fbpx
Milos Tesic/ATAImages

MIT O DOMINANTNOJ ULOZI HRVATSKE U REGIJI JE PROŠLOST! Srbija je po prvi put u povijesti pretekla Hrvatsku!

Autor: Iva Međugorac / 7dnevno

Otvaranje Pelješkog mosta, ulazak u Schengen, uvođenje eura i milijarde iz Europske unije ključni su pojmovi koje premijer Andrej Plenković nerijetko potencira kada govori o uspjesima svoje vlade. No bez obzira na te uspjehe, životni standard u Hrvatskoj daleko je od idealnog. Ukazuje na to i neumoljiva statistika iz koje se može iščitati kako je prosječna neto plaća po zaposlenom kod pravnih osoba u Hrvatskoj lani iznosila 6863 kune, dok je prosječna bruto plaća iznosila 9386 kuna.

Premda ove brojke ne zvuče skromno, one zapravo ne daju realnu sliku hrvatskog životnog standarda. Nešto preciznije to otkriva medijalna plaća. Naime, za razliku od prosječne plaće koja se dobiva tako što se plaće svih zaposlenih zbroje i podijele s brojem zaposlenih, iznos medijalne plaće dobiva se tako što se sve plaće zaposlenih poredaju od najniže do najviše ili obrnuto, a iznos one koja je u samoj sredini jest medijalna plaća. To, pak, znači da polovica zaposlenih ima manju, a druga polovica veću plaću od tog iznosa. Tu statistika otkriva kako je medijalna neto plaća lani u Hrvatskoj iznosila 5799 kuna, što znači da je medijalna plaća za otprilike tisuću kuna niža od prosječne neto plaće. Istovremeno je medijalna bruto plaća lani iznosila 7566 kuna, dakle, govorimo o razlici od 1820 kuna. Preračunato u eure koji nam uskoro stižu, prosječan zaposleni Hrvat mjesečno zaradi oko 773 eura.

Zabrinuti se, međutim, treba kada se pogledaju izvješća Eurostata o troškovima života iz kojih proizlazi da je prosječna mjesečna potrošnja u Hrvatskoj oko 810 eura. Ako je medijalna plaća 773 eura, ispada da više od polovice zaposlenih u našoj zemlji ima manjak od 30-ak eura za namirivanje osnovnih troškova.

Težak život

Razumljivo, Hrvati najviše troše na prehranu, na koju nam mjesečno u prosjeku odlazi oko 148 eura, što je gotovo petina ukupne plaće. Na režije i stanovanje mjesečno trošimo oko 131 euro, a ostali troškovi su 75 eura te se oni odnose na prijevoz. Samo 35 eura Hrvati u prosjeku izdvajaju za zdravlje, isti iznos trošimo na odjeću i obuću, a tri eura manje za komunikacije.

Razlika je u Hrvatskoj vidljiva i ovisno o sredinama u kojima se živi. Tako je, recimo, prosječna neto plaća u Zagrebu lani iznosila oko 7961 kunu. Premda nema podataka o medijalnoj plaći u metropoli, procjene portala Numbeo kažu kako mjesečni troškovi za jednu osobu u glavnom gradu iznose 4300 kuna, dok se taj iznos za četveročlanu obitelj penje na 14.600 kuna, odnosno na dvije prosječne neto plaće, s tim da u ovaj iznos nije uključena cijena stanarine, koje se u Zagrebu penju do vrtoglavih 5000 kuna za trosoban stan u centru grada, dok je izvan centra prosječna cijena najma oko 3600 kuna.

No iako se i ove brojke za mnoge Hrvate čine nedostižnima, Zagreb zapravo nije najskuplji grad za život u našoj zemlji. Prijestolje drži Split. Ondje mjesečni troškovi jedne osobe iznose 4190 kuna, četveročlanoj obitelji u Splitu potrebno je čak 14.470 kuna na mjesec bez troškova stanarine. Iako su te apsolutne brojke nešto niže nego u Zagrebu, treba imati na umu da je u Splitu prosječna neto plaća tek oko 4750 kuna. U Rijeci je za život četveročlanoj obitelji potrebno 14.130 kuna, dok u Osijeku govorimo o iznosu od 11.483 kune.

