Flickr

Doktorica piše: Bakterijska infekcija bubrega: Izbjegavajte alkohol i kavu, ali ne i sok od brusnica i borovnica!

Autor: dr. Morana Brkljačić

Kronični pijelonefritis razvija se samo u ljudi s teškom osnovnom bolešću, poput začepljenja mokraćnog sustava, velikih bubrežnih kamenaca koji dugo traju ili, najčešće, zbog povratka mokraće iz mjehura u mokraćovode u vrlo male djece. Kronični pijelonefritis može oštetiti bubrege do te mjere da više ne rade kako treba. Ishod je zatajenje bubrega

Escherichia coli, bakterija koja se normalno nalazi u debelom crijevu, uzrokuje oko 90 posto infekcija bubrega u ljudi koji žive unutar zajednica, no samo oko 50 posto infekcija u bolnicama. Infekcije obično nastaju uzlaznim putem, “penjanjem” uzročnika iz područja spolnih organa u mjehur. Kod zdravog mokraćnog sustava, infekciju penjanjem uz mokraćovode u bubrege tijelo sprječava time što mlaz mokraće ispire uzročnike van i zatvaranjem ulaza mokraćovoda na mjestu njihovog ulaska u mjehur.

Međutim, svako fizičko sprječavanje toka mokraće, poput bubrežnog kamenca ili povećanja prostate, ili vraćanja mokraće iz mjehura u mokraćovode, povećava mogućnost nastanka infekcije bubrega. Infekcije se mogu širiti iz drugih dijelova tijela u bubrege krvotokom. Infekcija kože stafilokokom može se, primjerice, proširiti na bubrege kroz krv.

U 90 posto slučajeva infekcija urinarnog trakta uzročnik je bakterija Escherichia coli. Staphylococcus saprophyticus je drugi najčešći uzročnik u žena (5-10 posto). Ostale vrste su Klebsiella, Proteus mirabilis, Ureaplasma urealyticum i Enterococci. Promjene u količini ili vrsti kiseline koja se nalazi u genitalnom i urinarnom traktu, glavni su faktori koji doprinose smanjenju otpornosti na infekciju. Kod zdravih žena u plodnoj životnoj dobi, vagina je kolonizirana laktobacilima, mikroorganizmima koji održavaju visoku kiselost okoline (nizak pH), što je za ostale bakterije nepovoljno. Osim toga, laktobacili proizvode vodikov peroksid koji pospješuje eliminaciju bakterija i smanjuje sposobnost prianjanja E. coli na stanice vagine.

Kada se broj laktobacila smanji, npr. nakon menopauze, povisuje se pH, a time i opasnost od infekcije. Rizik se povećava ako zdravstveno stanje smanjuje imunu reakciju ili kada se zbog strukturalnih deformacija, urin zadržava ili vraća u gornji dio urinarnog trakta. Međutim, do infekcije ne dolazi svaki put kada bakterije dospiju u mjehur. Kod normalnog uriniranja mnoge se bakterije iz njega isperu. Osim toga, imuni sustav i antibakterijske tvari iz sluznice mjehura eliminiraju mnoge uzročnike infekcije. Pijelonefritis se može dalje klasificirati prema obimu i težini oštećenja bubrega. Vrste pijelonefritisa su:

refluksna nefropatija;

akutni nekomplicirani pijelonefritis (nagli razvoj upale bubrega);

komplicirane IUT (infekcije urinarnog trakta – kronični pijelonefritis).




Pijelonefritis je najčešće posljedica infekcije urinarnog trakta (cistitisa), posebno kod prolaznog (povremenog) ili perzistirajućeg vraćanja urina iz mjehura u uretere ili bubrežni pelvis (vezikoureterski refluks).

Simptomi

Simptomi infekcije bubrega obično započinju iznenada sa tresavicom, vrućicom, boli u jednoj od strana donjeg dijela leđa, mučninom i povraćanjem.




Oko trećina ljudi s infekcijom bubrega također imaju znakove infekcije donjeg mokraćnog sustava, uključujući često i bolno mokrenje. Jedan ili oba bubrega mogu biti povećani i bolni, a bol se osjeća u slabini na zahvaćenoj strani. Ponekad se mišići trbušne stijenke čvrsto stegnu. Osoba može doživjeti napad jake boli uzrokovane stezanjem (spazmom) jednog od mokraćovoda (renalna, bubrežna kolika). Spazme mogu izazvati nadražaji zbog infekcije ili prolaska bubrežnog kamenca.

