fbpx
The White House

OD ČEGA NAJVIŠE STRAHUJU RUSI I PUTIN? Razlog mogućeg rata neće biti nepromišljena agresija Rusije, nego iracionalni strah: Tjeraju ih njihovi refleksi!

Autor: Zoran Meter / 7dnevno

Zapadni medijski prostor posljednjih je godina, pa i desetljeća, jednoznačan i predvidljiv – mogli bismo slobodno reći monoton i neinventivan kada je riječ o komentarima koji se odnose na prikaz stanja u ruskome društvu, odnosno ruskoj unutarnjoj i vanjskoj politici. Obrazac je zapravo unaprijed zadan, gotovo “crno-bijeli”, kao preslikan s holivudskih filmskih uspješnica, s jasno određenim glavnim negativcem – obično je to sveprisutni “vragolan” Vladimir Putin koji “nikomu ne da mira” – i glavnim pozitivcem koji redovito sjedi u Washingtonu i od vragolana “spašava svijet”.

Pritom je iznimka u smislu “spasitelja” bio jedino Donald Trump, ali ne zbog neke iznenada probuđene savjesti ili, nedajbože, simpatija prema Rusima, nego samo zbog činjenice da je Trump ugrozio ustaljene temelje vanjskopolitičkog (ali i unutarnjeg) djelovanja američkog establišmenta, odnosno dotadašnju metodologiju njihove projekcije ukupne američke moći u svijetu. A ona je često oslanjana ne samo na stereotipe o nekome ili nečemu (najčešće ih establišment sam i kreira) nego i na svima dobro poznate fraze koje se najčešće manifestiraju kroz izjave političara čija su ih usta puna – poput onih o trajnom američkom zalaganju i borbi za demokraciju, zaštiti ljudskih prava u svijetu itd.

Naravno, Sjedinjene Države ne surađuju samo s demokracijama zapadnoga tipa nego i s mnogim zemljama “defektne demokracije”, ali nerijetko i s najrigidnijim despotijama, poput onih na Bliskome istoku – kako to već diktiraju geopolitički i geostrateški uvjeti i interesi, prije svega oni ekonomski – jer oko novca se uvijek sve vrtjelo i vrtjet će se i dalje. Međutim, bilo bi, naravno, pogrešno reći kako u zapadnom medijskom prostoru nema zdravomislećih ljudi, ljudi otvorena duha, stvarnih profesionalaca i “majstora svoga zanata”, koji dobro znaju kako samo težnja za istinom (koju nije lako pronaći, ali joj se mora težiti), pa makar značila i odmak od komotne pozicije ili čak donedavnih vlastitih uvjerenja, što nerijetko može biti bolno i neugodno s obzirom na okolinu i društvo u kojem djeluješ i u kojem su stereotipi često duboko ukorijenjeni) – može dovesti do pravednog i trajnog mira, stabilnosti i ukupnog napretka čovječanstva. Ovaj je poduži uvod bio rezultat medijskog članka na koji sam naišao prošloga tjedna i na koji svakako vrijedi obratiti pozornost.


Strah od Zapada

Zapadni mediji Putinove akcije prema Ukrajini nazivaju bezumnim zveckanjem oružjem, piše prošli tjedan britanski medij The Spectator. Autor teksta, Tim Marshall, ukazuje na to kako su razlozi gomilanja ruskih snaga strah i sjećanje na mnoge ratove proživljene u prošlosti. U ruskom umu, piše on, stoljetni krvavi napadi na njihovu zemlju sa strane zapada ne mogu se izbrisati s nekoliko mirnih desetljeća. Kada je Vladimir Putin raspad Sovjetskog Saveza nazvao “najvećom geopolitičkom katastrofom stoljeća”, nije u njemu govorio njegov unutarnji Marx ili Lenjin, navodi Tim Marshall. Pritom pravilno ukazuje na to kako Putina ne zanima ponovno stvaranje sovjetskog carstva, propalog prije točno 30 godina, nego smatra kako Putin želi nadoknaditi gubitke koje je Rusija pretrpjela od kraja hladnog rata, proširiti sferu utjecaja i izgraditi tampon-zonu oko svoje zemlje. Autor dalje navodi kako, “iako bi zapadni promatrači možda voljeli prikazati Putinove postupke kao bezumno zveckanje mačevima, iza gomilanja vojnih snaga stoji strah i sjećanje na mnoge upade na rusko tlo u prošlosti”.

