fbpx
Foto: Guliver

BIDEN SPREMAN NA RIZIČAN I DELIKATAN POTEZ! Ovo se još nitko nije usudio oživotvoriti: Arapi bi mogli dobiti po njušci, otišli su predaleko

Autor: Zoran Meter/Gepolitika News

Kada se u ovako raspojasanu visoku politiku ubace i nerealne ambicije i nostalgije za izgubljenim vremenima velikodržavlja, dolazi do opasnog fenomena: do toga da ego britanskih političara upravo proždire samu Veliku Britaniju! Iako ta zemlja jednostavno nema dovoljno kapaciteta za povratak davno izgubljene imperijalne slave, to se uporno nastoji ignorirati zbog čega postaje prenapregnuta u svakom pogledu.

Ključni događaji globalnog geopolitičkog karaktera na međunarodnoj pozornici svakako su bili ostavka britanske premijerke Liz Truss, potpuni krah rusko-njemačkih (a time i rusko-EU) odnosa, pogoršanje američkih odnosa s bogatim arapskim monarhijama – i naravno, radikalizacija stanja u i oko Ukrajine. Tu su još i 20. kongres kineske KP i trijumf njenog čelnika Xi Jinpinga, kao i sve opasnije geopolitičke igre u Zakavkazju i štošta drugo.

Od zvjezdane slave do rugla nacije u svega 6 tjedana

Nakon što je krajem ljeta relativno lako „pomela“ sve političke suparnike i preuzela dužnost britanske premijerke nakon ostavke kontroverznog Borisa Johnsona, zvjezdani politički i medijski sjaj Elizabeth Truss trajao je svega 44 dana – koliko i njena premijerska dužnost. Najkraće u britanskoj povijesti kada je riječ o ostavkama.


Potkapacitiranu Truss (u odnosu na tako odgovornu dužnost u državi koja je i nuklearna sila) glave je koštao krajnje glupi potez o smanjenju poreza za bogataše u jeku ekonomske, energetske i socijalne krize u zemlji i deficita britanskog proračuna, koji je na noge digao britansku javnost, njene stranačke kolege ali i suparnički politički tabor. Tako su laburisti – ni krivi ni dužni – kao nikad ranije napravili golemu prednost nad vladajućim konzervativcima. Prema istraživanjima koje je 21. listopada objavio PeoplePooling njihova popularnost dosegla je neviđenih 53%, dok je Konzervativna stranka pala na nevjerojatnih 14 posto.

To je bio alarm za Torijevce i nešto se brzo i dramatično (kakva jest prinuda na ostavku premijera kojeg su tek „jučer“ sami izabrali) moralo učiniti pa makar izazvalo smijeh i ruglo i izvan Velike Britanije. To se, naravno, i dogodilo: najprije je američki predsjednik Joe Biden „u rukavicama“ kritizirao glupe poteze Liz Truss, očito ustrašen da će negativno utjecati na američke interese u Europi u ova krajnje složena geopolitička vremena ali i na američke demokrate u kontekstu skorih izbora za Kongres (8. studenog); da bi se ubrzo oglasio i francuski predsjednik Emmanuel Macron (o njemu i francuskoj politici Truss nije imala predobro mišljenje) pa je Britancima, očito zadovoljno – poželio više sreće s budućim premijerom.

Tajanstveni Wallace-ov posjet Pentagonu

Teško je bilo ne uočiti kako je na vrhuncu krize britanske vlade ministar obrane te zemlje Ben Wallace (dan prije ostavke Truss) otkazao sve planirane obveze i iznenada odletio u Washington, na potpuno tajni sastanak s šefom Pentagona Lloydom Austinom (tajni u smislu sadržaja razgovora). Pred sam krah vlade tako nešto se nikada ne događa (iako osobno smatram kako je pravi razlog iznenadnog posjeta Pentagonu bilo krajnje zaoštravanje stanja u Ukrajini, „saga“ o tzv. prljavoj bombi i koordinacija poteza dvaju najvećih atlantskih saveznika s tim u svezi, i da to nema veze s turbulencijama na britanskoj političkoj sceni).

Međutim, nije teško shvatiti kako nije sama Truss kriva što je izabrana na premijersku funkciju kojoj nije dorasla: odgovornost leži, prije svega na njenoj stranci koja ju je izabrala i koja, očito, ima velikih problema, kako oko definiranja svojih strateških politika tako i s kadrovskim rješenjima.

