fbpx
Foto: Guliver (AP Photo/Vladimir Voronin)

OPERACIJA KAZAHSTAN: Nova američko-ruska bojišnica ključna za konačnu pobjedu! Evo tko stoji iza pokušaja nasilne smjene vlasti

Autor: Zoran Meter

I posljednja država bivšeg SSSR-a (ako izuzmemo tri pribaltičke), Kazahstan, našao se od prošloga tjedna u vrtlogu pokušaja nasilne smjene vlasti, tj. klasične revolucije, koja je, kao i obično, i ondje počela više-manje mirnim prosvjedima sa zahtjevima vladi za smanjenjem cijena plina. Iako je vlada u strahu od širenja prosvjeda vrlo brzo reagirala i spustila njihove cijene čak i na nižu razinu od tražene, odnosno vratila njihovu regulaciju u svoje ruke, preuzevši ih od burzi koje se rukovode isključivo tržišnim zakonima ponude i potražnje i kojima ih je prethodno predala, čime se dovela u stanje slično onom u EU-u: naime, Bruxelles već od 2014. sugerira svojim članicama preferiranje kupnje plina na spot tržištu u odnosu na sklapanje dugoročnih ugovora s Rusijom, u čemu je bio potaknut prijašnjim niskim cijenama tog energenta. Time je izgubio polugu utjecaja na regulaciju cijena (to sada čini zakon tržišta, a ne politika, što je vrlo rizično u tako bitnom strateškom segmentu kakav je energetika, zbog čega sada mnogi plaćaju ceh), prosvjed je brzo eskalirao u velike nerede koji su zahvatili cijelu zemlju, a ranije zahtjeve za nižim cijenama zamijenili su oni politički – za smjenu cijele državne vlasti.

Do zuba naoružani i krajnje agresivni prosvjednici izvrsnom taktikom uličnih borbi u velikoj su mjeri spriječili učinkovit otpor policijskih snaga, zauzeli brojne administrativne zgrade, pa čak i cijele policijske postaje i skladišta naoružanja, i izvrsno koordiniraju akcijama u cijeloj zemlji. To ne može biti i sigurno nije slučajno i netko moćan iza svega ovog itekako stoji. Tko, ne želim tvrditi bez konkretnih dokaza (a kako je to bilo, primjerice, u Ukrajini, gdje se “američka veza” nije ni skrivala), već ću to prepustiti svakomu od vas nakon iznošenja poznatih i manje poznatih, a provjerenih podataka, prikaza geopolitičke pozadine i trenutka same operacije, uz donošenje završne prosudbe čime sve to može rezultirati.

Kako je u prosvjedima sve više i brže počeo rasti broj žrtava, sve su češće stizale vijesti i dobro poznate slike s nekih drugih, Kazahstanu ne tako dalekih prostora – poput odrubljivanja glava policijskim službenicima i sl. Opravdanu pobunu ljudi nezadovoljnih socijalnim stanjem u zemlji, kojima se gotovo u pravilu odnekud nude obećanja o boljem životu poput onog u Švicarskoj ili Švedskoj – vrlo su brzo zamijenile parole “Allahu Akbar” i pozivi na rušenje “prokremaljske vlade”.


Zajednička granica

Neuspjeh bliskoistočnih revolucija “arapskog proljeća” s krajem prvog desetljeća XX. stoljeća doveo je do potpunog sloma nekad važnih država poput Iraka i Libije ili pak njihova nepovratnog slabljenja poput Sirije, koja je uspjela sačuvati vlast i veći dio teritorija, ali samo zahvaljujući ruskoj vojnoj intervenciji na poziv Assadove vlade u Damasku. Kao posljedica toga došlo je do pojave brojnih novih terorističkih organizacija islamističkog smjera, uz već otprije poznatu Al-Qaidu. Najpoznatija je postala tzv. Islamska država (IS). Nakon sloma njezina “kalifata” džihadisti su se disperzirali diljem regije, a dio ih je stigao i u Afganistan i države srednje Azije. Između ostalih i u Kazahstan.

