fbpx
FOTO: Guliver image/Sarsenov Daniiar/Ukraine Preside

EKONOMSKE SANKCIJE PREMA RUSIJI DOŽIVJELE SU POTPUNI NEUSPJEH: Amerikancima treba neka ukrajinska taktička pobjeda kako bi sjeli za pregovarački stol

Autor: 7dnevno/ Zoran Meter

Sjedinjene Države od početka ruske vojne operacije u Ukrajini nastoje potpuno izolirati Rusiju od “ostatka svijeta” svim raspoloživim političko-diplomatskim i ekonomskim metodama. Washington je procijenio kako je nastupilo idealno vrijeme za ono što je već dugo želio učiniti – zauvijek izbaciti Moskvu iz globalne geopolitičke igre, što bi mu omogućilo slobodno prebacivanje glavnine svojih resursa – političkih, vojnih i ekonomskih – prema istočnoj i jugoistočnoj Aziji i fokusiranje na glavnog američkog suparnika u 21. stoljeću – Kinu.
Washington je vjerovao u svoju apsolutnu globalnu moć uvjeravanja koja je posljedica njegove pobjede u hladnom ratu nad tadašnjim jedinim suparnikom, SSSR-om, krajem 80-ih godina prošlog stoljeća.

Međutim taj “poklon”, koji mu je svojom idiotskom politikom omogućila tadašnja sovjetska partijska elita, i koji je on, naravno, objeručke prihvatio – bio je i mač s dvije oštrice, što upravo sada dolazi do izražaja.
Naime, nakon te pobjede, kada je, prema američkom profesoru japanskog porijekla Francisu Fukuyami povijest trebala završiti, došlo je do gotovo dvadesetogodišnje uspavanke američke analitičke misli i obavještajnog djelovanja, što se negativno odrazilo na strateške odluke Washingtona pa je on, poglavito od 2010. nadalje – nerijetko izgledao kao onaj koji “trči” za događajima, a ne koji ih kreira. Zbog toga je često bio prisiljen donositi i ad hoc strateške odluke, koje to, naravno, onda i ne mogu biti – barem ne dugoročno, već su prije “vatrogasnog” karaktera. To je najbolje bilo vidljivo na Bliskom istoku nakon američkog pokretanja revolucije “arapskog proljeća” koja je ubrzo izmakla kontroli, a dramatično je izmakla nakon ruske vojne intervencije u Siriji na poziv vlade u Damasku koju je Washington prije toga namjeravao zauvijek ukloniti, to je i bio jedan od glavnih ciljeva cijele bliskoistočne operacije s obzirom na to da je Rusija u Siriji imala svoju jedinu pomorsku bazu na Sredozemnom moru, a ono je moralo postati zatvoreno, tj. postati NATO-ovo more, prije svega za nadzor kineskih trgovinskih ambicija prema jugu Europe.

Zgrabili priliku

Tom je intervencijom Moskva, mimo svih očekivanja, ubrzano vratila svoj utjecaj u toj, do Jeljcinove ere uvijek primarnoj regiji za ruske geopolitičke projekcije, a potpuno zanemarenoj 90-ih godina XX. stoljeća.
Američki analitičari nove generacije, za razliku od vrhunskih stručnjaka iz redova svojih starijih kolega, prekaljenih u hladnoratovskim bitkama, nisu više bili odgajani u “spartanskom duhu”, nego im je primarna zadaća bila usmjerena prema globalnom nastupu na ideološkoj matrici – promicanju demokracije svima i svuda, a ona je, onda, kako su smatrali, ta koja će riješiti sve probleme. Drugim riječima, fokusiranost s primarnih američkih nacionalnih interesa, kako je to bilo u vrijeme borbe sa SSSR-om, prebačena je na američku brigu o stanju svijeta i njegovu prekrajanju prema svojim mjerilima.


