fbpx
Foto: Duje Klaric / CROPIX/Ilustracija

‘NITKO NE ŽELI REĆI, ALI BLIŽI SE RAT’! Okrećemo se desnici i spašavamo glavu: ‘S njima će narod u rovove barem za svoje, a ne tuđe interese’

Autor: Mario Stefanov/7dnevno

Građani europskih država na izborima se okreću desnici i snagama nacionalnih suverenosti jer ih je lijevo-liberalna elita Europske unije i vlastitih država uvukla u ratove koje – što je najgore od svega – uopće ne zna voditi. Najprije ih je bespotrebno gurnula u beskonačne i potpuno promašene i neuspješne bliskoistočne kanibalizirane ratove služeći pod američkim i britanskim vodstvom, s posljedičnom navalom imigracijske mase prema europskim državama, a potom je u velikom europskom ratu pokrenutom ruskom agresijom na Ukrajinu svu inicijativu ponovno, kao i u prethodnim ratovima u sjevernoj Africi i na Bliskom istoku, sudbinu europskih građana i njihovih država prepustila Washingtonu i Londonu.

Hvalisanje europskih dužnosnika kako se sve odluke u transatlantskim integracijama donose dogovorno zaslužuje samo podsmijeh. Sve ključne odluke od trenutka izbijanja rata u Ukrajini do danas donose se isključivo u Washingtonu i Londonu. Sam šef EU diplomacije, Josep Borrell, ovih dana prigovara diplomatskoj službi Europske unije da za novosti ne doznaje iz njihovih izvješća, nego iz novina. Nije mu, dakako, palo na pamet da je možda namjerno izoliran i da mu se namjerno uskraćuju informacije kako bi se cijelu EU isključilo iz odlučivanja.

Nasilna transformacija

Europskim vođama prepušteno je samo određivanje vlastitih mehanizama sankcija prema Rusiji. Njihovo dosadašnje ratno vodstvo – jer Europa je u ratu, ali građanima to još nitko ne želi priopćiti – i njihova ratna strategija, prije svega upravljanje ekonomskim oružjem, sankcijama prema Rusiji, dosad je više pogađala Europu i njezine građane nego ruske agresore. Europski građani jednostavno eurobirokrate i njihove lokalne namjesnike stoga ne vide kao ratne vođe jer su dosad djelovali kao da pucaju iz topa kojega se boje vojnici s obiju njegovih strana. Ponosno pokazuju javnosti štetu koju je nekontrolirana eksplozija njihova topa nanijela vlastitim redovima, uz poruku, ako je toliko štete nanio nama, kakvu je tek štetu nanio mrskom neprijatelju – ako pobi toliko naših junaka, koliko je tek pobio ruskih dušmana. Tako se ne vodi rat i tako se neće moći stvoriti mir, što je u konačnici i cilj svakog rata.


Političare kao što su von der Leyen, Macron ili Scholz nitko ozbiljan ne može doživljavati kao ratne vođe i zato ih se građani u ratnoj situaciji u kakvu su dovedeni jednostavno žele riješiti. Povrh svega, ta ista lijevo-liberalna i zelena politička klika u vrhu Europske unije i vodećih država, uz podršku oponašatelja po ostalim državama članicama, provodeći nasilnu zelenu transformaciju koja je diljem Europe zatvarala termoelektrane na fosilna goriva i nuklearne elektrane u korist izvora energije koji još nisu dosegnuli stupanj tehnološkog razvoja da bi mogli biti stabilan energetski izvor, lišila je europske građane energenata i nabila im basnoslovne cijene. Usporedno sa zelenom revolucijom, čije će posljedice tek osjetiti, europske političke i gospodarske elite bez imalo smisla za dugoročne geopolitičke procjene, navukle su se poput narkomana na ruske izvore energenata bez osiguranja alternativnih izvora nafte i plina. I to sve u ratnim prilikama koje su ruskim pokretanjem rata u Ukrajini i njegovom očitom postupnom eskalacijom prema globalnom, svjetskom ratu zahvatile cijelu Europu.

Put u ništa

Nitko ne očekuje niti priželjkuje da Europska unija i njezine članice ostave Ukrajinu na cjedilu i prepuste je ruskoj agresiji, kako se u vodećim medijima pokušava prikazati i građanima europskih država nabiti osjećaj krivnje što na izborima biraju desne stranke. Upravo obrnuto, građani Europe, ako već moraju biti u ratu, traže političare koji mogu biti ratni vođe i koji će se kao suverenisti u predstojećim ratnim vremenima brinuti da se ratuje za interese vlastitih naroda i nacionalnih država, a ne za interese Washingtona ili Londona.