Nakon snažnih, zaredali „instant“ premijeri i cirkusanti

Konzervativna stranka je i sama već odavno ideologizirana neoliberalnim stavovima (i zapravo je još po malo čemu ostala konzervativna osim po povremenom pozivanju na bogatu britansku tradiciju i pompama oko sprovoda svojih monarha kojima su i nas tjednima maltretirali na televizijskim ekranima nakon smrti kraljice Elizabethe II.) i to se itekako odražava i na britansko društvo u cjelini. Već odavno nema snažnih premijera, koji su ulijevali (straho)poštovanje gdje god bi se pojavili.

Nakon „trijade“ jarkih i dugovječnih premijera Margaret Thatcher (1979.-1990.), Johna Majora (1990.-1997.) i Tonyja Blaira (1997.-2007.), uslijedili su blijedi – „instant“ premijeri (Jammes Cameron, Theresa May i Boris Johnson). Politički neprepoznatljivi, kratkotrajni i ničim zapamćeni, osim, eventualno, po osobnoj ekstravaganciji nedostojnoj tako velike i važne države – poput Boris Johnsona. Onog istog za kojeg utjecajni britanski medij The Times, već isti dan kada je Truss detronizirana naveo kako ne skriva želje za ponovnim preuzimanjem Konzervativne stranke, a time i premijerske dužnosti.




To se nije ostvarilo zahvaljujući odbijanju ministara financija iz bivše Johnsonove vlade Rishija Sunaka da prihvati njegov prijedlog da ga podrži u zamjenu za istu funkciju.

Bez obzira na rasplet, s demokratske točke gledišta, Konzervativna stranka, usprkos spomenutih 14% glasova potpore, dala je zemlji novog premijera – u politiku, tek 2015. g. ušlog bogataša indijskog porijekla – spomenutog Sunaka.

Stvaranje cirkusa od visoke politike već je dugo trend diljem svijeta. Uvjeren sam da bi tandem Boris Johnson-Volodimir Zelenski lako punio dvorane sa show-predstavama s njima u glavnim ulogama. Puno više nego što publiku privlače njihovi politički potezi. Ali koga briga za cirkus i cirkusante kada je u svijetu ionako sve relativizirano, autoriteti se ne poštuju, a znanje banalizira i svodi na to tko ima više prijatelja i pratitelja na društvenim mrežama.




Međutim, kada se u ovako raspojasanu visoku politiku (govorim opet o Velikoj Britaniji iako ona tu nikako nije usamljena) ubace i nerealne ambicije, nostalgije za izgubljenim vremenima velikodržavlja i sl., dolazi do opasnog fenomena: do toga da ego britanskih političara upravo proždire samu Veliku Britaniju, više nego bilo što drugo. Jer ta zemlja jednostavno nema dovoljno kapaciteta za povratak davno izgubljene imperijalne slave ali se to uporno nastoji ignorirati zbog čega postaje prenapregnuta u svakom pogledu.

Danas svijetom ipak vladaju neke druge „imperije“ – puno veće i snažnije, čijim će se pravilima prije ili kasnije svi morati prilagoditi ukoliko žele opstati na međunarodnoj pozornici kao određeni, više ili manje bitni čimbenici.

Bidenove muke s „drskim“ Arapima i riskantni zakon NOPEC

Nedavno su članice formata OPEC+ (čini ga 30-ak zemalja proizvođača nafte, a glavne su Saudijska Arabija i Rusija) donijele važnu odluku o smanjenju proizvodnje nafte usprkos oštrom protivljenju Bidenove administracije. Uslijedili su oštri izrazi nezadovoljstva iz Bijele kuće, a ubrzo i prijetnje bliskoistočnim arapskim partnerima. Te se prijetnje sve više kreću u smjeru velikih rizika i mogućih dalekosežnih posljedica i po same SAD.

Iako Rijad odbacuje američke optužbe o njegovu dosluhu s Moskvom i sl. i tvrdi kako ova odluka nema nikakve veze s geopolitičkim sukobima u svijetu već je isključivo ekonomske prirode, Biden ove argumente ne prihvaća – najviše zbog štetnog utjecaja kojeg spomenuta odluka ima po američke demokrate u nadolazećim izborima s obzirom kako smanjenje proizvodnje nafte nužno dovodi do povećanja cijena. A američki građani su ionako suočeni s visokom inflacijom i cijenama goriva.