Nakon američkog i NATO-ova povlačenja iz Afganistana u kolovozu prošle godine bilo je jasno da će se dio radikalnih islamista odande željeti prebaciti u susjedne zemlje srednje Azije. Pritom, u geostrateškom i geopolitičkom smislu za to prebacivanje puno manju težinu od Kazahstana imaju susjedni Tadžikistan, ali i znatno veći Uzbekistan (iako i sami imaju snažne islamističke organizacije na svom teritoriju pa se čine za to “pogodnim tlom”) iz jednog ključnog razloga: Kazahstan je geostrateški i geopolitički ključna zemlja za Rusiju.

S njom ima zajedničku granicu dužu od 1500 kilometara (višestruko veću od one s Ukrajinom) – gotovo od ušća Volge u Kaspijsko more na zapadu do Altajskog gorja na istoku, pri čemu graničnih kontrola gotovo i nema s obzirom na to da su dvije zemlje u istim integracijskim strukturama – prije svega Euroazijskoj ekonomskoj zajednici. Drugim riječima, teroristima i radikalnim islamistima bilo bi lakše prebacivati se iz Kazahstana u Rusiju nego preko drugih zemalja regije.

U Kazahstanu djeluju i vrlo snažni i utjecajni elementi organiziranog kriminala povezanog s eksploatacijom prirodnih bogatstava kao i klasične švercerske mafijaške strukture, prije svega robama iz Kine, koji djeluju u golemim razmjerima – kod nas gotovo nezamislivima. Uz to, aktivne su i radikalne islamističke organizacije koje sve agresivnije djeluju u nametanju svoje ideologije – uglavnom prema mlađem stanovništvu.

Jezične patrole

Jedan od kazahstanskih tajkuna, pripadnik radikalnog smjera islama i čelnik tzv. demokratskog pokreta, sada djeluje s teritorija Ukrajine, na što posljednjih dana upozoravaju ruski političari i mediji, dovodeći opet Ukrajinu u vezu, kako kažu, s pružanjem potpore destabilizaciji stanja na postsovjetskom prostoru, poput onog nedavnog u Bjelorusiji, zbog čega je tamošnji čelnik Aleksandar Lukašenko (Zapad ga ne priznaje predsjednikom) gotovo prekinuo odnose sa službenim Kijevom koji su dotad bili vrlo dobri.

I sama kazahstanska vlast svojom je politikom itekako pridonijela radikalizaciji stanovništva. Potpuno je pogrešno misliti kako je državna politika te zemlje bila proruska. Upravo suprotno – više-manje otvoreno je bila prozapadna: zapadni kapital i investicije dominantni su u svim ključnim gospodarskim segmentima zemlje, prije svega u energetici i financijama. Zapadne energetske tvrtke (prije svega američke i britanske) već godinama ubiru oko dvije trećine profita iz eksploatacije nafte i plina u zapadnom Kazahstanu (etnički najčišćem kazaškom prostoru i mjestu gdje je ova pobuna i počela). Značajno je prisutan i kineski kapital, a i Kinu, naravno, najviše zanimaju tamošnji energenti, prije svega ugljikovodici s obzirom na nedostatak vlastitih.




Da nije sve bilo u redu u odnosima s Moskvom, svjedoče i sve snažniji proturuski osjećaji većinskog kazaškog stanovništva, što se tamošnja vlast uopće nije trudila sprečavati. Štoviše! Gotovo je otvoreno stajala iza neformalnih civilnih udruga – tzv. jezičnih patrola, koje posljednjih godina fizički na ulicama i u trgovinama maltretiraju i napadaju ljude koji govore ruski, pri čemu policija uglavnom ne reagira. Nerijetke su i videosnimke u kojima te žrtve (uključujući i žene) pred kamerama prisiljavaju na javno iskazivanje svog žaljenja zato što su govorile ruski i gdje se one obvezuju da to više neće činiti. Na to su često upozoravali pojedini ruski političari i mediji, ali službena Moskva od tih je zabrinjavajućih tendencija radije okretala glavu u ime formalnog savezništva koje ima s Kazahstanom.

