fbpx
Foto: Wikipedia

KINA GRABI PREMA CILJU: ŽELI BITI PRVA SILA SVIJETA DO KRAJA IDUĆEG DESTELJEĆA! Peking vuče dosad neviđene poteze!

Autor: Zoran Meter/7dnevno

Svijet se iz temelja mijenja. Već se i u praksi formiraju nove geopolitičke strukture, a u pozadini svega nije ništa drugo doli čvrsta volja američkog establišmenta za očuvanje ukupne ekonomske dominacije SAD-a i Zapada u cjelini, za nastavak nadzora nad ključnim svjetskim prirodnim bogatstvima, kao i sprečavanje bilo koga da tu višestoljetnu činjenicu ugrozi. Pritom se u prvom redu misli na Kinu i Rusiju. I u tome nema nikakvih briga za nečiju demokraciju, stanje ljudskih prava i sloboda (manjinskih, medijskih, seksualnih i kakvih sve ne). One samo predstavljaju masku za zamagljivanje prave pozadine stvari, jednako kao i popratne ideologije – koje su uvijek isturene u borbama geopolitičkog tipa.

Bile su i ostale pouzdano sredstvo za mobilizaciju masa u ime “viših ciljeva”.

Zato i nije čudno što se ni jedna od zapadnih ideologija 20. stoljeća nije ukorijenila (opstala) na zajedničkoj razini: ni fašizam, koji se rodio u Francuskoj, a razvio u Italiji, ni nacizam u Njemačkoj niti komunizam – koji je također produkt zapadnih, a ne ruskih ili kineskih “mudraca”. Tko su po nacionalnosti bili “očevi” komunizma – Marx i Engels dobro je znano, pri čemu su Lenjin i Mao Tse-tung samo slijedili i dorađivali njihove ideje u SSSR-u, odnosno Kini – državama koje za proletersku revoluciju uopće nisu bile spremne s obzirom na više od 90 posto ruralnog, seljačkog stanovništva u vrijeme kada su pokretane. Te su ideologije odigrale svoju ulogu u danoj etapi društvenog razvoja po zamislima elita, a kada se jedna iscrpi, traži se nova.

Nova podjela

Kako su danas američki globalni interesi ugroženiji nego bilo kada u povijesti, jasno je i da nikakve promjene američke osnovne strategije suprotstavljanja glavnim globalnim suparnicima – Kini i Rusiji, neće biti, i da će se, u najboljem slučaju, ta strategija nastaviti kretati dinamikom koja je bila vidljiva posljednjih nekoliko godina, nadajmo se – bez dodavanja novih elemenata pritiska koji bi mogli dovesti do nekontrolirane destabilizacije stanja i posljedične velike globalne sigurnosne krize. Pritom ipak treba imati u vidu kako danas, jednako kao što postoji nuklearni paritet, postoji i onaj gospodarski – između SAD-a i Kine, pa je teško zamisliti kako će tri megadržave krenuti u rat na samouništenje.

SAD i Kina čine veliki udio ukupnog svjetskog BDP-a i međusobno su itekako ovisne pa će im nekakav oblik suradnje biti i dalje nužan. Međutim, to nikako ne znači da Kina i dalje neće biti glavni dugoročni problem za Sjedinjene Države i da primaran fokus interesa Washingtona neće biti usmjeren upravo prema Pekingu. Pritom će Washington nastojati po svaku cijenu izbjegavati rizike daljnje eskalacije američko-ruskih odnosa.

Oprez i strah

Ovdje treba dodati kako se, usprkos međusobno vrlo oštroj pa i neprijateljskoj političkoj i medijskoj retorici između Moskve i Washingtona, nakon lipanjskog ženevskog summita Biden – Putin vode sastanci (više-manje konspirativnog tipa) na razinama različitih američkih i ruskih eksperata iz sfere nuklearnog naoružanja, kibernetičkih ugroza, a pretpostavlja se da bi trebali početi i oni koji se odnose na klimatske promjene. Svega toga nije bilo u drugoj polovici Trumpova mandata, što također govori o oprezu i strahu od daljnjeg zaoštravanja odnosa između dviju strana. Međutim, čime će ti razgovori na kraju rezultirati – uspjehom ili propašću – danas ne zna baš nitko, ni u Rusiji ni u SAD-u!

