fbpx
Foto: Borna Filic/PIXSELL/EU2020HR

DOBIVENA SREDSTVA TROŠIMO KAKO ŽELIMO, RAZLJUTILI SMO EU: ‘Država treba reformu po načelima katoličkog katekizma, tada ne bi bilo grešaka!’

Autor: Guste Santini / 7dnevno

Svi postajemo nervozni. Zabrinjavajuće je što se smanjuje nužna komunikacija kako bi se zadržao minimum razumijevanja i uvažavanja drugačijih od nas. I ne samo to, komunikacija postaje dio destruktivnih procesa pa se javna scena dramatizira. Svjedočimo događajima koje smo još jučer smatrali malo vjerojatnima ili čak nevjerojatnima koji, možda, određuju našu budućnost. Kao i obično, za sukob su potrebne najmanje dvije strane. Koja je strana u sukobu u pravu, vidjet ćemo po njihovim konačnim učincima. Trenutno se zaoštrava sukob na relaciji vladajuće koalicije i oporbe. Kako će se završiti sukob između Stožera i prosvjednika koji se bore za, kako oni kažu, temeljne ljudske slobode pa, prema tome, odluke Stožera, smatraju oni, ne samo da su ispod ljudskog dostojanstva (što nije nerazumno mišljenje) nego su u suprotnosti s ustavnim načelima. Valja reći da prosvjedi nisu naša specifičnost. Oni djeluju diljem svijeta, što je moguće identificirati manje putem službenih kanala informacija i znatno više putem novih paralelnih informacijskih sustava koji pokazuju sve veću moć.

Ni to nije sve. Dva brda pokazuju na djelu tvrdu kohabitaciju koju je najavio premijer Andrej Plenković. Tvrda kohabitacija, sa svoje strane, dodatno dijeli ovaj uvijek podijeljeni, i zašto ne reći napaćeni, narod. Nažalost, postaje normalno da se izjave političara doživljavaju kao još jedna nova obmana. Pritom je, što političari podržavaju, uvijek i jedino kriva ona druga, suprotna strana. Bruxelles nam je pokazao i pokazuje (upozorava!) da postoje ozbiljne slutnje (i više od toga) kako su se zloupotrijebila dodijeljena nam sredstva putem “oživljenog” slučaja za koji se reklo (tvrdilo) kako nema zakonskih nepravilnosti. Kako je moguće da isti slučaj USKOK proglasi zakonitim, da bi samo nekoliko mjeseci poslije taj isti slučaj Bruxelles proglasio kontaminiranim? Dakle, s jedne strane, hvalimo se kako smo dobili veliku pomoć za potrebe sanacije društva (uključujući gospodarstvo) izazvane koronavirusom, potom smo dobili pomoć zbog razornog potresa (koja je daleko od pristojnog iznosa) i “redovni obrok” iz kohezijskih fondova kako bismo ubrzali gospodarski i svaki drugi rast, i, s druge strane, ta dobivena sredstva ne koristimo na dogovoreni, zakonit, način što će razumljivo izazvati dodatno ogorčenje zemalja koje to financiraju. Treba shvatiti i razumjeti, kako bi rekao naš premijer Andrej Plenković, kako ustupljena nam sredstva nisu neka mana s neba.

