Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

NI JEDNA OPORBENA STRANKA NE VJERUJE DA MOŽE POBJEDITI HDZ! Analitičar upozorava: Plenković će osvojiti dvotrećinsku većinu i promijeniti Hrvatsku!

Autor: Guste Santini / 7dnevno

Na stranicama Vlade nalazimo naslov kojim se promovira Godišnje izvješće o radu Vlade: “Plenković u Saboru: U ova burna vremena Vlada predano i angažirano radi u interesu hrvatskih građana”. Iz naslova je razvidno da je naša Vlada vodila i vodi optimalnu ekonomsku i svaku drugu politiku. U prošlogodišnjem komentaru napisao sam kako je dobro da premijer svake godine podnosi izvještaj o radu Vlade kako bi ostalo zapisano i dokumentirano što je i zašto je Vlada radila što je radila. Štoviše, tom sam se prilikom pozvao na ustaljeni običaj SAD-a po kojem svake godine predsjednik podnosi izvještaj. To je vrlo vrijedan i vrlo cijenjen dokument.

To sam poželio i našoj izvršnoj vlasti, ali je sve ostalo na dobrim željama. Naime, razlika između našeg Godišnjeg izvješća i Economic report of the president razlikuju se kako po sadržaju, tako i po analizi iznesenog te po opsegu rada. Cilj moga prijedloga bio je da premijerovi savjetnici po jasno određenoj, definiranoj, metodologiji obrade temeljne odrednice kretanja i poduzetih Vladinih mjera, s jedne strane, i, s druge strane, iznesu posebnosti koje smatraju relevantnima. Takav bi izvještaj, u spoznajnom pogledu, dao besmrtnost našem premijeru i predstavljao bi podlogu konačne ocjene njegove vlade. Dakle, Godišnje izvješće moralo bi biti sveobuhvatno u Hegelovu smislu: “Istina je cjelina”, uz subjektivno iznesene naglaske.

Granatirani uspjesima

Ovako imamo marketinški panoptikum o stanju u Lijepoj Našoj kojemu je cilj promidžba stranke na vlasti. I točka. Zapravo smo stalno granatirani uspjesima Vlade, pa je i sama pomisao da se preispituju ili da se usput postavi neko pitanje glede ocjene postignuća jednaka bogohulstvu. Komu je zapravo upućeno ovo i ovakvo godišnje izvješće o radu Vlade, ostaje da se vidi. Zaključak Izvješća trebao bi potaknuti na dodatne napore kako bi se ubrzale, dinamizirale, promjene, reforme, koje su od presudne važnosti za opstanak danas i polazište za budućnost Lijepe Naše. Međutim, put u pakao također je popločen dobrim namjerama. Ostavljam ovu priču politolozima i sociolozima koji su kvalificiraniji od mene da ocijene smisao i sadržaj Godišnjeg izvješća o radu Vlade.

Kad pročitate Godišnje izvješće, priznat ćete kako je to još jedan dobar primjer političkog marketinga primjerenog našem mentalitetu. Za svakog ponešto. Svi su građani obuhvaćeni izvještajem samo zato da bi se pokazalo kako se ova vlada brine o svojim građanima. Tu naš premijer Andrej Plenković nema pravog, kako sugovornika, tako ni konkurenta. Osim toga, u pozadini Izvješća je prisutna osobnost našeg premijera koju premijerovi prijatelji Francuzi nazivaju “le grand papa”, naš narod voli vođe, kao što je to nebrojeno puta pokazao u prilično tmurnoj i tragičnoj povijesti. Možda bi našem narodu više odgovarao polupredsjednički od kancelarskog političkog ustroja.

Ponovimo: “Marketing je proces prepoznavanja i anticipiranja potreba potrošača”. Niski dohodak po glavi stanovnika imperativno nalaže da stranka na vlasti govori o povećanju plaća, o socijalnoj brizi za najugroženije. Pritom se ne spominje da je to moguće jedino ako se nekomu uzme kako bi se drugima dalo. Naš premijer je to sasvim jasno i nedvosmisleno precizirao: “Ključna i nenadomjestiva uloga države”. Povećanje minimalne plaće za više od deset posto veliko je povećanje pa je sasvim jasno da oporba ne samo da nema što reći, ona mora šutjeti i tako podržati premijera Andreja Plenkovića. Jasno, povećanje minimalne plaće platit će poslodavci, ali to je “samo posljedica koja ne zaslužuje preveliku pažnju”.

