fbpx
Foto: Guliver

AMERIKANCI SU POKRENULI REPLIKU DRUGOG SVJETSKOG RATA! Već su pripremili klopku u koju bi Kina trebala uletjeti: Sve je već viđeno u ruskom napadu na Ukrajinu

Autor: Mario Stefanov/7dnevno

Posjet Nancy Pelosi, predsjedavajuće zastupničkog doma Kongresa SAD-a, Tajvanu bio je samo posljednji u nizu poteza kojima SAD i saveznici mame Kinu u za nju pripremljenu sačekušu. Cilj je uvlačenje Kine u zamku pokretanja rata koji ne može dobiti u kratkom vremenu i koji bi se pretvorio u dugotrajni vojni sukob ili moguće čak i u sramotni neuspjeh pokušaja vojnog slamanja Tajvana, što bi istovremeno bio i debakl službene kineske vanjske politike, čija je važna odrednica deklarativno pozivanje na mirno rješavanje međunarodnih sporova.

Posve je, naime, jasno da Amerikanci ne bi činili to što čine, niti bi Pelosi demonstrativno doletjela u Taipei, da Washington nije prethodno pripremio pozornicu moguće eskalacije sučeljavanja i diplomatskog i vojnog sukoba. Stoga je po svemu sudeći na Tajvanu i oko Tajvana odavno pripremljena svojevrsna klopka u koju bi Kina trebala uletjeti. Niz sukcesivnih poteza SAD-a i saveznika kakav je službeni posjet čelnice Kongresa ili otvaranje diplomatskog predstavništva Tajvana u Litvi nastavit će se i u budućnosti s istim ciljem – iznuđivanjem kineskog vojnog odgovora.

Odlazak Nancy Pelosi kao čelnice najvišeg američkog predstavničkog tijela nije njezina samostalna odluka na koju su prigovore navodno imali i State Department i američka vojska, kako se pokušava prikazati, nego baš suprotno. Riječ je o potezu dogovorenom na najvišim razinama vlasti SAD-a, koji je uostalom i u potpunom suglasju s aktualnom američkom politikom prema Kini.


Pitanje suvereniteta

Američka administracija posljednjih godina sustavno ubacuje 70-ih godina prošlog stoljeća utvrđenu službenu doktrinu SAD-a o priznanju nedjeljivosti teritorijalnog suvereniteta Kine poznatu kao “politika jedne Kine”, koja je objektivno gledano i u skladu s međunarodnopravnim supstratom problema. Tajvan je slijedom odredbi međunarodnog prava bio i ostao sastavni dio teritorija Kine, koja je Tajvan dobila natrag u svoje državno okrilje nakon prestanka japanske okupacije i poraza Japana 1945. godine, dok je vlast u Kini držao Čang Kaj-šek i njegov Koumintang.

Nakon poraza Koumintanga i pobjede kineskih komunista u građanskom ratu 1949. godine, poražena vojska Koumintanga s civilnim izbjeglicama i cijelim državnim aparatom s Čang Kaj-šekom na čelu povlači se na Tajvan i obližnje otoke, odakle se namjeravao pripremati nastavak rata s komunističkom vlasti. Komunisti na kopnu proglašavaju osnivanje NR Kine, a Čang Kaj-šek na Tajvanu proglašava Republiku Kinu. Tako je de iure Tajvan ostao dio kineskog teritorija, što je uvijek naglašavao i Koumintang koji je planirao povrat vlasti nad cijelom jedinstvenom Kinom, dok je de facto Tajvan bio nezavisna država. Dakle, kineski suverenitet nad tim teritorijem ima jako pravno uporište, ali se istovremeno ne može zanemariti činjenica postojanja države Republike Kine na Tajvanu. Faktičko držanje vlasti nad određenim teritorijem i stanovništvom protekom vremena postaje pravna činjenica. Vlasti u Pekingu nikada nisu odustale od pripojenja Tajvana matičnoj državi. S druge strane i snažna struja unutar tajvanske politike također i danas zagovara priključenje Kini, ali nakon rušenja komunističke vlasti i pod vodstvom političke i državne strukture s Tajvana. Takva jedinstvena Kina s Tajvanom u svome sastavu bila je i izvorna doktrina Koumintanga nakon odlaska na Tajvan.

