fbpx
Foto: Nikola Vilic / CROPIX/Ilustracija

KAKO SPASITI SVOJ NOVAC OD INFLACIJE? Mnogi će imati razloga za veselje: Dužnici mogu zadovoljno trljati ruke, osobito ako im dohodak raste

Autor: Ratko Bošković/7dnevno

Što se to događa s plavim dizelom? Nema ga nigdje ni za lijek – opisuje tportal “alarmantnu situaciju”. “Poljoprivrednici na nogama: nestašica je plavog dizela!”, vrišti portal 24sata.

No nije riječ o tome da plavog dizela uopće nema u prodaji, nego ga zbog cijene koju je Vlada “plafonirala” mali trgovci ne prodaju, nego ga prodaje samo INA, a ona ga na svoje benzinske postaje ne može dopremiti koliko se traži: čim ga cisterna dopremi, poljoprivrednici i ribari ga razgrabe.

Pritom, ribolova i sjetve vjerojatno ove jeseni nema drastično više nego prošle godine, pa ipak je ove godine prodaja plavog dizela, kako novinar tportala Luka Filipović “neslužbeno doznaje”, čak 40 posto veća nego lani. Zašto?


Upućeniji u ekonomske oluje odmah će znati rješenje te zagonetke: ribari i ratari najvjerojatnije kupuju i gomilaju plavi dizel dok ga barem koliko-toliko ima po cijeni od 8,49 kuna koju je nametnula Vlada, strahujući da bi ubuduće plavi dizel mogao biti još skuplji.

Tako se ribari i ratari nastoje spasiti od poskupljenja, odnosno inflacije za plavi dizel, rječnikom profesionalnih brokera i trejdera “hedžiraju se” ili “ograđuju” od porasta cijene plavog dizela tako da zauzimaju dugu (eng. long) poziciju u dizelu očekujući da će mu cijena porasti.

Na njihovu sreću (ili nesreću onih koji ga subvencioniraju) dizel gorivo je energent koji krajnji potrošač relativno lako može sam skladištiti. U davna vremena, kad nije bilo benzinskih crpki, ribari su kupovali dizel na bačve, bačve su čuvali na otvorenom, pod strehom ili u spremištu, i iz njih bi to gorivo, kad bi im zatrebalo, sami pretakali u prenosive kante i zatim u spremnike svojih motora. Dizel, naime, može stajati par mjeseci a da se ne pokvari, i to ribarima i ratarima pruža mogućnost da se “hedžiraju” na njegovoj cijeni.

Već s benzinom stvari stoje malo drukčije

Benzin hlapi intenzivnije nego dizel, lakše se zapali, gori silnim plamenom, njegove su pare pomiješane sa zrakom najsnažniji eksploziv i teško ga je na dulje vrijeme skladištiti a da ne izgubi svojstva.

S rafinerijskim plinom (propan-butan) u čeličnim bocama je slično premda je on stabilniji. Ni plinske se boce u većem broju, recimo desetak, ne može provizorno “skladištiti” u podrumu, u radionici ili na tavanu, propisi za njihovo držanje i čuvanje vrlo su zahtjevni jer svako malo u vijestima čujemo da su plinske boce eksplodirale u nekom restoranu (kao nedavno u Splitu) ili na balkonu nečijeg stana.

Ako se, dakle, prosječni građanin želi spasiti od inflacije, odnosno poskupljenja fosilnih energenata koji su mu potrebni za vlastitu potrošnju, s dizelom je to donekle moguće, s benzinom i plinom jako teško ili praktično nemoguće, odnosno zakonima i propisima izričito zabranjeno. Pa ako za mjesec-dva plavi dizel znatnije poskupi, ribar ili ratar koji ga je na vrijeme kupio i uskladištio (propisno i sigurno) može reći da je pametno smanjio svoje troškove ribolova ili sjetve, pa onda može i svoje srdele ili žitarice prodavati jeftinije, bit će konkurentniji.




Terminski ugovori

Ekonomski efekt sličan fizičkom akumuliranju robe potrošač bi postigao (također bi se uspješno “hedžirao”) ako bi, na primjer od INA-e, mogao ugovorom kupiti plavi dizel tako da mu ga INA isporuči za neko vrijeme po sadašnjoj cijeni – trejderi bi rekli da je tada plavi dizel pretvoren u vrijednosni papir ili sekuritiziran, a ta vrsta vrijednosnica naziva se futures ili na hrvatskom terminski ugovori i njima se lakše trguje nego fizičkom robom. No što ako akumuliranom plavom dizelu, umjesto da raste, cijena na tržištu počne padati?