Iz ovih brojki jasno se iščitava da je preživjeti i živjeti normalnim životom u Hrvatskoj prilično složeno, a pritom valja imati na umu inflaciju koja nam prijeti sa svih strana, kao i činjenicu da je pred nama još jedna neizvjesna jesen i upitna turistička sezona. Da se Plenković, bez obzira na uspjehe kojima se diči, ipak mora zabrinuti za gospodarsku sliku zemlje, vidi se i iz procjena koje otkrivaju kako bi Srbija prvi put u povijesti mogla preteći Hrvatsku po apsolutnom iznosu bruto domaćeg proizvoda.

Očekuje se da će Srbija do kraja ove godine imati BDP vrijedan 51 milijardu eura, dok bi hrvatski BDP trebao biti nešto manji od 51 milijardu eura. Dok je Aleksandar Vučić kao premijer vodio srpsku vladu, tvrdio je da je nacionalni BDP bio 33 milijarde eura, a u to vrijeme Hrvatska je imala BDP od 47 milijardi eura. No prema tezama vlasti u Srbiji, ali i prema procjenama dijela hrvatskih analitičara, u međuvremenu se situacija preokrenula.




Srpski problemi

U manje od deset godina apsolutni BDP Srbije uvećan je za više od 50 posto. Stručnjaci smatraju da bi Hrvatska, da je kojim slučajem imala uspješnost kao Srbija sada, imala za minimalno trećinu veći BDP, a ono što mnoge iznenađuje u usporedbi dviju zemalja jest to što je Hrvatska, za razliku od Srbije, članica Europske unije pa se baš zato neki analitičari naše brojke nazivaju zastrašujućima, dok dio stručnjaka vjeruje kako Unija nije jamstvo za gospodarsku stabilnost pa se u tom smislu spominje primjer Grčke, koja je također u nezavidnoj poziciji.

Schengen, europska pomoć i uvođenje eura zasad se doimaju kao mazanje očiju javnosti i skretanje pozornosti s problema koji se ozbiljno nadvija nad našom zemljom koju posljednjih pet godina vodi premijer Plenković i njegov HDZ, koji je još lani upozoren na nerazmjer između nas i Srbije. Svojedobno je ekonomski analitičar Velimir Šonje na svojem blogu upozoravao kako će Srbija biti europski prvak u prošloj, pandemijskoj, godini zbog pada BDP-a za samo jedan posto. Istovremeno je hrvatski BDP pao za 8,4 posto. Usporedbe radi, Slovenija i Bosna i Hercegovina zabilježile su pad od 5 do 5,5 posto, Makedonija od 4,9 posto, Albanija, Bugarska i Rumunjska pad za oko pet posto.

Kako tvrdi Šonje, od 1993. do 2015. godine dominantna gospodarska uloga Hrvatske u odnosu na jugoistok uzimana je gotovo kao aksiom. Hrvatska je bila pobjednica u ratu, sredinom devedesetih srušili smo inflaciju te ušli u razdoblje ekonomskog rasta, dok je Srbija još godinama grcala u ekonomskim i financijskim poteškoćama. Nakon Miloševićeva pada činilo se da Srbija kreće putem ekonomske i političke liberalizacije, a nakon ubojstva premijera Đinđića uslijedilo je razbolje ekonomske i političke nestabilnosti, dok je Hrvatska u tom razdoblju rasla.

Prema procjeni ovog analitičara, od 2009. godine produljen je dojam gospodarske superiornosti u velikoj mjeri zahvaljujući zvučnim akvizicijama koje su hrvatske kompanije imale u državama na prostoru bivše Jugoslavije. Prisutnost hrvatskih proizvoda u trgovinama diljem jugoistoka bila je veća, ali je Hrvatska ušla u šest godina dugu krizu iz koje smo izašli tek 2015. godine. Izlazak, međutim, nije bio nimalo ugodan. Borba s dugogodišnjom krizom rezultirala je prezaduženošću, a sve to pratio je val golemog emigriranja hrvatskih stanovnika.




