fbpx
Foto: Miranda Cikotic/PIXSELL

HRVATSKO PROLJEĆE – MITSKO VRIJEME MLADOSTI, IDEALIZMA I VJEROVANJA U SLOBODU: Sedamdeset i prva uvijek će ostavljati snagu hrvatskoj mladosti koja dolazi

Autor: Stjepan Šterc

Pedeset je godina prohujalo od Hrvatskog proljeća i studentskog pokreta na Zagrebačkom sveučilištu 1971. godine, a u vremenima koja su slijedila idealizam i vjerovanja u hrvatsku slobodu nisu potisnuti niti je značenje tada postavljenih ideala blijedjelo u hrvatskom društvu. Postavljeni temelji u tom vremenu, usprkos politički i partijski gotovo dvadeset godina nametnutoj “hrvatskoj šutnji”, i ostavljeni idealizam i unutarnja snaga u većini hrvatskog naroda svoj su proljetni san pretvorili u konačnu slobodu početkom devedesetih. Upravo su ta ostavljena snaga, idealizam hrvatske mladosti i vjerovanje u hrvatsku slobodu u najtežim vojnim i ratnim agresijskim vremenima devedesetih bili osnova ratne pobjede i konačnog izlaska Hrvatske iz jugoslavenskog totalitarizma i gotovo apsolutne partijske i jednonacionalne dominacije u svemu.

Pogled prema zapadu

Povijesna su kasnija analitička razmatranja i dokumentaristička potvrđivanja tog vremena uvijek u pravilu pridavala veliku pažnju javnim političkim i ostalim akterima, dok se hrvatskoj studentskoj mladosti i njezinim mitskim “junacima ulice” i naših tadašnjih dana, misli i snova o hrvatskoj slobodi pridavala uglavnom usputna uloga. Zaboravljajući pritom komunistički totalitarni partijski i državni ustroj, apsolutnu kontrolu svega i sveučilišne pokrete, prosvjede i pobune sa zapadne strane postavljene zavjese ili tamo kamo su bile usmjerene i želje hrvatske studentske i ostale mladosti. Tamo gdje su pjesma, sloboda, okupljanja i bunt protiv ustoličenih bili dio života i svakodnevica sveučilišne mladosti. Hrvatska je studentska mladost okrenutošću prema zapadu samo slijedila te ideale vremena opjevane u pjesmama i svojim buntom promijenila povijesni tijek sedamdesetih i devedesetih, misleći tada i sada kako postavljene vrijednosti nikada ne mogu biti promijenjene.

Mislilo se tada s partijskih nedodirljivih visina kako ništa izvan postavljene političke zavjese ne može mijenjati dolazeće generacije u općoj medijskoj i trgovinskoj zatvorenosti, zaboravljajući kako je Hrvatska uvijek bila okrenuta smjerom kojim putuje i sunce. Valovi se zapadnog načina života nikad nisu mogli zaustaviti, a naročito ne muzički, životni i hrvatski iseljenički.
Hrvatski su sveučilištarci u svojim traženjima bili isti oni iz zapadnih pjesama i filmova, a nama su, tadašnjim maturantima Prve gimnazije iz Zagreba na Rooseveltovu trgu sa svojim vođama izgledali kao filmski holivudski junaci opjevanih i snimljenih studentskih pobuna s američkih sveučilišta.

Konačno

Bilo je i vrijeme konačno progovoriti o povijesnim zbivanjima na drugačiji način kako se političko povlačenje s prevažnim hrvatskim povijesnim temama ne bi svelo na politički osjećaj ili doživljaj ovisno o ideološkoj pripadnosti. Održani znanstveni skup u organizaciji Sveučilišta u Zagrebu i Fakulteta hrvatskih studija u Zagrebu, 22. i 23. ovog mjeseca pod naslovom “Hrvatsko proljeće i hrvatska država” u povodu 50. obljetnice proglašenja štrajka hrvatskih sveučilištaraca, potvrda je znanstvene nužnosti, važnosti velikih događanja i primarnog predmeta interesa Fakulteta hrvatskih studija – razmatranje hrvatskog društva i prostora te hrvatskih povijesnih, civilizacijskih i identitetskih vrijednosti. Važno je bilo progovoriti kako bi se značenje i uloga studentskog pokreta i njegovih po puno osnova neupitnih vođa i aktera postavila u politički vremenski okvir i konačno kako bi se nakon pedeset godina potvrdio njihov neupitni značaj za hrvatski dohvat slobode devedesetih.

Neumitnost prolaska vremena i njegovih vrijednosnih tragova u hrvatskom društvu i prostoru vraća nam misli i sjećanja na hrvatska i svjetska mitska razdoblja šezdesetih i s početka sedamdesetih prošlog stoljeća, u kojima su potrebe za slobodom i najave novih vremena i uređenih društava bile čisti poetski idealizam. Civilizacijski je pomak u tim vremenima bio najava novih i pravednijih odnosa koji se nisu uvijek i svagdje odmah nužno i dogodili, ali su tim najavama uvijek usmjeravane nove generacije u vremenima koja su slijedila.
Šezdesete su i početak sedamdesetih prošlog stoljeća u svjetskoj i hrvatskoj povijesti bile upravo takve, s mitskim događanjima, obilježjima i nositeljima. Opjevane su u pjesmama, razložene u udžbenicima i predočene u filmovima kako bi se zadržale u našim mislima u antologijskom značenju. Čovjek je poletio prema Mjesecu i prohodao nepoznatim, ratovalo se u Vijetnamu, ubijen je američki predsjednik, studenti su počeli pobune, prosvjedi su protiv vlasti bile normalnost, djeca su cvijeća bila nositelji ljubavi i promjena, dogodio se nezaboravni Woodstock, gastarbajteri su bili naša nada i veza sa svijetom… Pjesma je bila svuda oko nas, a The Band, Lennon, Dylan, DeVille i mnogi drugi nisu dopuštali zaborav ni promjenu značenja dohvaćenog protestnog idealizma.
Europska je šezdeset i osma ostala kao pojam najava promjena, iako je u jugoslavenskim sljedbeničkim sveučilišnim krugovima korištena za nikad vidljiv odmak od jugoslavenskog totalitarizma i ideologije dominacije. Bilo je to vrijeme hrvatskog studentskog odmaka od nametnutog ideološkog i političkog okvira u posebno teškim okolnostima apsolutne kontrole svega oko nas i vrijeme velikih studentskih faca čija se neupitna povijesna uloga u kasnijim zbivanjima uglavnom svodila na usputna spominjanja.