U Europskoj uniji i najmoćnijim državama članicama vladajuća liberalna elita kao fluidni politički konglomerat tzv. lijevog i tzv. desnog centra, kao uvijek u posljednjih stotinu godina, koristeći razne političke krinke i ideologije, zapalila je ratove koji su poharali sjevernu Afriku i Bliski istok, a sada se ratni plamen unutarnjom logikom započetog globalnog obračuna svjetskih sila prenio na Europu. Posljednjih desetljeća tom u biti ekstremnom centru, koji sve lijevo i desno od sebe proglašava ekstremistima, pridružile su se i tzv. zelene stranke sa svojom sve agresivnijom i ekstremnijom agendom revolucionarnog energetskog prevrata koji će većinu stanovništva osiromašiti, a kvalitetu njihovih života vratiti stoljeće unatrag.

Građani Europe danas, vidjevši kamo vode lijevo-liberalne vlade u europskim državama, ali i demokrati u SAD-u pod Bidenovim vodstvom, jednostavno pokušavaju spasiti vlastite glave i glave svoje djece od rata, mobilizacije i nestašice energenata i hrane.

Ako već moraju biti u ratu i ako se on ne može izbjeći, onda građani računaju da će se istinske desne političke stranke suverenistički orijentirane više brinuti za interese svojih naroda i država.
Europski birači očito ne žele biti uvučeni u hijerarhijski ustrojeni blok pod vodstvom SAD-a koji na europskim prostorima predstavlja složenu mrežu isprepletenih vojnih i političkih integracija i koji stoga praktički vodi europsku politiku, a na vanjskom planu ponajprije se brine o interesima SAD-a i Velike Britanije, koji su nakon početka ruske agresije na Ukrajinu praktički u cijelosti preuzeli vodstvo Europe i kontroliraju politiku i gospodarske opcije cijele Europe.

Kaotična reakcija

Zato se glasači u europskim državama u potrazi za na prevaru otetim suverenitetom svojih naroda i država okreću suverenističkim političkim snagama koje su istinski na desnoj strani političkog spektra, iako su u sebi duboko svjesni da se više malo toga može promijeniti i da je Europska unija kao nova imperijalna sila pred dovršetkom svoje izgradnje. To carstvo izgrađeno je na krvi i patnji europskih naroda u dva velika europska i svjetska rata, čiji je tijek i učinke čvrsto pod svojom kontrolom držao SAD uz asistenciju Velike Britanije, a time i određivao sudbinu Europe.




Ratovi stvaraju carstva i ratovi ih ruše. Stvaranje carstava provodi se kroz kaos jednako kao i raspad carstava koji ne može proći bez ratnih obračuna.

U studenome 2017. jedan od vodećih i najstarijih američkih think-tankova i kreatora američke politike iz sjene, Brookings, u analizi pod naslovom “Poredak iz kaosa, nova geopolitika” (Order from Chaos, The new geopolitics) otvoreno je najavio ratove koji će se voditi u Europi i diljem svijeta za stvaranje novog europskog i globalnog poretka. Prema stratezima Brookingsa, “pitanja o novoj geopolitici otvaraju raspravu o američkoj ulozi i interesima u svijetu žestokog nadmetanja. Izbori koje sada donosimo kao nacija odjeknut će kroz ovaj novi geopolitički krajolik, dovodeći nas ili do situacije napete stabilnosti ili do dramatičnog i vjerojatno nasilnog ponovnog uređivanja poretka međunarodnih odnosa”. Upravo to se u ovim trenucima i događa – nasilna i kaotična rekreacija međunarodnog poretka. Pritom pojmovi kao što su “novi poredak”, “novo doba” ili “nova geopolitika” o kojoj govori Brookings uvijek u povijesti, pa tako i danas značili su i znače samo jednoveleumnu krinku za stvaranje ili propasti carstava. Europska unija u kaosu započetog novog svjetskog sukoba iskazuje se nedvojbeno kao carstvo u nastanku. Ona poprima svakim danom sve više atributa carstva, koji određuju i njezino vanjsko djelovanje. No to carstvo je samo podcarstvo globalnog imperija najmoćnije države svijeta, SAD-a, i njezina najbližeg saveznika Velike Britanije.

