fbpx
Foto: Josip Regovic/PIXSELL

IDEOLOŠKI PRITISAK NA DOKAZANI USPJEH! Jedino je Zagreb mjerama uspio zaustaviti demografski pad, sada se i to ukida!

Autor: Stjepan Šterc

Političke postizborne promjene malo toga novog u Hrvatskoj donose u političkom djelovanju, neovisno o tome s kojim se ideološkim predznakom nastupa u javnosti i pogotovo neovisno o tome kakve su razvojne potrebe zemlje ili manjih područnih (regionalnih, gradskih, općinskih ili mjesnih) cjelina unutar Hrvatske. Politički se obrazac postupanja gradi praktički već više od dvadeset godina po modelu prevladavajućih političkih misli i osjećaja u svim segmentima javnog djelovanja, kao osnova političkog zaključivanja, odlučivanja i postupanja. Svakom se novom prilikom još dodatno podiže i primjenjuje po potrebi, a znanost je pritom usputna djelatnost.

Nebitnosti kao znanstveno poznavanje problematike, analitičko predmetno iskustvo, objavljivanje radova, izvođenje stručno-znanstvenih predavanja, izrada studija, programa, koncepcija, strategija i ostalih sličnih minornosti ne mogu u postavljenom političkom obrascu upravljanja Hrvatskom na nacionalnoj ili područnoj razini promijeniti formu niti učiniti barem malo odgovornijim političke nastupe i postupke vezane uz prevažna razvojna pitanja hrvatske sadašnjosti i budućnosti. Ništa sve navedeno ne znači u odnosu na političku pripadnost, pozicijsku ustoličenost, apologetsko okruženje ili opću klimavost prema ideološkim nasljednim zasadama i ustoličenom političkom pozicijskom vrhu.

Predmetni amaterizam u javnom djelovanju i političkom postupanju prizemljio je europsku Hrvatsku i ostavio je u čvrstom zagrljaju nasljedne ideologije, unutar koje nikad u svom vremenu njezina djelovanja u Hrvatskoj nisu ništa ili gotovo ništa značile univerzalne vrijednosti kao npr. obrazovanost, spoznaja, logika, znanstvene zakonitosti, identitetske vrijednosti, intelektualne pretpostavke, projekcijske nacionalne razvojne potrebe, modelska rješenja i slično.

Isti obrazac

Posebno se sve navedeno odnosi na prevažnu demografsku i užu migracijsku problematiku suvremene Hrvatske, čija destrukcijska silina uspostavljenu nasljednu apologiju s anacionalnim atribucijama ne može nimalo zabrinuti, a još joj manje može uvjetovati logično postupanje u skladu s nacionalnom razvojnom koncepcijom i općim hrvatskim potrebama. Donedavni primjer snižavanja važnosti demografske problematike u izvršnoj vladavini naredbom, nazovimo s nacionalnog političkog vrha, dodatno potvrđuju i najnovija zbivanja na zagrebačkoj gradskoj razini. Politički je obrazac gotovo isti, s malim razlikovnim nijansama, iako su u pozadini ciljevi zapravo isti – micanje demografskog nestajanja Hrvatske iz fokusa političkog razmatranja, odlučivanja i postupanja.

Upravo na dan pisanja ovog teksta, 11. srpnja, na Svjetski dan stanovništva, ideologijska navala na jedan od modela demografske revitalizacije Zagreba (naravno, time i Hrvatske) poprima svoje egzekucijske forme, uz obrazloženja političkih ideoloških sljedbenika kojima se nastoji prikriti predmetno nepoznavanje i sama pozadina zaustavljanja poticajnih mjera prema najvažnijoj problematici suvremene Hrvatske, a sasvim sigurno u nadolazećim vremenima i Europe.

“Svjetski populacijski dan ili Svjetski dan stanovništva slavi se svake godine 11. srpnja, s ciljem podizanja svijesti o globalnim pitanjima i problemima stanovništva. Upravno vijeće programa Ujedinjenih naroda za razvoj je 1989. godine donijelo odluku kojom se 11. srpnja počeo obilježavati kao Svjetski dan stanovništva. Odabir datuma bio je znakovit: naime, 11. srpnja 1987. g. diljem svijeta obilježeno je rođenje petmilijarditog stanovnika Zemlje upravo u Zagrebu, gdje je u tom trenutku u tijeku bila XIV. ljetna univerzijada.” (Narod.hr., 11. srpnja 2021.).

Ironični dan

Svjetski je dan stanovništva u okviru programskog djelovanja UN-a utemeljen na zagrebačkom petmilijarditom rođenju na Zemlji, istom tom Zagrebu u kojem novi sljedbenici dovode u pitanje, zaustavljaju ili čak ukidaju (naravno, po političkim najavama) demografsku revitalizacijsku mjeru. Zbog velike brige o ženama i njihovu odlasku s tržišta rada i teškog povratka na njega po isteku mjere, velike proračunske skupoće, nedovoljne socijalizacije djece u vlastitim obiteljima i, naravno, po političkom mišljenju i osjećaju zbog neučinkovitosti.