U Kongresu, u kojem demokrati imaju većinu, već se uvelike govori o Bidenovoj namjeri da usvoji prijedlog zakona NOPEC, koji bi ukinuo imunitet članicama OPEC-a i njihovim naftnim kompanijama, omogućujući da budu tuženi za suučesništvo u podizanju cijena i za monopol. Ako bi bio usvojen, to bi, zapravo, predstavljalo američku objavu rata bogatim zaljevskim monarhijama. Koliko je taj potez delikatan i rizičan dovoljno govori i činjenica da je taj zakonski prijedlog u Kongresu pokrenut još prije 30-ak godina ali ga se nitko nije usuđivao oživotvoriti. A i Arapi su bili „discipliniraniji“ i zapravo su više morali vodili brigu o američkim nego svojim interesima kada su u pitanju proizvodne količine i cijene „crnog zlata“.

Osim ovog prijedloga, predsjednik vanjskopolitičkog odbora Senata, senator Bob Menendez, pozvao je na obustavu američke prodaje oružja Saudijskoj Arabiji, a još su tri demokratska zastupnika podnijela prijedlog zakona o ukidanju američke zaštite i povlačenju američkih snaga iz Saudijske Arabije i UAE.

Svi su ti prijedlozi krajnje rizični i po same Sjedinjene Države – i u gospodarskom i u geopolitičkom smislu. Američke naftne i plinske kompanije snažno su aktivne i poslovno i financijski vezane uz one arapske, a osim toga troškovi vađenja nafte i plina u SAD-u su puno veći nego u arapskim zemljama. Niti zabrana prodaje oružja bogatim Saudijcima tj. zamrzavanje ugovora potpisanog u vrijeme Trumpove administracije vrijednog basnoslovnih cca 105 milijardi dolara teško da bi se svidjeli moćnim američkim proizvođačima naoružanja. Iako im I sada posao ide itekako dobro i u Europi s obzirom na rat u Ukrajini i poluprazna skladišta oružja europskih država. Jer, prema podacima Stockholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira – SIPRI, izvoz američkog oružja u Saudijsku Arabiju iznosio je 24% ukupnog izvoza za 2021. godinu.

Saudijska Arabija prijeti ulaskom u „rusko-kineski“ BRICS

Ali po SAD je još opasniji mogući globalni geopolitički razvoj stanja vezano uz prevelike Bidenove pritiske na Arape. Tako je, slučajno ili ne (a slučaja u visokoj međunarodnoj politici nema) predsjednik Južnoafričke Republike – JAR, Cyril Ramaphosa prošlog tjedna boravio u posjetu Saudijskoj Arabiji. Naizgled, ništa čudno! Međutim, JAR iduće godine preuzima predsjedanje sve ambicioznijim globalnim političkim formatom BRICS (Brazil, Rusija, Indija,Kina i JAR), onim istim koji sada, skupa sa Šangajskom organizacijom – SCO (Kina, Rusija, Indija, Pakistan, Iran i još desetak, uglavnom srednjoazijskih država). A evo što je Ramaphosa izjavio nakon posjeta Rijadu:

“Princ prijestolonasljednik (Muhammed bin Salman Al-Saud) izrazio je želju Saudijske Arabije da bude dio BRICS-a. Oni nisu jedina zemlja [koja traži članstvo u BRICS-u]. Rekli smo da će BRICS sljedeće godine imati summit pod predsjedanjem Južne Afrike i da će se to pitanje (proširenje grupe) razmatrati među partnerima BRICS-a i nakon toga će se donijeti odluka.“

Ono što je po Washington još neugodnije je da su svoje želje za članstvom u BRICS-u bogate arapske monarhije iskazivale i prije najnovijeg sukoba s Bidenom – i to ne samo Saudijska Arabija, već i UAE, kao i Egipat i Alžir. Ako njima pridodamo Indoneziju, Argentinu i td. koje govore o istom, jasno je koliko se svijet dramatično mijenja i što je sve u igri. Jer BRICS, kao i SCO, iako nisu formalno prtuameričkog karaktera, imaju za cilj pokazati – kako to vole isticati same članice – da se bez SAD-a može. A to je, priznat će te, po američke interese jednako pogubno.

