Foto: Pixabay/ilustracija

EUROPSKA UNIJA NIKAD NEĆE BITI GLOBALNA SILA: Njemačka i Francuska dospjele su u geopolitičko blato iz kojeg više nema nazad! ‘Planovi osovine Berlin-Pariz postaju neostvarivi san’

Autor: Mario Stefanov/7dnevno

Nakon ruske invazije na Ukrajinu geopolitička moć Njemačke i posljedično Europske unije, upravo suprotno tvrdnjama europskih dužnosnika, u rapidnom je opadanju. Usporedno, pak, raste utjecaj Washingtona i Londona u kreiranju i provođenju europske kontinentalne politike. Javno iskazivanje transatlantskog zajedništva i jedinstva teško može prikriti činjenicu da su u biti sve poluge europske politike u tom novom euroatlantskom zajedništvu u rukama SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva. Europska unija je de facto ostala bez svoje geopolitičke sposobnosti, koju je očito uzaludno godinama pokušavala izgraditi, kao i mogućnosti samostalnog djelovanja na međunarodnom planu, pa čak i na samoj europskoj pozornici. Njemačka, a s njom i Europska unija, u novom je poretku transatlantske zajednice stvorenom u samo nekoliko tjedana nakon početka rata u Ukrajini praktički prisiljena transformirati svoju vanjsku politiku i prilagoditi je djelovanju Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a koji su preuzeli vodstvo otpora prema Rusiji.

Jasan smjer

A u ovim trenucima cijela vanjska politika Europske unije i Njemačke praktički je svedena jedino na odnos s Rusijom, kojemu ritam daje britanska i američka politika. Nikakva geopolitička autonomija Europske unije više nema šanse biti stvorena i tako će ostati dulje vrijeme, a snovi o takozvanoj “Globalnoj Europskoj uniji” pretvoreni su u prah i pepeo. Stanje vanjske politike Europske unije upravo je obrnuto od onoga što svojim autorskim člankom za internetske stranice Agencije za vanjsko djelovanje (EEAS) 26. travnja pokušava predstaviti visoki predstavnik Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku i potpredsjednik europske komisije Josep Borrell. Zanemarivši čak i činjenicu da se on već dokazao kao dužnosnik koji nema ni minimum smisla i afiniteta za diplomatsko djelovanje, teze iz njegova članka ipak zapanjuju. U situaciji u kojoj je vanjska politika Europske unije u ratnim okolnostima potpuno podređena američkom i britanskom vodstvu, Borrell tvrdi: “EU je ojačao kao međunarodni igrač i čak se može govoriti o rađanju geopolitičke unije”.

Takvu tezu u istupu – motiviranom očito sve češćim šuškanjem u diplomatskim kuloarima o propasti njemačke politike i time posredno vanjske politike EU-a – Borrell protivno bilo kakvoj logici objašnjava upravo uskom povezanošću s britanskom i američkom politikom. Borrell tako kao uspjeh navodi da je “EU sa SAD-om, Velikom Britanijom, Kanadom, Japanom i drugim partnerima i saveznicima zagovarao međunarodnu obranu Ukrajine. Odgovor je bio koordiniran od prvoga dana, pa čak i ranije, jer su obavještajni podaci međusobno dijeljeni na neviđene načine”. To jednostavno ne odgovara istini. Dok su vodeće države Europske unije na čelu s Njemačkom kalkulirale i pokušavale pronaći način zaustavljanja Putina manje-više u stilu Nevillea Chamberlaina, obranu Ukrajine od ruske invazije pripremili su i pomogli od prvoga dana gotovo isključivo SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo.

Neostvareni san

Time su na europskoj političkoj pozornici postigli prednost koju Europska unija i vodeće države, prije svega Njemačka i Francuska, ne mogu više sustići. Američka i britanska politika dominiraju europskim poslovima slijedom takvog razvoja događaja i postupanja uključenih aktera. Tako je potpuno jasno da, primjerice, planovi o stvaranju europske vojske i jačanju europske suradnje na području vojne industrije utemeljene na osovini Berlin – Pariz sada postaju neostvarivi san. Vodeću ulogu u Europi u idućem periodu i za dugo vremena osigurao je ekskluzivno NATO koji predvodi Washingotn uz asistenciju Londona. Europska vojna industrija i vojne integracije će se, dakako, razvijati, ali samo u okvirima NATO-a. Nikakvo odstupanje od toga, kolika god bila njegova cijena, nije moguće.