Važno pozicijsko izgovaranje opravdanja iz političkog nasljednog smjera bez iole ozbiljnijeg stručno-znanstvenog poznavanja problematike već je ustaljena mantra političkog djelovanja u Hrvatskoj, inače jako udaljenog od znanstvene logike, razvojne uvjetovanosti prema praktički svim djelatnostima i prema osnovnim strateškim nacionalnim razvojnim potrebama. Upravo u Zagrebu na Svjetski dan stanovništva ustanovljenog prema petmilijarditom rođenju u Zagrebu i u zemlji u kojoj je demografski slom (destrukcija, nestanak, izumiranje, iseljavanje, prirodni pad, starenje…) stvarnost. Kao dokaz odgovornosti, ozbiljnosti i nastavka nasljednog ideologijskog političkog i inog djelovanja. Hrvatska naših dana i njihovih pozicijskih zamišljaja. Politički misliti na postavljenim pozicijama dovoljno je za formiranje javnih predodžbi o svrhovitosti političkog djelovanja, a znati je u odnosu samo na mišljenje nova nepotrebnost koja dodatno opterećuje političku uigranost. Iako je i znanje samo dio obrazovanosti koje bez razvijenih sposobnosti (razmišljanja, razmatranja, zaključivanja, uočavanja zakonitosti, postavljanja uvjetovanosti pa sve do znanstvene spoznaje) obrazovanost ne potvrđuje, po već ustaljenoj se političkoj praksi u modernoj europskoj Hrvatskoj političke prosudbe na njemu ne moraju temeljiti.




Loša odluka

Primjera u svakodnevici ima napretek, a naročito su oni signifikantni pri političkom raspravljanju i odlučivanju o demografskoj problematici. Njome može upravljati apsolutno svatko tko dohvati političku poziciju neovisno o obrazovanosti, o njoj može raspravljati također apsolutno svatko komu novinari postave pitanje, nitko iz pozicijskih zatvorenih krugova tu ne vidi problem, a politička je šutnja na demografsku kataklizmu koja je zahvatila Hrvatsku općenita. Problem su jedino znanstvenici koji već nekoliko desetaka godina ukazuju na destrukciju i projekcijske negativnosti koje nas sustižu iz godine u godinu, umjesto da i oni negiraju neumoljivu egzaktnost i priključe se općem podaništvu.

Mislimo kako demografska problematika nije takva kakvom je službena statistika potvrđuje, mislimo kako revitalizacijske mjere nisu nužnost, mislimo kako ona ne zaslužuje institucijski izvršni oblik djelovanja ni na nacionalnoj niti na gradskoj razini, mislimo kako će se sve smiriti s vremenom, mislimo kako će se ona ispuhati u javnosti i mislimo politički i dalje, učestalost je političkog djelovanja. Rezultati? Koga oni zanimaju?

Status roditelj-odgajatelj uveden je u gradu Zagrebu u rujnu 2016. godine i jedino je Zagreb imao takvu revitalizacijsku mjeru. Usprkos početnim provedbenim sumnjama i kasnijim provedbenim ubrzavanjima, jedino je Zagreb zaustavio trend smanjivanja rođenih i jedini je među velikim gradovima imao porast broja rođenih, i to u svim godinama prema 2015. (godina prije uvođenja statusa). Priložena tablica to jasno potvrđuje. Ovakva je pojava u općem demografskom slomu na razini cijele Hrvatske pokazatelj mogućnosti kad se ozbiljno shvati poticajna revitalizacijska potreba u funkciji ukupnog razvoja. Problemi u provedbi trebali bi se rješavati u hodu u općem interesu, a političke procjene svrhovitosti ostaviti samo za političke potrebe. Složenost i negativnost demografske problematike i uvjetovanost demografskih trendova, pokazatelja i struktura na sve djelatnosti oko nas u ovom političkom misaonom tumačenju s vrha prema ideologijskom političkom osjećaju nije potrebno ni navoditi.

Stjepan Šterc

Najvažnija djeca

Nikomu nije sporno provoditi reviziju postupanja i provođenja, ali opću hrvatsku potrebu svoditi na nebitnost opravdavanjem s tržištem rada, socijalizacijom ili velikim troškovima za najvažniji suvremeni hrvatski problem ne može se drugačije shvatiti nego kao nova potvrda političkog determinizma. Mogu li npr. razviti dodatni model nastavka profesionalnog statusa s drugom djecom nakon što njihova prerastu statusnu dob, djecom koja nemaju mogućnosti drugog oblika smještaja? Ili mogu li negirati socijalizaciju u obitelji kao temelj svakog društva, pa i hrvatskog? Mogu li također npr. shvatiti kako to nisu nikakva socijalna ulaganja, već ključna strateška ulaganja u najvrednije u svakom društvu i prostoru, pa i hrvatskom? I mogu li konačno svoje političke prosudbe, izjave i postupanja temeljiti na znanstvenoj logici i hrvatskim nacionalnim potrebama?




Uostalom, nikom normalnom ideologijska osnova političkog djelovanja ne bi trebala predstavljati problem, ali kakva je to složenost shvatiti kako je ljudska populacija najvažniji dio svakog društva i prostora i u njoj djeca. Koja jedino donose budućnost i osiguravaju temeljne sustave u zemlji; od mirovinskog, obrazovnog, zdravstvenog, radnog do ostalih, a koji čine razvojnu osnovu za gospodarsku, financijsku i inu nadgradnju. Selektivni politički pristup obitelji, djeci, razvoju, pa i ideološkom djelovanju u bilo kojoj formi sasvim sigurno ne može donijeti uređeno i razvijeno društvo iz kojeg mladi ne bi iseljavali, u kojem bi starija populacija osjećala sigurnost i u kojem bi se političko djelovalo u korist ukupne hrvatske populacije.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.