Tvrdi da je shvaćanje toga nužno za razumijevanje onoga što Putin želi učiniti. Označava ga kao političara čiji se nacionalizam očitovao u svakom vanjskopolitičkom koraku tijekom njegove vladavine. Autor navodi kako se vjeruje da je Putin tijekom kosovskog rata 1999. bio jedan od vanjskopolitičkih jastrebova koji su nagovorili tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina da pošalje konvoj oklopnih vozila na prištinsku zračnu luku prije dolaska NATO-ovih snaga. To je bio prijelomni trenutak, smatra autor, a NATO-savez je dobio signal: “Granica je ovdje, nema dalje”. Ali signal je ignoriran. “Rusko razmišljanje oblikovano je zemljopisom i poviješću. Rusija se više puta suočavala s upadima na svoje teritorije preko ravnica u (svom) zapadnom dijelu – Švedske, Litavskog Carstva, Francuske i Njemačke (dvaput). Rusi se ne žele braniti uz granicu dugu 1600 kilometara preko ravnice. Njihovi refleksi tjeraju ih da teže dosegnuti liniju od 480 kilometara između Baltičkog mora i Karpata i ‘zapečate’ je. Nažalost, ova područja već imaju ime: ovo je Poljska”, kaže Tim Marshall.

Pravo na Arktik

Rusi žele i promoskovsku vladu u Ukrajini koja bi bila jamstvo da se snage NATO-a neće pojaviti na ruskoj granici. Stoga, kaže autor dalje, kada se u Ukrajini dogodio državni udar, Putin je digao ustanak u Donbasu (čime je stvorio mini tampon-zonu) i pripojio Krim. Marshall sa strahom Moskve od širenja NATO-saveza izravno povezuje i rusku vojnu intervenciju u Gruziji u ljeto 2008., a isto je, kaže odmah, i uzrok ruske vojne nazočnosti i u moldavskoj odmetnutoj republici Pridnjestrovlje (većinski nastanjenoj Rusima i Ukrajincima, koji su proglasili svoju neovisnost istodobno kada i Moldavija od SSSR-a). Britanski medij dalje navodi kako je velik dio ruske politike u zoni Arktika također vezan uz ruske strahove spomenutog tipa. Ukazuje na to kako je važan dio ruskog potencijala nuklearne odmazde smješten na poluotoku Koli, uz Finsku, kao i to da je Putin, kao jedan od svojih prioriteta, označio da vojnim sredstvima zaštiti ruske ekonomske interese na Arktiku. Ta regija sadrži ogromne pričuve nafte i plina, a neka od njihovih nalazišta smještena su na područjima na koja pravo istodobno polaže nekoliko država. Moskva je još 2007. godine odredila pravo na veći dio Arktika postavivši rusku zastavu na morsko dno na Sjevernom polu. Očekuje se da će Rusija moći povećati i svoj udio ribe u Sjevernom ledenom oceanu jer globalno zatopljenje tjera ribu da se kreće na sjever, navodi se u tekstu.

