fbpx
Foto: Damir Krajac / CROPIX

NATALIJI PRICI NUDIO JE NAPISATI KNJIGU MEMOARA ‘MOJ ŽIVOT S MILANOM’: Besramni pisac dobio je odbijenicu gradonačelnikove miljenice pa postao hit

Autor: Maja Hrgović / 7dnevno

Bandić je Pavlu Svircu omogućio sve što probitačni vječni student iz provincije može poželjeti od života u metropoli: besplatan stan, stranačku iskaznicu i malo lokalne slave. Mladi pisac iz Đakova, koji je u nekadašnji stan Vesne Parun u Dubravi uselio u svojoj tridesetoj godini kao “zaslužni umjetnik”, koristio je prilike koje su mu pružene onako kako to uhljebi već čine: ulagivao se sitnim moćnicima, iznuđivao političare na vlasti, nepresušno obilje slobodnog vremena trošio je na oblijevanje jeftinim alkoholom i nudio svoje seksualne usluge ženama od kojih je mogao imati bilo kakve koristi – od Karoline Vidović Krišto do Anke Mrak Taritaš. U ovom posljednjem nije ostvario nikakav uspjeh, no zato jest u privlačenju publike. Na društvenim mrežama deseci tisuća pratitelja opsesivno prate njegovu uhljebarsku odiseju: rijetko se gdje može naći tako strastvena sljedba kao što je ona koja na Facebook-stranici “Književna groupie”, u realnom vremenu, bodri Pavla Svirca u njegovim usponima i padovima.

“Pavle Svirac je institucija. Pa taj čovjek je legitimizirao spoj fikcije i fakcije u domaćem javnom prostoru”, ističe novinar Vid Barić.

I zaista, fikcija se u Svirčevim zapisima bešavno spaja s proživljenim, stvarnim iskustvom, s komadićima života Zagreba u doba korone i oko nje. Događaju se u tom stapanju neke čudne stvari – često se Svirčeva suluda izmišljotina čini (barem) jednako stvarnom kao sura činjenica, što govori puno o nadrealnom stanju društva u Hrvatskoj danas.


Kako je Svirac stekao status “zaslužnog umjetnika”? Pa, ne baš sasvim drugačije nego što ga inače stječu režimski autori. Jedan korak do besplatnog stana sigurno je bila i ova pjesma koju je mladi pisac posvetio Bandićevu labradoru.

Gradonačelnik i Rudi

“Kazaljka na satu prema brojki pet gmiže,

Bijeli pas svog gospodara po licu liže,

Kroz veseli lavež kao da mu viče:

Ustani, naš dobri gradonačelniče!

Ustaje Milan, hitro kao hercegovačka puška




(Dok prema kupaonici hodi, Rudi ga prijazno njuška)

Iz kupaonice Milan zadovoljno izlazi, sklekove pravi

Ruka mu prava, muška.




Dok zora rudi,

Prema Sljemenu veselo trče

Gradonačelnik i njegov pas Rudi.”

Ima li za uhljeba veće tragedije nego ostati bez mecene? Smrću voljenog gradonačelnika, Svirac je ostao bez čvrstog uporišta. Nova vlast mogla je svakog časa ukinuti njegov status zaslužnog građanina, deložirati ga i useliti nekog svog “zaslužnog”. Do jučer samopouzdani udvarač Anke Mrak Taritaš, Svirac je nakon Bandićeve smrti gledao ravno u oči prijetnji beskućništva. No čak i u tim trenucima očaja i beznađa nije ga napuštala žilava volja da si prokopa put do besplatnih stvari i socijalnog statusa. Domislio se, naime, da se Nataliji Prici ponudi kao ghostwriter, pisac iz sjene, za knjigu memoara kojoj je već bio smislio naslov: “Moj život s Milanom”. Knjiga je trebala biti bestseler koji bi po broju prodanih primjeraka ostavio u prašini i vječnu regionalnu uspješnicu Nives Celzijus “Gola istina”. Taj projekt nije realiziran. Svirac, poznat po tome da ništa ne ostavlja neiskorišteno, jednostavno je preuzeo naslov za svoj roman. “Moj život s Milanom” objavljen je u nakladi OceanMore i tjednima je na popisu najprodavanijih domaćih naslova.