Monstruzni razmjeri

Što Kina stvarno planira u vezi s Tajvanom, ne može se prema informacijama iz javnih izvora sa sigurnošću znati. Kao i obično, oni koji znaju šute, a oni koji ne znaju govore. Tako upravo traju dubiozne medijske analize pitanja tko bi mogao dobiti, a tko izgubiti mogući rat i s kolikom gol-razlikom. U tijeku je intenzivno prebrojavanje koliko tko ima ratnih brodova, borbenih aviona, raznih raketa i vojnika. Pokušava se utvrditi čiji je veći – vojni arsenal. Ukupni medijski “štimung” podsjeća na atmosferu prije kakve sportske utakmice. Nažalost, iako je riječ o mogućnosti izbijanja rata u kakvima ginu i vojska i civili, rata koji je po samoj svojoj prirodi ljudska tragedija i zna biti rušitelj država i cijelih civilizacija, i u ovom slučaju na djelu je medijska promocija rata, i to u vodećim tiskovinama i TV kućama, kao sportskog natjecanja ili nekakve videoigre.

Zajedno s izvještavanjem o ruskom ratu u Ukrajini, takva prezentacija rata poprima s etičkog gledišta monstruozne razmjere. Iako rat nije sportsko natjecanje s navijačima, u slučaju krize oko Tajvana ponavlja se, nimalo slučajno, politička i medijska obrada ruske invazije na Ukrajinu. I u tom slučaju se prebrojavalo i prebrojava se koliko tko ima oružja, tko je koliko sela uzeo, uništio kamiona i tenkova i mostova, uz stalne najave spektakularnih ofenziva jedne ili druge strane do kojih ne dolazi. U stvarnosti, kada se pogleda šira slika ratišta, ruski ratni stroj sirovom silom onemogućuje ukrajinsku inicijativu i zapravo su zasad i jedna i druga strana zaglavile, što potpuno odudara od glavnine medijske prezentacije. A to je pak pouzdani indikator da je izvještavanje o ratu dobilo obličje ratne propagande. Ruski rat protiv Ukrajine već od trećeg dana sukoba, kada je postalo jasno da nije postignut cilj munjevitog uklanjanja ukrajinske vlasti, čisti je debakl. No za razliku od onoga što trubi propaganda zapadnih medija, ni ukrajinskoj strani baš ne ide nakon početnog uspjeha.

Debakl na pomolu

Način izvještavanja koji rat promatra kao sportsku utakmicu ili videoigru primjenjuje se i na zbivanja oko Tajvana. U izmaglici takve u biti naivne i iritantne propagande započetog velikog svjetskog hibridnog rata za svjetska bogatstva i dominaciju nad resursima, prekrivenog ideološkim plaštem borbe demokracija protiv autokracija, ipak se mogu razaznati indikatori koji ukazuju na ključne odrednice sučeljavanja oko Tajvana.

U slučaju da Kina priprema vojnu intervenciju prema Tajvanu, što prema informacijama iz dostupnih javnih izvora ne možemo sa sigurnošću znati, tada je izgledno da je Amerikanci pokušavaju prisiliti da uđe u rat prije vremena. Činjenica je da u ovom trenutku Kina nema mogućnosti brzom i kratkom vojnom akcijom išta postići na Tajvanu, a eventualni pokušaj iskrcavanja završio bi jednako kao i 50-ih godina prošlog stoljeća, kada su iskrcane kineske trupe bile desetkovane. Kina je do sporazuma o prekidu vatre uspjela ugrabiti samo dva manja otoka. Kineska vojna intervencija prema Tajvanu završila bi jednako kao i ruska vojna invazija na Ukrajinu, jer samo se kratki rat računa kao uspjeh. Razvlačenje rata koji bi Kina pokrenula doveo bi je u jednako nepovoljnu situaciju u kakvoj se našla Rusijom svojom avanturom u Ukrajini.