Održavanje suvereniteta

Usput rečeno, redovito se gubi iz vida da je gospodarski rast temeljna poluga uspostave i održanja modernog nacionalnog suvereniteta. Bitna je darežljivost Vlade prema svojim današnjim (kako bi se pokazalo da Vlada cijeni dobiveni glas na izborima), a naročito sutrašnjim biračima (kojima pokazuje kako će se Vlada prema njima odnositi ako joj daju glas na izborima). Oporba je svjesna iznesenog, ali je izgubila svaku vjeru i samopouzdanje. Tako je Izvješće o radu Vlade odredilo tijek diskusije oporbe koja nije bila na razini izazova koji joj je uputio premijer Andrej Plenković. “Švicarska” o kojoj je govorio Peđa Grbin bila je dobra metafora. Međutim, ma koliko metafora bila dobra, nije bila niti je mogla biti, sama po sebi, dovoljna da ugrozi trijumf i navode premijera Andreja Plenkovića. Rasprava se mora temeljiti na argumentima, pogotovo ako je riječ o opoziciji. Nažalost, argumenata nema, što je, sa svoje strane, pokazatelj tragičnog stanja političke scene u Lijepoj Našoj.

Iz navedenog slijedi moja današnja diskusija. Kao i svi ostali građani Lijepe Naše, redovito komuniciram s političarima i građanima različitih političkih opcija. Osobno smatram kako su dobrodošle razlike u stavovima, ali je jednako tako dobro, zapravo još bolje, da slušamo one druge koji misle drugačije. Baš onako kako je to rekao Voltaire: “Ja se ne slažem ni s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš”. Dakle, u komunikaciji često pitam – koji bi političar, po njegovu mišljenju, bio bolji i uvjerljiviji premijer od gospodina Andreja Plenkovića? Jedni zašute, a drugi krenu s paljbom na premijera i njegovu politiku koja je, po njihovu mišljenju, u izravnoj suprotnosti sa suverenošću. Usput rečeno, općenito, pitanje suverenosti nije zadovoljavajuće raspravljeno u Lijepoj Našoj. Još dominira suverenizam iz XIX. stoljeća kojeg još ima samo u prašnjavim knjigama. To najbolje pokazuje rasprava glede predstojeće zamjene kune eurom. Kao što je poznato, ja sam prvi u Lijepoj Našoj kunu nazvao monetarnim manekenom.




Nema zabrinutih

Nekima nije dobro sjela moja izjava pa je bilo neugodnosti zbog nje. Naime, da bi se očuvao monetarni suverenizam, nije se smjela dopustiti devizna štednja i, na temelju nje, valutna klauzula na odobrene kredite, odnosno potpuna internacionalizacija bankarskog sustava. Kada sam o tome govorio i pisao, nisam primijetio da su se zabrinuli suverenisti, a još manje njihove prosvjede ili barem salonsko negodovanje. Tada se o tom prevažnom pitanju šutjelo. Moglo se, po mom mišljenju trebalo, usporediti tadašnju ekonomsku i monetarnu politiku Slovenije i Hrvatske. Općenito, predlažem mlađim kolegama da stalno komparativno proučavaju slovensku i našu ekonomsku i svaku drugu politiku. Politike se nisu razlikovale u detaljima, one su bile, možemo reći, dijametralno suprotne. Zato nikog ne treba čuditi što je Slovenija “odjedrila” i tako nam postala nedostižna.

Ono što će čitatelji lako shvatiti i razumjeti, kako bi rekao naš premijer Andrej Plenković, koliko nam je pobjegla Slovenija, vidi se po minimalnoj plaći od tisuću eura, dok će naša tek iduće godine iznositi upola manje. Vjerujem da bi mi naš premijer odgovorio kako se veće blagostanje u Sloveniji može obrazložiti duljim članstvom u EU-u i eurozoni. To jednostavno nije točno, kao što nije točno da će zamjena kune eurom povećati blagostanje hrvatskih građana. Uostalom, Grčka je mnogo prije Slovenije ušla u EU i zamijenila grčku drahmu eurom, ali, usprkos tome, ima manji dohodak po glavi stanovnika. Osim toga, kad je Grčka postala punopravna članica, pomoć kohezijskih fondova bila je neusporedivo izdašnija. Neosporna je istina da su koristi veće od štete upravo zbog spomenutog grijeha propusta. Tako će zamjena kune eurom ispraviti pogrešku prethodnih vlada i njihovih političkih odluka, kako to voli reći naš premijer Andrej Plenković.