Kineske tvornice

Kada je o demografiji riječ, Srbija ne prednjači previše, no čini se kako je njihova sreća kada je o BDP-u riječ u tome što na njega ne utječe turizam, o kojem je Hrvatska, najblaže rečeno, ovisna. Za razliku od Hrvatske koja svoje gospodarstvo uvelike oslanja na turizam, Srbi su u posljednjih nekoliko godina zabilježili veliki rast investicija i izvoza. Robni izvoz tako je prešao 50 posto BDP-a, a njihovi glavni proizvodi su žica, gume, kukuruz, vozila i željezo, pa tako brojke kažu kako je srpski robni izvoz dosegao 20 milijardi dolara, što premašuje iznos hrvatskog robnog izvoza, a to donedavno nije bio slučaj.

Posebno zanimanje u Srbiji pobuđuju kineske investicije, svojedobno je tako velika kineska kompanija za proizvodnju automobilskih interijera YFAI iz Šangaja otvorila pogon u Kragujevcu u kojem 800 radnika izrađuje komandne ploče, panele za vrata i ostale automobilske dijelove za potrebe tržišta srednje i istočne Europe, a to je, kako tvrde Srbi, tek jedan od primjera rastućih izravnih ulaganja u njihovu zemlju kojima svjedoče posljednjih nekoliko godina. Upućeni kažu kako je Srbija u posljednjih nekoliko godina postala najveći primatelj stranih greenfield investicija u svijetu, potvrdili su to i podaci konzultantske kuće fDi Intelligence koja djeluje u sklopu Financial Timesa.

Smatra se da Srbija svoj uzlet može zahvaliti tomu što se u pogledu investicija ne oslanja isključivo na Europsku uniju, nego na Ruse i Kineze s kojima srpski predsjednik Vučić ima odlične odnose. Prema procjenama te londonske kuće, iznos ulaganja u Srbiji i do 12 je puta veći od onoga što bi se očekivalo s obzirom na veličinu gospodarstva te zemlje. Kada je o Hrvatskoj riječ, tu stranci uglavnom investiraju u trgovinu, telekomunikacije, banke i turizam, dok u Srbiji strani investitori pokreću proizvodne pogone, posebice u duhanskoj, prehrambenoj i automobilskoj industriji.

Niske plaće

Nije to trend koji traje od jučer. Čini se da se Srbija u pogledu investicija godinama profilirala. Tako je, primjerice, u 2016. godini Srbija dobila čak 67 stranih ulagačkih projekata. Godinu dana poslije, u Srbiju je stiglo 77 ulagačkih projekata, a u 2018. godini 107 investicija, i to isključivo u prerađivačku industriju. Svoj streloviti uzlet Srbija može zahvaliti i ulaganjima u automobilsku industriju. Zbog dugotrajne suradnje s Fiatom, automobilska industrija u toj zemlji danas zapošljava oko 40 tisuća ljudi, a upravo ta grana tvori više od deset posto izvoza zemlje. Uz Kineze, sve više ulažu i Nijemci, ali i Južna Koreja.

Kako to obično na ovim prostorima biva, investicijski skok srpske vlasti pripisuju sebi pa podsjećaju na opsežne reforme koje su poboljšale poslovnu klimu u toj zemlji. Tako Srbi ulagače mogu privući subvencijama koje su članicama Europske unije zabranjene, a prednost Srbije počiva i u tome što su sklopili ugovore o slobodnoj trgovini ne samo s EU-om nego i s Euroazijskom ekonomskom unijom, u kojoj glavnu poziciju ima Rusija.

Druga strana medalje odnosi se na plaće. Naime, Srbi vjerojatno strane investitore uspijevaju privući i zato što su plaće njihovih radnika među najnižima u Europi. Niže su čak i od prosječnih kineskih plaća pa stoga ne čudi poseban zamah investicija u Srbiji baš iz Kine koja, uz ostalo, stoji iza gradnje brze željeznice između Beograda i Budimpešte, čime Srbija postaje dio novog kineskog prometnog koridora koji počinje od grčke luke Pirej, a završava u srednjoj i zapadnoj Europi s ciljem povećanja gospodarske i trgovinske suradnje između Kine i Starog kontinenta. Beograd je s Pekingom posljednjih godina zaključio 30-ak ulagačkih projekata pa su tako Kinezi ušli i u željezaru Smederevo.

Sve su to ulaganja u proizvodnju koja u Hrvatskoj kontinuirano stagnira i propada, ali bez obzira na to, lekcija je i više nego jasna, polako, ali sigurno s Plenkovićem na čelu naša zemlja prestaje biti regionalni lider.

Autor:Iva Međugorac / 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.