Propalo carstvo

Nakon definitivne propasti britanskog kolonijalnog sustava Velika Britanija traži strateški oslonac u “anglosferi” na koju se i danas, posebice nakon Brexita, oslanja i gradi posebne odnose sa SAD-om, jedinom svjetskom supersilom.




Koliko god tijekom hladnoga rata na zapadu preuveličavali moć sovjetskog carstva pod palicom Moskve, ono nikada, baš nikada i ničim osim nuklearnim oružjem nije moglo parirati, a najmanje ugroziti premoć SAD-a, savezničke Velike Britanije i europskih sila na globalnoj razini. Njemačka i Francuska koje su se uz američku financijsku, političku i vojnu asistenciju izdigle iz pepela 2. svjetskoga rat uklopljene su u transatlantsku integraciju pod vodstvom SAD-a. Pod okriljem hladnoga rata i trijumfalne pobjede nad sovjetskim carstvom, SAD je potvrdio svoju dominaciju nad Europom.

Washington je u pobjedničkom zanosu tada pokrenuo konačno stvaranje novog europskog carstva, koristeći postojeći koncept EEZ i pretvarajući ga u europsku političku i gospodarsku uniju. Koliko god se europski političari, posebice francuski, njemački i talijanski, busali u prsa da su njihove politike stvorile Europsku uniju, činjenice ukazuju na suprotno. Bez Washingtona i njegove podrške ne bi bilo nikakve Europske unije, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog neoborive činjenice da je SAD u trenucima njezina stvaranja jednako kao i danas potpuno kontrolirao europska politička zbivanja i da Washington nije to želio, Europske unije ne bi ni bilo.

Nimalo slučajno, stvaranje Europske unije pokrenuto je upravo u trenutku pada sovjetskoga carstva, koji se dakako odvijao u kaosu ratova koji se i danas vode za sovjetsko nasljeđe između Rusije i država koje su postale nezavisne nakon raspada SSSR-a, čega je i rat u Ukrajini sastavni dio. Pod vodstvom SAD-a u trenutku pada jednoga carstva pokrenuto je tako stvaranje europskoga carstva kroz proces europskih integracija i stvaranja Europske unije.

Proces raspada

Europska unija kao carstvo se počelo stvarati početno na razvalinama Trećeg Reicha kao prethodnog kratkotrajnog europskog carstva, a potom, šireći se na istok, i na ostacima drugog raspadnutog, sovjetskog carstva. Logično, kako se proces njegova kaotičnog raspada odvijao u ratovima u postsovjetskom prostoru, novostvorena Europska unija, šireći se, uvučena je u te ratove i postala je njihov subjekt, praktički zaraćena strana.

Europska unija je paradoksalno, pozivajući se na svoju ulogu mirotvorne konstrukcije, uvela Francusku, Njemačku, Italiju, države koje su bile pokretači ili ključni akteri dvaju velikih europskih ratova, ponovno u nove ratove koji se vode kao dio procesa raspada propalog sovjetskog carstva. Samo se može pretpostaviti u kakvoj katastrofalnoj situaciji će se Europska unija, već duboko upletena u ratove postsovjetskog prostora, naći dođe li i do pada ruskog carstva, odnosno disolucije Ruske Federacije.

Ratovi na postsovjetskom prostoru kao posljedica raspada jednog imperija, kako se može vidjeti na primjeru ruske agresije na Ukrajinu, još su u punom zamahu. Ukrajinski rat je veliki europski rat na razvalinama sovjetskog carstva u kojem nekada dominirajuća sila pokušava zadržati svoju moć nad prostorima bivšeg carstva. Europska unija u svome širenju na ta ratom zahvaćena područja (obračunavali bi se inače tamo i bez utjecaja Europe i SAD-a), uvela je europske narode u novi rat, i to rat koji po svemu sudeći prijeti opasnom eskalacijom.

Europska unija tako je postupno, pretvarajući se u carstvo, uvlačila svoje narode u ratove drugih, a istovremeno je na unutarnjem planu, pokušavajući to na različite načine prikriti, od europskih nacionalnih država postupno oduzimala sve veći dio suvereniteta i pretvarala se u centraliziranu nadnacionalnu državu, kakva je uostalom i potrebna da bi neki entitet funkcionirao kao carstvo.

