fbpx
Foto: Profimedia

BIDENOV KOMPLICIRANI PLAN ZA RUSIJU I KINU: Želi posvađati dvije sile i natjerati ih da vojske usmjere jedna prema drugoj?!

Autor: Mario Stefanov

Nakon sastanka američkog predsjednika Bidena i ruskog Putina napadno se u diplomatskim i medijskim krugovima plasiraju naznake nove američke strategije prema Rusiji, usklađene s Berlinom. Dok se na crtama dodira sučeljenih strana kontinuirano odvijaju demonstracije vojne sile, često na samoj granici oružanog sukoba, a u sivim zonama mučan obavještajni i propagandni rat, na diplomatskom planu proklamira se potreba relaksacije napetosti, što bi američko-ruske odnose učinilo predvidljivijima.

Nova strategija u čijem je središtu smanjenje napetosti u odnosima s Rusijom i uspostava nekog oblika interesne koegzistencije u biti se temelji na proigravanju više varijanti vanjskopolitičkih poteza koji bi trebali zaustaviti daljnje zbližavanje Rusije i Kine. Riječ je zapravo o staroj strategiji američkog predsjednika Nixona iz 70-ih godina prošloga stoljeća otvaranja prema Kini radi pritiska na tadašnji SSSR za trajanja hladnoga rata, koja bi se sada trebala odigravati u obrnutom smjeru. Hlađenje užarenih odnosa s Rusijom trebalo bi relaksirati Moskvu i odvratiti je od sve izraženijeg političkog i vojnog približavanja Kini.

Preusmjeravanje američke politike dugo je pripremano, a dolaskom na scenu nove administracije predsjednika Bidena nova politička strategija prema Rusiji stavljena je u funkciju. Još u lipnju prošle godine vodeći geopolitički think-tank The Carnegie Endowment for International Peace (CEIP) sa sjedištem u Washingtonu objavljuje opsežnu analizu autora Richarda Sokolskyja i Eugena Rumera pod naslovom “U.S.-Russian Relations in 2030” u kojoj se navodi da bi američki prioriteti za obnovljeni dijalog s Moskvom trebali biti: “Izbjegavanje američko-ruskog sukoba u euroatlantskom području i smanjenje rizika od nenamjerne eskalacije, reafirmacija strateške stabilnosti kao odgovora na eroziju kontrole naoružanja i razvoja novih vojnih tehnologija; međusobna suradnja na sprečavanju drugih država da pribave nuklearno oružje; očuvanje stabilnosti na Bliskom istoku i posebno u Perzijskom zaljevu i upravljanje izazovima američko-ruske konkurencije u cyber prostoru i svemiru”. Indikativno, kao posljednja točka izravno se ističe američki prioritet obnovljenog dijaloga s Rusijom u cilju “sprečavanja Kine da uspostavi hegemoniju nad Azijsko-pacifičkom regijom”.

Dokumenti CIA-e

Tako se barem želi prikazati. No u stvarnosti američka strategija ostala je ista kao i prije 50 godina. Kina je ponovno pravi cilj američkog diplomatskog manevriranja između Moskve i Pekinga. Ponovno je, kao i nekada, potrebno na svoju stranu dobiti Kinu kako bi se izvršio ozbiljan geopolitički pritisak na Moskvu.

Samo preko Kine može se ozbiljno geopolitički pritisnuti Rusija i oslabiti njezini politički i vojni potencijali na ključnoj europskoj pozornici. Zabijanjem klina između euroazijske sile Rusije i azijske Kine i zaustavljanjem njihova daljnjeg povezivanja može se prisiliti Rusija da značajan dio svojih vojnih kapaciteta i obavještajne infrastrukture drži u Aziji, prema Kini, i time oslabi svoje europske pozicije. Za hladnog rata i prvog američkog korištenja Kine kao instrumenta utjecaja na sovjetske strateške opcije tadašnji SSSR je prema deklasificiranim podacima CIA-e bio prisiljen prema Kini godinama držati 50 divizija. S druge strane granice kontinuirano je bila raspoređena sila od 59, a u nekim periodima i više divizija.

Kina je za američku politiku posao stoljeća jer će se pokušajem ograničavanja rasta njezine moći i održavanja SAD-a kao dominantne svjetske sile Washington morati baviti desetljećima. To je, po američkim procjenama, dugoročni cilj i generacijski posao. Rusija je, pak, procjenjuju, dohvatljiv i primarni cilj iz više razloga. U Rusiji je korištenjem unutarnjih sukoba uz postojanje uporne i tvrde oporbe uvijek spremne na djelovanje moguće u kratkom vremenu otvoriti kaotične unutarnje političke procese i posljedično slabljenje ruskih vanjskopolitičkih pozicija i utjecaja.