Okidač za početak

Ta je zemlja ključni vojni saveznik Rusije na njezinu “južnom krilu”, kroz vojnopolitičku Organizaciju ugovora o zajedničkoj sigurnosti – ODKB (CSTO, engl.), svojevrsnog ruskog pandana NATO-savezu. Međutim to, gotovo pa “mrtvorođeno dijete” postsovjetskog političkog i vojnog konstrukta, sve dosad je izazivalo podsmijeh na zapadu, a sramotu za Rusiju s obzirom na unutarnje neusklađenosti, pa i nerijetka proturječja između članica iste, koju, osim Rusije, čine još i Bjelorusija, Armenija, Kazahstan, Kirgistan i Tadžikistan. Naime, za bilo kakvu odluku o zajedničkoj vojnoj intervenciji potreban je konsenzus svih članica koji je bilo vrlo teško postizati s obzirom na različite vanjskopolitičke interese, ali i beneficije koje su pojedine od njih dobivale izvana – u prvom redu financijskog karaktera. Možda najveći debakl samoga smisla postojanja ODKB-a bio je pokušaj Rusije da ga angažira u sklopu svoje vojne operacije u Siriji, što je nakon početnih obećanja vlada zemalja članica vrlo brzo palo u vodu.

Međutim, sada se iznenada sve dramatično promijenilo jer vremena za kalkulacije više nema.




Spomenuta destabilizacija Bliskog istoka sada se i u praksi nastoji preliti na prostore srednje Azije, a to su već godinama najavljivali brojni svjetski analitičari. Povlačenje Amerikanaca iz Afganistana bio je okidač za početak tog procesa i jasan signal da kaos može početi po identičnom scenariju kakav je bio u “arapskom proljeću”. Možda ne slučajno, početak “operacije Kazahstan”, kako ću ove nerede kolokvijalno nazvati, poklopio se i s američko-ruskim pregovorima koji 10. siječnja počinju u Ženevi i koji su gotovo iznuđeni ultimativnim ruskim zahtjevima Zapadu za davanjem jamstava za rusku stratešku sigurnost ili će se Moskva, u protivnom, za njih sama pobrinuti (dotad su ove ruske inicijative, upućivane više puta proteklih godina, redovito bile ignorirane ili ostavljanje za neka buduća vremena).

Globalni proces

Nakon što je kazahstanski predsjednik Kasim-Džomart Tokajev shvatio da mu stanje u zemlji izmiče kontroli, preuzeo je predsjedanje Vijećem sigurnosti te zemlje, što mu, međutim, nije pomoglo. Uvidio je da neće moći slomiti pobunu. Prema mom mišljenju, ipak se iznenađujuće brzo obratio za pomoć spomenutoj vojnoj organizaciji ODKB. Samo pola dana trebalo je da od nje dobije pozitivan odgovor (dramatičan otklon od spomenutih problema unutar te organizacije gotovo esencijalnog karaktera, koji se tiču samog smisla njezina postojanja).

Jasno je i zašto. Kazahstan je planuo i našao se na rubu ne samo kolapsa nego i raspada, a sve zemlje regije dobro znaju što i za njih same to znači. Prije svega zna Rusija koja bi nakon Kazahstana bila prva na redu u nastavku globalnog procesa destabilizacije (kad to već nije uspjelo s Bjelorusijom) prelijevanjem “revolucije” u njezine pogranične dijelove i regije većinski nastanjene muslimanskim življem.

Putin je promptno reagirao i više mu nije trebalo puno vremena da u potrebu vojne intervencije uvjeri i ostale čelnike zemalja članica. Jer sve su maske u međunarodnoj politici pale, sve su karte otvoreno na stolu, a kalkulacija i potreba za njima više nema. U igri su golemi ulozi, za Rusiju i egzistencijalne prirode – gdje je ona doslovno prisiljena oštro reagirati (zbog čega je svi počinju shvaćati ozbiljno). Zato su u samo jedan dan apokaliptične prognoze brojnih analitičara diljem svijeta u pogledu Kazahstana prerasle u već dobro poznate fraze poput onih da je “Putin opet nadigrao sve”.

