fbpx
Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

FIKSIRANA SAM NA PLAVU BOJU: Plava i svi njezini tonovi fasciniraju me, smiruju i opuštaju

Autor: 7Dnevno/Marina Tenžera

Postoje noći u kojima bih najradije potonula u svoje slike. U njima ima toliko plave da bih lakše mogla zaroniti. Ima toliko slojeva da bih u svakom od njih našla neko svoje mekano mjesto skrivanja. Slojevi su uglavnom gusto plavi kao paravani u nekoj morskoj sobi, toploj od boja.

Slojevi su ponekad prozirni kako bih kroz njih mogla lakše disati. Ponekad u prvim slojevima ima puno ružičaste, koju onda gasim plavom, topim i skrivam. Skrivam i lijepe misli, rečenice, afirmacije i molitve, inicijacije i konstelacije, intuiciju i snove… Sve to skrivam da bi možda netko dok gleda i tone u slike doživio nešto od zapisa iz slojeva s dna akvarel papira. Tako o svojoj najnovijoj izložbi i slikama “Unutrašnji prostori”, koja je putem live stream prijenosa otvorena na Facebook-profilu Muzeja za umjetnost i obrt, piše jedna od najznačajnijih hrvatskih slikarica, Koraljka Kovač (1971.). 

Riječ je o svojevrsnim introspektivnim slikarskim dnevnicima i geometrijskim kompozicijama u kojima ova senzibilna i duboko meditativna slikarica ispisuje dramu vlastitog bića, upisujući na površine fina kretanja svog duha, vlastite emocije, raspoloženja, razmišljanja i snove. Poigravanjem kolorističkim odnosima umjetnica stvara monumentalne kompozicije s manjim segmentima prostornih slika koje blistaju sa zidova Muzeja.  

Koraljka Kovač više od dva desetljeća sustavno u slikarstvu bilježi svoj dnevnik slikâ, vizualnih matrica i likovnih impresija svakodnevice, koje su njezin iskonski model osjećanja i reagiranja na svijet oko sebe. Ova slikarica, danas sveučilišna profesorica na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, bavila se animiranim filmom i ilustracijom. Bila je članica grupe Daklelososi i udruge Punkt. Izlagala je 40 puta samostalno i 70 puta skupno u zemlji i inozemstvu. 

* U Muzeju za umjetnost i obrt otvorena je vaša izložba “Unutrašnji prostori”. Što prikazujete u novim radovima?




Ispod linijskih i geometrijskih obojenih kompozicija novog ciklusa “Unutrašnji prostori” utiskujem neke svoje unutarnje vizije, iskustva vezana uz transcendentalno, doživljaje vezane uz duhovno, upisujem citate, afirmacije, snove, one koje sanjam budna ili dok spavam. Sve što osjećam da treba biti u matrici slike utiskujem i ispisujem olovkom, tušem, kredom ili ugljenom. Istražujem dok slikam sebe prema unutra. Istražujem emocije, svijet vidljivog i nevidljivog.

* Što vam sve u kreativnom procesu omogućuje za vas karakteristično višeslojno tretiranje površine slike?

Višeslojno tretiranje površine u kreativnom mi smislu omogućuje potpuno povezivanje s tijelom slike. Nekako imam osjećaj, ne znam otkud mi, ali ga imam, da će slika sigurno biti više moja ako sam dugo u procesu stvaranja i ako taj proces dugo traje. Nakon ispisanih riječi i rečenica, ide sloj papira s uzorcima, koji se ponavljaju po principu raporta. Volim ponavljanje i volim uzorke, no uzorci su tek ponekad vidljivi. Svaki A4 papir s uzorcima režem na 9 dijelova kako bi se što bolje povezali s podlogom. Od prvog sloja slika dobiva neku boju s kojom krećem, no ta se boja u procesu stvaranja mijenja, ide prema svjetlijim ili tamnijim tonalitetima izabrane ili neke druge boje. Nakon toga idu minimalno tri sloja tankog papira, svaki sloj se zasebno kašira i suši. S papirima već ulazim u slaganja kompozicije i stvaranje vizualne ravnoteže i sklada. Oštrih oblika nema, prema njima imam averziju, sve mora biti zaobljeno. U zadnjoj fazi još mijenjam kompoziciju ako se dogodio neki pomak, dodajem neki potez ugljenom ili neki akcent u boji kredom. Ponekad mi ujutro nakon noći u atelijeru ona slika od jučer više nije dobra i onda uzimam plavi tuš i cijelu sliku preslikavam i radim sve ispočetka. Zapravo, radim na slici dok ne osjećam da je gotova.




