fbpx
Foto: Kremlin/Guliver

NAGOMILALI SU POLA MILIJUNA VOJNIKA! Dok se Rusi povlače mnogi strahuju: Prijeti eskalacija nesagledivih razmjera

Autor: Zoran Meter/7dnevno

Što učiniti s Ukrajinom i kako zadovoljiti interese najvažnijih igrača uključenih u taj sukob – glavno je pitanje danas i na istoku i na zapadu. Jer na sceni je potpuna konfuzija želja i mogućnosti, planova i strategija. Neviđena mješavina navodnog humanizma i sućuti, interesa i licemjerja, sve se to kuha u golemom ukrajinskom “ekspres-loncu” koji počinje kipjeti na sve strane i prijeti eksplozijom koja može odjeknuti cijelim svijetom.

Prošlotjedna odluka ruskog vojnog vrha o nužnosti povlačenja ruske vojske s desne obale Dnjepra u Hersonskoj regiji iznenadila je sve – i u Rusiji i u svijetu. Jasno je i zašto. Stanje na tamošnjim bojišnicama već se ranije stabiliziralo i nije prijetilo većim poremećajima na crti dodira nakon početkom listopada ostvarenih brzih pobjeda ukrajinskih snaga na desnoj obali Dnjepra, sjeverno od samog Hersona, gdje je također zaustavljeno ukrajinsko napredovanje.

Osim toga, u Rusiji je završena planirana djelomična mobilizacija kojom je obuhvaćeno 350.000 rezervista od kojih je 50.000 već prebačeno na ukrajinske bojišnice prema navodima vojnog i političkog vrha, dok se ostali obučavaju na vojnim poligonima diljem zemlje i njihovo se uključivanje u sastav aktivnih vojnih postrojbi na ukrajinskom terenu očekuje do kraja ovog mjeseca. Time bi ruska vojska u toj zemlji imala angažiranih oko 500.000 vojnika, prema procjenama ruskih vojnih analitičara – sasvim dovoljno ne samo za stabiliziranje bojišnice nego i za provedbu velikih ofenzivnih operacija.


Nema logike

U takvim okolnostima stigla je vijest o povlačenju ruskih snaga iz jedinog velikog regionalnog središta koje su osvojili od početka invazije i uspostavi čvrste obrambene linije na lijevoj obali Dnjepra. I sam je Kijev izrazio veliki oprez vezan uz tu vijest iako mu u propagandnom smislu itekako ide u korist i može je lako predstavljati kao novu veliku pobjedu.

Međutim, stvari su kudikamo složenije i nemaju previše veze s Kijevom, nego s američko-ruskim odnosima, kako je to, zapravo, od samog početka.

Iako za to nema potvrda, spomenuta odluka je isključivo političkog karaktera i nije uvjetovana nikakvom vojnom logikom, kako to nameću ruski vojni vrh i Ministarstvo obrane tvrdeći da postoji opasnost od ukrajinskog miniranja brane Kahovka koja bi u opasno stanje dovela veliku grupu ruskih snaga na zapadnoj obali Dnjepra odsijecajući joj odstupnicu i da je, kako kažu, glavna zadaća zapovjedništva i MO-a zaštita ruskih vojnika. Istodobno, ruski državni mediji i analitičari, nastojeći amortizirati neugodnu vijest, ponavljaju kako će se ruska vojska vratiti ne samo u Herson nego i u ostale dijelove Ukrajine koje smatraju svojim teritorijem.

Dakle, što se to događa i zašto je ova odluka primarno političkog, a ne vojnog karaktera? Odgovor je za geopolitičke znalce jasan i nedvosmislen. Stanje u Ukrajini ne samo da nema tendenciju stabilizacije ili držanja pod kontrolom nego prijeti eskalacijom nesagledivih razmjera i posljedica. Svima je, naime, jasno da od Putinova povlačenja, priznanja poraza ili nečeg sličnog nema ništa i da Rusi imaju svoje planove od kojih ne namjeravaju odstupiti po bilo koju cijenu – jer odstupiti i nemaju kamo s obzirom na to da je riječ o njihovoj glavi. Sada je to najveći američki problem koji su, zapravo, sami zakuhali odbacujući bilo kakvu mogućnost pregovora s Moskvom o ruskim sigurnosnim zahtjevima prije ruske invazije, ali i pregovore Kijeva i Moskve o mirnom završetku rata.