Ratni cunami

Samo takva, nadnacionalna i centralizirana, s preuzetim suverenitetima država članica i mogla je, slijedeći imperijalni kod svojih vodećih država, uvesti europske narode i ostale države članice u pokolje koji se odvijaju na poprištu raspada sovjetskog carstva.

Pritom SAD, koji objektivno nema sve odlike carstva, ipak na međunarodnoj, globalnoj razini predstavlja carstvo. Robert Kagan, ideolog američkih “neoconsa”, inače suprug nikog drugog do treće osobe američke administracije, Victorije Nuland, podtajnice State Departmenta za politička pitanja, kaže da SAD jest i treba biti carstvo koje dominira svijetom i održava plamen liberalne demokracije. Kagan je 1997. godine s Williamom Kristolom osnovao glasoviti think-tank Project for the New American Century (PNAC) koji će sljedećih desetljeća kreirati američku vanjsku politiku. Prema postavkama PNAC-a, SAD je “carstvo i to ne treba skrivati jer SAD zaista treba biti carstvo” koje će svojom dominacijom štititi uspostavljeni liberalni poredak i promicati ga diljem svijeta. Američka globalna hegemonija treba se ostvarivati zadržavanjem američke nadmoći, sprečavanjem suparničkih država da se približe toj razini moći i utjecaja koju posjeduje SAD te oblikovanjem sustava međunarodne sigurnosti prema interesima SAD-a. Iako takva američka hegemonija ne bi riješila sve probleme svijeta, ona je prema Kaganu “bolja od bilo koje zamislive alternative”.

SAD ne može u Europi direktno iskazivati svoju dominaciju jer bi to onemogućavalo funkcioniranje liberalne demokracije i potreban mu je stoga privid da europske sile i sve države članice Europske unije same demokratski odlučuju o europskim poslovima. Ponekad se to tako uistinu i činilo, no ruska agresija na Ukrajinu i razorni rat koji je uslijedio pokazao je pravo lice odnosa SAD-a i saveznika. Washington i London preuzeli su punu kontrolu nad Europom u praktički ratnim uvjetima i odlučuju suvereno o europskoj politici, pa i pitanjima rata i mira u Europi.

Sve se to odvija ne samo u ratu koji se vodi na zgarištu jednoga bivšeg, sovjetskog carstva, nego i u okolnostima kada prijeti raspad i novog ruskog carstva, koje se pokušava učvrstiti i proširiti. Ruska Federacija po svim svojim osobinama, uključujući i imperijalno djelovanje prema vani, u svojoj biti je carstvo koje je novi bolesnik Europe. Tom carstvu u slučaju gubitka rata u Ukrajini prijeti pad kakav je sada teško i zamisliti, s posljedicama koje bi kao geopolitički, ekonomski i ratni cunami zapljusnule Europu.

Talačka situacija

Usporedno, SAD upravlja europskim carstvom kao svojim hijerarhijski podređenim imperijem, podcarstvom svoga velikog carstva, i cijela budućnost Europe u ovom trenutku je u rukama Washingtona, a s druge strane u rukama propadajućeg ruskog carstva koje u svom ratnom obračunu s Ukrajinom i svima koji mu se usprotive Europu drži kao taoca. Globalni sukob SAD-a, Kine i Rusije na europskim prostorima teško se može kontrolirati, iako američki i britanski stratezi tvrde drugačije, i on se pred našim očima širi, a njegove se posljedice ne mogu predvidjeti. U ovome trenutku jedina opcija za sve uključene po njihovoj prosudbi je nastavak rata jer objektivno nitko ne može odustati. Za Rusiju je potpuno izgledno da, ako izgubi rat, gubi i samu sebe jer će ući u proces unutarnjih obračuna i disolucije.

Građani Europe, zapanjeni svime što se zbiva i spašavajući vlastite živote, izlaz iz talačke situacije u kojoj su se našli vide u povratku suverenizma u politike svojih država i to je tajna izbornih uspjeha europske desnice. Ako već moraju ratovati, a izgleda da teško mogu izbjeći odlazak u rovove, onda računaju da će pod desnicom i vladama s više sklonosti suverenim odlukama barem ratovati za svoje, a ne za američke i britanske interese.

 

Autor:Mario Stefanov/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.