Logični Kinezi

Primjer zbivanja s Aleksejem Navaljnim argument je u tom pravcu. Jedan jedini čovjek uz podršku SAD-a i europskih sila suprotstavljen vlasti u Moskvi uzburkao je odnose sučeljenih političkih snaga unutar Rusije i zaoštrio odnose Rusije sa SAD-om i Europskom unijom. Uz to što Rusija zbog unutarnjih slabosti i nije tako čvrst cilj kakvim se čini, slamanje ruske moći i otpisivanje Rusije kao potencijalnog kineskog saveznika pretpostavka je i dugoročnog procesa američkog obračuna s Kinom.

Kina je, stoga, pravi cilj američke nove strategije razdvajanja Rusije i Kine i zabijanja klina između njih. Diskretne ponude otopljavanja odnosa prividno upućene Moskvi zapravo su upućene Kini. Prije sastanka Biden – Putin održan je i summit američkih i kineskih čelnika na Aljaski koji je završio bez ikakve naznake pomaka u međusobnim odnosima. Mogućnost poboljšanja odnosa s Amerikom ponuđena je tako usporedno objema suparničkim silama s očekivanjem da će je kao i prije pola stoljeća prihvatiti upravo Kina i time oslabiti ruske geostrateške opcije. Uostalom, upravo je otvaranje prema Americi i Zapadu otvorilo vrata kineskom proboju na svjetska tržišta, zapanjujuće brzom gospodarskom skoku i uspinjanju na poziciju globalne sile.




Američka politika promišlja logično zaključujući da će i Kinezi razmišljati također logično i iskoristiti opcije koje im se pružaju jer u ovom trenutku mogu više dobiti nego izgubiti. Ionako još nije sazrelo vrijeme za konačni obračun geopolitičkih titana Kine i SAD-a. Dakako, u nekom novom zatopljavanju neće biti spektakularnih predsjedničkih posjeta iz 70-ih godina prošloga stoljeća i sve bi se zbivalo u tišini. Štoviše, održavala bi se i vojna napetost s bliskim susretima vojnih potencijala na pomorskim prostranstvima Indo-pacifičke regije. Uostalom, u sjeni oštrih kinesko-američkih sučeljavanja lako je izgubiti iz vida činjenicu o značajnoj, gotovo morbidnoj povezanosti kineskog i američkog gospodarstva – kineskih ulaganja na američkom tržištu i masivnog poslovanja američkih nedržavnih subjekata predvođenih moćnim američkim korporacijama za koje državne sankcije i carinska ograničenja ne znače ništa na kineskom tržištu. Kina i SAD mnogo su više povezani nego što se to na prvi pogled čini.

Europski problem

U opisanom kontekstu američkog manevriranja između Moskve i Pekinga u cijelosti povezano djeluju naizgled međusobno nevezana zbivanja koja su se odigrala nakon sastanka Biden – Putin u Ženevi sredinom lipnja, koji je trebao označiti promjenu američke politike u smjeru relaksacije odnosa s Rusijom.

Prije svega, indikativno je odbijanje Europske unije bilo kakvog sastanka na visokoj razini s ruskom stranom, a najmanje s predsjednikom Putinom. Na sastanku Europskog vijeća neposredno nakon sastanka američkog i ruskog predsjednika odbijena je zajednička inicijativa francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i njemačke kancelarke Angele Merkel o održavanju sastanka najviših dužnosnika Europske unije s ruskim predsjednikom Putinom. Naime, u svjetlu obnovljenog transatlantskog zajedništva nakon Bidenova posjeta Europi američka inicijativa prema Rusiji ne može imati željenu težinu bez podrške europskih saveznika.

Američka strana odmah je nakon održanog sastanka Biden – Putin izravno iz Ženeve u Bruxelles uputila podtajnicu za politička pitanja State Departmenta Victoriju Nuland, kako bi europske dužnosnike informirala o sadržaju razgovora. Njemačko-francuski prijedlog o sastanku s Putinom očito je potaknula američka strana pa je i predstavljen u trenutku dok se američki državni tajnik Antony Blinken nalazio u Berlinu na konferenciji o zajedničkom odgovoru na građanski rat u Libiji, kojom prilikom se i sastao s kancelarkom Angelom Merkel.




Malo je vjerojatno da bi iskusni političari kao što su Macron i Merkel sebi dopustili luksuz da njihov prijedlog glatko odbije Europsko vijeće. Gotovo je sigurno da su Merkel i Macron namjerno svoju inicijativu nepripremljeno i bez konzultacija s drugim članicama Europske unije stavili na dnevni red Europskoga vijeća s unaprijed stvorenom namjerom da njihova inicijativa bude odbijena. Kinezi tada objavljuju u svojim medijima propast američkog pokušaja razdvajanja Kine i Rusije.

Dijalog i suradnja

No istovremeno u partiji bliskom Global Timesu obilježavaju 50. godišnjicu prvog tajnog dolaska američkog izaslanika Henryja Kissingera u Peking 9. srpnja 1971. godine člankom pod znakovitim naslovom: “Kina i SAD trebaju Kissingera više nego prije 50 godina”.