Tuđi novac

Građani drugih razvijenih zemalja plaćaju, putem poreza (odnosno zemlja putem doprinosa Bruxellesu), odobrena nam sredstva, što će, sa svoje strane, ne samo kompromitirati kohezijske fondove (koje smatram promašenim sustavom kohezijske politike) nego i smanjiti ugled naše zemlje, što nijednog građanina Lijepe Naše ne može niti smije ostaviti ravnodušnim. Riječ je o ozbiljnom i zabrinjavajućem incidentu s nesagledivim posljedicama. Tako smo dobili još jednu lekciju, da ne kažem packu, od Bruxellesa jer DORH i USKOK nisu učinili ono zbog čega su osnovani. Izjava našeg premijera Andreja Plenkovića kako za slučajeve nije znao jer se njegova politika zasniva na tri nezavisna stupa vlasti priča je koja vrijedi za uređene zemlje, što Lijepa Naša sigurno nije. Osim toga, valja reći kako to više nije slučaj. Ti i takvi nalazi postaju praksa, kako svjedoči gospodin Mamić izjavljujući kako je pedeset (sic!) sudaca primilo od njega – novac. Prema tome, izjava našeg premijera, u najmanju ruku, zabrinjava i mora zabrinjavati jer je upravo on vodeća ličnost izvršne vlasti. Treba jasno reći kako neovisnost trodiobe vlasti nije niti može biti ugrožena ako institucije, koje su zadužene za kontrolu, kontroliraju rad DORH-a, USKOK-a i pravosuđa. To ne čine zato da bi utjecale na njihove odluke, nego zato da bi se osiguralo poštovanje nacionalne i europske zakonske stečevine.

Za nepoštivanje ugovora, u kojem god obliku bio sastavljen (pisanom ili usmenom), u demokratskom i civiliziranom svijetu – nema razumijevanja. To je jasno našem premijeru i zato je razumljiva njegova zabrinutost. Da je tome tako, najbolje pokazuje način njegove komunikacije s javnošću. Granatirani smo izjavama kako se povećao kreditni rejting, ali nam nije rekao kojoj je zemlji koja je u procesu zamjene vlastite valute eurom smanjen kreditni rejting. Isto se događa sa slavodobitnim komentarom o rastu BDP-a u trećem kvartalu za cijelih 15,8 posto. Nije obrazložen rast u trećem kvartalu ove godine dramatičnim padom turističkog sektora u prošloj godini. Da je, hvala bogu što nije, turistički sektor ostvario veći pad od ostvarenog, stope rasta u ovoj godini bile bi još veće. Tako se drama pretvorila u veliko postignuće. Posebno je dramatičan oblik komunikacije u Hrvatskom saboru koji je, nažalost, daleko ispod minimuma civilizacijskog standarda i pristojnog ponašanja. To nije niti se može prihvatiti kao politička komunikacija. Razlike u političkim percepcijama su razumljive i poželjne. Za demokraciju razlike su dodatni impuls, poticaj, da se, sukladno političkoj opciji, nađu najprihvatljivija rješenja. To je moguće ostvariti iznošenjem vlastitih argumenata. Kada glas i neprimjerena komunikacija dominiraju u javnim prostorom, nema mjesta za argumentaciju, što, sa svoje strane, samo povećava nepovjerenje prema politici i političarima. Tako nastaje i razvija se model socijalne baruštine. Nije dobra politička praksa po kojoj se odbijanje prijedloga oporbe, ma kako razuman on bio, smatra političkom vjernošću (ideologiji) ili čak, ako je suditi po izjavama saborskih zastupnika, političkim postignućem, što odnosni političar smatra najboljim putem za vlastitu promociju u stranci. Izostanak tolerancije vladajuće koalicije danas prema oporbi piše pravila ponašanja koja će se primjenjivati sutra kad se izmijeni politička opcija na vlasti.