Kako je prošlog tjedna izvijestio američki The Wall Street Journal, Bidenov savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan održao je tajne razgovore s visokim ruskim službenicima – svojim kolegom Nikolajem Patruševom, glavnom osobom kad je riječ o ruskoj nacionalnoj sigurnosti i jednom od osoba od najvećeg Putinova povjerenja, i Putinovim savjetnikom za međunarodna pitanja Jurijem Ušakovom. Tema razgovora, kako navodi WSJ, bila je izbjegavanje američko-ruskog sukoba i nuklearnog rata, a navodno se nije razgovaralo o rješavanju ukrajinskog sukoba.

Novi zakon

Međutim, prije tog razgovora Sullivan je bio u posjetu Kijevu, pa iako su tom prigodom ponavljane stalne američke fraze o nepokolebljivoj potpori Ukrajini i pružanju pomoći Kijevu “dok god to bude trebalo”, jasno je kako za takvo nešto ne bi bilo potrebe putovati preko Atlantika i cijele Europe i da bi se to moglo izraziti i puno jednostavnije. Ukrajinski predsjednik Zelenski prije toga je donio zakon kojim se zabranjuju pregovori s Rusijom dok se ruska vojska potpuno ne povuče s ukrajinskih teritorija, ne na granice prije invazije, nego na one do 1991., i dok u Rusiji ne dođe do smjene Putinova režima.




Svima je, naime, jasno, kako ovo nikako ne mogu biti preduvjeti za početak pregovora s Moskvom i kako je to moralo izazvati američku reakciju jer Washingtonu nije cilj eskalacija i američko neposredno uvlačenje u krajnje riskantan vojni sukob s Rusijom kroz pokušaj ukrajinske pobjede i detroniziranja Putina, već dugotrajni rat i iscrpljivanje Rusije, s potpunom kontrolom sprečavanja eskalacije. A kako je upravljanje ovom krizom sve teže i riskantnije zbog Putinova podizanja letvice, jasno je da se nešto mora brzo učiniti.
Jer u SAD-u se uvjerenje o kontroli situacije i sprečavanju izbijanja neposrednog vojnog sukoba Rusije i NATO-a dosad temeljilo samo na hazardu, tj. psihološkim procjenama poteza protivnika, a ne barem na pokušaju uzimanja u obzir i uvažavanja upozorenja suprotne strane o tome da su “crvene crte” u Ukrajini već ozbiljno nagažene.

Zato smo sada tu gdje jesmo. Stoga je i došlo vrijeme za promjenu cijele ukrajinske paradigme i bolnog prijelaza s dugotrajne faze propagande na realnu politiku. Čini se da to počinju shvaćati i u Washingtonu.

Pritom sam Zelenski znalački koristi situaciju. On je itekako svjestan da bi bilo kakvi pregovori s Moskvom koji bi uključivali nove gubitke ukrajinskih teritorija značili i njegov politički poraz, ali zna i da Washington ne može dignuti ruke od Ukrajine čak i ako Kijev samostalno krene u zaoštravanje vojne situacije jer je previše i novca i vremena i ugleda uložio u “projekt Ukrajina” još od njezine samostalnosti.




Dakle, Washington treba “disciplinirati” Zelenskog koji sve više počinje živcirati i europske političare koji se sve teže nose s velikom krizom u svojoj kući kojoj se ne vidi kraja i željeli bi diplomatsko rješenje, a ne vječni sukob s Rusijom.