Nema pravih mjera

Šteta što se u javnom prostoru ne raspravlja o pogreškama koje smo učinili. Rasprava o pogreškama i propustima dobra je jer smanjuje vjerojatnost njihova ponavljanja. Treba li uopće podsjećati kako uporno griješimo i propuštamo povoljne mogućnosti? To nije slučajno. Samo ustrajno izučavanje i analiza učinjenog osposobljava nositelje ekonomske i svake druge politike da donesu prave mjere u pravo vrijeme. To je učinio guverner kada je prošle godine u vrijeme početka krize ponudio mjere koje su smanjile, kako danas vidimo, ugrozu koronavirusa. Ipak, smatram da treba podržati referendum koji će donijeti odluku da se kuna zamijeni eurom. To je dobro za razvoj demokracije i preuzimanje pune odgovornosti svih građana Lijepe Naše. Nije dobro tretirati hrvatske građane kao djecu koja ne mogu donijeti ispravnu odluku. Nema demokracije bez odgovornosti svih njezinih građana. I konačno, mogli bismo govoriti o zadržavanju kune samo kada bismo dokazali kako je moguća varijabilizacija tečaja kune u odnosu na euro. Kad se trebala i mogla voditi aktivna tečajna politika, recimo od 1995. godine, kada je ostvaren dramatičan deficit robne razmjene s inozemstvom, to nismo učinili jer nismo, kao što je to obećano, donijeli strategiju razvoja. Od tada je napisano puno strategija koje su uredno završile u birokratskim ladicama.




Međutim, vratimo se priči. Zapravo je neshvatljivo da ni jedna oporbena stranka ne vjeruje da može pobijediti HDZ na predstojećim parlamentarnim izborima. Kojeg li pesimizma i sterilnosti oporbe! Zapravo je neshvatljivo da parlamentarne oporbene političke opcije nemaju “Vladu u sjeni” koja bi, argumentirano, granatirala vladajuću koaliciju i tako je prisilila da, umjesto samohvale, iznosi hrvatskim građanima pravo stanje Lijepe Naše. Zapravo se postavlja pitanje kakav je politički ustroj Lijepe Naše kad oporba de facto ne postoji. Bez snažne i argumentirane rasprave oporbe nije moguće “pritisnuti” Vladu, s jedne strane, i, s druge strane, razvijati demokratske procese.

Mlitava oporba

Oporba mora nametnuti ritam i pitanja. Umjesto toga, premijer određuje tempo i teme o kojima se raspravlja, pri čemu oporba šuti ili gotovo šuti dok premijer Andrej Plenković raspravlja i zaključuje. Zato naše političko podneblje razvija apatiju i pesimizam. Za to nije moguće kriviti premijera Andreja Plenkovića. Za to treba uputiti kritiku oporbi. Sve u svemu, krećemo se u smjeru jedne dominantne i samouvjerene, ponekad bahate, političke opcije. To nije dobro, ali nema naznaka da bi se u skorije vrijeme stanje moglo promijeniti.