Os Rusija-Kina-Iran zastrašujuća po Zapad

U opisanom kontekstu nužno je ukazati na formiranje nove ključne euroazijske osi (osovine) između Rusije, Kine i Irana, što je nedavno formalizirano pristankom prvih dviju da Iran postane punopravni član Šangajske organizacije (to do kraja godine samo još formalno moraju potvrditi parlamenti država članica). Formiranjem ove osi spomenute zemlje dobivaju izlaz na sve svjetske oceane. Zato nije čudo što je u Washingtonu narasla nervoza. I SAD i NATO upravo proteklih tjedana, dok traju masovni prosvjedi u Iranu, otvoreno izjavljuju kako podupiru prosvjednike, da im omogućuju korištenje satelitskog interneta (slično kao i za ukrajinsku vojsku preko Muskovog satelitskog sustava Skylink) kojeg vlada u Teheranu ne može blokirati, uvode se nove sankcije protiv iranskih službenika zbog nasilnog gušenja prosvjeda i sl.

Međutim, režim u Teheranu prosvjede će očito preživjeti pa je Washington još više zaoštrio situaciju šaljući prošli tjedan svoju ni manje ni više nego najsuvremeniju nuklearnu podmornicu opremljenu balističkim raketama USS West Virginia, klase Ohio, u vode južno od Perzijskog zaljeva. U nju je tada čak bio prebačen i osobno zapovjednik američkih snaga na Bliskom istoku general Erik Kurilla. Iako se prije svega radi o demonstraciji snage, čitava stvar prelazi postupno i u sve riskantniju „igru živaca“.

Naime Washington prijeti novim sankcijskim mjerama protiv Teherana zbog njegove, kako tvrdi, opskrbe Rusije vojnim dronovima za borbu protiv Ukrajine. Bijela kuća u petak je priopćila da su iranske snage “izravno angažirane na terenu” na Krimu, gdje podržavaju napade bespilotnih letjelica na ukrajinske elektrane i drugu ključnu infrastrukturu.

S obzirom kako je Kina već od ranije definitivno stala uz Rusiju, ne samo po pitanju rata u Ukrajini, jasno je da se Bidenova administracija dovela u situaciju opasnog otvaranja, više ne „samo“ dvaju, već i triju frontova istodobno. Iran je, pritom, krajnje ozbiljan i neugodan suparnik, kojeg se niti agresivna Trumpova administracija – koja je, vjerojatno, vodila najoštriju protuiransku politiku s permanentnim „prstom na okidaču“ – nije usuđivala vojno napasti (maksimum je bio teroristički čin likvidacije čuvenog iranskog generala Qassema Soleimanija u zračnoj luci iračkog glavnog grada Bagdada početkom siječnja 2019.g. i kada je Iran odgovorio ispaljivanjem 8 balističkih raketa na američku bazu u Iraku što bi se malo tko u svijetu usudio). Iran je vojno prejak i nepredvidljiv upravo u „svom dvorištu“, gdje su smješteni i ključni američki bliskoistočni vojni kapaciteti (sjedište 5. flote u obližnjem Bahreinu i najveća američka zračna baza Al Udeid u Kataru).

Upravo o toj temi, otvaranja rata na tri fronta istodobno, piše i ugledni američki analitičar Hal Brands za Bloomberg 18. listopada, u tekstu pod naslovom „Can the US Take on China, Iran and Russia All at Once?“

Iz podužeg teksta izdvajam slijedeće: „Invazija ruskog predsjednika Vladimira Putina na Ukrajinu zapalila je najveći europski sukob… . U istočnoj Aziji šanse za rat (s Kinom, op.ZM.) rastu, … Na Bliskom istoku, SAD će možda morati birati između borbe protiv Irana i prihvaćanja njega kao države nuklearnog praga. Stavite ove krize zajedno i dobit ćete preduvjete za euroazijski požar… Moguće je da nijedna od ovih situacija neće povući SAD u rat, a najvjerojatniji vremenski okviri prema sukobu razlikuju se od regije do regije. Ali ova misaona vježba pokazuje koliko je sveprisutna postala opasnost od velikog rata. Također nas podsjeća da su današnje krize dublje međusobno povezane nego što se čini. Američki antagonisti možda nisu formalno saveznici, ali su usklađeni u kritičnom području – središtu Euroazije – i na kritične načine. Prenapregnuti SAD ne može reagirati na jedan problem bez razmatranja utjecaja na njegovu sposobnost suočavanja s drugima. Zahtjevi za američku državu bit će ozbiljni, budući da se Washington suočava s nizom problema od kojih ne može lako pobjeći i sigurno si ne može priuštiti eskalaciju svih odjednom.“

 

Autor:Zoran Meter/Gepolitika News
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.