fbpx
Foto: The White House

AMERIKANCI SPREMAJU NOVU AKCIJU PROTIV RUSIJE! Moskva neće izgubiti samo Ukrajinu: Putin bi mogao ostati bez još jedne zone utjecaja

Autor: Zoran Meter/7dnevno

Građane Armenije činjenice malo zanimaju. Njih još snažno boli i peče sramotni poraz u Nagorno-Karabahu prije dvije godine, a te osjećaje američki obavještajni i propagandistički znalci itekako umiju prepoznati i kanalizirati u za njih poželjnom smjeru. Mnogima je malo poznata činjenica da je američko veleposlanstvo u armenskom glavnom gradu Erevanu golemo i da je jedno od najvećih, ako ne i najveće u svijetu. Sigurno ne slučajno. Geopolitička važnost te zemlje je velika – prije svega za Rusiju i projekciju njenih strateških interesa na jug, u smjeru Bliskog istoka. A kada je to tako, znaju se i strategije, planovi i potezi Rusiji suprotstavljenih geopolitičkih silnica koji uvijek idu u smjeru sprečavanja i ograničavanja ruskih interesa.

Međutim, kada se to događa u neposrednoj blizini Rusije, na prostorima bivšeg SSSR-a, sve te strategije i planovi redovito poprimaju znatno rizičniji karakter nego kada je riječ o nekim drugim svjetskim regijama. Naime, Moskva polazi od činjenice da joj zemlje postsovjetskog prostora još jedine jamče tzv. tampon-zonu, tj. sprečavanje neposrednog dodira s NATO-savezom.

Nema povjerenja

Naravno, uz isključenje baltičkih zemalja iz sastava bivše zajedničke države koje su članice Sjevernoatlantskog saveza već otprije, možemo slobodno reći – od doba kada su odnosi Rusija – Zapad i Rusija – NATO bili kudikamo snošljiviji iako ni tada nisu bili “zasićeni” međusobnim povjerenjem, a kamoli prijateljstvom. Toga kroz cijelu povijest nikada nije bilo niti će biti. Poglavito nakon ruske invazije na Ukrajinu i posljedičnog, neviđenog sankcijskog i svakog drugog kažnjavanja Rusije s ciljem njene međunarodne izolacije.


Ako se jednom ti, sada potpuno poremećeni, odnosi i normaliziraju, oni će vjerojatno imati samo karakter mirne koegzistencije, slično kao što je to bilo i u vrijeme hladnog rata prošlog stoljeća sa SAD-om i SSSR-om u glavnim ulogama i ograničene suradnje, prije svega u onim sferama koje su od zajedničkih interesa. Međutim, uspostava povjerenja bit će dug i bolan proces. Jer srušiti uporno građenu konstrukciju odnosa temeljenih na dijalogu i suradnji može se lako i brzo, ali ju je dugotrajno i mukotrpno ponovno graditi.

Utjecaj SAD-a u Armeniji uvijek je bio snažan i takav će ostati. Pogotovo s obzirom na veliku i utjecajnu armensku dijasporu kako u Sjedinjenim Državama tako i u Francuskoj. A ona je potpuno usmjerena na strateško povezivanje Armenije sa Zapadom, odnosno ne njeno izvlačenje iz ruske utjecajne sfere – preciznije, vojnog savezništva i gospodarskih integracija s Moskvom.
U tom je smislu nerijetko bilo prijepora između dijaspore i domicilnih Armenaca koji obično tvrde da ovi prvi dovoljno ne razumiju cjelokupno stanje i okolnosti jer su već odavno izvan domovine, iako pritom nitko ne dovodi u pitanje njihovo domoljublje i iskrenu želju za pomoć. Nisu rijetke ni kritike i da je dijaspora previše involvirana u geopolitičke interese svojih domaćina i da njima primarno služi, ne sagledavajući širu sliku problema i opasnosti koje iz njih proizlaze.