Sada je već posve jasno kako američki zastrašujući sankcijski “blitzkrieg” protiv Rusije nije uspio i nije doveo do očekivanih poteza nesnalaženja i panike unutar ruskog državnog i političkog vrha, sloma ekonomije, bunta utjecajnih poslovnih krugova, kaosa i rezignacije građana – što je trebalo dovesti do smjene političke elite, prije svega Putina koji je i njezin simbol. Narativ zapadnih političkih elita ovom se neuspjehu morao prilagoditi, i sada, umjesto brzog i ubojitog, one naglasak stavljaju na dugoročni ubojiti sankcijski efekt.
Više je razloga zbog kojih sankcije zasad nisu uspjele.
Potpuno analitičko podcjenjivanje ruske unutarnje obrambene mogućnosti protiv sankcija, na što se Moskva pripremala od 2014., a intenzivno od prošle godine kada se već definitivno znalo da američko-ruski i europsko-ruski odnosi idu prema svom neslavnom završetku, kao i efekta protusankcija za koje se znalo da mogu biti ozbiljne s obzirom na resurse kojima Rusija raspolaže, ali se zbog uvjerenja u brzo slamanje Moskve ipak očekivalo da će biti podnošljive za zapadne ekonomije. To se pokazalo potpuno pogrešnim te sada prije svega trpi EU koji je ušao u najveću krizu od svog postojanja.
Gotovo ni jedna važnija država svijeta izvan zapadnog kruga nije se priključila proturuskim sankcijama te Rusija s njima i dalje trguje, makar i u otežanim okolnostima.

Nije ih briga

Razloga je mnogo, a kreću se u rasponu od geopolitičkih i ekonomskih interesa pa do negativne ostavštine kolonijalne vlasti Europljana i američkih vojnih ili specijalnih operacija s ciljem svrgavanja njima nepoćudnih vlasti.
Naravno, da ne bi bilo nikakve zabune, zapadne sankcije svejedno teško pogađaju rusku ekonomiju i prisiljavaju Moskvu na skupu i dugotrajnu tranziciju cjelokupnog sustava, pa i filozofije življenja, s ciljem postizanja ekonomske, tehnološke i svake druge samodostatnosti države. Uvjerenje većine ruskih analitičara je da će u tome uspjeti, ali i da će cijena toga biti visoka. Cijena slobode i istinske nezavisnosti uvijek je visoka, ali na kraju isplativa – smatraju oni.
Danas Rusija nikako nije jedina zemlja svijeta koja upravo to želi postići, ali za razliku od njih, to čini u za sebe krajnje složenim okolnostima – nalazeći se u neposrednom, zasad “samo” hibridnom ratu s cijelim Zapadom. A eventualnim ruskim uspjehom htjet će se okoristiti i mnogi drugi, i to je ono čega je Washington svjestan i što ga najviše brine.
Rodio se novi svijet, na stari možemo zaboraviti.
Politička izolacija Rusije, logično, slična je rezultatima one sankcijske, a u geopolitičkom smislu je važnija jer je politika, a ne sankcije, ona koja definira obrise budućeg svijeta. Zapravo, više nije riječ o obrisima ili konturama, nego o pravim konstrukcijama koje bi mogle imati dugotrajan karakter.

Washington je nakon ruske vojne intervencije u Ukrajini odredio dva primarna strateška cilja: minimalistički i maksimalistički.
Prvi – minimalistički – sastoji se u njegovu potpunom okupljanju i stavljanju pod svoj nadzor cijelog tzv. kolektivnog Zapada – u čemu je već potpuno uspio.
Drugi – maksimalistički cilj – vezan je uz geopolitički poraz Rusije i naknadni poraz Kine, odnosno osiguranje američke potpune globalne dominacije u svim ključnim sferama – političkim, vojnim i ekonomskim – i što bi bilo dugoročno, a tu bi se, onda, i s pravom moglo govoriti o Fukuyaminu kraju povijesti.