Global Times u članku objavljenom na samu godišnjicu Kissingerova posjeta Pekingu, 9. srpnja, prenosi dijelove govora kineskog potpredsjednika Wanga Qishana izrečenog na konferenciji održanoj u povodu 50. godišnjice Kissingerova tajnog putovanja u Kinu. Wang Qishan je rekao: “Američka strategija prema Kini treba izbjegavati začarani krug samozavaravanja i pogrešnih proračuna. Kinesko-američki odnosi su u kritičnoj fazi. Dvije strane trebale bi se na odgovarajući način nositi s razlikama kroz dijalog i konzultacije i nastaviti jačati zajedničke interese i međusobnu suradnju”.

U nastavku teksta Global Times, koji je faktički pod neposrednom partijskom kontrolom, u odlomku istog članka s podnaslovom “Dijalog hitno potreban” prenosi izjavu Yanga Xijua s Kineskog instituta za međunarodne studije i bivšeg kineskog diplomata koji otvoreno izjavljuje: “Dijalog i suradnja između Kine i SAD-a koji bi probili led međusobnih odnosa hitniji su sada nego prije 50 godina. Kina i SAD pružili su si ruke preko ogromnog Tihog oceana prije 50 godina, kada nisu imali ni uspostavljene međusobne diplomatske odnose. Danas obje strane imaju mnogo više sposobnosti i mogućnosti za vođenje sličnog dijaloga”.

U nastavku Yang Xiju ukazuje na potrebu veće diplomatske aktivnosti između dviju zemalja, ali i mogućnosti korištenja zakulisne diplomacije. Xiju kazuje: “Da bi se postigao suštinski dijalog, i Kina i SAD moraju resetirati svoje diplomatske kanale i izgraditi nove okvire međusobnih kontakata, uključujući i zakulisnu diplomaciju poput one koju je Kissinger provodio prije 50 godina i koja i danas može funkcionirati”. Nema dvojbe da na kineskoj strani, unatoč žestokoj retorici, ipak postoji snažna volja za obnovom suradnje sa SAD-om.

Obrnuta igra

Da američka politika cilja na uspostavu novih, drugačijih odnosa s Pekingom i svojevrsno odmrzavanje odnosa na geopolitičkoj razini u cilju pritiska na Rusiju i da su stoga najave promjene politike prema Rusiji čisti blef, govori činjenica da je strategija kojom bi se uz pomoć Rusije pritisnula Kina i razdvojile geopolitičke opcije Rusije i Kine praktički neostvariva jer Kina udaljavanjem od Rusije gubi manje nego što bi izgubila Rusija. Američko približavanje Rusiji teško može biti učinkovita poluga strateškog pritiska na Kinu.

No zato obrnuta igra ima mogućnosti funkcionirati. Ponovno otvaranje s Kinom kao i za hladnoga rata može biti snažna poluga djelovanja na Rusiju i njezine geopolitičke opcije kao što je bila i nekada. Uz to, izvjesno je da bi Peking prije prihvatio američku igru nego što bi to učinila Moskva.

Na izvjestan način Amerika drži otvorene opcije popuštanja svoga pritiska na obje konkurentske sile u očekivanju da će jedna od njih, ako išta onda zbog one druge, otvorenu ponudu prihvatiti. Dakako, nitko ozbiljan među američkim kreatorima politike ne računa da će to biti Rusija, ali opcije s Kinom imaju podlogu realnosti. Računa se i na nemogućnost bilo kakvog strateškog dogovora Rusije i Kine zbog različitih, pa i direktno suprotstavljenih interesa, praktički istih kakvi su i za hladnoga rata razdvajali Kinu i Rusiju.

Pravi cilj

Amerikanci su zapravo postavili takvu geopolitičku poziciju u kojoj odbacivanje američke diskretne ponude bilo od Rusije ili Kine automatski tu stranu stavlja u nepovoljniju situaciju. Dakako, američka politika pravilno procjenjuje da Kina ima mnogo više razloga prihvatiti američku inicijativu, kao što je to bilo i u prošlosti. Tim prije što i Moskva nedvojbeno shvaća da je riječ o predstavi za Kinu, posebice nakon neuvjerljive Macronove i Merkeličine simulacije pokušaja pridruživanja EU-a američkoj politici prema Rusiji.

Jasno je da na tim razinama politike niti bi američka diplomacija dopustila da se europski partneri neodgovorno poigravaju njezinom diplomatskom operacijom niti bi Macron i Merkel dopustili da dio članica Europske unije tek tako odbije prijedloge najmoćnijih i vodećih država europske integracije. Cilj inicijative Macrona i Merkel za održavanje sastanka EU – Putin kao nastavka američkog sastanka s ruskim predsjednikom bio je da u tijelima Europske unije bude odbijena, a time je, kako ispravno procjenjuje i kineski politički vrh i iskazuje to preko poruka u Global Timesu, i tobožnja nova američka politika odmrzavanja odnosa s Rusijom pokopana, a pravi cilj je usmjeren na sasvim drugu stranu.

Ponovno dobiti Kinu na crti svog sučeljavanja s Moskvom pravi je američki cilj, što nedvojbeno shvaćaju i Moskva i Peking.

Autor:Mario Stefanov
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.