Po mojem mišljenju, vjerojatno će se, ako toliko drag turistički sektor našem premijeru sljedeće godine “pokloni” dobru turističku žetvu, na jesen iduće godine održati izvanredni parlamentarni izbori. Naš je premijer Andrej Plenković jasno obznanio svoju misiju kad je preuzeo vodstvo HDZ-a. U prvom redu je najavio mijenjanje HDZ-a, a potom i Hrvatske. Za to je potrebna dvotrećinska većina u Hrvatskom saboru. Čitatelji koji su pažljivo pratili diskusije oporbe mogli su identificirati kako se pojedine političke stranke jednostavno već danas nude HDZ-u, što mora goditi našem premijeru Andreju Plenkoviću. Međutim, eventualno prihvaćanje ponuda zainteresiranih stranaka, prije izvanrednih izbora, ne osigurava potrebnu dvotrećinsku većinu. Ugled lijeve opcije je u opadanju pa nije vjerojatno da bi bilo koja stranka osim HDZ-a mogla dobiti predstojeće parlamentarne izbore. Desna opcija, oni koji se vole zvati suverenistima, prilično loše stoji u anketama. Ostaju Most koji bi, zahvaljujući novim snagama u Hrvatskom saboru, mogao povećati broj saborskih zastupnika i Domovinski pokret koji se tek mora konsolidirati, što nije ni lako ni jednostavno učiniti nakon zvjezdanih rezultata i rascjepa u samo godinu dana.

Ne treba zaboraviti da su dobivena velika europska sredstva samo u rukama našeg premijera Andreja Plenkovića. Velik je to novac. Zapravo, to je silno velik novac koji našem premijeru omogućuje dostizanje dvotrećinske većine u Hrvatskom saboru. Iz navedenog je razvidno da je pobjednik sljedećih izvanrednih parlamentarnih i lokalnih izbora Andrej Plenković. Čakovečka i Zagrebačka županija dobit će novog HDZ-ova župana. To će biti velika pobjeda Andreja Plenkovića.

Opstanak na vlasti

Vlast u Zagrebu se ne snalazi i ne zna se kad će se i hoće li se uopće snaći. Gradonačelnik Splita teško će opstati na vlasti. Zadarska i Šibenska županija predstavljaju poseban izazov, ali to je rješivo za našeg premijera Andreja Plenkovića. Tako će HDZ, s koalicijskim partnerima, ostvariti potrebnu dvotrećinsku većinu i promijeniti Ustav kako bi promijenio Hrvatsku. Problem je što ne znamo u kojem smjeru premijer Andrej Plenković želi mijenjati Lijepu Našu.

Izvještaj o radu Vlade prepun je uspjeha koji su zadivljujući, kao što se vidi iz sljedećeg stava: “Unatoč brojnim problemima i izazovima, kao Vlada, na temelju povjerenja naših građana, nastojimo kormilariti u ova burna vremena u interesu i gospodarskog oporavka, razvoja i kvalitetnijeg života naših sugrađana”. Premijer Andrej Plenković nastavlja: “Danas ću predstaviti izvješće kroz pet stupova u skladu s programom Vlade, a to su: socijalna sigurnost, perspektivna budućnost, ekonomska suverenost, osnažena državnost i globalna prepoznatljivost”.

Nažalost, osim obećanja, nismo dobili primjerenu razradu navedenih “pet stupova”, nego se izvješće zadovoljilo nezaobilaznim isticanjem postignuća Vlade premijera Andreja Plenkovića. Činjenica da je gotovo četvrtina stanovništva na granici ili u siromaštvu podatak je i dijagnoza za sebe i po sebi. Da se kojim slučajem oporba primjereno pripremila, a nije, mogla je, putem argumenata, pokazati i dokazati da smo daleko od “svijetle, kako sadašnjosti, tako i budućnosti”. Problemi su ozbiljni i potrebno je, kako bi to rekao naš mudri narod, “na ljutu ranu ljuta trava”. Uzmimo primjer egzodusa mladih. Jedinstveno europsko tržište formira jedinstveno tržište rada, usluga, roba i kapitala. Jedinstveno tržište rada određuje visinu nadnica koje gospodarstvo niske dodane vrijednosti ne može isplatiti. To je strukturna tragedija našeg gospodarstva. O tome se šuti. O tome će se progovoriti kada se rezultati dobivenih sredstava iz kohezijskih fondova pokažu iluzijom. Pandemijom ugrožen transport privremenog je karaktera. Priča o samodostatnosti priča je ugodna samo nacionalnom, da ne kažem suverenističkom uhu. Globalizacija se odlikuje produbljenjem i proširenjem tehničke podjele rada.