Slobodno se može reći kako je zajednička sigurnost na postsovjetskom prostoru odjednom prestala biti virtualni koncept ili koncept koji postoji samo “na papiru” i “na sramotu” Moskve, već se pretvorila u realnost, tj. praksu.

Zbunjenost Zapada

Zapad sada reagira prilično zbunjeno. Je li to zato što zbog gore navedenih problema nije očekivao združeni odgovor ODKB-a ili je možda očekivao samostalnu rusku vojnu intervenciju kojom bi Moskvu mogao opet vrlo lako diplomatski i medijski prikazati agresorom i gušiteljem demokracije? O tome možemo samo nagađati. Izjave Washingtona, prije svega glasnogovornice Bijele kuće Jen Psaki dan nakon pokretanja vojnih snaga ODKB-a prema Kazahstanu, koja kategorički odbacuje bilo kakvu mogućnost i optužbe koje stižu s ruske strane da SAD stoji iza destabilizacije Kazahstana, jasno ukazuju na moguću svijest Washingtona o (također mogućem) neuspjehu revolucije, a time i na zauzimanje službenog američkog stava o njoj. Možda je za SAD sada najvažniji zadatak očuvati poslovne interese svojih megakompanija u Kazahstanu s obzirom na to da će predsjednik Tokajev, ako se sve ovo završi u za njega najboljoj varijanti (ostanak na vlasti) imati itekako velik dug prema Putinu.

Zbunjeno reagiraju i europski čelnici. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Layen nakon sastanka s francuskim čelnikom Macronom odbila je odgovoriti na pitanje kako ocjenjuje raspoređivanje mirovnih snaga ODKB-a u Kazahstanu. S druge strane, njemačka vlada priopćila je: “Kad je riječ o rasporedu snaga ODKB-a i ulozi Rusije, možemo reći da smo primili na znanje relevantne poruke. Nadamo se da su svi sudionici svjesni svoje odgovornosti. Uvjereni smo da nasilje nikada ne može biti adekvatan odgovor”, rekao je Christian Hoffman, vladin glasnogovornik. Njemački MVP pozvao je vojsku da poštuje ljudska prava, a kazahstanske vlasti da osiguraju zaštitu civilnog stanovništva.

Za samu revoluciju mislim kako ona nakon zajedničkog angažiranja ruske i drugih, njoj savezničkih vojski nema šanse za uspjeh. Ako “revolucija”, a zapravo klasični rat protiv Assadove vlade nije uspio u jednoj Siriji, koja je u logističkom i geostrateškom smislu (okružena je, osim Izraela, muslimanskim zemljama, prije svega Turskom koja je članica NATO-saveza sa svojim snažnim interesima i utjecajima u Siriji na strani posve suprotnoj onoj ruskoj) za rusku vojsku bila kudikamo složenija operacija, teško da će onda revolucija uspjeti u njoj susjednom Kazahstanu s kojim ima snažne povijesne, vojno-sigurnosne, gospodarske, prometne i druge veze. U Kazahstanu Rusija unajmljuje i nevjerojatnih 18 milijuna m2 terena za svoj kozmodrom Bajkonur, a ugovor vrijedi do 2050. godine.

Urbani rat

Sama intervencija u Kazahstanu za Rusiju ne izgleda previše rizično, prije svega zato što su kazahstanske snage sigurnosti preuzele obvezu neposrednog gušenja nereda, dok su intervencionističke snage koje čini oko 2500 vojnika uz oklop i drugu vojnu tehniku (i ruske padobrance, kao njihov najzvučniji dio) uglavnom zadužene za osiguranje državnih institucija i ključnih strateških objekata i komunikacija. (Uostalom, kako to sada pomalo sarkastično naglašavaju pojedini ruski mediji, kazahstanska vojska na tenkovskim i drugim vojnim igrama koje se svako ljeto odvijaju na poligonima kraj Moskve redovito postiže vrhunske rezultate pa je red da svoje znanje primijeni i u praksi – i to kod sebe doma, u vrijeme dok zemlji prijeti kaos i raspad.)

