koje je prethodno provedeno u siječnju 2019., naslućuje se da je pandemija dodatno “zagrijala” Amerikance za sustav u kojemu bi država preuzela upravljanje imovinom, slobodom i sudbinom pojedinaca. Promjena je najveća u mlađoj populaciji. Prije pandemije, 58 posto Amerikanaca u dobi od 18 do 34 godine imalo je pozitivan stav o kapitalizmu. U samo dvije godine taj se postotak srozao na 49 posto. Socijalizam pozitivno vrednuje 41 posto ukupnog stanovništva SAD-a, a najveći obožavatelji tog sustava su žene (45 posto svih žena u SAD-u) i crnci (60 posto).

U travnju 2019. veliki istraživački centar Levada proveo je istraživanje o odnosu Rusa prema Staljinovoj ulozi u ruskoj povijesti i čak 70 posto svih ispitanika pozitivno se izjasnilo o tom pitanju. Više od polovice Rusa (njih 51 posto) ima pozitivan stav o Staljinu. “Dobra stara vremena”, kažu ispitanici ovog istraživanja. Istu frazu izgovaraju obožavatelji Josipa Broza Tita – o rastu jugonostalgije u Srbiji baš je prošlog tjedna pisao The Guardian u članku koji zapanjeno bilježi pojavu pripadnika svih generacija koji kroz ružičaste naočale gledaju na lik i djelo maršala Tita, uzdižući ga do statusa obožavane ikone. Zanimljivo je da je među najgorljivijim jugonostalgičarima koji u pionirskim odorama hodočaste u mauzolej “diktatora mekog srca” puno djece i mladih – onih koji nikad nisu dobili priliku pročitati Štajnerovu knjigu.

Autor:Maja Hrgović/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.