Cijeli scenarij najvjerojatnije bi se ponovio. Kina ne bi uspjela brzim vojnim angažmanom postići slom tajvanske obrane, kao što Rusija to nije uspjela postići u Ukrajini, i zaglavila bi u blatu rata bez vidljivog kraja, vojno ograničenih opcija i moralno difamirana, te kao Rusija frustrirana činjenicom da praktički stoji na mjestu, konvencionalni vojni stroj ne osigurava pomak, a ne može upotrijebiti svoj strateški vojni potencijal. Na propagandnoj razini u zapadnim medijima već su pripremljeni ratni bubnjevi i bilteni kakve često bez potpisa autora o ratu u Ukrajini uporno objavljuju vodeći mediji.

Bajkovite priče

Riječ je o pravim propagandnim kobasicama od tekstova bez kraja i konca iz kojih je vidljivo da ih nije mogla pripremiti jedna osoba ili grupa novinara, nego je njihov izvor negdje drugdje, i da se jednostavno distribuiraju agencijski prema svim medijskim kućama. Tko je stvarni autor može se samo pretpostaviti. Spremne čekaju i bajkovite priče o dvojnicima kineskog predsjednika Xija Jinpinga, njegovim bolestima, a vjerojatno i ona ključna informacija o skupljanju uzoraka njegove kakice, kako ih se ne bi dočepali protivnici.

Uz te propagandne stupidnosti nedvojbeno su pripremljene i ozbiljne mjere. Rat je zeznuta i nepredvidljiva stvar i nemoguće je isključiti opciju da bi Kina možda imala i uspjeha u svojoj vojnoj akciji protiv Tajvana, ali čak i tom slučaju, rat bi se odvijao po unaprijed napisanom američkom scenariju i Kina bi kao i Rusija dospjela pod teške sankcije i izolaciju. Tako bi oba američka strateška protivnika bila pod hipotekama pokretanja agresivnih ratova. U slučaju da Kina vojno krene na Tajvan, praktički bi se našla u situaciji da daje kraljevstvo za konja i dovodi vlastitu budućnost u pitanje. Treba ponoviti kako Amerikanci ne bi kineskog zmaja vukli za rep da se za to nisu dobro pripremili. Odgovor na eventualnu kinesku agresiju je spreman i čeka kinesku pogrešku.




Američka politika na globalnoj razini igra puno jaču igru nego što je to samo nadmetanje s Pekingom. Ona pokreće svojevrsnu repliku 2. svjetskog rata koji su Amerikanci sa svojim britanskim saveznicima istovremeno vodili i na europskom i na pacifičkom ratištu i ne treba sumnjati da točno znaju što i kako rade i ne zanima ih cijena. Ponavlja se priča o svjetskom ratu koji je Amerika kao arsenal demokracije, a poslije i ratnik demokracije, vodila protiv diktatura nacizma i fašizma u Europi, kao i autoritarne diktature japanskog imperijalizma vođenog od japanskog vojnog vrha.

Stara priča

Na djelu je svojevrsna obnova velike paradigme rata demokracija protiv diktatura iz 2. svjetskog rata prilagođena sadašnjosti. Autokratska Rusija i Kina zauzele su mjesto Njemačke i Japana. Nimalo slučajno, riječ je u slučaju Rusije o vojnom konkurentu, a u slučaju Kine o najvećem ekonomskom konkurentu SAD-a koji uz to posjeduje i vojnu moć koja se polako uzdiže na globalnu razinu. Uvjerljivost narativa borbe demokracija predvođenih SAD-om protiv autokracija, kao i tvrdnje da SAD toliki napor čini iz čistog alturizma i brige za demokratske slobode u tuđim državama, debelo je upitna. Ipak je to dio mnogo šire priče bez strasti i ideologije, ali s puno hladnih ekonomskih proračuna.