* I u ovom ciklusu nadasve je zastupljena vaša omiljena plava boja u kojoj, kako sami kažete, “skrivate i lijepe misli, rečenice, afirmacije i molitve, inicijacije i konstelacije, intuiciju i snove”. Zašto slikate tom bojom?

Pa ako bih trebala izraditi neku statistiku o količini najviše korištene boje u mom slikarstvu otkad slikam do danas, onda bi to sigurno bila plava, različite vrste plave i još više tonova. Postoji svojevrsna fascinacija ili fiksacija na plavu boju. Plava boja me smiruje, opušta, isti doživljaj imam i dok gledam u more ili nebo. Povezivanje s plavom bojom je kao povezivanje s prirodom. Plava boja hladi i neku crvenu na površini slike za koju mi je prvo došlo da je stavim, a poslije mi je isto tako došlo da je i stišam, ohladim nekom drugom plavom pariškom ili ultramarin.

* Može li se u tom smislu govoriti da su vaše slike odrazi vaših meditacija?

Pa zapisujem i slikam sve što je u meni, prenosim u medij slikarstva i sve ono što se vrti na emotivnoj razini, razini duše ili tijela. Sve ono unutar mene i oko mene je u zapisu strukture slike. Zapravo je riječ o višeslojnim likovnim dnevnicima. U prvom sloju su meditacije, pozitivne afirmacije, neki citat iz knjige koju upravo čitam, a nakon toga u svim nadolazećim slojevima ostavljam u memoriji slike sve ono što se događa na svjesnoj ili nesvjesnoj razini. 




* Slična naziva bila je i vaša izložba ranijih godina “Unutrašnji krugovi u kojoj ste također u podlozi slika skrivali životne izreke…

“Unutrašnji krugovi” je izložba koja je nastala za prostor MM galerije u Umagu 2017. i ta izložba produkt je suradnje na poziv povjesničarke umjetnosti Višnje Slavice-Gabout. Za tu izložbu smo povukli slike iz par prijašnjih ciklusa u kojima je glavni motiv ili polazišna točka bio krug. U tom periodu me je fascinirao krug kao oblik. Na razini simbola krug ima puno značenja od pretpovijesti do danas. Krug je oblik prapočela, cjelovitosti, svemira, sve je krug i svi smo u krugu. 

* Ideja kruga kao složenog simbola bila je osjetna i u vašoj seriji op-art kolaža. Što ste istraživali u tom ciklusu?

Riječ je o izložbi koja je održana u Zagrebu u klubu Fanatik 2007., na izlaganje me je pozvao povjesničar umjetnosti Željko Marciuš koji je tada u klubu Fanatik vodio program izlaganja. Izložba je nastala baš za prostor kluba te mi je djelomično i arhitektura zida, odnosno polukružne niše, diktirala kružni oblik. Svi radovi tog ciklusa imali su kružni oblik i varirali su u dva formata. Budući da je to bio noćni klub, trebalo je naslikati nešto što će biti vidljivo u prostoru polumraka, fluorescentne boje i UV-svjetlo bili su izbor likovne tehnike i osvjetljenja. Slikanje pod UV-svjetlom davalo je bojama još jednu dimenziju i premda su radovi bili plošni i dvodimenzionalni, dojam je bio da pojedine boje izlaze u treću dimenziju. Ima nešto uzbudljivo u slikanju tim bojama. 

* U dva posljednja desetljeća među najistaknutijim ste hrvatskim umjetnicima. Kako ste odlučili postati slikarica?
U vrtiću sam puno crtala i slikala, a onda se to nastavilo i u osnovnoj školi. U drugom razredu dobila sam nagradu za likovni rad. Tata mi je uvijek sa službenih putovanja donosio neke super boje. On je kao mali super crtao, a i kasnije u mirovini je slikao i izlagao pa sam sigurno povukla nešto od njega. U osmom razredu sam odlučila da želim u Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn, to mi se činilo kao najbolji izbor jer se ondje najviše slikalo i crtalo. Nakon prve godine sam izabrala slikarstvo i onda se poslije sve samo nadovezalo. Svi kreativni predmeti bili su mi zanimljivi, uz slikarstvo, tu je bilo i kiparstvo i glina koja me je privlačila kao materijal izražavanja. Voljela sam modelirati i slikati, no na kraju je izbor pao na slikarstvo. To je bila dobra odluka. Slikarstvo je ono što je moja bit, ono što sam ja.

* Čime su se bavile grupa Daklelososi i udruga Punkt? 