Naravno, gerilski rat uvijek je moguć, ali u gotovo ravničarskom stepskom reljefu zemlje i pri rijetkoj naseljenosti on je krajnje otežan. Urbani rat, naravno, nije isključen, ali u uvjetima odsječenosti od ostatka svijeta “revolucionari” ni u takvim uvjetima ne bi dugo opstali. Osim toga, kazahstanskom državnom vrhu, ali i društvenim elitama (pri čemu ne smijemo zaboraviti na mafijaške bosove) nije u baš nikakvom interesu dovoditi u pitanje svoje dosadašnje sigurne izvore financiranja. Teško da u tom smislu žele da od Almatija bude stvoren novi Aleppo (drugi po važnosti sirijski grad, koji je gotovo potpuno uništen u borbama između združenih terorističkih i oporbenih snaga s jedne i sirijske vojske potpomognute Rusijom i Iranom s druge strane).
Naravno, nitko ne zna koliko će neredi i vojna intervencija u Kazahstanu trajati, ali bi definitivno bio pravi debakl za one koji su ovu revoluciju i pokrenuli (ništa i nikada se takvoga tipa ne događa slučajno ni iznutra) da se sve skupa smiri do spomenutog datuma američko-ruskih pregovora u Ženevi.

Prema podacima koji stižu u trenutku zaključenja ovog teksta, u Kazahstanu je privedeno gotovo četiri tisuće sudionika nereda. Među njima je, prema podacima kazahstanskog MUP-a, više od stotinu militanata i pljačkaša. Šteta se popela na dvjesto milijuna dolara.

Strateško partnerstvo

U petak, 7. siječnja, kazahstanskom državnom vrhu i njegovim potezima s ciljem slamanja pobune stigla je i potpora kineskog MVP-a. Istodobno je kineski čelnik Xi Jinping naglasio kako se Peking snažno protivi vanjskim silama koje “organiziraju obojenu revoluciju ili potkopavaju prijateljstvo između dviju zemalja”.

Peking je, zanimljivo, poput Washingtona prilično dugo šutio, ali se na kraju, za razliku od potonjeg, odlučio za jasnu potporu Kazahstanu i ODKB-u, očito shvaćajući koja će strana pobijediti. A velike kineske investicije ne dopuštaju nikakve krive političke procjene.

Zapravo je kazahstanska revolucija izravno poslužila učvršćenju rusko-kineskog strateškog partnerstva u azijskoj regiji. Kini nikako ne bi bilo u interesu da na vlast u Kazahstanu dođe bilo nestabilna vlada, koja ne bi mogla pružiti pravnu sigurnost stranom kapitalu i investicijama, bilo neka otvoreno proamerička vlada, ili pak da zemlju zahvati trajni kaos i nestabilnost. Ovo dvoje posljednje prije svega se odnosi na činjenicu da Kazahstan graniči s većinski muslimanskim stanovništvom naseljenom kineskom ujgurskom autonomnom regijom, kao i to da Ujgura ima i u samom Kazahstanu, između ostalog i onih koji su prošli “vatrena krštenja” u postrojbama Islamske države. Instrumentalizacija ujgurskim i islamskim čimbenikom u tom bi slučaju bila neposredna ugroza kineskom teritoriju – ovaj put izvana – što je puno opasnije od unutarnjih separatističkih težnji i akcija.

Koliko je za Rusiju i Kinu bitan Kazahstan, vidi se i iz reakcije Šangajske organizacije – ŠO (SCO, engl.) u kojoj Moskva i Peking imaju ključnu ulogu i čiji je član i Kazahstan, kao i ostale srednjoazijske zemlje (osim Turkmenistana), ali i Indija i Pakistan (uskoro i Iran). Glavni tajnik ŠO-a Zhang Min rekao je da su stabilnost i društveni sklad u Kazahstanu ključni čimbenici mira i sigurnosti u regiji. ŠO očekuje da će se stanje u Kazahstanu stabilizirati i da će se voditi računa o pravima i interesima multikonfesionalnog kazahstanskog naroda.