Nakon ruske invazije na Ukrajinu sve odlučivanje o europskim poslovima koncentrirano je na euroatlantskim političkim strukturama i NATO-u koje, kako se god gledalo, ipak predvodi SAD. Stoga je u pravu bivši zapovjednik savezničkih snaga u Europi, američki admiral James Stavridis, kada kaže da je ruska invazija na Ukrajinu postigla u nekoliko dana ono što on nije uspio u četiri godine, misleći pritom na punu integraciju Njemačke i Europske unije u političku i vojnu strukturu euroatlantskog kompleksa. Njemačka i europska politika našla se praktički na optuženičkoj klupi. Tako Thomas Kleine-Brockhoff, potpredsjednik utjecajnog German Marshall Funda, američkog think–tanka utemeljenog u cilju razvoja američko-njemačkih odnosa, u intervjuu za FRANCE 24 otvoreno kaže: “Europa nije pogriješila, no Njemačka i Francuska jesu. Francuska i Njemačka stalno imaju potrebu govoriti u ime ostatka Europe, ali politički promašaji u odnosnu prema Rusiji napravljeni su u Parizu i Berlinu, a ne drugdje. Istočna Europa nije pogriješila, sjeverna Europa nije pogriješila”.

Novostečena moć

Prema Kleine-Brockhoffu, rat u Ukrajini zahtijeva hitnu promjenu njemačke politike u odnosu na Rusiju. “Ne samo da se europski poredak stvoren nakon hladnog rata ruši pred našim očima, nego se ruše i i strategije koje su primijenile Njemačka i Francuska”, dodao je. Propast njemačke i francuske politike nije ništa drugo nego propast vanjske politike Europske unije, što potpredsjednik German Marshall Funda nije želio otvoreno iskazati, ali je posredno naznačio. U nastaloj situaciji Francuska se, zahvaljujući manevarskim sposobnostima Macrona i ograničenom francuskom sudjelovanju u energetskim projektima s Rusijom, uspijeva oduprijeti optužbama koje ciljaju praktički na sudioništvo s Putinom, ali je Njemačka slomljena i posipa se pepelom. Tako njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier – kojemu je Ukrajina zabranila ulazak na svoj teritorij, što samo svjedoči o novostečenoj moći Kijeva na europskoj pozornici uz britansku i američku podršku – u nastupu samokritike u stilu robijaša s Golog otoka priznaje svoja ideološka skretanja s ispravne političke linije.

Steinmeier praktički traži oprost od vodeće euroatlantske politike koju sada čvrsto u svojim rukama drže Washington i London i posramljeno priznaje: “Držali smo se mostova prema Rusiji … na što su nas upozoravali naši partneri. … Nisam vjerovao da će Vladimir Putin prihvatiti potpunu ekonomsku, političku i moralnu propast svoje zemlje zbog svog imperijalnog ludila. Kao i mnogi drugi, prevario sam se”. Može se očekivati da će u sljedećoj samokritici ukazati na sve ostale političke dužnosnike u Europi s kojima se družio i s kojima je dijelio ideološka skretanja. Tako se može očekivati nastavak srceparajućih ispovijedi dužnosnika diljem Europe u otvorenim samokritičkim napadajima na same sebe.