Bremenita situacija

Naš je premijer Andrej Plenković, malo je reći, svjestan stanja u kojem se danas nalazi hrvatsko društvo. Dovoljno je podsjetiti na njegove izjave pri preuzimanju kormila u HDZ-u kako je njegova misija mijenjati HDZ i, potom, Hrvatsku. Današnja tmurna zbilja ne pokazuje samo da se HDZ nije transformirao u modernu i demokratsku stranku nego njegova politika zabrinjava sve više građana jer, kako pokazuju ne baš nesklone ankete, velik broj građana smatra da Lijepa Naša ide u krivom smjeru. Teško je pružiti zadovoljavajuću argumentaciju da se Hrvatska promijenila nabolje. Naslijeđeni problemi predšasnika ne rješavaju se, a javljaju se novi problemi. U tako kompleksnoj i problemima bremenitoj situaciji nije čudno što se stalno ponavlja ista retorika koja zapravo pokazuje i dokazuje koliko je krhka Lijepa Naša po svim relevantnim kriterijima i kako zapravo nema napretka. Naš je premijer svjestan da smo velika sredstva dobili jer smo eutanazirali ionako nekonkurentno domaće gospodarstvo. Cilj kohezijskih sredstava je pomoći najpotrebitijim zemljama članicama kako bi ubrzale razvoj. Zna naš premijer kako imamo velik broj tvrtki i nisku stopu zaposlenosti, što, sa svoje strane, kazuje kako građani otvaraju tvrtke kako bi preživjeli, umjesto da se tvrtke otvaraju kako bi se ostvarile poslovne kombinacije koje bi povećale blagostanje hrvatskih građana. Svjestan je naš premijer koliko je navedena dijagnoza gospodarstva zabrinjavajuća. Jasno je našem premijeru da raste ugroza siromašnog stanovništva koje se dnevno povećava. Vidi naš premijer da se birokracija multiplicirala do te mjere da dolazi u pitanje temeljno funkcioniranje države. Sve navedeno i još mnogo toga nenavedenog s razlogom brine našeg premijera.

Svakom građaninu Lijepe Naše jasno je da ova i ovakva birokracija nema kapaciteta da provede potrebne reforme i, baš ako hoćete, utroši odobrena nam sredstva. Rekao sam utroši, a trebao sam reći investira dobivena sredstva koja bi, imajući u vidu veličinu sredstava, mogla i morala promijeniti kako razinu osobnog, tako i zajedničkog blagostanja putem povećane količine i kvalitete javnih dobara. Slikovito rečeno naš premijer, kapetan broda, ispred sebe na komandnom mostu ima komandnu ploču koja – ne funkcionira. Prvi časnici na brodu (ministri) morali bi odmah i sada samostalno i proaktivno pomoći našem premijeru da komandna ploča profunkcionira kako bi naš premijer mogao učinkovito upravljati brodom (čitaj: ekonomski i socijalno opravdano) da bi plovio u pravcu kako je to obećao hrvatskim građanima na prethodnim parlamentarnim izborima (čime bi ostvario svoju misiju). Brod kao sustav ne funkcionira, a na horizontu se pojavljuju još tamniji oblaci pa se daljnja plovidba čini sve rizičnijom, što povećava neizvjesnost i rizike u procesu ostvarivanja postavljenih ciljeva. Ako se ciljevi i ostvare, u postojećim uvjetima, vjerojatno će cijena koju ćemo platiti biti previsoka. Vjerojatnije je da se ciljevi neće ostvariti.

Nužne reforme

Da bi se brodom moglo upravljati, potrebni su popravci koje nazivamo reformama. Svako ministarstvo iz svog djelokruga rada raspolaže potrebnim nalazima koji su dostatni kako bi se postavila dijagnoza o stanju društva iz njihova djelokruga rada. Neka ministarstva raspolažu potrebnim kadrovima kako bi se koncipirale i provele potrebne reforme. Ako nedostaju potrebni kadrovi, moguće ih je angažirati u skladu s tržišnim uvjetima. Građani o pitanjima tržišta rada, odnosa ponude i potražnje, ne moraju znati puno ili čak gotovo ništa. Međutim, poslodavci (uključujući i državu) moraju dobro poznavati tržište rada kako bi mogli učinkovito odgovoriti poslovnim i inim izazovima. Prema tome, vlada premijera Andreja Plenkovića zna kako se plaće u Lijepoj Našoj ne određuju na našem malom lokalnom tržištu, nego se određuju na europskom tržištu. To je još jedan tmuran oblak koji će donijeti dodatne ugroze ne samo razvoja nego i golog opstanka. Uzmite, primjera radi, zdravstvo i statističke podatke koji evidentiraju koliko je liječnika i medicinskih sestara napustilo stalno zaposlenje u Hrvatskoj jer su otišli “trbuhom za kruhom”. Kad se otvori pitanje visine plaća medicinskog kadra, tada će se otvoriti i pitanje plaća ostalih javnih službenika. Isto će se dogoditi i u obrazovnom sustavu pa će ministar Fuchs morati učiniti ono što gospođa Blaženka Divjak nije učinila. Puno je toga gospođa Blaženka Divjak ostavila današnjem ministru znanosti i obrazovanja.