Povećanje presije

Ako nema slobodnog protoka rada i kapitala, odnosno roba i usluga, nema ni globalizacije ni jedinstvenog europskog tržišta. Da bi se domaće (ne govorim o nacionalnom) gospodarstvo dinamiziralo, potrebno je povećati njegovu konkurentnost. U prošloj godini porezni prihodi državnog proračuna iznosili su 34,5 posto, da bi se u ovoj godini povećali na 36,3 posto. Porezna presija se povećava. Očito je riječ o povećanju, kako pomoći, tako i poreznih prihoda, što nije razvidno iz podataka najavljenog rebalansa proračuna. Ponavljam, ne znam koji put, kako treba odvojiti pomoć Bruxellesa od vlastitih prihoda. To je potrebno kako bismo spoznali značaj pomoći koju smo dobili zahvaljujući siromaštvu i sposobnosti našeg premijera. Čudnog li čuda kako u Lijepoj Našoj svaka porezna reforma kojoj je cilj smanjenje poreznog tereta rezultira povećanjem udjela poreznih prihoda u BDP-u. Kao što je čitateljima poznato, pitanje poreza i oporezivanja tema je o kojoj često raspravljam. Kako sam više puta pisao na ovim stranicama, postavit ću samo jedno pitanje. Ono glasi: od ukupnih poreznih prihoda, koliko su platili inozemni građani, a koliko domaći porezni obveznici? Odgovor na to pitanje objasnit će zašto je našem premijeru toliko važan turistički sektor. Moja podjela poreza po kriteriju vremena precizno odgovara na postavljeno pitanje (vidi: “Makroekonomija i porezi”, dostupno na www.rifin.com) . Pitanje poreza i oporezivanja prestaje biti “nacionalno” i postaje globalno pitanje. To je problem o kojem valja argumentirano raspravljati kako nam se ne bi “nametnula” (nama je uvijek potreban izvanjski krivac za naše promašaje) rješenja.

Uvijek iznenađeni

Valja uvijek imati u vidu staru izreku kako su stari porezi – dobri porezi. Tako dolazimo do odgovora zašto se Hrvatska tako brzo oporavila od krize koju je uzrokovao koronavirus. Nesigurnost, neizvjesnost i, ne najmanje važno, želja da se europski građani oporave od raznoraznih šokova, stresova i ograničenja iznenadila je dolaskom velikog broja turista u Hrvatsku. Uvijek nas nešto ili netko iznenadi. To priznaje i sam premijer, ali, potom dodaje, spremnost i odlučnost naše Vlade te pravovremene mjere osigurale su dinamiziranje gospodarskog rasta i uspjeh turističke žetve. I to ne bilo kakvog rasta, nego najvećeg zabilježenog rasta od 9,0 posto, a što je u odnosu na pad gospodarske aktivnosti u prethodnoj godini od 8,1 posto mali porast, ali ipak porast. To je hvalevrijedan rezultat. On puno znači jer će, ako nam se ne dogodi novi šok, omogućiti potrebne reforme koje se teško provode, ako uopće, u vrijeme depresije. Naš je premijer to osobno priopćio hrvatskom puku na početku sjednice Vlade, što je, na neki način, packa Hrvatskom saboru. Tako je naš premijer Andrej Plenković pokazao zakonodavnom tijelu gdje mu je mjesto i tko je gazda u Lijepoj Našoj.

Zahvaljujući novim mogućnostima koje je donio Bruxelles, premijer Andrej Plenković intervenirao je kako je znao i umio. Cijena koju ćemo platiti bit će manja zahvaljujući bespovratnoj i kreditnoj pomoći Bruxellesa. Cijenu koju je platila država identificiramo putem proračunskog deficita i iznosi 7,4 posto BDP-a (27.851 milijun kuna) u 2020. godini i 4,5 posto BDP-a (18.853 milijuna kuna) u 2021. godini. Cijena nije mala, ali je prihvatljiva posebno ako se ima u vidu ekspanzivna politika i rezultati politike koju je dopuštao Bruxelles. Svega toga nije bilo, zahvaljujući Bruxellesu, u vrijeme prethodne krize.

Moguća nova kriza

Analiza učinjenog potrebna je ne samo zato da se ocijeni politika Vlade premijera Andreja Plenkovića, nego još više da se steknu potrebna saznanja za buduću krizu koja je moguća već sutra. Dramatične promjene političkih odnosa na globalnoj razini, posebno odnosa SAD-a i EU-a, te uspon Kine, upozoravaju kako se treba pripremati za nove i nepoznate izazove koje će nužno iznjedriti nova kriza.

