blazenici

UBIJENI IZ MRŽNJE 2 Hrvata mučenika proglašena blaženim!

Autor: Vjera/KTA

Među trideset i osam albanskih mučenika, koji su 5. studenog 2016. u albanskom Skadru proglašeni blaženima, su i dvojica Hrvata: fra Serafin Glasnović – Kodić iz Janjeva i don Anton Muzić iz Vrnavokola, kod Letnice na Kosovu.

Svi oni su, na čelu sa slugom Božjim nadbiskupom Drača i primasom Albanije Vincencom Prennushijem, ubijeni iz mržnje prema vjeri – in odium fidei – za vrijeme komunističkog režima Envera Hoxhe, u razdoblju od 1945. do 1974. godine.

Misno slavlje i obred beatifikacije u skadarskoj katedrali predvodio je Papin predstavnik i pročelnik Zbora za proglašenje svetih kardinal Angelo Amato, a suslavio je i generalni ministar Reda manje braće fra Michael Anthony Perry. Na svečanoj Misi proglašenja blaženim sudjelovalo je i više od osam stotina hodočasnika iz Dubrovačke i Požeške biskupije te Zagrebačke nadbiskupije, uglavnom porijeklom iz Janjeva i Letnice koje su predvodili predsjednik HBK zadarski nadbiskup Želimir Puljić te dubrovački i požeški biskupi Mate Uzinić i Antun Škvorčević, uz prisutnost Tome Vukšića, vojnog biskupa u BiH i Pere Sudara, pomoćnog biskupa vrhbosanskog.

Kardinal Amato je u svojoj homiliji istaknuo misao pape Franje da mučiteljima treba oprostiti, ali i da treba čuvati spomen na naše mučenike. “Ne smijemo ih prepustiti zaboravu, nego im se uvijek možemo – i trebamo – obraćati u svojim molitvama”, poručio je kardinal Amato.

Umjetnik Dragutin Glasnović, pranećak fra Serafina Glasnovića – Kodića, izradio je tri relikvijara u kojima će moći novoga blaženika biti pohranjene u župama sv. Nikole u Janjevu i Kistanju te u crkvi Bezgrešnog začeća BDM u zagrebačkoj Dubravi.

Generalni vikara Dubrovačke biskupije mons. dr. Petr Palić za dubrovački dnevnik o fra Serafinu Glasnoviću je rekao:

S radošću smo primili tu vijest da je papa Franjo u utorak 26. travnja ovlastio kardinala Angela Amata, prefekta Kongregacije za kauze svetaca da proglasi dekret o mučeništvu sluge Božjega nadbiskupa Drača i primasa Albanije mons. Vincenca Prennushija (Vinčenca Prenušija) i 37 mučenika koji su svoj život darovali, kojima je život oduzet iz mržnje prema vjeri u periodu od 1945. do 1974. godine. Među njima je i jedan franjevac koji je podrijetlom iz Janjeva, a koji je djelovao u Albaniji. To je fra Serafin Kodić Glasnović, tako da možemo reći da će naš hrvatski narod dobiti još jednog blaženika u osobi fra Serafina. On je djelovao u Albaniji u vrijeme režima Envera Hodže, vršio je važne službe u tadašnjoj franjevačkoj provinciji. Koliko se zna iz njegovog životopisa, njega se nakon jednog sastanka u Lješu, na kojem se raspravljalo o nekim stvarima za funkcioniranje provincije, a on je bio ekonom provincije, tjeralo da lažno optuži svoju subraću na što on nije pristao. Nakon toga je mučen na jako težak način. Umirao je nekoliko dana, bio mu je ozlijeđen dušnik. Uslijed tog mučenja je preminuo.

Jedna medicinska sestra koja ga je njegovala, a brinula se o njemu u franjevačkom samostanu koji je bio pretvoren u bolnicu te kod svoje kuće, također ga je i pokopala. Nakon pada komunističkog režima ona je 1994. godine prvim franjevcima koji su se tu pojavili rekla da tu počiva jedan njihov subrat. Oni su to mjesto iskopali i našli fra Serafinovo tijelo, pa su ga pokopali u temeljima sadašnje crkve u Lješu gdje i danas počiva.“

Don Ante Muzić – Mučenik vjere, katolički svećenik iz župe Letnice, Hrvat

Blaženim je proglašen i don Ante Muzić, svećenik koji je mučen jer nije želio zanijekati Isusa. Srednju je školu završio u Papinskom sjemeništu u Skadru. Godine 1938. otišao je u Rim u Kongregaciju za propagandu vjere (De Propaganda Fide) i studirao na Gregorijanskom sveučilištu. Za svećenika je zaređen u Rimu u Kongregaciji za propagandu vjere. Zaredio ga je prefekt Kongregacije, kancelar Pietro Fumasoni Biondi, 19. ožujka 1945. 1944. godine specijalizirao je licencijat iz teologije. Vrativši se u Albaniju 1945. godine, bio je određen za nadbiskupijskog kancelara.