Kolonija gubavaca

Roman je neobično duhovit prikaz života Zagreba nakon potresa i pandemije, koji pomalo nalikuje na raspadajući, dekadentni Berlin dvadesetih godina. Na neki način, čita se kao triler, strukturiran je oko zavrzlame u vezi s besplatnim gradskim stanom, a s autorom, do zadnje stranice čitatelj strepi hoće li ga nova vlast, na čelu s gradonačelnikom Tomaševićem, lišiti prebivališta.

“Štivo je ovo pesimistično, ali i popunjeno toplim sentimentom kakav smo dosad nalazili jedino u sad već davnim feljtonima neprežaljenog Veselka Tenžere”, ovako “Moj život s Milanom” opisuje Tomislav Čadež, koji se i sad, uz još desetke pripadnika kulturnog i političkog života, našao na stranicama romana. Duško Ljuština, Zoran Milanović, Zoran Mamić, Tomislav Tomašević, Dubravka Vrgoč, Vedrana Rudan, Mate Rimac, Dario Juričan i Milana Vuković Runjić – samo su neka od brojnih imena koja cirkuliraju stranicama ovog “romana iz suvremenog života”, kako je izdanje podnaslovljeno. Roman je dijelom nastajao u Parizu, gdje je pomoć u snalaženju autoru iz provincije pružila mlada glumica Ema Haznadar.

“Njezin uspjeh, njezin trud me i tješi u ovom trenutku dok ne znam što ću sa sobom. Ja se nikad nisam istinski trudio u životu. Puštao sam da me struja nosi kako joj se sprdne. Ta struja me donijela na Bandićev otok gubavaca. To sam metaforički rekao. Ali, kad promislim, možda bi stvarno bilo dobro da Tomašević sve nas, koji smo talili s Bandićem i radili mimo zakona, otpremi na neki pusti otok na Jadranu, kao u pravu koloniju gubavaca. Možda čak na Goli otok, zašto ne? Tamo ionako već postoje nastambe u koje bismo se mogli useliti i pokušati nekako organizirati život. Bilo bi tu i dosta umjetnika, Bandiću se mora priznati da se demokratski odnosio prema njima, nije ga bilo briga pripadaju li lijevoj ili desnoj struji, bilo je bitno da su dovoljno ponizni da ga mole za pokoju uslugu, angažman. Tako da na Golom otoku ne bi tako lako klonuli duhom, napravili bi neku vrstu umjetničke kolonije, oslikavali bi zidove bivših ćelija, ispisivali u natrulim tamnicama stihove o slobodi.”

Fiktivni lik

Svirac je na Facebooku opisao i kako je, u svrhu promocije knjige, odnio jedan primjerak “Mog života s Milanom” Nataliji Prici i tražio od nje da se fotografira s knjigom u naručju. “Samo ju je bez riječi zavitlala prema meni, kao da Rudiju na livadi baca frizbi”, ispričao je nujno.

No tko je zapravo Pavle Svirac? Mladić gargantuovskog apetita, vječno žedan, čovjek koji ne preza ni od čega na svom putu prema uspjehu, nikada se ne pojavljuje u javnosti. U medijima postoji samo jedna njegova slika, uvijek ista, kao onaj vječni doriangrejovski portret Tanje Torbarine koji je desetljećima resio njezinu kolumnu. Na toj slici vidimo ozbiljnog mladića s gustom kosom zalizanom u “kokoticu” i naočalama za vid s okvirima kakve je u prvim emisijama “Lijepom našom” nosio Branko Uvodić.