Politika određuje cilj reforme, što se precizira postavljanjem pitanja – što i zašto mijenjati. Razumna politika tu će zadaću obaviti uz pomoć stručnjaka. Postavljanje cilja uvijek je i svagdje važan, ponekad odlučujući, dio cjelokupnog procesa reforme. Potom, stručna rasprava je potrebna i nezamjenjiva kada se priprema reforma. Cilj javne rasprave je da političke stranke svojim političkim argumentima “korigiraju” profesionalno od stručnjaka napisan prijedlog reforme.




Praćenje procesa

Prema tome, stručni prijedlog se korigira na temelju političke odluke, kako to voli reći naš premijer Andrej Plenković. Međutim, to naročito želim naglasiti, struka je obvezna upozoriti donositelje političkih odluka koja je cijena promjena na kojima politika inzistira kako bi se sutra znalo da je pri političkoj odluci bila znana cijena političke odluke koja je promijenila prijedlog struke. Tako se formiraju argumenti, osnova, za ocjenu političke odluke na koju se često poziva naš premijer Andrej Plenković. Građani mogu na izborima kazniti ili nagraditi samo onda ako imaju jasnu i objektivnu informaciju što je vladajuća politička opcija u povjerenom joj mandatu dobro, a što loše učinila. Dosadašnja tehnologija rada pokazala je da ne postoji mogućnost kazne i kažnjavanja na izborima za lošu, krivu, političku odluku. Tako je politička kazna na izborima za lošu političku odluku priča bez smisla i sadržaja.

Jasno, lakše je navedeno reći, a mnogo je teže navedeno učiniti. To je točno, ali nije nemoguće. Potrebno je ustrajno i profesionalno pratiti procese i donositi potrebna rješenja. Za to postoje mnogi primjeri. Naime, to što ste pročitali dnevno se radi u svakoj tvrtki koja ostvaruje pozitivne financijske rezultate. Reforma je mora za svakog menadžera jer uvijek i svagdje i u svakom pogledu puno košta. Da bi se to potvrdilo, dovoljno je “popiti kavu” s uspješnim menadžerima. Zato menadžeri angažiraju stručnjake kontrolore čiji je zadatak profesionalno pratiti procese poslovanja, ocjenjivati ih, u skladu s kriterijima koje donosi menadžment, da bi putem teze i antiteze pripremili prijedloge za promjene menadžmentu kako bi se umjesto reformi uspostavio proces optimizacije procesa poslovanja putem iteracija. Jasno, riječ je o kontrolingu. Cilj je optimalno poslovanje koje se ne ostvaruje jer je odnos i sukob unutarnjeg i izvanjskog u stalnoj konfrontaciji (prijenos entropije – troškova). (Tako se tvrtke s razlogom bune kako je iznos fiskalnih i parafiskalnih davanja neprimjereno visok, što država zasad učinkovito ignorira.) Kako izvanjsko određuje sudbinu tvrtke, tako unutarnje amortizira izvanjsku ugrozu. Ako u tome ne uspje, odlazi u stečaj. Moja suradnja s tvrtkama pokazuje kako ne postoji potreban partnerski odnos države i gospodarstva, što je od presudne važnosti u ostvarivanju suvremenog suvereniteta.