U djece su simptomi infekcije bubrega često slabo izraženi i teže ih se prepoznaje. Kod dugotrajne infekcije (kronični pijelonefritis) bol može biti neodređena, a vrućica se može pojavljivati i nestajati ili je uopće ne mora biti. Kronični pijelonefritis razvija se samo u ljudi s teškom osnovnom bolešću, poput začepljenja mokraćnog sustava, velikih bubrežnih kamenaca koji dugo traju ili, najčešće, zbog povratka mokraće iz mjehura u mokraćovode u vrlo male djece. Kronični pijelonefritis može oštetiti bubrege do te mjere da više ne rade kako treba. Ishod je zatajenje bubrega. Nakon gripe i prehlade, infekcije urinarnog trakta najčešća su oboljenja u ženskoj populaciji zrele dobi.

Premda je cistitis (infekcija mokraćnog mjehura) čest, pijelonefritis se javlja puno rjeđe. Njegova učestalost iznosi oko 3-7 od 10.000 ljudi. Rizik obolijevanja je veći u slučajevima cistitisa, bubrežne papilarne nekroze, bubrežnih kamenaca, vezikoureterskog refluksa ili opstruktivne uropatije. Isto tako, povijest kronične ili recidivirajuće infekcije urinarnog trakta nosi sa sobom povećani rizik obolijevanja od pijelonefritisa, te u slučajevima gdje je uzročnik infekcije osobito virulentna bakterija. Između 1-2 posto djece ima infekciju urinarnog trakta.

Pretrage koje pomažu u dijagnosticiranju

Tipični simptomi infekcije bubrega navode liječnika na izvođenje dviju uobičajenih laboratorijskih pretraga, kako bi se utvrdilo jesu li bubrezi inficirani. To su: analiza uzorka mokraće pod mikroskopom i uzgoj bakterija u uzorku mokraće (urinokultura), kako bi se utvrdilo koje se to bakterije tamo nalaze. Dodatne pretrage izvode se u ljudi koji imaju jaku bol u slabinama uslijed bubrežne kolike, u onih koji ne reagiraju na liječenje antibioticima unutar 48 sati i muškaraca, jer se u njih infekcija bubrega vrlo rijetko razvija. U tim slučajevima izvedeni prikazi ultrazvukom ili rendgenom mogu otkriti bubrežne kamence, poremećaje građe ili druge uzroke začepljenja mokraćnih putova.

Preglednom se može utvrditi osjetljivost na palpaciju (pritisak) u predjelu bubrega. Analizom urina najčešće se utvrdi prisutnost leukocita (WBC) i/ili eritrocita (RBC). Antibiogram (srednji mlaz) može pokazati infekciju gram-negativnim uzročnicima. IVP ili CT abdomena može pokazati povećani(e) bubreg(e) uz smanjenu ekskreciju kontrasta. (IVP i CT abdomena mogu ukazivati na primarne poremećaje). Primarni poremećaji koji su predispozicija za akutni pijelonefritis mogu se utvrditi i drugim testovima i postupcima, uključujući, cistouretrogram, ultrazvuk bubrega i biopsiju bubrega.

Liječenje

Ciljevi liječenja su suzbijanje (liječenje) infekcije i smanjenje simptoma. Čim se dijagnoza bubrežne infekcije čini vjerojatnom, a uzorci krvi i mokraće su uzeti za laboratorijske pretrage, započinje se liječenje antibioticima. Izbor lijeka i njegova količina može se podesiti, ovisno o rezultatima laboratorijskih pretraga. Liječenje antibioticima u svrhu sprječavanja vraćanja infekcije, obično se nastavlja tijekom 2 tjedna, ali može trajati i do 6 tjedana u muškaraca, kod kojih je infekciju teže iskorijeniti. Posljednji uzorak mokraće obično se uzima 4 do 6 tjedana nakon završetka antibiotskog liječenja kako bismo se osigurali da je infekcija iskorijenjena.

Akutni simptomi obično perzistiraju duže od 48 sati nakon početka liječenja. Isto tako, obzirom na visoki mortalitet starije populacije i rizik permanentnog oštećenja bubrega, preporuča se promptno liječenje. Početna terapija obično se sastoji od uzimanja urinokulture kako bi se utvrdio uzročnik, te izbora odgovarajućih antibiotika za liječenje infekcije. Međutim, dobivanje nalaza antibiograma traje 3-5 dana. U međuvremenu se pacijent najčešće hospitalizira, te u tom periodu dobija intravenske antibiotike širokog spektra i na promatranju je funkcije bubrega.

Mjere opreza i prevencija

Cjelovito i na vrijeme provedeno liječenje cistitisa (infekcije mjehura) može spriječiti mnoge slučajeve pijelonefritisa. Kroničnu i recidivirajuću infekciju urinarnog trakta treba temeljito tretirati kako bi se izbjegla mogućnost infekcije bubrega.