Upravo sada – sigurno ne slučajno – u vrijeme kulminacije globalnih geopolitičkih napetosti i sukoba, dolazi do aktivacije procesa pokušaja pokretanja dijaloga između Bakua i Erevana s ciljem postizanja mirovnog sporazuma i konačnog rješenja problema regije Nagorno-Karabah koji desetljećima ne samo da opterećuje njihove odnose nego je za posljedicu imao i međusobne ratove i logični rast mržnje i netrpeljivosti između Armenaca i Azera. A kako je cijela kavkasko-kaspijska regija izuzetno geostrateški i geopolitički važna, jasno je da ti sukobi onda impliciraju i nestabilnost u cijeloj regiji, pa i šire.

Trusno područje

Azerbajdžan je izgubio kontrolu nad većinski Armencima naseljenim Nagorno-Karabahom i sedam susjednih regija tijekom rata 1992. – 1994. Od 1992. vode se pregovori o mirnom rješenju sukoba u okviru Minske skupine OESS-a koju predvode tri zemlje – Rusija, Sjedinjene Države i Francuska. Azerbajdžan inzistira na očuvanju svoje teritorijalne cjelovitosti, dok Armenija brani interese nepriznate republike, s obzirom na to da Nagorno-Karabah nije strana u pregovorima. Krajem rujna 2020. počeo je novi vojni sukob u Nagorno-Karabahu, u kojem je Azerbajdžan ostvario važne vojne pobjede, nakon čega je u Moskvi 10. studenoga potpisan tripartitni sporazum uz posredovanje Rusije. Erevan je Bakuu predao regije Kalbajar, Lachin i Aghdam, a u ostalom dijelu Nagorno-Karabaha stacionirane su ruske mirovne snage.

Sporazumu je prethodio intenzivni dijalog ruskog predsjednika Vladimira Putina i turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana s obzirom na to da Ankara otvoreno podupire Azerbajdžan u pogledu spora oko Nagorno-Karabaha i njegov je najveći saveznik. Sjedinjene Države smatraju kako je stigao pravi čas za njihov novi aktivni ulazak u prostor Zakavkazja i da Rusija, zbog potpune fokusiranosti na Ukrajinu, neće moći snažnije i odlučnije braniti svoje interese na još jednom potencijalno eksplozivnom frontu globalne geopolitičke borbe u koji bi opet mogla biti lako uvučena kao strana u sukobu.

U tom kontekstu moramo promatrati i nedavne razgovore između Nikole Pašinjana, premijera Armenije, i Ilhama Alijeva, predsjednika Azerbajdžana u Pragu, uz posredovanje EU-a. Istodobno se u Washingtonu ubrzano priprema mirovni plan za konačno rješenje pitanja Nagorno-Karabaha, gdje se pretpostavlja kako će Armenija pristati na to da ta sporna regija i formalnopravno dođe pod suverenitet Azerbajdžana.




Nema jamstva

Ruska pak strana upozorava da se istim sporazumom ne daju nikakva čvrsta jamstva za sigurnost i prava većinskog armenskog stanovništva u toj konfliktnoj regiji. Pritom nemali broj analitičara smatra kako će taj sporazum, bude li prihvaćen i potpisan, rezultirati padom ruskog utjecaja na Južnom Kavkazu jer bi se nakon njega ruske mirovne snage trebale povući iz Nagorno-Karabaha koji bi i “u praksi” postao sastavni dio Azerbajdžana i čime bi onda nestali uvjeti za nove sukobe, a time i za ruske mirovne snage.

Naravno, ništa nije tako jednostavno, jer da je, već bi se odavno problem riješio. Naime, obični ljudi na terenu razmišljaju u drukčijim kategorijama nego visoki političari. Njih geopolitika i njene zakonitosti previše ne zanimaju, oni imaju svoja, najčešće bolna sjećanja, svoje poglede na život i svijet općenito, svoje vjerske osjećaje itd., a sve je to, nažalost, dodatno pokriveno i debelim slojem međusobne mržnje dvaju naroda koja sigurno neće nestati ni u slučaju postizanja sporazuma. A ako se samo jedna od strana njime osjeti izigrana ili se dogovorene obveze ne budu primjenjivale, odnosno ako se budu tumačile rastezljivo – frustracije će ne samo dodatno rasti nego će i postati zalog za neke buduće sukobe.