Optimalna interakcija

Zbog toga mi je teško prihvatiti izjave kako vodimo optimalnu politiku. Zapravo, da budem do kraja jasan, optimalna politika znači da su sustavi u optimalnoj interakciji pa ne da reforme nisu potrebne nego su one štetne jer svaka promjena donosi izmjene u funkcioniranju sustava, što, dalje, znači različite rezultate u odnosu na rezultate koji su ostvarivani u vrijeme prije reforme. Nije nikakva mudrost reći kako je izostanak reformi jedan od temeljnih ograničenja daljnjeg razvoja Lijepe Naše. Da je tome tako, govori jedan broj ekonomista koji se, mišljenja sam, s pravom boje da se reforme neće provesti prije zamjene kune eurom, već da će se kuna zamijeniti eurom s obećanjem kako će se reforme provesti u nekom budućem boljem vremenu (čitaj: kad ne bude drugih mogućnosti). To nije dobro i treba reći kako je reforme potrebno provesti danas i odmah.

U svakoj uspješnoj tvrtki uz kontrolora rade i interni revizori. Interni revizori često rade u ime vlasnika, što znači da im je cilj povećati učinkovitost poslovanja inzistirajući na poštovanju pozitivnih zakonskih i internih propisa, s jedne strane, i, s druge strane, dogovorenih ciljeva i operativne politike s upravom tvrtke. Zadatak internih revizora nije u predlaganju (iako su dobri prijedlozi uvijek poželjni) novih rješenja, nego u stručnoj i argumentiranoj ocjeni vodi li se upravljanje, dakle politika, na zakonit i dogovoreni način kako je to regulirano između uprave i nadzornog odbora tvrtke. (U slučaju države taj je odnos određen odnosom Hrvatskog sabora i Vlade.) Dakle, revizori moraju pratiti poslovanje da bi se ono odvijalo na propisan, zakonit, način bez obzira na to je li riječ o izvanjskim zakonima ili pravilima tvrtke. Prema tome, pravosuđe, DORH, kao i sve ostale institucije morale bi imati stručnjake koji bi kontrolirali njihovo poslovanje da bi se ono usavršavalo i revizore da bi se osiguralo poštovanje zakonskih propisa. Kontrolori i revizori su rijetki stručnjaci pa su skupi. Međutim, ma koliko ih se platilo, uvijek je plaća mnogo manja od koristi koje ostvaraju u interesu građana. Hrvatska je zemlja kršćanske tradicije. Rimokatolici dominiraju. Barem tako kazuju statistike. Iako imamo velik broj kršćana, valja reći kako imamo mali broj vjernika. Da je tome tako, možemo svjedočiti putem dnevnih ugroza koje nije moguće dovesti u vezu s poslanjem bilo koje kršćanske crkve.




Jasno poslanje

Crkva je velika i moćna organizacija koja, usprkos mnogobrojnim nedaćama i inim nepodopštinama kojih je bilo mnogo, funkcionira na zadovoljavajući način. Da bi Crkva funkcionirala na zadovoljavajući način, potrebno je bilo uspostaviti pravila igre. U operativnom pogledu čini mi se potrebno navesti dvije knjige koje bi mogle pomoći svima onima koji rade ili će raditi na reformi hrvatske države. Prva je Katekizam Katoličke crkve, a druga Božanski časoslov (Brevijar).

Katekizam Katoličke crkve oveća je knjiga koja djelatnicima crkve precizira stavove Crkve koje djelatnici trebaju (moraju) poštovati i provoditi u susretima s vjernicima. Knjiga je fascinantna u svakom pogledu. Posebno je zadivljujući predgovor Ivana Pavla II. koji je na samo nekoliko stranica precizirao što je katekizam i zašto se donosi. Vjerujem da je knjiga poznata našem premijeru Andreju Plenkoviću pa mu preporučujem da jedan primjerak dostavi svojim najbližim suradnicima, s jedne strane, i, s druge strane, slično pismo objavi hrvatskim građanima. Jasno, umjesto vjere, pismo bi moralo objasniti suvremeni suverenizam za koji se premijer zalaže i kako ga namjerava ostvariti. Bitno je shvatiti i razumjeti, kako kaže naš premijer Andrej Plenković, da je neusporedivo složeniji zadatak ostvariti moderni suverenizam u odnosu na tradicionalni javnosti poznat suverenizam. Da podsjetim, klasični suverenizam pretpostavlja trodiobu vlasti u jasno određenim granicama. (Ekonomisti ovom dodaju i četvrti stup suverenosti – monetarnu suverenost). Nacionalni suverenizam djeluje u jasno određenim granicama. Od suverena (otud izraz suverenizam) vlast prelazi na parlament. Međutim, i u jednom i u drugom slučaju odluke se donose samostalno u skladu s interesima samo i jedino vlastite nacije. To jednako vrijedi za zakonodavnu, izvršnu i pravosudnu vlast. Nema tu respektiranja interesa izvan nacionalnih granica. Štoviše, nacionalni suverenizam je u pravilu ratovao kako topovima, tako i carinama i svim ostalim instrumentima ekonomske politike. Merkantilizam je polazio od nacionalne manufakture kojoj je cilj bio izvoz proizvoda, što zemlji pribavlja zlato koje je, kao opći ekvivalent, bilo i ostalo traženo i rado primano kao naknada za prodanu robu. Protekcionizam je rat carinama kako bi se obeshrabrio uvoz roba iz inozemstva, što je obično praćeno subvencijama u izvozu. Intervencionizam je korištenje svih instrumenata kako bi se ostvarili nacionalni interesi.