Opće mjere opreza za žene: nakon velike nužde žene trebaju prati genitalne i urinarne zone sapunom i vodom sprijeda prema natrag. Trebaju izbjegavati nošenje uskih hlača, te nositi pamučni donji veš i gaćice, uz mijenjanje jednog i drugog najmanje jednom dnevno. Donje rublje najbolje je prati blagim deterdžentima. Žene iz rizične skupine trebaju se tuširati i izbjegavati kupanje u kadi, korištenje uljnih kupki, intimnih sprejeva, kupki i prašaka. Općenito je pravilo da se na područje genitalija ne nanose parfimirani proizvodi ili drugi potencijalni alergeni. Neki liječnici vjeruju da tamponi podstiču infekciju urinarnog trakta. Ako se umjesto njih koriste ulošci, treba ih mijenjati nakon svakog mokrenja. Rizična skupina žena treba urinirati čim za to osjeti potrebu.

Mjere opreza u spolnom odnosu: prije i nakon spolnog odnosa preporučaju se higijenske mjere, koje uključuju pranje genitalnog i analnog područja. Premda nije dokazano da sprječava infekciju urinarnog trakta, mnogi liječnici preporučuju uriniranje prije i nakon spolnog odnosa kako bi se ispraznio mjehur, a uretra isprala od bakterija. Žene s recidivirajućom infekcijom trebaju koristiti alternativne kontraceptive koji, posebice dijafragme, zahtijevaju uporabu spermicida.

Nažalost, kondomi sa spermicidima važna su preventiva spolno prenosivih oboljenja. Oni bez spermicida nisu povezani s istim rizikom infekcije urinarnog trakta (osim možda prve infekcije), ali nisu tako dobra zaštita od spolnih bolesti. Žene iz visoko rizične skupine za infekciju urinarnog trakta trebale bi sa svojim liječnikom razmotriti prikladno kontraceptivno sredstvo.

Mijenjanje partnera uvijek je opasno i trebalo bi ga izbjegavati, jer se na taj način sprečavaju psihološki i medicinski problemi, posebno spolnih bolesti koje su same po sebi vrlo opasne kao i uzrok infekcija urinarnog trakta.

Estrogen: Jedno je ispitivanje pokazalo da su žene koje su u menopauzi koristile estrogensku vaginalnu kremu, drastično manje obolijevale od infekcija urinarnog trakta u odnosu na one koje ju nisu koristile, pa su, prema tome, u manjem broju uzimale antibiotike. Istraživači tvrde da estrogen sprječava infekciju time što povećava broj laktobakterija koje uništavaju uzročnike infekcije, snižavanjem vaginalnog pH i sprječavanjem vezivanja E. coli na vaginalne stanice. Nije poznato, ima li oralni estrogen isti učinak. Dosadašnja ispitivanja dala su kontroverzne rezultate. Neka su pokazala da su infekcije urinarnog trakta češće u žena koje ih uzimaju.

Ishrana: Tekućina! Mnogi liječnici vjeruju da često pražnjenje mjehura sprječava njegovu iritaciju, te zato preporučaju dnevni unos velikih količina tekućine i često uriniranje. Treba izbjegavati alkohol i kavu, ali ne i sok od brusnica i borovnica. Sok od brusnica poznat je u sprječavanju infekcija urinarnog trakta. Jedno ispitivanje je pokazalo da je od ove infekcije oboljelo samo 15 posto starijih žena koje su dnevno tijekom 6 mjeseci pile 300 ml (1,25 čaše) soka od brusnica u odnosu na 28 posto žena koje ga nisu pile. Učinak soka bio je jači, prvenstveno u smislu oslobađanja organizma od infekcije, nego li njenog sprječavanja, ali je u oba slučaja bio blagotvoran.

Istraživači u Izraelu ispitivali su sedam voćnih sokova i utvrdili da kemijski sastav soka brusnica i borovnica sprječava vezivanje E. coli na stanice urinarnog trakta. Fruktoza, koje ima u svim voćnim sokovima, može isto tako djelovati na bakterijsku adheziju, ali izgleda da je jedna, još neutvrđena specifična komponenta sokova brusnica i borovnica, jači inhibitor.

Vitamin C: Redovito konzumiranje vitamina C može povećati kiselost urina i učiniti ga nepovoljnijom sredinom za bakterije, ali još uvijek nema dokaza da on sprječava infekcije urinarnog trakta.

(Izvor: www.plivazdravlje.hr)

Autor:dr. Morana Brkljačić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.