Izljev samokritike

Koliko je situacija ozbiljna i koliko je dubok ponor u koji su zagazile njemačka i europska politika, svjedoči činjenica koju uza sav sarkazam jednostavno ne treba smetnuti sa uma – ipak je riječ o predsjedniku njemačke države, najmoćnije i vodeće članice Europske unije, a ne o nekakvom trećerazrednom lokalnom političaru. Ako je sam njemački predsjednik prisiljen na izljeve samokritike i posipanje pepelom, otvoreno se može postaviti pitanje u kakvo je geopolitičko blato dospjela Njemačka i politika Europske unije. Potpredsjednik German Marshall Funda Thomas Kleine-Brockhoff zaključuje: “Rat u Ukrajini probušio je balon u kojem je Njemačka živjela od 1990-ih godina”. Prema njemu, u tom balonu Njemačka je uživala u lagodnoj poziciji osiguranja jeftinih energenata iz Rusije i odsutnosti potrebe za vojnim ulaganjima, što je omogućilo rast industrijalizacije, rast bogatstva države i građana i mirno stanje na vanjskopolitičkom planu utemeljeno na ideji da se Njemačka može slagati sa svima i da se stoga ne mora brinuti za vlastitu obranu. Ne bez doze sladostrašća Thomas Kleine-Brockhoff upozorava da je tomu došao kraj.

Udari na njemačku politiku, a time i na politiku Europske unije, dolaze iz svih smjerova euroatlantske integracije. Tako i drugi vodeći američki think-tank fokusiran na odnose SAD-a i Njemačke, Američki institut za suvremene njemačke studije (American Institute for Contemporary German Studies -AICGS) u raščlambi pod naslovom “Kraj Europe kakvu poznajemo?” iz pera Jeffreya Rathkea već prvoga dana ruske invazije na Ukrajinu, 24. veljače, odgovornost za propuste prema Rusiji usmjerava na europsku i posebice na njemačku politiku. U članku se kazuje: “Bit će dovoljno vremena za analize, optužbe i samokritiku – zapadna politika nije uspjela odvratiti Rusiju od brutalnog općeg napada na njezina mirnog ukrajinskog susjeda i desetljeća stare temelje mira u Europi, ali najvažnije je pretočiti ovaj šok u odlučnost i djelovanje i to nigdje hitnije nego u Njemačkoj. … Njemačka je gravitacijski centar europskog djelovanja nametanja visoke cijene Moskvi i smanjenja ranjivosti Europe od ruske agresivnosti. Hoće li Berlin izvući ispravne zaključke iz ove povijesne prekretnice ili će se pokušati provući?”

Vojna predstraža

U biti, sugerira se da se na Njemačku mora djelovati kako bi promijenila pogrešnu politiku, a time posredno i politiku Europske unije, i utjecati na Berlin da se ni po koju cijenu ne vrati staroj politici suradnje s Rusijom. Kroz cijeli članak proteže se teza o potrebi držanja njemačke politike i ekonomije dalje od Rusije, iako za to nakon ruske invazije na Ukrajinu objektivno nema nikakve potrebe jednostavno zato što u okolnostima ruske agresije i rata u Ukrajini i u Europi nikakva suradnja Njemačke s Rusijom više nije moguća. Zapravo se europski kontinentalni poslovi pokušavaju vratiti na stare geopolitičke postavke iz doba hladnoga rata, dok je okvir europskog povezivanja bila Europska ekonomska zajednica, dakle na period prije stvaranja Europske unije. EU praktički gubi svoj politički identitet pod pritiskom ratnih zbivanja, krivnje Njemačke i europskih država zbog ovisnosti o ekonomskoj suradnji s Rusijom, posebice na energetskom planu, i zbog posljedičnog preuzimanja inicijative i vodstva britanske i američke politike nakon ruske agresije na Ukrajinu. Naslućuje se mogućnost faktičkog tihog povrata u funkcioniranju europske integracije na model EEZ, dakle ekonomske unije bez samostalne političke volje.




Od Njemačke se ponovno očekuje uloga kao za hladnoga rata – svojevrsne vojne predstraže NATO-a. Razlika je samo u tome što se ovoga puta od Njemačke, koja je ponižena zbog gospodarskog povezivanja s Rusijom prethodnih godina, očekuje da iskoristi svoj utjecaj u Europskoj uniji, političkoj integraciji koja još funkcionira kao samostalni vanjskopolitički subjekt uglavnom po inerciji, kako bi se u cjelini čvrsto povezala s transatlantskim kompleksom, odnosno američkom i britanskom politikom u usponu moći na europskim prostorima. Sada ujedinjena Njemačka ipak ima veći politički utjecaj na europske države uključene u EU nego za prvoga obračuna s Rusima tijekom hladnoga rata i ta sila dobivena iz supstrata Europske unije jednostavno mora biti iskorištena u korist euroatlantske zajednice.