Grupa Daklelososi nastala je na Nastavničkom odjelu Likovne akademije i idejna začetnica je bila Iva Matija Bitanga. Radile su se revije, izložbe i performansi i bilo je vrlo uzbudljivo i stvarati i sudjelovati u tome. Udruga Punkt je nastala po završetku studija i ideja je bila promicanje kulture i umjetnosti, riječ je bila o grupi mladih umjetnica i umjetnika afirmiranih na umjetnčkoj sceni. Radili smo umjetničke akcije, izložbe i objavili grafičku mapu. Članstvo u grupi Daklelososi i u udruzi Punkt donijelo mi je nova zanimljiva iskustva kroz sve aktivnosti kojima smo se bavili.

* Tko je od hrvatskih i svjetskih umjetnika utjecao na formiranje vašeg slikarskog senzibiliteta?

Teško pitanje. Ja mislim da sam definitivno povlačila nešto od nekih umjetnika, ali da sam to uvijek radila na nesvjesnoj razini. Nikad nisam uzela nekog autora pa pokušala slikati kao on, sve što sam radila i što radim nekako je došlo iznutra. Sigurno je memoriranje velikog broja raznih slika i slikara kroz izložbe i monografije u mojoj glavi stvorilo jako veliku arhivu velikog broja vizualnih doživljaja, velikog broja slika i iz te arhive bih sigurno ponekad povukla neki dio ili oblik. Ono što mogu reći, to su umjetnici koje volim i cijenim. U srednjoj školi u prvom razredu sam od prijateljice za rođendan dobila na poklon monografiju Paula Kleeja. Od tada do danas jako ga volim. Za vrijeme studija smo putovali u London i u Tate Modern Gallery prvi sam put u prostoru prigušenog svjetla vidjela velika platna Marka Rothka, doživljaj je bio kao da sam ušla u katedralu. Slavu Raškaj sam neko vrijeme puno istraživala, gledala, čitala sve što sam mogla naći o njoj. Poseban mi je doživljaj bio na velikoj izložbi Gerharda Richtera u Galerie Pompidou u Parizu ispred njegovih cvjetova. Mogla bih još dugo nabrajati, otkad slikam, puno autora mi se svidjelo i svi su zajedno nekako u tragovima utjecali na mene i moje stvaranje.

* Diplomirali ste u klasi Zlatka Kesera. Kako je bilo raditi s velikim umjetnikom?

S profesorom Zlatkom Keserom bilo je prije svega jako zanimljivo, poticajno i inspirativno. Prvi susret s profesorom bio je na trećoj godini studija na njegovu kolegiju Akt. Profesor je imao inspirativan pristup nastavi. Na primjer, u sredini klase nije sjedio model, nego je profesor pročitao neki zanimljivi tekst koji je trebao biti poticaj za ulazak u kreativno i svatko bi ušao u svoju podlogu. Poticao nas je da razvijamo svoju imaginaciju i što više eksperimentiramo i dajemo sebe u to što radimo, kako je on rekao, “bez ostatka”, do kraja, potpuno posvećeno. Tehnika, kao ni format papira, nisu bili zadani. Bilo je zadano što bolje se povezati s onim što radimo – povezati se sa sobom. Kasnije, kada sam dobila mogućnost biti u klasi profesora Kesera, puno smo razgovarali i komentirali ono što sam slikala. Njegova golema količina energije i ekspresije u razgovoru isijavala je gotovo uvijek. Na kraju studija naslikala sam svoje prve velike slike na papiru i izložila ih u galeriji SC–a. Profesor je bio na izložbi i rekao mi je: “Kovač, ovo su vam odlične podloge za slike”. Nakon toga me je preporučio za Rektorovu nagradu koju sam i dobila. 

* Bavili ste se i animiranim filmom i ilustracijom. Što ste sve napravili u tim likovnim segmentima?

Za vrijeme srednje škole, u trećem ili četvrtom razredu, došao nam je Joško Marušić i pozvao nas na izbornu nastavu animiranog filma. Od tada smo svaki tjedan sjedili u Zagreb-filmu i gledali animirane filmove. Bilo je jako zabavno i zanimljivo. Nakon gledanja bismo obično razgovarali o filmovima koje smo gledali. Na kraju smo radili timski animirani film pod nazivom “Kocka” koji je na 1. hrvatskim danima animiranog filma dobio i nagradu, sjećam se da smo svi tom prilikom dobili odlične honorare. Ilustracija je područje u koje sam bila krenula sama jer u vrijeme kada sam studirala na ALU-u, tog kolegija nije bilo. Najprije sam radila za Profil, za njihove časopise za djecu Zvrk i Tintilinić, a nakon toga i za udžbenike iz hrvatskog jezika za niže razrede. Rad na ilustraciji za djecu nije dugo trajao. Ilustracija kao likovni izraz nije lagana i treba puno sati i dana da bi se nacrtao crtež naglašene osobnosti s izražajnom emocijom i još pokretom ako govorimo o nekoj zadanoj figuri.  