Cijena spašavanja

Možemo predvidjeti (naravno, pod uvjetom slamanja sadašnje pobune, što je ipak izvjesno) kako će Kazahstan ubuduće ostati u čvrstom vojnom zagrljaju s Rusijom koja mu je jedina može jamčiti stvarnu sigurnost, što se i sada pokazalo, kao i u čvrstom gospodarskom zagrljaju s bogatom Kinom. Kako će biti sa Zapadom, prije svega SAD-om, to će od sada ovisiti najviše o ukupnim američko-ruskim odnosima. Cijenu vojnog spašavanja ne samo aktualne vlasti, nego i same države Kazahstan ipak će morati platiti jer Moskva više nije naivna kao u doba SSSR-a. Ako već ne novcem, a onda sigurno daljnjim jačanjem međusobnih vojnih i sigurnosnih integracija, što je za Rusiju puno važnije.

Pokazalo se kako je put od lokalno ograničenih prosvjeda građana protiv visokih cijena plina do novih bitnih elemenata na globalnoj geopolitičkoj sceni i borbi svjetskih sila bio neočekivano kratak i opasan. Zapravo – najbolje upozorenje svima onima koji se revolucijama bave profesionalno da stvari itekako mogu izmaknuti kontroli i vratiti se poput bumeranga onima koji iza svega stoje s još težim posljedicama. Uostalom, tehnike pokretanja revolucija, ali i metode njihovu suprotstavljaju Moskva je već apsolvirala.

To se potvrdilo u neuspješnim prosvjedima prošle zime diljem Rusije nakon povratka Alekseja Navaljnog iz Njemačke usprkos javnim upozorenjima ruskog pravosuđa da će biti uhićen čim stupi na rusko tlo (očito je svjesno riskirao i pogrešno procijenio konačni epilog), a još više u uspješnom slamanju “operacije Bjelorusija” u režiji tamošnje oporbe i njezinih vanjskih pokrovitelja, nakon čega je ta zemlja doslovno “na tanjuru” servirana Rusiji kroz jačanje zajedničkih integracija. Pritom bi (o tome ne treba dvojiti) Putin, da je trebalo, kao što je sada vojno intervenirao u Kazahstanu, to isto učinio i u Bjelorusiji. Čini se kako je i opasno postavljenu zamku destabilizacijom Kazahstana Putin ponovo pretvorio u svoju pobjedu, pritom jasno davši do znanja kako postavljene ruske “crvene crte” neće dopustiti nikomu prijeći. Umjesto oslabljene, čini se kako je ruska pregovaračka pozicija sa SAD-om nakon ove vojne intervencije postala još jača jer je demonstrirala odlučnost i brzinu reakcije.

I za sam kraj. Putin je nedavno rekao: “Tko ne žali za Sovjetskim Savezom, nema srca; onaj tko ga želi obnoviti nema glave”.

Time jasno poručuje kako ruski interes ne leži u obnovi SSSR-a jer je to, sve i da se hoće, nemoguće s obzirom na to da se ni jedan narod (a prije svega njegove elite koje ne žele dijeliti stečene beneficije vlasti s tuđim elitama ako to više ne moraju) koji je dobio državu nje neće odreći. Interes Rusije u tom je smislu samo jedan: da njoj susjedne zemlje iz nekadašnje zajedničke države s njom normalno surađuju tamo gdje za to postoje zajednički interesi, a ne da postaju platforme za proturusko djelovanje u ime nečijih tuđih interesa. To je ono što Zapad zasad ne želi čuti. Hoće li tako ostati i nakon nadolazećih pregovora, doznat ćemo vrlo brzo – pri čemu su sve opcije otvorene.

Autor:Zoran Meter
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.