Također se ukazuje i na pokušaj Moskve za valorizaciju topljenja ledenog pokrivača koji pozicionira Sjeverni morski put (SMP) duž ruske obale kao glavni trgovački brodski koridor koji će povezivati ​​Europu i Aziju do 2035. godine. Iako je sada količina prometa njime još manja nego što je Moskva očekivala za 2021. godinu, očekuje se njezin rast, kao i rast profita koji će Rusija time ostvarivati davanjem lučkih usluga, kao i tranzitnih naknada. Osim toga, SMP će joj omogućiti i rast izvoza nafte i plina na azijsko tržište. “Kako bi zaštitio te ruske interese, Putin je ponovno otvorio nekoliko vojnih baza na Arktiku koje su bile zatvorene od kraja hladnog rata”, a također je mnogo uložio u nove radarske baze i dronove, navodi Tim Marshall. Pritom ukazuje na to kako obje strane, i Rusija i NATO, vide jedna drugu kao protivnike na Arktiku, u baltičkim državama, u Crnome moru, a sve su bliže jedne drugima u istočnoj Europi. Upravo u ovoj posljednjoj Rusija gleda na približavanje NATO-a svojim granicama kao na egzistencijalnu prijetnju, kaže on dalje i dodaje da se ovaj stav Moskve neće promijeniti. Predviđa i kako će u slučaju novog sukoba velikih razmjera u Ukrajini Rusija vjerojatno pokušati proširiti tampon-zonu, povezujući Donbas s Krimom i odsijecajući Ukrajini pristup Azovskom moru.

Zašto sada

Tim Marshall zaključuje svoj tekst riječima kako se svi ovi scenariji možda i neće ostvariti, ali da, ako se to ipak dogodi, “glavni razlog neće biti nepromišljena agresija Rusije, nego strah”. NATO, završava on, ne predstavlja prijetnju, ali u ruskom umu stoljeća krvavih nasrtaja ne mogu se izbrisati u nekoliko desetljeća mira. Zašto ovakav tekst baš sada? U svakom slučaju, zanimljiv tekst britanskog medija koji značajno odstupa od prevladavajućih medijskih stereotipa u Velikoj Britaniji o agresivnoj Rusiji koja “nema pametnijeg posla” nego napadati svoje susjede i prijetiti Zapadu. U njemu se naglasak stavlja na ruski “strah” od rata sa Zapadom, a ne “želju” za njegovim pokretanjem – što je vrlo velika razlika. Zanimljivo je da se isti tekst pojavio u praskozorje očekivanih američko-ruskih pregovora, kao i pregovora između Rusije i NATO-saveza, a sve kao posljedica nedavnog ruskog zahtjeva, prilično ultimativnog karaktera, usmjerenog na dobivanje čvrstih jamstava za osiguranje svoje strateške sigurnosti. Do tog trenutka ruska nastojanja za pokretanjem dijaloga s Washingtonom i Bruxellesom u pogledu zaštite svoje sigurnosti i svojih nacionalnih interesa redovito su bila ignorirana ili prolongirana za neka buduća i neodređena vremena, a pritom su nerijetko stizale i konstatacije poput onih kako Rusija nema pravo na svoje nacionalne interese kada je riječ o drugim, prije svega njoj susjednim zemljama.

Najnoviji ruski službeni zahtjev (kako ga naziva Moskva), a zapravo puno prije ultimatum upućen 17. prosinca SAD-u i NATO-savezu – sve je okrenuo naglavce i “lopticu izazova”, kao nikad prije, prebacio duboko u polje Washingtona koji je sada prisiljen reagirati iako još ni sam ne zna kako. Bilo što da odgovori u smislu pozitivnog može imati prizvuk poraza, a odbacivanje ruskog prijedloga može dovesti do neviđene eskalacije, pa i rata koji nikomu nije u interesu. Pritom je problem u tome, što svi dobro znaju, da je Rusija ona strana koja nema više kamo odstupiti, tj. SAD ima puno više manevarskog prostora pa je logičnije očekivati i veće ustupke od Washingtona.