Godinama već postoji konsenzus o tome da je Pavle Svirac tek pseudonim pisca i novinara Željka Špoljara, njegov autonomni fiktivni lik, književni alter ego. U svojim zapisima na društvenim mrežama i u brojnim tekstovima koje je u posljednjih desetak godina objavljivao po portalima, Pavle Svirac je više puta spomenuo Špoljara – uvijek s gorljivom netrpeljivošću, proglašavajući ga iritantnim štreberom i učmalim dosadnjakovićem uvijek raspoloženim da nevine ljude davi čitajući im svoju eksperimentalnu prozu. Je li ovo pokušaj trolanja i domišljata podvala koja bi trebala učvrstiti iluziju da je Pavle Svirac stvarni lik? Ako je to podvala, čitatelji su definitivno nasjeli na to.

No nedavno objavljena fotografija na kojoj je Svirac napokon uhvaćen, glavom i bujnom hipsterskom bradom, kako je poput čudovišta iz Loch Nessa izronio iz dima cigareta u čuvenom kafiću Krolo u Radićevoj ulici, popularnom okupljalištu novinara i kulturnjaka, ponovno je otvorila priču o identitetu Pavla Svirca.

Misterij pseudonima

Željko Špoljar nas uvjerava da Svirac nije nikakav fiktivni lik, nego stvarna osoba koju je pristao zastupati u javnosti.

“Ima već deset godina da sam sklopio pakt sa Svircem kao Faust s Mefistom, da ću u medijima istupati u njegovo ime, kad bude trebalo, a ponekad treba jer bez pojavljivanja u medijima danas ne možeš prodavati knjige. Svircu je jako stalo do prodaje. Osim toga, draškalo ga je da se priča o pseudonimu jer je uvjeren da je misterij pseudonima uvelike pridonio prodaji romana Elene Ferrante, čije pisanje istinski prezire, a rado se poistovjećuje s visokim, plavim i zgodnim Karlom Oveom Knausgaardom. Osobno mislim da je Svirčeva proza puno sličnija prozi Elene Ferrante: oboje dolaze iz skučenih, patrijarhalnih sredina, oboje su mučeni siromaštvom. Đakovo na neki način podsjeća na Ferrantičin Napulj, a Svirac je zahvaljujući svojoj brzini pisanja objavio gotovo već isti broj romana kao i Elena Ferrante, i kao kod nje, svi su pisani u ispovjednom tonu, u prvom licu. Jednom sam mu to spomenuo, tu njihovu sličnost, pa me umalo pogodio pepeljarom u glavu”, priča nam Špoljar dok sjedimo u novozagrebačkom naselju Utrini, nedaleko od bivše redakcije portala Arteist, u kojoj su obojica neko vrijeme radila kao novinari.

Na Arteistu su objavljeni prvi Svirčevi tekstovi, imao je kolumnu “Književna groupie” u kojoj je s udivljenjem pisao o uspješnim hrvatskim piscima. Bio je opsjednut Miljenkom Jergovićem i Antom Tomićem, htio je steći status kakav oni imaju. Prve dvije knjige koje je objavio izašle su u nakladi biblioteke Arteist, 2013. godine. Prva se zvala jednostavno “Književna groupie”, Svirac ju je navodno razvozio kupcima na biciklu, tako je rasprodana cijela naklada. Knjiga je stekla kultni status, u knjižnicama se do nje teško može doći, a u knjižarama je više nema, rasprodana je. Dvije godine poslije uslijedila je i “Književna groupie 2: Strovaljivanje”, a nakon toga Svirac se, kao uhljeb u usponu, prebacio iz područja književnosti na likovnost pa se panegiricima ulagivao istaknutim slikarima i konceptualnim umjetnicima. I ta je knjiga, “Slikaranje”, postigla uspjeh – osobito, predvidljivo, među samim likovnjacima.

Istinski fenomen

Satira, ma koliko dobra bila, obično ima tu nesreću da je prigrli i svojata jedna strana političkog života. Na ono čemu se obično do suza smiju ljevičari, desničari će ostati hladni. Zbog onoga što nasmijava desničare, ljevičari će se duriti. Tako je u premoćnoj većini slučajeva, kod nas i vani. Pavle Svirac je u tom pogledu istinski fenomen: njegov je humor bespoštedan, potpuno ravnodušan prema političkim nagnućima i ideološkim opredjeljenjima, nešto kao Musilov “Čovjek bez svojstava”. Ako bi tko rekao da svojom satirom cilja mete, onda su one raspoređene jednako po cijelom spektru našeg društveno-političkog života; rafali se ispaljuju nekontrolirano i nitko nije pošteđen. Jedino je tako pošteno raditi satiru, jedino takva satira sadrži u sebi istinu.