U razdoblju komunističkog režima prekinut mu je život iz mržnje prema vjeri. Uhićen je u Skadru 20. svibnja 1947. godine. Dok je bio u zatvoru, neprestano su ga mučili. Neljudski je mučen, samo zato što nije pristao zanijekati vjeru. Ne bi li mu slomili duh, od 1. listopada 1947. bio je prisiljen petnaest dana, danonoćno, nepomično stajati pred zidom, za to su ga vrijeme neprestano polijevali vodom. Promrzlog i nemoćnog ostavili su ga da spava na golom podu, zbog takvih neljudskih uvjeta obolio je od tuberkuloze. Nakon što su mu slomili ruke i noge, vidjevši da je na pragu smrti od zadobivenih rana, uvjetno su ga oslobodili iz zatvora i vratili kući Suđenje je bilo 14. siječnja 1948. godine.

Fra Zef Pilumiu svom djelu  – Živi samo da ispričaš mučeništvo don Antona Muzića opisao je ovako:

Ujutro, iza vremena posluživanja, dali su nam po komad kukuruznog kruha, po običaju, i zdjelu vode, a onda je počela druga sjednica. Na toj sjednici uvećao se broj još sa dvojicom drugih: fra Donat Kurti i don Anton Muzić. Sjednica drugog dana, mogu reći bez ikakve sumnje, bila je najveličanstvenija u cijeloj povijesti Katoličke Crkve u Albaniji. Glavni predstavnici albanskog katoličkog klera bili su suočeni s najdivljijim komunističkim terorom. Katolička Crkva se tamo pokazivala gola sa svim svojim manama i sa svom svojom nedodirljivom veličinom. Samo sam ja ostao živ kao svjedok tog dana.

Govorili su jedan za drugim don Tome Laca, fra Donat Kurti, don Nikolle Deda, fra Mati Prendushi i mons. Frano Gjini. Onda su se obratili don Antonu Muzaj. Oni su ga doveli zajedno sa fra Donatom na početku ove sjednice, ali kad su ga dovodili, policajci su ga više nosili na rukama, nego što je on mogao hodati. Nama je izgledalo da nam donose mrtvaca. Bio je žut kao vosak, kost i koža. S puno poteškoća je kašljao. Torture su ga dovele na prag smrti. Kad su ga prozvali, sudci su imali sažaljenja i upitali ga: ˝Možeš li stajati na nogama?“ Vidjelo se da ne može stajati, primakli su mu stolicu i počeli s pitanjima. Optužili su ga kao agenta poslanog od Vatikana za subverziju u Albaniji.

On je odgovarao s velikim poteškoćama, ne iz straha, nego je samo toliko imao snage što mu je ostala u osakaćenom tijelu. Pravo govoreći, nisu ga tretirali grubo kao nas druge, vidjeli su da on više nema života i da im je mogao umrijeti tu pred očima, pitali su ga vrlo malo, a onda su prozvali fra Donata. U 14.00 sati se donosila odluka. I bi tako. Mi smo čekali tu otprilike oko 20 minuta, čuvani od vojnika da ne pričamo niti jednu riječ. Kad je ušlo sudačko tijelo, zajedno s onim majorom što je donio pismo, oni na nogama, a i mi smo ustali svi, osim don Antona Muzića. Predsjednik je pročitao odluku formuliranu na dugo i naširoko, s onim „uvjerljivim“ dokazima, koje redovno donose svi dželati svijeta.

Toga dana je, dok su drugi osuđeni na smrtnu kaznu strijeljanjem, neki pak na doživotnu kaznu u zatvoru, pojedini su dobili do nekoliko godina kazne u zatvoru, Don Anton Muzić je uvjetno oslobođen. (Razumljivo, oslobođen je samo zato jer je bio na smrt bolestan.) Nakon što je oslobođen, umro je u strašnim bolovima, od posljedica tortura, u rezidenciji skadarskog Nadbiskupa, u proljeće 1948., u 28. godini života (točan datum smrti je nepoznat). – posvjedočop 

Autor: Vjera/KTA

ZADNJE VIJESTI