Koliko je velik opseg sučeljavanja koji se zbiva vidi se i iz promjene odnosa američkih saveznika prema Kini, koja se odvija usporedno s jačanjem napetosti između Washingtona i Pekinga. Tako i Berlin, koji u Kini ima velike poslove i kojemu je kinesko tržište izuzetno važno za gospodarstvo, u posve očitoj sinkronizaciji s Washingtonom zaoštrava svoj odnos s Kinom. Čak je i Litva koja nema baš nikakve veze s problemom Tajvana uz prosvjede Pekinga otvorila diplomatsko predstavništvo Republike Kine u Vilniusu. Potpuno je jasno da se takvo nešto ne bi usudila učiniti da za to nije postojao prethodni zahtjev Washingtona uz prešutnu ili izričitu suglasnost Berlina jer joj nitko od vodećih igrača ne bi dopustio solo proigravanje u njihovoj velikoj igri s Kinom.

Kina bi, izbjegavajući izravnu vojnu opciju, mogla pokušati uvesti neki oblik pomorske i zračne blokade Tajvana, no i u tom slučaju upala bi u američku zamku. Prema Kini je moguće izvršiti mnogo učinkovitiju pomorsku blokadu nego što ona to može učiniti u odnosu na Tajvan. Oko 80 posto energenata koje Kina uvozi transportira se pomorskim putovima, od kojih je najvažnija i najugroženija ruta od Sueskog kanala i Crvenog mora preko Indijskog oceana do kineskog pomorskog pojasa. Na njoj se nalazi za pomorsku blokadu energetskog opskrbljivanja Kine izuzetno važna točka prigušenja pomorskog prometa koja se u slučaju potrebe može potpuno zatvoriti. Riječ je o Malajskom prolazu, tjesnacu između Malajskog poluotoka i indonezijskog otoka Sumatre koji povezuje Indijski ocean s Tihim oceanom i Južnim kineskim morem. Kako bi izbjegla tu slabu točku, Kina je s Rusijom ugovorila gradnju plinovoda za dobavu ruskog plina. Daljnjim zaoštravanjem odnosa sa SAD-om i Zapadom u cjelini Kina bi, htio to Washington ili ne, sve više ulazila u blisku suradnju s Rusijom.

Put u pakao

Ako Peking ne krene u vojnu eskalaciju, to će značiti da se ne želi uvlačiti u rat na pozornici koju su prethodno pripremili Washington i saveznici i tako napraviti katastrofalnu pogrešku kakvu je učinila Rusija. Ako ipak nastavi eskalaciju koja vodi prema vojnom rješenju, to može značiti da smatra kako je vojno spremna za rat, iako sve što se iz javnih izvora može doznati ukazuje na suprotno. To može značiti i da je svjesna da nije spremna za rat, ali procjenjuje da će poslije s protekom vremena mogućnosti za vođenje uspješnog rata biti još manje, kako zbog porasta snage protivnika, tako i zbog vlastitih problema na ekonomskom i političkom planu.

Najveća pogreška država koje ne kontroliraju svjetske medije, međunarodne organizacije, uključujući i sudišta za ratne zločine i mnoštvo nedržavnih subjekata međunarodnih odnosa, posebice organizacija civilnog društva koje su u funkciji projekcije propagandnih politika onih koji ih financiraju i kontroliraju, u scenariju neizbježnog sukoba je – udariti prvi. U vrijeme kada SAD i Zapad kontroliraju sve nabrojeno, i svjetski medijski sustav, kao i sustave međunarodnih organizacija, nedržavne subjekte i poluge ratnih sudišta, država koja nije integrirana u strukturu Zapada jednostavno ne smije vojno udariti prva jer neće moći izdržati diplomatski i informativni pritisak koji je u suvremenim ratovima jednako važan, ako ne i važniji od vojne sile.

Država koja pokrene rat danas kada su sve informativne, ekonomske i diplomatske poluge svijeta u rukama SAD-a i saveznika preuzima na sebe ogromnu težinu agresora pod kojom može kolabirati i pretvoriti se u ono što američki stratezi nazivaju “odmetnutom” ili “propalom državom”.

Autor:Mario Stefanov/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.