Proračunski deficit

U svemu tome Ukrajina ima velike probleme o kojima, sigurno ne slučajno, ovih dana pišu i ključni američki mediji i koje Bidenova administracija, ako zatreba zbog nepopustljivosti Kijeva, sigurno može iskoristiti. Više od 50 posto proračunskih rashoda Ukrajine ovisi o zapadnoj financijskoj pomoći, što podsjeća na vladu u Kabulu u vrijeme američkog vojnog angažmana u Afganistanu. Na mjesečnoj razini ukrajinski proračunski deficit iznosi golemih 1,5 milijardi dolara, što godišnje čini 18 milijardi dolara. Ukrajinski elektroenergetski sustav je u agoniji zbog ruskih raketnih napada na ključnu infrastrukturu i prijeti potpunim kolapsom već u nadolazećoj zimi. The New York Times prošlog je tjedna u tom smislu plasirao vijest o pripremi evakuacije 3 milijuna građana Kijeva zbog nestašica struje, vode i grijanja u nadolazećim mjesecima. Pa iako službeni Kijev tu vijest opovrgava, učestale nestašice struje i goriva u glavnome gradu, kao i paniku građana, nemoguće je prikriti. Tim više što i glavna ukrajinska tvrtka za elektroenergetsku mrežu upozorava kako više neće moći otklanjati nastale štete zbog nedostatka električnih kabela i druge opreme nužne za remont.

U tim i takvim okolnostima dolazi do ruskog povlačenja i privida ukrajinske pobjede u Hersonu. Usudio bih se reći, “pobjede”, kojoj je cilj jedino otvaranje vrata pregovorima i ništa drugo. Jer još ne tako davno, američki visoki državni i vojni dužnosnici otvoreno su govorili kako Ukrajini treba još jedna velika vojna pobjeda nakon koje bi ona osnažila svoje pregovaračke pozicije i mogla sjesti za stol s Rusijom. Pritom Washington znalački ponavlja kako on o tome ne odlučuje i da bez Ukrajine neće ulaziti u bilo kakve pregovore s Moskvom.

Da su ti pregovori postali nužni, prvi je put i službeno izjavio jedan visoki američki dužnosnik. Ned Price, glasnogovornik State Departmenta, 7. studenoga na medijskoj konferenciji tako je rekao da u ratu u Ukrajini ne može biti pobjednika, da se on ne može riješiti na polju boja i da je nužno pokretanje pregovaračkog procesa. Već 10. studenoga, gneral Mark Milley, načelnik Združenog stožera američke vojske, izjavljuje kako znakovi da je Kijev voljan ponovno ući u pregovore s Moskvom nude “prozor” za pregovore.

Odustao od smjene

Posljednjih je dana Ukrajina pokazala spremnost da održi neke razgovore s Moskvom, nakon što je predsjednik Volodimir Zelenski odustao od zahtjeva da njegov suparnik, Vladimir Putin, mora biti uklonjen s vlasti prije nastavka pregovora, rekao je Milley tijekom svoga govora u New Yorku, dodavši kako preduvjet bilo kakvim uspješnim pregovorima mora biti da i Rusija i Ukrajina iskažu “međusobno priznanje” da pobjeda “nije ostvariva vojnim sredstvima”.

Dakle, potpuna promjena paradigme u Washingtonu, o kojoj sam, kao o nužnosti, već ranije govorio.
U cijeloj ovoj priči veliku ulogu imaju i upravo održani američki izbori. Jer Biden gubi ključni Zastupnički dom Kongresa, dok za Senat traje “mrtva trka”. To podsjeća na jednu sličnu situaciju ovoj sadašnjoj – ukrajinskoj. Naime, bivši američki predsjednik Nixon nikada nije namjeravao zapovjediti povlačenje američke vojske iz Vijetnama, ali pritom nije ni bježao od mogućnosti pregovora, svjestan antiratnog raspoloženja Kongresa koji bi mu, u suprotnom, stvarao velike probleme u vladanju zemljom. Kada je, napokon, zbog afere Watergate morao odstupiti, Kongres je vrlo brzo raskrstio s tim, za SAD krajnje neugodnim ratom.

Naravno, ni Bidenova administracija nije vječna. Biden je sigurno svjestan problema s promjenom snaga u Kongresu i mogućim otvaranjem neugodnih afera za samoga sebe i zato već izlazi s pomirljivim izjavama o nužnosti jačanja povjerenja između demokrata i republikanaca.
Pa iako SAD danas neposredno ne ratuje u Ukrajini, to nije bio slučaj ni na početku Vijetnamskog rata. I ondje je Washington najprije pomagao svojim partnerima na jugu isporukama velikih količina naoružanja, pa slanjem vojnih instruktora, da bi se na kraju, logikom ratnih sukoba, i neposredno uključio u rat koji ga je skupo stajao. Danas u Ukrajini otvoreno djeluju američki instruktori, Pentagon Kijevu isporučuje goleme količine oružja, pruža mu satelitsku i svaku drugu obavještajnu pomoć i informacije o pokretima ruskih snaga u realnom vremenu – i to se uopće ne skriva.