Novi svijet

Kad je riječ o novim geopolitičkim konstrukcijama, one su sljedeće:
1. Ujedinjeni Zapad pod vodstvom anglo-američke sastavnice
2. Format država BRICS, čije jačanje globalne uloge i fizičko proširenje sada aktivno promiče Kina, a prvi kandidati već su i službeno Argentina i Iran i u čemu ona ima punu potporu Rusije
3. BRICS-u se može pridodati i Šangajska organizacija (SCO) u kojoj su, osim Kine i Rusije kao začetnica, još dva bitna igrača i nuklearne sile – Indija i Pakistan, a u predvorju čeka i Iran
4. Poseban dio, barem zasad, odvojeno jedni od drugih čine Turska i tzv. arapski svijet iako nije isključeno da se netko iz tih tabora priključi i gore navedenim dominantnim geopolitičkim strukturama moći.
Ova nova podjela svijeta, ako zaživi (a sve vodi prema tome), sada pred glavne globalne sile postavlja primarni zadatak: spriječiti međusobni vojni sukob po svaku cijenu jer bi on značio globalnu kataklizmu. Njemu se, kao podzadatak, može pridodati i mogući nastavak suradnje u pitanjima od zajedničkog interesa – kao svojevrsni privilegij samo za odabrane.
Sada za sprečavanje navedenog sukoba ostaju aktivna još samo dva međunarodna formata:
UN, koji se pokazuje potpuno nesposobnim i sterilnim za donošenje ključnih i obvezujućih odluka sigurnosnog karaktera jer je već otprije pretvoren u arenu za obračun i PR glavnih sila s pravom veta unutar Vijeća sigurnosti i grupa G20 koja ima više manevarskog prostora od UN-a jer nije sputana obvezujućim pravilima i djeluje na ravnopravnoj osnovi. To, međutim, pretpostavlja da prethodno mora postojati dobra volja i spremnost na kompromise njezinih članica.
A to je upravo ono čega danas kronično nedostaje – prije svega od onih koji svoje vizije svijeta i način za uspjeh vide isključivo u dominaciji nad drugima.

Nemaju viziju

Koliko je stanje postalo apsurdno, najbolje svjedoče upravo zbivanja oko predstojećeg summita G20, u studenome, u Indoneziji, koja je trenutačni predsjedatelj. Naime, odmah nakon ruske invazije na Ukrajinu Sjedinjene Države poduzele su mjere s ciljem zabrane njezina sudjelovanja na navedenom summitu. Washington je od Jakarte tražio da ne pošalje službeni poziv ruskom čelniku Vladimiru Putinu za sudjelovanje na istom. Međutim, ni manje ni više nego u vrijeme nedavnog održavanja summita G7 u Njemačkoj, Indonezija je objavila kako je Putinu poslala službeni poziv na summit na Baliju. Zanimljivo je kako su članice G20 iz EU-a, poput Njemačke, bile puno skeptičnije prema američkoj namjeri. Tako su i kancelar Scholz, ali i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen tijekom summita G7 u Njemačkoj izjavili kako je bolje pozvati Rusiju i Putina na G20 nego dovesti u pitanje održavanje i budućnost tog formata. Oni vjerojatno misle da na njemu mogu još pokušati utjecati na Putina i postići nešto konkretnije u vezi s rješavanjem ukrajinskog sukoba u za sebe povoljnijoj varijanti.

S druge strane, na Baliju se održao ministarski summit G20 koji mora utvrditi ono o čemu će se razgovarati na summitu na vrhu u studenome. Tako su se, silom prilika, morali sresti i američki državni tajnik Antony Blinken i ruski šef diplomacije Sergej Lavrov. State Department odmah je upozorio da se Blinken ne namjerava sastati s ruskim kolegom, a tako je i bilo.
Blinken je na sastanku kritizirao Rusiju i tražio oslobađanje određenih američkih državljana iz tamošnjih zatvora nakon pokretanja kaznenih postupaka. S druge strane, Lavrov se na marginama sastanka sastao s kineskim i turskim kolegama Wangom Yijem i Mevlutom Cavusogluom, a dan prije i s onim vijetnamskim.




