slika-zaslona-2016-10-14-u-11-51-26

VAŽNO! Svećenik odgovara: Treba li uz sebe uvijek imati nešto blagoslovljeno?

Autor: Z. K.

Slušateljica radiopostaje Mir Međugorje ispričala je kako joj je jedna prijateljica savjetovala da uza sebe uvijek mora imati nešto blagoslovljeno, pa se pita je li to istina. U emisiji, Pitajte svećenika odgovara joj fra Mario Ostojić koji napominje da ne zna okolnosti razgovora i zašto joj je prijateljica to rekla, međutim osjeća potrebu progovoriti o odnosu brojnih ljudi prema nabožnim predmetima.

Smatram važnim progovoriti o blagoslovljenim odnosno nabožnim predmetima koje vjernici rado nose uza se. Poslužit ću se tekstom fra Tomislava Glavnika, hrvatskog franjevca konventualca.

On također primjećuje kako veliki broj ljudi poseže za mnogim nabožnim predmetima. Mnogi od njih nabavljaju nabožne predmete da prodube svoju vjeru, te svoj odnos prema Gospodinu, njegovoj majci Mariji ili pojedinim svecima. Određeni broj ljudi koji se ne izjašnjavaju nužno kao katolici ili kršćani također se služe nabožnim predmetima, uglavnom ne iz istinskih, vjerskih uvjerenja. Često smatraju da bi ih medaljice, križići, krunice u automobilima trebale osigurati i pružiti im zaštitu od svih sila, tuđih vraćanja, te svakog drugog negativnog utjecaja. Koliko je to zamjetno pokazuje se kroz sami odnos prema tim predmetima. Tako se na primjer medaljice počinju nazivati magičnim, čudnovatim, čarobnim. Pred krunicama kao simbolom odanosti i molitve Blaženoj Djevici Mariji koja je obješena za retrovizorsko staklo, uredno se često psuje i čine se prometni prekršaji. Lijepo je isprsiti se i pokazati ukrašen križić oko vrata, ali ružno je svojim ponašanjem i riječima zasjeniti svijetlo koje je On donio u naš svijet. Na koncu ispada da posezanje za nabožnim predmetima nije za takve i slične ljude plod vjere i sredstvo za dublji ulazak u duhovno, već sredstvo svjetovnog isticanja nečega, što s Kristom nema nikakve povezanosti. Mnogi katolici takvim načinom pobožnosti stvaraju privid magijskog štovanja i korištenja samim predmetima, iako ni sami možda toga nisu svijesni.

Nabožni predmeti su predmeti koji se odnose na određenu vrstu pobožnosti. To su predmeti koji potiču pobožnost osobe koja se njima služi ili imaju svrhu podsjetnika na neke religiozne misterije. U našem narodu to su najvećim djelom krunice, medaljice, križevi, privjesci i sličice svetaca. Religiozni osjećaj kršćanskog naroda u svakom vremenu nalazio je svoj izričaj u različitim oblicima pobožnosti koje okružuju sakramentalni život crkve kao što je čašćenje svetih moći, hodočašća, ophodi crkava, križni put, krunice, medaljice itd.

Nabožne predmete u svakom slučaju valja odvajati i razlikovati od amajlija ili talismana od kojih se očekuje neko magijsko djelovanje. Svi nabožni predmeti uvijek su blagoslovljeni od crkvenih službenika, biskupa, svećenika i đakona.

Isto tako važno je napomenuti da se jedan te isti predmet može koristiti kao nabožni predmet ili kao amajlija. Sve ovisi o nakani koju pojedinac ima dok nosi na primjer medaljicu ili se koristi njome. Amajlije ili talismani imaju zadatak ‘čuvati’ onoga koji ih nosi ili su pak podmetnuti i trebaju napakostiti nekome. S druge pak strane ne manje opasno shvaćanje da nabožni predmeti shvaćeni kao zaštitnik od nečega zloga bez ideje o produbljivanju vjere, zapadaju u problematično područje praznovjerja, od kojeg se i sami, kao katolici želimo udaljiti.

Dok pučka pobožnost blagoslovljene nabožne predmete doživljava kao zaštitu, liturgija na njih gleda kao na izrazite znakove i onima koji se njima služe izmoljevaju jačanje njihovog povjerenja u svemogućeg Boga i u zagovornu snagu Crkve, posebno njezinih proslavljenih udova – svetaca.

Medaljice, križevi i ostali predmeti su produžetak liturgijskog života Crkve, ali ga ne nadomještaju. Nabožni predmeti posjeduju stalni pastoralni karakter u konkretizaciji vjere u svakodnevici, sve dok navještaj vodi k njihovom ispravnom služenju.

Kao zaključak, naglasimo nekoliko stvari za ispravno shvaćanje i odnos prema nabožnim predmetima.

Nabožni predmeti se ne smiju shvaćati kao amajlije, bez obzira što su blagoslovljeni. Dobra nakana i pozadina jedne krunice medaljice i križića treba biti u skladu sa životom i djelovanjem onoga koji ih nosi. Inače bi se mogao stvoriti krivi dojam i izazvati sablazan. Oni predmeti koje posjedujemo ili nosimo uza se nisu krajnje jamstvo za dobivanje milosti uslišanja molitve, već pomoćnik i poticaj u stvarnju duhovnog ozračja dok molimo.

Vjernik, katolik kada god upućuje svoju molitvu po zagovoru nekog sveca ili Božjeg ugodnika ili Blažene Djevice Marije treba biti svjestan da molitvu upućuje NEBESKOM OCU, PO ISUSU KRISTU U DUHU SVETOM.

Jer bi svako drugačije shvaćanje molitve bilo oprečno prvoj Božjoj zapovjedi koj izričito govori – Nemaj drugih Bogova osim mene.

Autor: Z. K.

ZADNJE VIJESTI