Konfuzno stanje

Upravo to Moskva postojano naziva dokazima neposrednog sudjelovanja SAD-a u ratu protiv Rusije, što smatra nedopustivim i zbog čega planira protumjere – što ne znači ništa drugo nego eskalaciju sukoba.

Koliko je stanje američko-ruskih odnosa konfuzno, možda najbolje svjedoči i tekst američkog Bloomberga od 7. studenoga pod nazivom “US Quietly Asks Banks to Keep Some Ties With Russia”, u kojem se govori kako američka vlada, odnosno State Department, u kuloarima poziva američke velike banke da ne odustaju od suradnje s pojedinim strateškim ruskim tvrtkama. “… Vlada moli takve banke poput JPMorgana i Citigroup da nastave s pružanjem usluga s određenim predstavnicima ruskog biznisa: novčane transakcije, konverziju itd. … Radi se o Uralkaliju, FosAgru i Gazpromu…” Cilj je minimiziranje negativnih posljedica američkih sankcija za sam SAD, pri čemu se ovo pravda činjenicom kako SAD nije uveo totalne sankcije protiv Rusije.

U vrijeme dok EU s Rusijom vodi sankcijski rat i otvoreni rat protiv Gazproma i njegova plina, ovakve vijesti ne mogu imati pozitivan odjek s ove strane Atlantika.

Na američkim izborima Joe Biden nedvojbeno je uspio izbjeći potpuni potop “u golemom crvenom valu” koji su najavljivali mnogi i u SAD-u i šire u skladu s istraživanjima mišljenja tamošnjih birača. Međutim, i gubitak, zasad “samo” Zastupničkog doma Kongresa veliki je udarac za drugu polovicu Bidenova mandata, iako je amortiziran znatno manjom razlikom u broju zastupnika u korist republikanaca nego što se očekivalo.

Vjerojatni budući predsjednik Kongresa, republikanac Kevin McCarthy, koji će na toj dužnosti zamijeniti Nancy Pelosi, najavljuje neugodne zaokrete.

Iako se ne očekuju dramatične promjene vezane uz pružanje daljnje pomoći Ukrajini, itekako očekujem prebacivanje potpunog fokusa američke vanjske politike s Ukrajine na Kinu, koja je, uostalom, sada već i službeno determinirana kao glavna prijetnja SAD-u u svim ključnim sferama u 21. stoljeću i oko čega su potpuno suglasne obje američke stranke.

Nove smjernice

Međutim, McCarthy u tom smislu najavljuje tri ključna poteza od kojih dva nisu ugodna za Bidena:
1. osnivanje posebnog vijeća za borbu protiv Kine i njezina utjecaja;
2. ponovnu istragu o već pomalo zaboravljenom porijeklu koronavirusa s naglaskom na kinesko porijeklo, što je pokrenuo još Trump;
3. povećanje vojne pomoći Tajvanu.

Naime, nije samo stvar u budućoj politici “manje Ukrajine, a više Kine”, što Biden ne želi, nego u tome što republikanci s preuzimanjem Zastupničkog doma najavljuju pokretanje brojnih, za Bidena neugodnih istraga ne samo o njegovu sinu Hunteru nego i o energetskim poslovima koji Bidena navodno povezuju s kineskim državnim tvrtkama. Najave vjerojatnih postupaka Bidenova opoziva, koliko god će, kao i u slučaju Trumpa, biti neostvarivi, sigurno će otežavati Bidenov fokus na planirane politike u drugom dijelu njegova mandata.
S druge strane, Donald Trump je, prema vlastitim riječima, “djelomično razočaran” republikanskim rezultatima. Nisu prošli u Kongres neki od njegovih ključnih favorita poput čuvenog dr. Oza, zbog čega se javljaju i prvi značajniji pozivi Trumpu da odustane od kandidature za izbore 2024. O tome 9. studenoga govori ni manje ni više nego Trumpu sklon Fox News, predlažući mu da se povuče i mjesto preda mlađim republikancima.