Iz malog Arteista Svirac je prešao u veći Egmont, hit-knjigom “Kako bit hipster”, u kojoj je ispisao živopisnu satiru hrvatskog kulturno-političkog života, 2018. probio se u mainstream, a “Moj život s Milanom” u izdanju OceanMora doveo ga je u prvu ligu domaće književnosti.

Željko Špoljar rasvjetljava još nekoliko mutnih detalja u priči o misterioznom Pavlu Svircu.

“On i ja znamo se iz Đakova, njegovi starci imali su i još imaju kuću u istoj ulici u kojoj je živjela moja baka. Kao klinci ponekad smo se zajedno igrali Zagora i komandanta Marka, a druženje smo nastavili kad je on došao studirati na Filozofski u Zagreb. Upisao je kroatistiku i turkologiju. I tu smo i smislili taj plan da se ja u medijima predstavljam kao on. Okidač nam je bio Banksy, njegov stav da se pravi umjetnici ne smiju dati okaljati izmetom mainstream medija, jer suvremeni mediji od umjetnika nužno prave teške morone koji pristaju na sve, samo za par brabonjaka medijske vidljivosti. Banksy je to znao. I znao je kako će se protiv toga boriti: da bi sačuvao anonimnost, za njega su mnogi živući umjetnici, od muzičara do slikara, podmetali leđa i dovodili javnost u zabludu da su oni Banksy. Tako sam i ja učinio. Mnoge sam uspješno zavarao”, kaže Špoljar, uvjeren da je varka napokon razotkrivena kad se Svirac dao od novinara Tomislava Čadeža namamiti da dođe u Krolu – ondje je bez svog znanja fotografiran za medije.

Gargantuovski apetit

“Više nema nedoumica tko je Svirac, a tko sam ja. On je tip koji se romanom uspio probiti na listu najčitanijih knjiga, a moje knjige ne da nitko ne kupuje, nego ih čak nikad ni ne posuđuje u knjižnicama. To što je moja fotka i ime na poleđini Svirčeva romana mi je kakva-takva satisfakcija za sve moje književne napore, od kojih je malo koji urodio ikakvim plodom”, malodušno će Špoljar.

Možemo je na koncu zaista izbacio Pavla Svirca iz gradskog stana, napravivši tako mjesto za novog zaslužnog umjetnika i/ili uhljeba. Bez smještaja, bez novca i bez uporišta u stranci BM 365, ali s gargantuovskim apetitom, Bandićev dvorski pisac ostao je prepušten ulici. Njegovi zapisi o tome kako svakodnevno dolazi do besplatnog obroka pravi su vodič za preživljavanje u Hrvatskoj i uključuju alanfordovske nasrtaje na ostatke s tanjura na terasama restorana, urnebesne prevare, ucjene i iznude koje zahtijevaju toliku količinu kreativnosti i ludila na kojemu bi Svircu pozavidjeli svi pripadnici Grupe TNT.

Pisac Pero Kvesić bio je jedan od onih koji su ga od početka podržavali.

“Čitao sam Pavla Svirca dok su se njegovi tekstovi mogli naći samo na internetu. Kad mu je izašla prva knjiga, naručio sam je i dostavio mi ju je na biciklu”, kaže Kvesić, koji cijeni Svirčevu volju da doslovno upozna svakog svog čitatelja.

U doba korone i karantena, kad su knjižare bile zatvorene, a ljudi deprimirani i usamljeni doma, Svirac je živio neobično bogatim društvenim životom: online narudžbe njegovih knjiga naglo su porasle, a on ih je od Dubrave do Podsuseda dostavljao na svome klimavom biciklu, upoznajući svakog svog čitatelja posebno. Piše o tome i u novoj knjizi: ne libi se priznati da je “korona-profiter”.

Autor:Maja Hrgović / 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.