Malo pa ništa

Vijetnam je, naime, ključni ruski strateški partner u jugoistočnoj Aziji i prva zemlja iz te regije koja je potpisala sporazum o slobodnoj trgovini s Euroazijskom ekonomskom zajednicom. Osim toga, nakon Indonezije, jedna je od glavnih članica sve utjecajnije organizacije za ekonomsku suradnju JI Azije – ASEAN.
Prošlog je tjedna iz okolice Moskve, prvi put u povijesti, krenuo kontejnerski vlak za Indiju preko Kaspijskog jezera i dalje iranskom željeznicom prema jugoistoku. Ovo je svojevrsno oživotvorenje desetljećima najavljivanog, a zbog različitih geopolitičkih razloga nikad otvorenog tzv. južnog prometnog koridora za plasman indijskih proizvoda u Europu i obratno. Rusiji to, kako navodi Moskva, otvara dosad neviđenu perspektivu, ponajviše za industrijski sektor u Sibiru i to sada na dva smjera istodobno – onom arktičkom, kroz Sjeverni morski put koji se intenzivno razvija, i ovom spomenutom – prema južnoj, ali i zapadnoj Aziji tj. arapskom svijetu s kojim graniči Iran.
Svima je jasno kako se odlučujuća bitka za svijet sada vodi u Ukrajini, još preciznije – u Donbasu. Pobjednik nosi sve, a poraženi sve gubi. Svjestan da bi Rusija u njoj mogla biti ona koja bi mogla sve dobiti, Washington je odmah odlučio sve svoje uloge staviti na Kijev – politički, vojno i financijski mu pomažući u razmjerima nikad viđenim od Drugoga svjetskog rata.
Zbog Ukrajine, u Kongresu je nedavno izglasan i zakon Land Lease koji omogućuje permanentne isporuke oružja poput onih Velikoj Britaniji i SSSR-u u borbi protiv nacističke Njemačke. Pritom je svima jasno kako bi bez američke vojne pomoći, koju Kijev stalno grozničavo traži, ukrajinska vojska već kapitulirala s obzirom na to da je uništeno, prema pojedinim zapadnim analitičkim procjenama, oko 80 posto njezine vojne tehnike i vojne infrastrukture. Osim toga, ukrajinska ekonomija već je slomljena i zemlja financijski potpuno ovisi o Zapadu.

Ogromna vojna pomoć

Washington se svojom odlukom doveo u neugodnu situaciju, prvo, potpuno ovisi o ukrajinskoj volji i mogućnosti za nastavak rata u kojem sam ne može i nikad neće sudjelovati s obzirom na to da bi to automatski značilo Treći svjetski rat. Dakle Washington mora sve više pomagati Ukrajini, i vojno i obavještajno, da bi se “održavala na površini”, ali pritom prijeti opasnost da se, kako to obično i biva, tuđi rat pretjeranim angažiranjem pretvori u vlastiti. Ali ovaj put s druge strane nije Sjeverni Vijetnam i drugo, ovisi o ruskoj političkoj volji, kako po pitanju intenziteta i opsega ruskih vojnih operacija, tako i političkih ciljeva u Ukrajini koje Moskva želi postići. Iako su vojne operacije u Donbasu uistinu intenzivne s obje strane, a snimke s bojišnica gotovo apokaliptične, poglavito kada se gledaju raketne salve ispaljene iz različitih moćnih sustava, poglavito noću, kada je vizualni dojam još intenzivniji zbog kontrasta vatrenog otiska i noći, one su i teritorijalno ograničene, ali su ograničene i u pogledu korištenja ukupnih ruskih vojnih efektiva.
Moskva neprestano naglašava kako, za razliku od Kijeva – ona od početa intervencije nije obavila nijednu mobilizaciju stanovništva niti povećala brojnost svog vojnog sastava uključenog u istu. On se sada kreće na razini od oko 160.000 vojnika, u što se uključuju i pripadnici postrojbi tzv. DNR i LNR. S druge strane, broj ukrajinskih vojnika višestruko nadvisuje ruske – prema navodima samog Kijeva, njih je čak oko 700.000. To i jest glavni razlog ruskog polaganog, ali sustavnog napretka na terenu u Donbasu koji posljednjih tjedana sve više brine zapadne političke i vojne krugove. Tj. ukazuje na veliku rusku tehničku nadmoć, ali i na to da isporuke oružja Ukrajini nisu dovoljne za zaustavljanje ruskog napredovanja, a kamoli za veliki ukrajinski protunapad o kojemu se toliko govori. To pak potiče želje za slanjem sve modernijeg i ubojitijeg oružja Kijevu.