I ne manje važno: i SAD i Rusija i Kina, kao, uostalom, i europske zemlje, sada su puno više fokusirane na svoje unutarnje probleme, a vanjska politika usmjerena je isključivo na potporu onoj unutarnjoj. Rusija je upravo to naglasila u svojoj novoj strateškoj doktrini iz srpnja ove godine, dok je SAD-u unutarnja politika primarna zbog velike raslojenosti društva, čemu je još više pridonio poraz u Afganistanu, čije će se dubioze i posljedice na američkoj političkoj i društvenoj sceni tek osjetiti neovisno o ambicioznim vanjskopolitičkim planovima Bidenove administracije kojima se to želi staviti u stranu.

S druge strane, Kina ne posustaje ni gospodarski ni politički i samouvjereno grabi zacrtanim strateškim putem prema položaju prve sile svijeta do 2030./2040. godine. I dok SAD i saveznici sve više dislociraju svoje pomorske snage u Južnokinesko more želeći pokazati Pekingu svoju odlučnost u zaštiti slobode plovidbe (pritom opasno zveckajući oružjem i oko Tajvana, što je za Kinu najosjetljivije pitanje, na koje se odnosi više od 70 posto aktivnosti kineske diplomacije), Peking vuče dosad neviđene poteze. Kako je prošlog tjedna prenio portal Geopolitika News, flotila kineske ratne mornarice s jednim od najmoćnijih kineskih ratnih brodova nedavno je prvi put plovila međunarodnim vodama blizu Aljaske. Uz tu američku saveznu državu prošla su četiri kineska broda: krstarica i razarač s navođenim raketama, izviđačko-obavještajni brod i jedan pomoćni brod, navodi se u američkim izvorima. Kineski brodovi prošli su pokraj Aleutskih otoka u međunarodnim vodama, ali unutar gospodarskog pojasa SAD-a.




Novi trojni pakt

Osim što je to nedvojbeno odgovor Pekinga na američke vojne provokacije sličnoga tipa u kineskom “dvorištu”, ovaj se potez može tumačiti i jasnim signalom o namjeri Kine za sudjelovanjem u zaštiti sigurnosti plovidbe Sjevernim morskim putom (SMP), i to u interakciji s Rusijom koja je Kinu već ranije pozvala na suradnju u svojim arktičkim projektima, prije svega energetskim, i na što je ova pristala. Poznato je, naime, da se Sjedinjene Države otvoreno protive kineskim aktivnostima na tom, uskoro možda i najznačajnijem svjetskom plovnom putu – koji će osjetno vremenski smanjiti, a financijski pojeftiniti brodsku trgovinu od Dalekog istoka prema zapadnoj Europi i obratno – s obzirom na to da Kina geografski i nije arktička država. Ona zato nije članica ni multilateralnog političkog tijela – Arktičkog vijeća, koje čine zemlje s izlaskom u zonu Arktika (Rusija, Kanada, SAD, Danska – Grenland, Island, Norveška, Švedska i Finska). SAD zbog toga posljednjih mjeseci jača svoju zračnu i pomorsku vojnu komponentu na Aljasci, bliže Beringovu prolazu koji predstavlja istočna “vrata” Sjevernog morskog puta. Zbog toga i Rusija jača vojne efektive, pa čak radi i nove vojne baze u toj zoni. Pritom je važno naglasiti kako Moskva jasno daje do znanja da će SMP biti jednako dostupan svim državama koje ga žele koristiti, pa tako i SAD-u. Naravno, bez njihove vojne komponente kao nekakvog “sigurnosnog jamca”.

Nakon što se posljednjih godinu dana intenzivirala vojna suradnja SAD-a s azijskim saveznicima i partnerima u sklopu tzv. koalicije QUAD (zovu je još i azijski NATO), koju čine Sjedinjene Države, Japan, Australija i Indija, i koja je otvoreno protukineskog karaktera, prošloga je tjedna, na iznenađenje “ostatka” svijeta, objavljena vijest o formiranju novog trojnog pakta – između Australije, Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a, pod akronimom AUKUS. Objava je stigla iz Bijele kuće, osobno od američkog predsjednika Joea Bidena, kojemu su se tom prigodom putem videolinka pridružili australski premijer Scott Morrison i njegov britanski kolega Boris Johnson.