Opravdanje ruske pozicije

Američki medij American Thinker u svom članku čiji je jedan od autora i Alexander Markovsky, viši savjetnik u London Center for Policy Research, koji proučava nacionalnu sigurnost, energetiku, rizike i druga pitanja javne politike, piše kako je nakon raspada Sovjetskog Saveza i Varšavskog ugovora NATO prekršio usmeni dogovor između državnog tajnika Jamesa Bakera i ruskog ministra vanjskih poslova Eduarda Ševardnadzea i počeo širenje velikih razmjera na istok. U tekstu se podsjeća kako je još 5. veljače 1997. George Kennan, američki diplomat i autor hladnoratovskih koncepata i politike “zadržavanja”, proročki upozorio Ameriku na stranicama New York Timesa na opasnosti takve politike: “… Proširenje NATO-a bit će najkobnija pogreška američke politike u cijelom razdoblju nakon završetka hladnog rata… Može se očekivati ​​da će takva odluka ojačati nacionalističke, protuzapadne i militarističke tendencije u ruskom javnom mnijenju; imat će negativne posljedice za razvoj demokracije u Rusiji, oživit će atmosferu hladnog rata u odnosima između Istoka i Zapada i gurnuti rusku vanjsku politiku u smjerovima koji nam se nimalo ne sviđaju”.

Trenutačni događaji proizlaze iz ove “najkobnije” pogreške, stoji dalje u tekstu američkog medija, te se dodaje kako današnja Rusija tomu može stati na kraj, a da je Putin povukao crvenu crtu preko Ukrajine. Sve dok Amerika i njezini saveznici u NATO-u razmišljaju o kaznenim mjerama protiv Rusije umjesto da pokušavaju riješiti problem koji su stvorili, invazija se čini neizbježnom, navodi dalje američki medij. “Ako se to dogodi, Ukrajina će prestati biti unitarna država. Rusi će je podijeliti na tri odvojene zemlje: istočnu, središnju i zapadnu. Za Ukrajinu, koja pati od unutarnjih podjela, to neće biti nešto neprirodno, ali će signalizirati bivšim sovjetskim satelitima da NATO nije spas, nego samo teret.” Odmah se i dodaje kako je “u vojnom smislu, predsjednik Biden Ukrajinu već gurnuo pod vlak, isključujući vojnu intervenciju NATO-a”. Nakon što ruski tenkovi “za jedan dan uđu u Kijev”, navodi se dalje u tekstu, a što se može dogoditi u slučaju rata, “u političkom smislu, (taj) događaj će izazvati veliku buku i osudu, ali se ne očekuju značajniji potresi”. Pritom se navodi komparacija s ruskom aneksijom Krima, kada je Rusija izbačena iz G8 i isključena iz sudjelovanja u Vijeću Europe i kaže kako “ove ‘oštre’ mjere nisu bile vrijedne ni zrna pijeska s krimskih plaža”.

Što se događa?

Neobičan medijski odmak s obzirom na konstatacije iz samog uvoda ove analize. Međutim, rekao bih ništa previše čudno iako tako izgleda. Naime, vlastitoj je javnosti uvijek jednostavnije objasniti da se za pregovarački stol ipak sjeda sa suparnikom nego s agresorom koji ti prijeti ratom i uništenjem. U suprotnom, pred takvim sugovornikom, u očima te iste javnosti izgledaš kao onaj koji se boji i povlači. To je, rekao bih, sada i najveći problem Bidenove administracije: kao izaći iz dugogodišnje zamke koju su, s ciljem unutarnje promjene vlasti i vanjske politike postavljali Rusiji proglašavajući je ključnim američkim neprijateljem kojemu se treba suprotstaviti svim mogućim sredstvima “jer Putin razumije jedino jezik sile”.




Glavno je pitanje, međutim, jesu li ovakvi stavovi, poput ovih u britanskom i američkom mediju, samo “lasta koja ne čini proljeće” ili “iznimka koja potvrđuje pravilo”, ili predstavljaju istinski pokušaj otklona od dosadašnjeg agitirajućeg medijskog pristupa kada je riječ o temama vezanim uz Rusku Federaciju? Ako je riječ o ovom drugom, pokušaju promjene postojeće paradigme (u što baš nisam uvjeren), postavlja se logično pitanje – nije li za to već prekasno i mogu li američko-ruski pregovori o ključnim pitanjima uopće biti postignuti a da pritom jedna ili druga strana na kraju ne izgleda kao poražena odnosno ona koja se pred protivnikom povukla?

Autor:Zoran Meter / 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.