Primjera je za to puno, a jedan od najuočljivijih svakako je onaj koji se tiče izraelsko-palestinskih odnosa i tamošnjih različitih sporazuma ili prijedloga sporazuma – prije svega Sporazuma iz Osla. Malo se, ili gotovo ništa od svega toga ostvarilo, a najmanje je došlo do pravednog rješenja problema i smanjenja frustracije kod palestinskog naroda. S druge strane, za razliku od komotne pozicije Washingtona koji kreće u novu diplomatsku ofenzivu – daleko od svog teritorija i zbog čega se, kao i u pogledu Ukrajine, osjeća nedodirljivo, u Rusiji postoji otvorena bojazan da će se Armenija potpuno okrenuti Zapadu i da će normalizirati odnose s Turskom na štetu odnosa s Rusijom zbog čega je u tijeku nova, ovog puta političko-diplomatska mobilizacija.




Neuspješni pregovori

Tako su prošlog tjedna u Sočiju održani trostrani razgovori između ruskog predsjednika Vladimira Putina, azerbajdžanskog predsjednika Alijeva i armenskog premijera Pašinjana. Glavna tema, naravno, bila je postizanje mirovnog sporazuma između Bakua i Erevana, odnosno sastavljanje dokumenta koji bi bio temelj za njegovo potpisivanje. Iako je vladao optimizam u odnosu na konačni rezultat, očito je, međutim, kako sastanak nije završilo prema željenom planu Moskve, o čemu svjedoči i izjava samog ruskog predsjednika Putina nakon pregovora koji su trajali gotovo cijeli dan – najprije na bilateralnim razinama između Putina i obojice čelnika, a onda i na trostranoj razini. Putin je, naime, rekao: “Danas smo dogovorili zajedničku izjavu. Moram iskreno reći da nije sve dogovoreno, neke su se stvari morale izbaciti iz teksta koji je prethodno razrađen na razini stručnjaka. Ipak, slažem se s općom ocjenom da je sastanak bio koristan, čime se stvaraju preduvjeti za daljnje korake u rješavanju situacije u cjelini”.

Čelnici triju zemalja na kraju su objavili zajedničku izjavu o Nagorno-Karabahu. U njoj su armenski i azerbajdžanski čelnici najprije pozdravili spremnost Rusije da pomogne u normalizaciji odnosa između Erevana i Bakua i naglasili ključni doprinos ruskih mirovnih snaga u osiguravanju sigurnosti u toj regiji; dogovorili su se odreći uporabe sile i rješavati pitanja temeljena na priznavanju suvereniteta; trojica lidera istaknula su važnost aktivnih priprema za sklapanje mirovnog sporazuma; složili su se da će nastaviti traženje obostrano prihvatljivih rješenja i da će im Moskva u tome pružiti svu moguću pomoć itd.

Drugim riječima, malo toga novog, iako je dijalog uvijek koristan i ukazuje na spremnost za rješavanje problema. Moskva sada naglašava kako se u armenskom društvu, nakon vojnog poraza od Azerbajdžana u dvomjesečnom ratu u jesen 2020., kao dominantan pojavio narativ kako Rusija nije željela pomoći Armeniji iako je ona dugogodišnja ruska vojna saveznica u sklopu Organizacije ugovora o zajedničkoj sigurnosti (ODKB).