Ugovor stoljeća

“Ova inicijativa bavi se pružanjem svakom od nas najsuvremenijih sposobnosti za manevriranje i obranu od prijetnji koje se brzo razvijaju. AUKUS će ujediniti naše mornare, znanstvenike, industriju kako bismo održali i proširili svoju superiornost“, izjavio je tom prigodom Biden. Osim, geopolitički gledano, također otvoreno protukineskog karaktera novog trojnog pakta, namjera mu je jače sprečavanje širenja kineskog utjecaja u regiji, glavni praktični cilj ove obrambene inicijative je opremanje Australije podmornicama na nuklearni pogon uz pomoć američke i britanske tehnologije. Pritom australski premijer uvjerava svijet kako će biti naoružane konvencionalnim, a ne nuklearnim naoružanjem i da se Canberra i dalje zauzima za sprečavanje širenja nuklearnog oružja. “Ovo će biti jedan od tehnički najizazovnijih projekata u svijetu, koji će se protezati desetljećima i zahtijevati najnapredniju tehnologiju. Oslanjat će se na iskustvo Velike Britanije tijekom šest desetljeća od proizvodnje naše prve nuklearne podmornice”, izjavio je istom prigodom britanski premijer Johnson.

Međutim, ono što je u svemu ovom najvažnije istaknuti jest činjenica da je Australija zbog novog trojnog pakta “potezom pera”, doslovno preko noći, razvrgnula “ugovor stoljeća” za Francusku. Naime, dvije su zemlje, nakon dvogodišnjih pregovora, 2016. godine potpisale unosni sporazum, vrijedan oko 66 milijardi dolara, o izgradnji podmornica za australske pomorske snage u francuskim brodogradilištima i po francuskoj tehnologiji. Francuska je ovim činom javno ponižena pred svijetom i zato oštra reakcija Pariza, već istog dana kada je vijest i objavljena, nikoga nije iznenadila. Tako je ministar vanjskih poslova Jean-Yves Le Drian ovaj potez Australije nazvao “ubodom u leđa” i zatražio od Canberre i Washingtona objašnjenje, uz napomenu da se tako ne postupa sa saveznicima.




Javno poniženje

Već idućeg dana Pariz je objavio kako Francuska neće sudjelovati u zajedničkom obilježavanju pomorske bitke sa Sjedinjenim Državama zbog prosvjeda protiv gubitka unosnog posla s Australijom (info: The New York Times). Riječ je o proslavi u povodu obilježavanja 240. godišnjice bitke kod Chesapeakea, u kojoj se francuska flota sukobila s britanskom, priskočivši u pomoć novostvorenim Sjedinjenim Državama. Svečanost se trebala održati u prošli petak u francuskom veleposlanstvu u Washingtonu i na francuskoj fregati u Baltimoreu. Visoki dužnosnik francuske mornarice, koji je došao u Washington zbog tog događaja, vratio se u Pariz prije planiranog vremena. U međuvremenu, Pariz je povukao na konzultacije i svoje veleposlanike iz SAD-a i Australije.

Ono što iščitavam iz navedenog protufrancuskog poteza Australije, preciznije SAD-a, jest to da je počeo istinski međusobni grabež za tzv. unutarnje tržište – u zapadnoj sferi utjecaja – s obzirom na to da zbog globalnih geopolitičkih borbi sve više i brže presušuju nekad unosna tržišta za zapadne proizvođače vojne tehnologije (i drugih proizvoda) izvan spomenute sfere, poput onog kineskog (ta je zemlja sada “neprijatelj”) ili arapskog, na koje sve više ulaze Kina i Rusija. Iransko tržište za SAD je već davno izgubljeno, dok Indija diversificira uvoz oružja sa svih strana, a bitke za tržište sada se između Istoka i Zapada vode i za Afriku i Latinsku Ameriku. U tim i takvim okolnostima, kada monopol SAD-a postaje prošlost, američkom vojnoindustrijskom kompleksu preostaje puno lakša borba s europskim proizvođačima vojne tehnologije za “domaće” tržište. I tu se s Australijom sigurno neće stati.