Polagani napredak

Upravo to do krajnosti povećava opasnost od eskalacije sukoba. Nju, kao ni Treći svjetski rat, nitko ne želi, ali nitko nije želio ni onaj prvi pa se dogodio. Kada nestaje manevarskog prostora i želje za odstupanjem od svojih pozicija dok se poraz na bojnom polju još može prikazati kao mali ili kao nekakvo “strateško odstupanje”, mjesta optimizmu nema.
Tako je Vladimir Putin u televizijskom obraćanju predsjednicima parlamentarnih stranaka iznio krajnje upozoravajuće riječi. Osim što je rekao kako Zapad ne želi Rusiju kao državu i da upravo zato podupire separatizam i terorizam, naglasio je sljedeće: “Tzv. kolektivni Zapad predvođen SAD-om već se desetljećima ponaša isključivo agresivno prema Rusiji”.
“Odbijeni su naši prijedlozi o stvaranju sustava pravedne sigurnosti u Europi, inicijativa o zajedničkom radu na pitanju proturaketnih obrana je odbijena, a upozorenja o nedopustivosti širenja NATO-a, poglavito na račun bivših republika Sovjetskog Saveza, ignorirana su.”
Vezano uz rat u Ukrajini Putin je izjavio: “Danas čujemo kako nas žele poraziti na bojnom polju. Što možemo reći, neka pokušaju. Puno puta smo čuli da se Zapad želi boriti protiv nas do posljednjeg Ukrajinca. Ovo je tragedija za ukrajinski narod, ali čini se da sve ide prema tome. Svi bi trebali znati da, uglavnom, još ništa ozbiljno nismo pokrenuli. U isto vrijeme, mi ne odbijamo mirovne pregovore. Ali oni koji ih odbijaju trebaju znati da što dalje ide, to će im biti teže pregovarati s nama”.
Nažalost, i nakon ovih riječi bit će veliki broj onih u zapadnim medijima koji će i dalje radije govoriti da je Putin poludio, da se trese, da je u terminalnoj fazi raka, da strahuje kako će ga najbliži suradnici ubiti i druge gluposti nego da pokušaju shvatiti smisao njegovih riječi i zaključiti kako ovaj rat Rusija ne može izgubiti. Drugim riječima, bolje je pregovorima spasiti veći dio Ukrajine nego da na kraju bude raskomadana, ali još važnije – spriječiti izbijanje globalne apokalipse. Zapanjujuća je lakoća spremnosti riskiranja znatnog broja zapadnih političara i analitičara i njihova igra upravo na ovo posljednje – a sve, navodno, u ime nekakvih lažnih vrijednosti koje u praksi nikada ne funkcioniraju kada je riječ o moćnim zemljama – poput nedopustivosti agresije na suverenu državu, demokracije, ljudskih prava… Bilo bi zanimljivo vidjeti bi li ti i takvi, kada bi se eventualno odlučilo za rat Zapada s Rusijom – na bojišnice istočnog fronta poslali svoje sinove ili kćeri.




Vratiti vrijeme

Bidenu u Ukrajini sada treba bilo kakva taktička pobjeda ukrajinske vojske na nekoj od bojišnica uoči jesenskih izbora za Kongres, kako bi opravdala njegovu politiku ulaganja golemih financijskih sredstava u tu zemlju. Ali pitanje je hoće li je Putin omogućiti. Bez velikih ustupaka političke i gospodarske važnosti sigurno neće, a sumnjam da bi, i uz njih, Putin žrtvovao živote svojih vojnika i njihove dostignute uspjehe na terenu. On nije takav tip političara. Osim toga, svjestan je slijepe ulice u kojoj se našao Zapad isključivo svojom voljom i teško da će mu, nakon tolikih poniženja Rusije i ruske nacije, htjeti pružiti nekakvu ruku spasa.
Poglavito Putin to neće htjeti učiniti sada kada je njegov rat i definitivno slomio poslijeratni monopolarni ustroj svijeta, i kada su odnosi Rusije i Zapada na dugo godina pa i desetljeća trajno prekinuti. Ono što će, međutim, sigurno htjeti jest sjesti za pregovarački stol i sklopiti sporazum o Ukrajini, ali sada, kako je to i sam rekao, “uvažavajući novu realnost”, a ona će morati uključiti ruske brige za svoju stratešku sigurnost, a sasvim sigurno i određenu podjelu Ukrajine. To zasad izgleda jako daleko, ali se isto tako može dogoditi i neočekivano brzo. Ovisno o procjenama ključnih igrača.

Što bi bilo da se vrijeme vrati unatrag i bi li, prije svega Washington, tada odlučio drukčije djelovati da je znao za scenarij koji se sada odvija u Ukrajini i za posljedične procese na globalnoj razini?

Autor:7dnevno/ Zoran Meter
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.