Ribar koji ga je nagomilao tada će umjesto zarade imati gubitak, a jedini način da gubitak ograniči jest da svoje hektolitre dizela, ili svoje terminske ugovore, brzo unovči dok im cijena nije previše pala. To, međutim, nije lako i zahtijeva veliko iskustvo i dobro poznavanje tržišnih trendova i procesa, koje prosječni potrošač obično nema. Tada odjednom počnu prodavati svoju robu svi koji su je nagomilali pa cijena te robe može “doživjeti slom”, potražnja za njom (tržište) može “kolabirati” i čak nestati, a želja za uštedom ili čak zaradom naglo se pretvara u golemi gubitak.

S električnom energijom to ne mora biti tako.  Dio građana, osobito oni koji imaju obiteljske kuće i veće okućnice, mogu se zaštititi od inflacije cijene struje tako što će proizvoditi vlastitu, a ne kupovati struju iz javne mreže od distributera po tržišnim cijenama koje “divljaju”. To zahtijeva veću, veliku ili čak jako veliku investiciju u fotonaponske ćelije, malu vjetroelektranu ili neki treći obnovljivi izvor, ali tada potrošač ima vlastitu struju na idućih dvadesetak godina po fiksnoj cijeni, odnosno u iznosu godišnje amortizacije opreme koju je kupio i instalirao.




Ako cijena struje iz mreže poraste, onda se takav potrošač spasio (uspješno se “hedžirao”) od inflacije cijene struje. No, ako struja iz mreže pojeftini, s čime također uvijek treba računati kod “hedžiranja”, tada je potrošač na gubitku. Ali s vrlo stabilnim dugoročnim trendovima promjene tržišne cijene struje i troškova proizvodnje vlastite mala je vjerojatnost da bi se to moglo dogoditi. Što je više privatnih malih izvora električne energije, to je struja iz kućne proizvodnje jeftinija, a jednom kad se izvor izgradi, nikakvi poremećaji na tržištu neće utjecati na troškove njegove proizvodnje struje.

Manje mogućnosti

Osim energije, hrvatske građane s pravom najviše brine i inflacija cijena hrane i bezalkoholnih pića, koja je u prošloj godini u zemlji dosegnula gotovo 20 posto. Od tog segmenta inflacije građani se mogu spasiti jedino tako da sami proizvode svoju hranu: da na okućnici ili većem imanju hrane krupnije ili sitnije životinje poput krave, koze, svinje, peradi, kunića… i da uzgajaju povrće i voće, masline, lozu, i sami proizvode maslinovo ulje, vino, sokove. To će im se isplatiti samo ako njihovo slobodno vrijeme, energija i drugi troškovi ne vrijede više od poskupljenja hrane na tržnici.

Tako su stoljećima živjeli naši stari, u gotovo potpuno hranom samodostatnim gazdinstvima u kojima je i sam pojam “miješanog kućnog otpada” bio posve nepoznat.

Stanovnicima gradova u tom nastojanju da se zaštite od inflacije cijena hrane mogućnosti su puno manje, ali ipak postoje: i oni se možda mogu osloniti na pomoć sela ili sami, ako za to imaju vremena, volje i prostora, pripremati zimnicu pa po sezonskim, nižim cijenama napuniti smočnicu orasima, bademima, konzerviranom i duboko smrznutom hranom.

Kad je, međutim, posrijedi novac, novčana ušteđevina ili vrijednosni papiri – dionice i obveznice – priča je sasvim drukčija i njih spasiti od inflacije puno je teže nego kod energenata, hrane i pića. A ušteđevine i financijskog kapitala Hrvati imaju poprilično: na kraju kolovoza ove godine građani su u bankama držali 383,3 milijarde kuna, a u Središnjem klirinškom depozitnom društvu (SKDD-u) u dionicama i obveznicama još 26,7 milijardi kuna tržišne vrijednosti. Inflacija od 12,6 posto, koliko trenutno iznosi, ove će im godine “pojesti” više od 50 milijardi kuna štednje!

Dužnici se inflaciji mogu veseliti, osobito ako im dohodak raste, makar i sporije od inflacije. U medijima stalno slušamo kako “hrvatski javni dug pada”, ali to nije točno. U aktualnoj inflaciji dug hrvatske države po iznosu (nominalno) stalno raste, ali joj se smanjuje zaduženost, odnosno pada omjer državnoga duga i bruto domaćega proizvoda (BDP-a). I ne samo Republici Hrvatskoj.

Državni zavod za statistiku objavio je prošloga tjedna da je ukupni konsolidirani dug opće države zadnjega dana lipnja iznosio 343,7 milijardi kuna i za okruglih milijardu kuna bio je veći nego zadnjega dana ožujka. Istodobno je udio duga opće države u BDP-u sa 73,1 posto na kraju lipnja bio 2,9 postotnih poena manji nego na kraju ožujka, a u posljednjih godinu dana smanjio se čak 11,8 postotnih bodova. Donedavno prezadužena, Hrvatska je odjednom postala umjereno zadužena država – premda joj je dug narastao. Stvar je u tome da je inflacija “napuhala” bruto domaći proizvod (iznos novca uložen u potrošnju) više nego što je narastao dug.