Kineska reakcija

O svemu tome svjedoči i brza reakcija Europske komisije na čelu s Ursulom van der Leyen, koja je, istog dana kada je objavljena odluka o formiranju trojnog pakta AUKUS, izjavila kako EU mora hitno stvoriti vlastiti obrambeni savez, poglavito zbog povlačenja SAD-a iz Afganistana, mogućih novih migrantskih kriza i pretpostavki da će EU morati obavljati misije bez sudjelovanja Sjedinjenih Država.  “Dosad nas nije kočio nedostatak mogućnosti, već nedostatak političke volje. Ali sada je vrijeme za prelazak na novu razinu”, izjavila je Von der Leyen.

Također se planiraju subvencije u EU-u za kupnju oružja europskih proizvođača. Koliko stanje unutar saveznika postaje složeno, svjedoči i već ranije izrečeno upozorenje glavnog tajnika NATO-saveza Jensa Stoltenberga da bi pojava europskih vojnih snaga mogla negativno utjecati na sigurnost na kontinentu. Još od samog početka formiranja spomenute koalicije QUAD i provođenja zajedničkih vojnih vježbi njezinih članica, Kina bez imalo ustručavanja navodi kako je ta sigurnosna platforma usmjerena protiv njezinih regionalnih interesa i da će joj se ona suprotstaviti i diplomatsko-politički, između ostalog i jačanjem suradnje sa zemljama jugoistočne Azije i organizacije ASEAN, ali i vojno – jačanjem svojih obrambenih efektiva i odlučnim vojnim potezima u slučaju ugrožavanja državnog suvereniteta. Prije svega se tu misli na Tajvan, ali i ne samo na njega već i na sporne otoke, uključujući i one umjetne u Južnom i Istočnom kineskom moru.

Ako je netko mislio da će nakon vijesti o formiranju trojnog pakta AUKUS reakcija Pekinga izostati, prevario se. Kina na nju nije dugo čekala, usprkos izjavama američkih dužnosnika kako je cilj pakta održavanje mira u Indo-pacifičkoj regiji, te je članicama AUKUS-a odaslala jasnu poruku: “Zemlje ne bi trebale stvarati ekskluzivne blokove koji ciljaju ili nanose štetu trećim stranama. Posebno bi se trebali riješiti svojih hladnoratovskih razmišljanja i ideoloških predrasuda”.

Hrabar korak

Australski premijer nakon ovoga žurno je kineskom čelniku Xiju Jinpingu poslao “otvoreni poziv” za međusobni sastanak, što nije nikakvo čudo. Kina ne pokazuje ni najmanje naznake povlačenja u regiji u kojoj je ona neupitno najjača vojna i gospodarska sila. Tako je bivši šef američke obavještajne službe James Clapper uvjeren da će Kina nedvosmisleno doživjeti novi obrambeni blok kao provokaciju, a odluku Australije da krene protiv Pekinga, s obzirom na ovisnost svoje ekonomije o Kini, nazvao je hrabrim korakom. Naravno, za sve ovo znaju i američki stratezi i ne bi bilo čudno da, nakon što sve zavade s Kinom, s Pekingom pokušaju sami sjesti za stol. O tome itekako svjedoči i vijest Financial Timesa koji navodi kako je Biden 9. rujna telefonski razgovarao s Xijem Jinpingom i predložio mu osobni susret – slično kao Putinu prije nekoliko mjeseci. Međutim, Jinping je to odbio!

Još je opasnije ono što se u pogledu rastućeg sukoba interesa događa unutar zapadnog vojnog saveza na tlu Europe. To više što sve to, nesumnjivo, vrlo pozorno promatra i Moskva. Sve više uvjerena u ispravnost svoje dugoročne vanjske politike temeljene na odašiljanju jasnih poziva na suradnju svim državama koje to žele – uključujući i SAD, na svim pitanjima i temama od međusobne koristi, uz istodobno neodustajanje od vlastitih ključnih nacionalnih interesa, koji su, barem zasad, puno manje globalni iako i oni rastu u skladu s jačanjem američkih pritisaka.

Autor:Zoran Meter/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.