Neželjeni smjer

Moderni suverenizam nema jasno određene granice. Upravo suprotno, što je neka zemlja globaliziranija, to su nacionalne granice propusnije. Schengenski prostor briše granice među zemljama članicama EU-a. Hrvatska sve radi, što valja podržati, kako bi izbrisala granice prema ostalim zemljama članicama. Uostalom, već danas nije moguće govoriti o nacionalnom suverenizmu kako zakonodavne i izvršne, tako i pravosudne vlasti. Tako se država od nacionalne transformira u tržišnu državu. Od nacionalnog suvereniteta u moderni suverenitet. Naš premijer Andrej Plenković više je puta, odgovarajući na pitanja suverenista, rekao kako je on moderni suverenist. To je vrlo važna izjava koja nam kazuje daleko više nego što se to tumači, misli, u javnom prostoru. Važno je jer moderni suverenitet ne znači napuštanje nacionalnog određenja, nego isto transformira u moderno i tolerantno određenje zadržavajući subjektivitet. Da bi neka zemlja bila suverena u suvremenom smislu riječi, mora, u najmanju ruku, ostvarivati suficit na računu platne bilance. Poželjan je suficit na računima izvoza roba i usluga te primarnog dohotka. Razvijene zemlje redovito bilježe deficit na računu sekundarnog dohotka. Samo brzorastuće i konkurentne zemlje mogu zadovoljiti načela suvremenog suvereniteta. Stanje u Lijepoj Našoj po navedenim kriterijima nije na potrebnoj razini pa, prema tome, Hrvatska nije suverena zemlja. Ipak, kad premijer kaže da je moderni suverenist (bilo bi dobro da nam preciznije obrazloži svoju misiju), tada nam je priopćio kako će njegova vlada učiniti baš sve kako bi dinamizirala gospodarsku aktivnost i povećala konkurentnost hrvatskog gospodarstva, što će osigurati povećanje blagostanja koje će, sa svoje strane, smanjiti do ukinuća siromaštvo i odlazak mladih obitelji. U slučaju kad neka zemlja svoje gospodarstvo temelji na jednoj kulturi kao što je to turizam, tada je teško govoriti o bilo kakvom suverenizmu. Prošla je godina pokazala koliko može snažno potonuti turistički sektor.