Studentske pobune

Tih je godina Hrvatska bila u čvrstom zagrljaju bivše zajednice i ideologije, ali je unatoč svemu imala studentsku povijesnu snagu svoje mladosti poput opjevanih antičkih junaka ili muzičkih velikana tog doba koja ne blijedi niti nestaje s vremenom. Zato što je ostala kao nasljeđe u vrednovanju hrvatskih koraka prema neovisnosti i slobodi. Početkom sedamdesetih, “nekako s proljeća” godine 1971. kako kaže pjesma, nimalo ne zaostajući za studentskim buntovnim s kraja šezdesetih, hrvatski su studenti samo nastavili bunt slobode i idealizma započet u svijetu.
Prisjetimo se samo kako je antologijski film “Jagode i krv” (u originalu “The Strowberry Statement”) o studentskoj pobuni na američkom sveučilištu Columbia 1968. godine snimljen samo godinu dana ranije i iste dobio u Cannesu posebnu nagradu stručnog prosudbenog tijela. Danas se na te studentske pobune gleda s praktički svih ideoloških strana afirmativno i smatra ih se civilizacijskim pomakom prema uređenim društvima. Izuzetak je, naravno, kao i uvijek sve što se događalo ili se događa u sadašnjem vremenu u Hrvatskoj u pogledu hrvatskih nacionalnih interesa i potreba.

Razlika ipak postoji jer se studentska pobuna u Hrvatskoj odvijala u okviru totalitarnog sustava i gotovo apsolutne ideološke i jednonacionalne dominacije i kontrole gotovo u svemu i bila je, bez obzira na isti idealizam, vođena u puno težim policijskim, pravnim i političkim okolnostima. Takve su, naravno, bile i posljedice za studentske vođe i kasnija politička zbivanja u Hrvatskoj, a sama je pobuna imala u svojoj osnovi tri temeljna cilja – demokratizaciju društva, izlazak iz totalitarizma i političke i svake druge dominacije i izlazak iz zajedničkog prostornog okvira. Zato junaci naših dana mladosti i nisu proglašavani vjesnicima promjena, slobode i novog uređenog društva kao njihovi američki kolege, nego nacionalistima, rušiteljima poretka i svim najgorim mogućim negativnim atribucijama smišljenima po partijskim mjerilima.
Zatvarani uz lažna svjedočenja stvarnih podanika jugoslavenskog totalitarizma iz svog studentskog okruženja, vječno ostaju društveni izopćenici neovisno o kasnijim zbivanjima i promjenama koja slijede, za razliku od lažnih režimskih svjedoka koji postaju javni tumači istina i stvarnosti oko nas s nasljednim postupanjima protiv kakvih su upravo hrvatski sveučilištarci iskazali bunt sedamdeset i prve. Neovisno o tome što ih čak i sadašnji predsjednik Republike Hrvatske javno naziva ništarijama i lažnim likovima. Iako se vremena mijenjaju, kako kaže antologijska pjesma iz slavnih šezdesetih “The Times are Changing”, a s njima i ljudi, događaji, pogledi, postupanja…, zarobljenost Hrvatske s nasljednim generacijama uz samo jednostavnu zamjenu jugoslavenskog prostornog okvira europskim ostaje poput usuda. Kao uostalom i usud stalnih odlazaka iz Hrvatske.

Idealizam i snaga

Hrvatsko proljeće zato ostaje poetski idealizam na temelju kojeg su stvarane osnove kasnije hrvatske, teško u ratu ostvarene slobode, a njegovi akteri, usprkos svim drugačijim nastojanjima iz tog vremena i nedovoljnom vrednovanju u našem modernom europskom, ostaju povijesni junaci naših misli i vrijednosti. Početkom devedesetih istog prošlog stoljeća malo je tko izvan bivše zajednice vjerovao u hrvatsku snagu i moć odupiranja vojnom naletu i malo je tko vjerovao u unutarnju snagu i idealizam hrvatskog naroda. Referendum o neovisnosti, dobrovoljački odlasci u rat za obranu zemlje i nevjerojatni idealizam već su bili ugrađeni u nacionalnu spoznaju i želju za slobodom.




Gradilo se to kroz povijesna vremena u posebno teškim uvjetima, a hrvatska je mladost uvijek bila nositelj promjena. Kao, nažalost, i odlazaka u mirnodopskim uvjetima prema uređenom zapadu. Tamo gdje se ne razumiju povijesna ideološka nasljeđa i stalna potreba kontrole hrvatskih nacionalnih interesa i potreba i tamo gdje je idealizam prema zemlji svojih predaka izraženiji nego kod nasljednih generacija u zemlji. Zbog svega je toga to razdoblje sedamdeset i prve i svi njegovi akteri velika hrvatska posebnost i povijesni zapis hrvatskih vrijednosti, koje će uvijek ostavljati snagu hrvatskoj mladosti koja dolazi.

Autor:Stjepan Šterc
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.