* Koje su vam izložbe ostale posebno drage?

Izdvojila bih izložbu “Dnevnik K. K.” u zagrebačkom HDLU-u, u galeriji Bačva koja mi je bila izazovna u smislu savladavanja vrlo zahtjevnog prostora. Zatim, izložbu u Berlinu u ogranizaciji MSU–a i u suradnji s berlinskim umjetnikom Jovanom Balovom, kada je u tjedan dana organizirano više izložbi s više naših autora. Posebno mi je draga i izložba koja je održana za vrijeme mog dvomjesečnog studijskog boravka u Cité Internationale des Arts u Parizu, kada je nastalo 40 slika na papiru manjeg formata. Također, izdvojila bih i posljednju izložbu “Unutrašnji prostori”.

* Prije nekoliko godina u Križevcima na izložbi Hrvatski sveci i blaženici prikazali ste kolaž o bl. Mariji od Propetoga Isusa Petković. Kako je do toga došlo?

Tema su bili hrvatski sveci i blaženici, no na popisu su bile i neke žene svetice. Proučavanjem njihovih života, odlučila sam se za Mariju Petković. Nekako sam osjećala da trebam izabrati baš Mariju. I da treba biti žena. Nadahnuli su me njezin altruizam i unutarnja potreba da pomogne. Nadahnula me je svojom posvećenosti da pomaže siromasima i potrebitima. Nastao je triptih koji se sastojao od tri njezina portreta u kombiniranoj tehnici.

* Vjerujete li u Boga i u božansko nadahnuće koje umjetnicima omogućuje da stvaraju?

Vjerujem da se kao umjetnica povezujem na izvor iz kojeg povlačim puno toga što ugrađujem u svoje slike. Vjerujem u doživljaj i osjećaj prema kojem umjetnik može biti medij.

* Osim u Mainzu, boravili ste na znanstvenom usavršavanju u Parizu. Što su značili boravci u tim gradovima za vaš rad?

U Mainzu sam bila sedam dana i bilo je vrlo zanimljivo s Editom Šubert i Ksenijom Turčić sudjelovati u likovnoj koloniji, upoznati umjetnike i upoznati grad. Boravak u Parizu u trajanju od dva mjeseca bio je poseban doživljaj i posebno iskustvo za mene kao umjetnicu. U Parizu ima toliko muzeja i galerija da u dva mjeseca nisam stigla sve obići. U početku sam svaki dan obilazila barem nešto od toga. Pariz mi je dao mogućnost da vidim gomilu radova koje sam gledala na reprodukcijama i u knjigama dok sam studirala. Bilo je divno vidjeti uživo slike Pierrea Bonnarda, Pabla Picassa, ogromne površine lopoča Claudea Moneta, Muzej čovjeka s gomilom maski i glave s Uskrsnih otoka, Anselma Kiefera i cijeli niz autora moderne i suvremene umjetnosti. Retrospektivnu izložbu Gerharda Richtera obišla sam tri puta i barem 15 sati provela u knjižarama koje se nalaze uz muzeje listajući knjige autora za koje nikad nisam čula. Pariz je bio prava učionica, mjesto doživljaja, kaleidoskop pun boja…

* Radite u zvanju docentice na Zavodu za dizajn tekstila i odjeće na Tekstilno-tehnološkom fakultetu sveučilišta u Zagrebu. Kakav vam je izazov sveučilišna karijera i što sve predajete? 

Radim u zvanju izvanredne profesorice u umjetničkom području. Predajem na kolegiju Kreiranje tekstila i vodim diplomski studij Dizajn tekstila. Sveučilišna karijera je izazov u smislu rada sa studentima i prenošenja znanja. Riječ je o tome da oni uče od mene i ja od njih, to je kontinuirana razmjena energije, informacija, poticaja, znanja i vještina. Otkad sam na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, osmislila sam i mentorirala više od 30 izložbi i miniprojekata suradnji s muzejima, tvornicama i galerijama. Nekako osjećam da je moj zadatak da studentima dam tu mogućnost da svoj rad vide u kontekstu galerije i u kontekstu radova ostalih kolegica i kolega u području dizajna i umjetnosti tekstilom kako bi što bolje mogli sagledati svoju vrijednost.

Autor:7Dnevno/Marina Tenžera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.