Nema alternative

Prema tome, naš premijer nema alternative. Ako je naš premijer moderni suverenist, onda mora provesti reforme kako bi Lijepa Naša postala moderna suverena država. Znamo, iz ne tako davne povijesti, da većina nacionalnih država nije bila suverena. Zapravo je uvijek konkurentnost vlastitog gospodarstva bila temeljna razdjelnica između suverenih država i onih koje to nisu. Brevijar je čudesan popis zadataka i tema koje predstavljaju dnevnu obvezu crkvenog djelatnika. Brevijar bi u slučaju Lijepe Naše tek trebalo napisati. Brevijar se mora temeljiti na zakonskim propisima koji će jasno precizirati što, kako, zašto i kada (+ gdje) mora raditi i odraditi državna birokracija. Posebno je važno odrediti ciljeve i zadatke na razini lokalne uprave i samouprave kao što su to gradovi i općine. Po mome mišljenju, Brevijar nam je potreban kako bismo se riješili lokalnih šerifa, kako je lokalne moćnike svojevremeno nazvao državni odvjetnik Dinko Cvitan koji ih je obećao odstraniti u čemu – nije uspio. Na kraju, postavljam pitanje – što je ostalo od misije našeg premijera Andreja Plenkovića? Kao što je znano, tom je prilikom rekao kako će promijeniti HDZ i, potom, Hrvatsku. Iz diskusije je vidljivo da promjene idu u neželjenom smjeru, što nipošto nje bila namjera našeg premijera. Može li se, prema tome, reći kako je HDZ promijenio našeg premijera Andreja Plenkovića?

Javnosti nisu prikazani koeficijenti nastavnika: Štrajkom su učitelji na koncu postigli vrlo malo

Kako radi birokracija, najbolje je pokazati na primjeru. Sjetimo se štrajka učitelja i nastavnika sa zahtjevom da se usklade njihovi s koeficijentima složenosti poslova drugih državnih službenika. Premijer Andrej Plenković obećao je da će se u roku od šest mjeseci izračunati koeficijenti složenosti. Na ovim stranicama sam više puta pozvao premijera Andreja Plenkovića da se javnosti predstave novi koeficijenti složenosti poslova učitelja i nastavnika. Nije to bio posao premijera Andreja Plenkovića, ali je to bio posao tadašnje ministrice Blaženke Divjak koja je provodila neku svoju politiku u smislu “ne bum se mešal”. Pitanje izostanka novih koeficijenata već će sutra ponovno otvoriti oni isti učitelji i nastavnici koji su već štrajkali. Tako se ne upravlja brodom jer postoje jasno i precizno određene obveze i odgovornosti kako putnika, tako i kapetana broda.

Što se krije iza visoke stope gospodarskog rasta: Pozitivne bilance uvijek se spominju u izborne svrhe

Ova godina bit će zabilježena po visokoj stopi gospodarskog rasta koja će amortizirati prošlogodišnji pad. To je dobra vijest. Loša je vijest da je rast javnih rashoda daleko iznad poreznih prihoda, što valja protumačiti kao politiku mekog budžetskog ograničenja, što je, imajući u vidu najavljenu zamjenu kune eurom, zabrinjavajući podatak. Više sam puta govorio kako je bitno odvojiti inozemnu pomoć od vlastitih prihoda kako bi se identificiralo u kojoj je mjeri potrebna, nužna, inozemna pomoć kako bismo riješili prisutne probleme. To nije prihvaćeno jer je moguće hvaliti izvršnu vlast (hvale nikada dosta) u daleko većoj mjeri nego što bi to bio slučaj kada bi se odvojila pomoć i rashodi koji se njome financiraju. Tako, umjesto politike čistih računa, možemo i moramo izraziti zabrinutost kako se ne žele promjene samo zato da bi se dobili sljedeći parlamentarni izbori. I to nije sve. Ovim putem predlažem našem premijeru Andreju Plenkoviću da prijedlog proračuna za sljedeću godinu vodi računa o pandemiji koja nikako da uspori u svom pomahnitalom i pogubnom naletu. Dobar proračun ne trpi rebalans jer upravo rebalans pokazuje da se nije dobro planiralo. Izgovor kako se nije moglo znati u vrijeme donošenja proračuna nije izgovor. Uvijek su se proračuni donosili u uvjetima neizvjesnosti i rizika. Prisutna pandemija upozorava na ozbiljnost mogućih dodatnih ugroza. Ono što građanin ne zna nikako se ne odnosi na državu koja mora voditi računa (ukalkulirati troškove) o mogućim ugrozama koje nam donosi bliska budućnost.

Autor:Guste Santini / 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.