Godišnje izvješće o radu Vlade ne zadovoljava jer nam nije ponudilo dijagnozu stanja hrvatskoga gospodarstva. Bez dijagnoze stanja nema ni primjerene terapije. Problema imamo u izobilju. Sredstva iz kohezijskih fondova valjalo bi usmjeriti kako bi se dinamizirala gospodarska aktivnost. Pelješki most smo dobili na poklon. Međutim, izgradnja Pelješkog mosta nije povećala gospodarsku aktivnost. Procjenjuje se da će investicije koje predstoje povećati gospodarsku aktivnost za 1,5 posto. Zasad je to samo priča koja će ostati priča ako Vlada ne povuče potrebne poteze kako bi se aktivirali domaći kapaciteti. Obnova potresom pogođenih područja polako, ali sigurno postaje dodatni problem. Naime, zbog povijesno visokih cijena transporta i povećane potražnje za građevinskim materijalom, obnova bi mogla koštati mnogo više nego što je bilo procijenjeno. Potražnja za radnom snagom dodatno će povećati troškove obnove. Sve u svemu, bilo bi dobro da se programira proces obnove kako bismo učinili mnogo više s raspoloživim sredstvima nego što ćemo to učiniti ako zavlada stihija, što je uobičajeno ponašanje ne samo ove vlade. Posebno je važno voditi računa o socijalnim problemima, posebice u područjima koje je pogodio potres.

Umjesto da oporba nametne raspravu o navedenim problemima, čujemo kako se SDP, da bi barem usporio daljnje poniranje, sprema ponuditi temeljni dohodak. Usput rečeno, naše političke opcije ne traže nove putove, nego se natječu tko će biračima ponuditi više. Nemamo Hanibala koji je rekao: “Ili ćemo naći put ili ćemo ga izgraditi”. Premijer Andrej Plenković posebno je naglasio kako treba poraditi na povjerenju građana.

Bitni čimbenici

To je vrlo važno pitanje i svakako valja podržati našeg premijera u nastojanju da se poveća povjerenje građana. Općenito, politici je uvijek važno povjerenje, posebno u onim zemljama u kojima građani sve nade polažu u “baćušku” na vlasti. Ono je danas na tragičnoj razini i premijer je u pravu kada inzistira na tom bitnom kohezijskom pitanju. Nije neka mudrost ustvrditi kako je nepovjerenje građana jedan od bitnih čimbenika koji pojačavaju emigraciju iz Hrvatske. Loše je kad se u javnosti govori kako postoje građani prvog i drugog reda. Loše je kad u zemlji vlada korupcija i bezakonje. Tako je 7dnevno više puta putem dokumenata ukazao na nezakonitosti i kriminal. To je ostalo ispod radara. Stalno govorimo o nultoj toleranciji prema onima koji djeluju suprotno zakonskim intencijama.

Nulta tolerancija predstavlja riječ bez smisla i sadržaja kad izvršna vlast može ignorirati zakonodavnu vlast. Saborski odbori i zastupnici ne dobivaju odgovore na pitanja koja postavljaju izvršnoj vlasti pa njihova inicijativa postaje besmislena. Ne događa se to samo saborskim zastupnicima i odborima, to se događa i predsjedniku Hrvatskog sabora. Gdje je kraj tom i takvom ponašanju izvršne vlasti? Ako ne poštujemo institut predsjednika Hrvatskog sabora, tada nije moguće govoriti o povratku povjerenja hrvatskih građana. Oporba o tome šuti iako bi morala, po definiciji, javno iskazivati negodovanje kada je riječ o nepoštivanju bilo kojeg zakonskog okvira. Posebno bi morali braniti građane drugog reda kako bi se pokrenuli demokratski procesi. Dakle, početak povrata povjerenja građana je moguć ako se, i samo ako, posebno inzistira na odgovornosti političkih dužnosnika, moćnika, i njihova uvažavanja hrvatskih građana kao početnog i zaključnog uvjeta demokratskog sustava. To je u našim okolnostima puno iako je riječ samo o prvom koraku uspostave demokratskih procesa.

Autor:Guste Santini / 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.