Državni dugovi

Isto se događa u cijeloj Europskoj uniji. Prema priopćenju Eurostata od 21. listopada, državni dug Unije u drugom je kvartalu porastao za gotovo 125 milijardi eura, ali se zaduženost, udjel duga u BDP-u, sa 87,5 posto snizila na 86,4 posto. Jedan od najuspješnijih fondovskih menadžera, kako ga naziva portal zerohedge, ima zanimljivu teoriju o tome. On smatra da je u svijetu dug toliko narastao da središnje banke moraju izazvati inflaciju kako bi ga obezvrijedile.

A da je zaduženost enormno porasla, to je svakomu jasno. Grčka je 2011./2012. izazvala veliku europsku krizu državnoga duga kada joj je zaduženost bila na razini 125 posto BDP-a. Polovica privatnih potraživanja od Grčke tada je otpisana, u nekoliko valova sanacije EU je u Grčku uložio par stotina milijardi eura, da bi joj danas dug, umjesto da se smanji, dosegnuo apsolutno neodrživih 182,1 posto BDP-a. I Italija je s državnim dugom došla na 150,2 posto, Španjolska na 116,1, a Francuska na 113,1 posto BDP-a. Svima njima, zahvaljujući inflaciji, dug prema BDP-u pada, no nestane li inflacija, osobito preokrene li se u deflaciju, svima bi njima refinanciranje duga moglo postati nepodnošljivo preskupo i odvesti ih u ogluhu na dužničke obveze (čitaj: bankrot).

Članak portala zerohedge od 24. listopada o namjernom izazivanju inflacije da se smanji zaduženost država sadrži još jedno izvanredno važno upozorenje, a to je da građane od inflacije u posljednje vrijeme nije moglo spasiti ni mijenjanje novca u zlato niti ulaganje u nekretnine ili dionice visokotehnoloških tvrtki.

Hrvatski su građani i u ovoj inflaciji na svim medijima zasuti reklamama trgovaca zlatom i tvrdnjama kako kupnja zlata može novčanu ušteđevinu spasiti od inflatornog obezvređivanja (gubitka kupovne moći) jer cijena zlatu, navodno, uvijek samo raste. Kupnja investicijskog zlata (poluge, zlatnici, lom zlato…) oslobođena je PDV-a i poreza na kapitalnu dobit. U Hrvatskoj nekoliko tvrtki oglašava trgovanje certificiranim investicijskim zlatom po svjetskim burzovnim cijenama pa se čini da ni s kupnjom ni s prodajom ne bi trebalo biti problema. Ali to da zlatu cijena samo raste jednostavno nije istina.

Cijena zlatu pada

Ako je netko ove godine želio zaraditi na zlatu, onda je u siječnju trebao predvidjeti rusku agresiju na Ukrajinu u veljači. Tada je, naime, cijena zlatu u svijetu skočila s oko 50 na čak 60 eura za jedan gram. Inflacija je buknula s energetskom krizom, a od njezina početka u veljači do danas cijena zlatu samo pada: trenutno je na oko 52 eura za gram. A hoće li u nadolazećem vremenu zlatu cijena rasti, tako da ono može poslužiti kao zaštita od inflacije, to nitko na svijetu ne može sa sigurnošću reći, baš kao ni to kako će se kretati cijene najatraktivnijih svjetskih dionica. I one su posljednjih tjedana doživjele pravi potop.

Sa špekulacijom s nekretninama događa se isto: kad se pojavi visoka inflacija, to znači da su i nekretnine već poskupjele kao i zlato (inače inflacije ne bi bilo). A nakon velikog poskupljenja teško je očekivati novo poskupljenje brže od inflacije, osim što su tada već nekretnine po cijeni nedostupne prosječnom građaninu s nekom prosječnom životnom ušteđevinom. Nekretnine možda mogu ljude spasiti od daljnje inflacije ako će obitelj njihovim korištenjem (na primjer vlastitog apartmana na moru) izbjeći sve skuplje unajmljivanje tuđega apartmana ili hotelske sobe, no to je računica s puno varijabli čije su vrijednosti i za srednji, a kamoli za dugi rok, jako zamagljene.

Kad se sve to ima na umu, postaje jasnije zašto se vodeće svjetske središnje banke sada trude zaustaviti inflaciju makar i po cijenu recesije.

 

 

Autor:Ratko Bošković/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.