Poraz boli

Moskva to negira, pri čemu ističe svoje dobre odnose s obje sukobljene zemlje, i usmjerenost na mir – kao imperativ svog djelovanja u regiji. Međutim, armensko stanovništvo takvu retoriku teško prihvaća s obzirom na formalno vojno savezništvo koje postoji između Armenije i Rusije, a zna se što takvi savezi znače kada je u pitanju rat. Međutim, pritom se ignorira jedna bitna činjenica, a to je da strane u spomenutom ratu nisu bile Azerbajdžan i Armenija kao države, nego Azerbajdžan i armensko stanovništvo u od nikoga priznatoj “Republici Nagorno-Karabahu” koju podupire vojska Armenije i koja je ondje bila poražena. Također je bila poražena i u pojedinim azerbajdžanskim regijama oko samog Nagorno-Karabaha koje je držala pod okupacijom još od rata s početka 90-ih godina i čija teritorijalna pripadnost Azerbajdžanu nije bila sporna ni za sam Erevan, ali je on svoju okupaciju istih tumačio potrebom osiguranja strateške dubine za zaštitu Nagorno-Karabaha.

Međutim, svi ti argumenti obične Armence iz Republike Armenije malo zanimaju: njih, u prvom redu, još snažno boli i peče spomenuti sramotni poraz, a te osjećaje američki obavještajni i propagandistički znalci itekako umiju prepoznati i kanalizirati ih u za njih poželjnom smjeru, tj. u skladu s američkim nacionalnim interesima u toj regiji. Drugim riječima, Moskva strahuje da bi u nekom, za sebe negativnom scenariju, mogla ostati bez svoje ključne zračne baze na jugu Armenije – nužne za projekciju ruskih interesa prema Bliskom istoku. Ona je, sasvim sigurno, i najveći trn u oku SAD-a, a nedvojbeno, ni Turska ne bi imala ništa protiv njenog uklanjanja ili pak stavljanja u funkciju američkih snaga, do čega je ipak još jako daleko.

Dakle, Sjedinjene Države i EU, ali i Turska i Azerbajdžan, znalački koriste potpunu rusku fokusiranost na Ukrajinu koja limitira njen aktivniji pristup u regiji, a onda i slabost Armenije i njenu sve izraženiju unutarnju političku nestabilnost i nezadovoljstvo građana.

Rizičan sukob

S druge strane, Zapad mora pažljivo balansirati, tj. ima neugodnu dilemu koja ga u slučaju pogreške može skupo stajati: je li za njega važniji geopolitički značaj Armenije ili geoenergetski značaj Azerbajdžana kao važnog supstituta za ruski plin prije svega u EU-u? Za samu Moskvu postizanje sporazuma nije problem ako posljedično ne dođe do proturuskog političkog zaokreta Armenije ili, još gore, sigurnosnog zaoštravanja stanja u obliku novih vojnih sukoba koji bi prijetili nužnim, makar i ograničenim uvlačenjem Rusije u još jedan rizičan sukob.

To bi, pak, možda dovelo do poremećaja dugo i pažljivo, gotovo nit po nit građenih partnerskih odnosa Rusije i Turske. Taj su poremećaj dvije zemlje prvi put, u spomenutom jesenskom ratu 2020., uspjele izbjeći zahvaljujući najviše osobnom angažmanu Vladimira Putina i Recepa Tayyipa Erdogana, ali je pitanje što bi se dogodilo u sadašnjim globalnim geopolitičkim odnosima i s obzirom na ukrajinski sukob u kojem se Ankara otvoreno protivi ruskoj intervenciji, kao i aneksiji novih teritorija – jednako kao i Krima 2014.

Međutim, upravo nastavak, pa čak i intenziviranje suradnje između Ankare i Moskve i usprkos Krimu i ukrajinskom ratu, prije svega svjedoči o tome da su ovo prvo samo načelni politički stavovi koji se sigurno u Ankari neće mijenjati, ali isto tako i da oni neće utjecati na daljnji razvoj rusko-turskih, prije svega gospodarskih odnosa – koji su za obje zemlje sada važniji od načelnih političkih stavova i sukoba u pogledu rješenja pojedinih regionalnih problema.