Jedan od njih svakako bi mogao biti istinski i veliki pobjednik izbora, koji je u Floridi učinio razliku od čak 20 posto u svoju korist – mladi, popularni i perspektivni guverner Ron DeSantis, inače blizak ideologiji tzv. trampizma. Međutim, već nakon izborne večeri Trump se nije baš lijepim riječima osvrnuo na veliki DeSantisov uspjeh, očito ga doživljavajući kao suparnika. To, zapravo, govori, kako je Trump populist kojeg nije toliko briga za samu Republikansku stranku, koliko za vlastitu političku afirmaciju.

Novi lider

Uostalom, Trump je član stranke postao tek 2016., kada su ga republikanci odlučili staviti na listu svojih predsjedničkih kandidata.
Da Trump republikancima može predstavljati prijetnju i da je on, prema mnogima od njih, jedan od krivaca slabijih izbornih rezultata od očekivanih – svjedoče i ankete prije izbora u kojima su američki birači otvoreno naglašavali kako na idućim predsjedničkim izborima ne žele vidjeti ni Bidena ni Trumpa.

Pa iako je Biden krajnje nepopularan, a njegovom dosadašnjom vladavinom nije zadovoljna većina biračkog tijela, ipak je uspio “zajahati na golemi crveni val” koji je prijetio zapljusnuti Ameriku – i usmjeriti ga dijelom u svoju korist.
Međutim, mislim da Trump ipak nije ključni krivac za izborne rezultate. Smatram da je to, prije, potpuna podjela američkog društva po ideološkim osnovama, što je mobiliziralo cjelokupno demokratsko biračko tijelo na izbore i na zanemarivanje loših gospodarskih pokazatelja kao “nevažnih” u odnosu na spomenuto.

Bilo kako bilo, Sjedinjene Države očekuje mučna kohabitacija, svojevrsno dvovlašće između predsjednika demokrata i zasad “samo” Zastupničkog doma u rukama republikanaca.

Iako su europske elite nedvojbeno sretne Bidenovim sprečavanjem teškog poraza, razloga za spokoj nemaju niti će ga uskoro imati.
EU i Veliku Britaniju trese gospodarska i energetska kriza, raste socijalno nezadovoljstvo, u tijeku je potpuna deindustrijalizacija, najprije Njemačke kao “lokomotive” europskog gospodarstva, zbog čijih se industrijskih proizvoda većina ostalih zemalja članica olako prebacila s realnog na uslužni gospodarski sektor, odričući se vlastite industrije.

U EU-u je sve vidljivije i nejedinstvo ne samo u pogledu modaliteta rješavanja ukrajinske krize nego i strateških pitanja poput suradnje s Kinom. Tako, dok je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen prošlog tjedna najavljivala nastavak financijske pomoći Kijevu u idućoj godini u visini od 18 milijardi eura, Mađarska jer već naglasila kako će blokirati taj zakon koji mora biti usvojen jednoglasno.

Eskalacija krize

Ali lako za to. Problem nastaje i u tome što ključne članice Unije – Njemačka i Francuska, iako se ne slažu u brojnim pitanjima koja se odnose na ulogu budućeg lidera EU-a, sada zajednički istupaju protiv američkog zakona za suzbijanje inflacije koji, osim što sadrži za EU neprihvatljivu klauzulu “kupujmo američko”, nudi i porezne i energetske povlastice za sve tvrtke koje iz inozemstva odluče prebaciti proizvodnju na američko tlo.

U takvim okolnostima, svjestan mogućeg kraha njemačke industrije i posljedičnog pritiska predvodnika krupnog biznisa, savezni kancelar Olaf Scholz donio je odluku o posjetu Kini usprkos tomu što je SAD upravo pokrenuo novi hladni rat s tom zemljom, koji će dodatno samo eskalirati i zbog čega Washington i želi sukob u Ukrajini ponovno staviti pod nadzor u smislu izbjegavanja, ne daj, Bože, rata s Rusijom, od čega bi na kraju trijumfirala samo Kina.

Autor:Zoran Meter/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.