Američki avioni

Od Njemačke se traži koordiniranje svih država članica EU-a na zajedničkoj politici i dakako veći doprinos na vojnom planu, što podrazumijeva i veću vojnu suradnju sa SAD-om i Ujedinjenim Kraljevstvom. Umjesto stvaranja nekakve integrirane vojne industrije EU-a i razvoja europskih oružnih sustava nove generacije, traži se veća vojno-tehnička i industrijska suradnja s američkom i britanskom stranom euroatlantske integracije. U tome kontekstu indikativna je njemačka odluka o kupnji američkih borbenih aviona F-35 uz tobože njemački uvjet da se europska industrija uključi u proizvodnju tog borbenog aviona i u njegov daljnji razvoj. Riječ je zapravo o američkom interesu i ponavljanju priče iz doba hladnoga rata kada je američki borbeni avion F-104 “Starfighter” postao glavni borbeni avion europskih članica NATO-a.

Njemačka je nabavila gotovo 1000 primjeraka, a “Starfighteri” su se po licenciji američkog Lockheeda proizvodili u europskim tvornicama, i to u talijanskom Fiatu, nizozemskom Fokkeru, njemačkom Messerschmittu (kasnije MBB) i pogonima belgijske tvrtke SABCA. Sada bi se s F-35 po američkoj zamisli trebala ponoviti priča “Starfightera”. Njegova proizvodnja bi se po Lockheedovoj licenciji kao i u slučaju “Starfightera” trebala nastaviti u više europskih država za potrebe njihovih zrakoplovstava. Njemačka politika svojim traženjem da se omogući njemačko i europsko sudjelovanje u proizvodnji F-35 zapravo blefira i samo ponavlja ono što govore Amerikanci. F-35 tako bi trebao postati glavni borbeni avion europskog dijela NATO-a po istoj šabloni političkih i vojnih odnosa kao u doba kada je tu ulogu imao američki F-104 “Starfighter”. Dakako, time bi u nevolje upao zajednički francusko-njemački projekt razvoja europskog borbenog aviona šeste generacije. Njemačku i Europsku uniju nakon ruske agresije na Ukrajinu, više je nego očito, pritisnule su američka i britanska politika zbog stvaranja gospodarskog mosta prema Rusiji koji je išao u korist prije svega Njemačke jer je dobivala jeftine energente za industriju, a isto tako i u korist Rusije prema kojoj su se slijevali zapadna tehnologija i industrijske komponente te gotovi proizvodi.

Ovisnost o energiji

Njemačka je uz to, vođena i zelenom politikom, potpuno ugasila svoje izvore energije koje je imala na raspolaganju, nuklearne elektrane i elektrane na ugljen. Potpuno nesmotreno zanemarila je i ostale alternativne izvore ugljikovodičnih goriva, nafte i plina i čvrsto se držala Rusije i njezinih energenata. Stvoren je tako svojevrsni pakt između Moske i Berlina, a s njim i Moskve i cijelog EU-a. Njemačkoj, dakako, nisu odgovarale ruske vojne intervencije u Čečeniji i Gruziji i otimanje i aneksija Krima od Ukrajine, ali Njemačka je i dalje održavala svojevrsni pakt s Rusijom vukući za sobom velik dio EU-a, balansirajući između svojih i interesa euroatlantske zajednice koja je, predvođena Washingtonom, tražila prekid suradnje i obuzdavanje Rusije. No pakt se ipak na kraju raspao. Ruske divizije u općem napadu na Ukrajinu razbile su i gospodarski i energetski pakt Njemačke i EU-a s Rusijom, koje su ostale na suhom i više nije bilo nikakvog drugog izbora za Njemačku i EU nego se podvrgnuti novostvorenom suglasju Zapada i ratnoj stezi unutar euroatlantske zajednice.

Autor:Mario Stefanov/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.