Washingtonu je već dugi niz godina tursko vanjskopolitičko soliranje trn u oku, ali se s tom činjenicom već postupno miri – kao s neizbježnom i nezaustavljivom. Međutim, turska suradnja s Rusijom za njega je potpuno iritirajuća i neprihvatljiva s obzirom na to da je Turska ponajvažnija članica NATO-saveza koji je s Rusijom na rubu otvorenog sukoba i zato će sigurno pokušati učiniti sve da takvo stanje promijeni i Tursku stavi tamo gdje joj je, po njegovu mišljenju, i mjesto.

Međutim, u svemu tome ima jedan važan moment: Turska svoje geopolitičke interese želi ostvarivati okretanjem prema sebi srodnim, turkofonskim narodima kaspijske i srednjoazijske regije. Zapad je u tom smislu puno manje zanima, osim u osiguranju nastavka ekonomskih odnosa, trgovine i pristupa visokoj tehnologiji. Dok god to Ankari bude dostupno, ona neće ulaziti u oštriji sukob sa Zapadom. S druge strane, Zapadu – ako bi s ciljem “discipliniranja” Turske na nju krenuo “đonom”, tj. izložio je teškim sankcijama i političkoj izolaciji, prijeti scenarij sličan ruskom: potpuni turski geopolitički zaokret prema istoku, što bi mu bio nenadoknadiv gubitak i težak udarac. Washington si takav komoditet i nepromišljenost nikad neće dopustiti. Bolje i ovakva Turska kakva je sad nego Turska u čvrstom zagrljaju s Rusijom i Kinom – zavađena sa Zapadom.

Zato Turskoj ne odgovara zaoštravanje odnosa i sukob s Rusijom. Opasnom zavadom s Moskvom Ankara ne bi imala alternative nego potpuno se staviti pod zaštitu NATO-a, a kada zaštitu tražiš, onda moraš i slušati onoga tko ti je pruža i promicati njegove interese.

Turski interesi

A američki i turski vanjskopolitički interesi u mnogočemu se ne podudaraju pa bi takvo slušanje u načelu značilo odustajanje Ankare od njezinih vanjskopolitičkih strategija, što je za nju nedopustivo. Prije svega sada kada je u velikoj mjeri uspjela vratiti značajan dio svog nekadašnjeg utjecaja iz doba Otomanskog Carstva – što mnogi danas, makar i nevoljko priznaju. Bez Ankare jednostavno se ne mogu rješavati i riješiti problemi u širem turskom okružju.

Zanimljive su i Putinove riječi da će Rusija prihvatiti sve ono što same dogovore Armenija i Azerbajdžan, tj. da je najvažnije da se sporazum potpiše mirnim putem, a ne da se ispisuje ratom i vojnim pobjedama odnosno porazima jedne od strana u interesu pojedinih vanjskih igrača kojima je cilj destabilizacija Rusije. Najizglednije je da će i Armenija i Azerbajdžan na kraju prihvatiti političku strategiju temeljenu na suradnji sa svima koji to žele, na ravnopravnim osnovama – upravo ono što zagovaraju i dvije ključne regionalne silnice Rusija i Turska, a onda i sve tzv. brzorastuće zemlje azijskog i bliskoistočnog prostora koje međusobno sve više trguju, pritom i u nacionalnim valutama. Teško da njihove elite žele biti uvučene u opasna razračunavanja velikih sila na način da budu zahvaćene ratnim požarom – poput Ukrajine sada – koji za njih može biti sudbonosnog i egzistencijalnog karaktera.

U potpuno neizvjesnim geopolitičkim borbama i činjeničnoj novoj bipolarizaciji svijeta, tj. podjeli na tzv. kolektivni Zapad predvođen SAD-om i na zemlje koje su privrženije suradnji s Kinom i Rusijom kao ključnom osovinom tzv. Istoka i Juga – već sada je ipak jasno kako je stvorena nova slika svijeta. Tzv. multipolarnost koju je Zapad donedavno odbijao priznati kao mogućnost zbog navodno nedovoljnog potencijala koji “ostatak svijeta” ima u odnosu na njega kao svojevrsnog jamca razvoja, nedavno je – kao činjenica – priznata i u najnovijoj američkoj Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji.

 

Autor:Zoran Meter/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.