Wikimedia Commons

SVAKODNEVNA UKAZANJA, STIGME I BILOKACIJA: Padre Pio je svetac kojem je Bog dao sposobnost čitanja ljudskog srca

Autor: Marina Tenžera/7Dnevno

Padre Pio bio je jedna od najčudesnijih figura Crkve u 20. stoljeću - svećenik koji je izliječio velik broj ljudi, bio je obilježen krvavim stigmama pedeset godina, borio se s teškim i neizlječivim bolestima od kojih je svaki put neobjašnjivo ozdravio, zbog svega bio pod sumnjama Crkve i napadima Vatikana, da bi doživio duboku starost i umro kao jedna od najpoštovanijih ličnosti u svijetu

Padre Pio bio je jedna je o najčudesnijih figura crkve u 20. stoljeću – svećenik koji je izliječio velik broj ljudi, bio je obilježen krvavim stigmama pedeset godina, borio se s teškim i neizlječivim bolestima od kojih je svaki put neobjašnjivo ozdravio, zbog svega bio pod sumnjama Crkve i napadima Vatikana, da bi doživio duboku starost i umro kao jedna od najpoštovanijih ličnosti u svijetu.
Pio je pripada onim čudesnim ljudima koje bilježe tolike povijesne kronike, a od kojih ateisti bježe glavom bez obzira, a koji dokazuju postojanje neobjašnjivih fenomena, Božje prisutnosti i tajnovitu stvarnost na koju često nisu ostali ravnodušni ni mnogi racionalistički duhovi, ateisti i najtvrdokorniji protivnici kršćanstva i u Italiji i u svijetu.

Stoga ne čudi da je i u Hrvatskoj gotovo rasprodano već i drugo izdanje knjige Renza Allegrija u nakladi ‘Figulus” – „Padre Pio – čudesni život“, u prijevodu Ive Žurića, dok u Italiji naklada ‘Mondadori’ redovito publicira nova izdanja. Na mističnu dimenziju padre Pija, Allegrija je upozorio biskup Genove, kardinal Giuseppe Siri, koji je, izlažući se ljutnji Ureda Svete Stolice, smatrao padre Pija „jednom od najvećih karizmatičnih figura našeg vremena“.

Allegri se pri pisanju knjige vodio jednostavnom formulom navođenja činjenica, bez bilo kakvog pokušaja mistificiranja, razgovarajući s ozdravljenima i svjedocima koji su bili siguran izvor informacija, jer se radilo o vrlo uglednim ljudima, liječnicima, znanstvenicima, profesorima, novinarima, ali i sasvim običnim radnicima, među kojima su bili mnogi ateisti koji su imali potrebu govoriti, bez obzira što javnost mislila o njihovim neobičnim svjedočanstvima. Svi su ti vrlo ozbiljni ljudi potvrdili razne neobjašnjene fenomene vezane uz padre Pija i to ne samo da ih je izliječio od smrtonosnih bolesti, već i da je poznavao njihov život iako ih nikada nije susreo, da su se oko njega širili najnježniji mirisi, da je znao što će se s mnogima ljudima dogoditi i da je imao sposobnost bilokacije.

Ime prema sv. Franji Asiškom

Padre Pio se rodio u malenom talijanskom mjestu Pietrelcini 1887. godine u vrlo siromašnoj obitelji Grazija Forgionea. Majka, Maria Giuseppa di Nunzio, koja je bila vrlo pobožna, nazvala ga je na krštenju Francesco, prema sv. Franji Asiškom. Kako su sinovi siromaha mogli studirati samo ulaskom u samostan, Pio je isprva dobivao poduke od obrazovanijih seljaka, a tek s 12 godina je počeo metodički učiti pod vodstvom svećenika Domenica Tizzianija. Odluku da uđe u Kapucinski red donio je s 15 godina, ali, iako je osjećao poziv, oklijevao je jer je naslućivao kako će mu taj „sveti“ izbor donijeti mnogo patnji.

Novicijat je prošao tijekom 1903. prema vrlo strogim pravilima siromaštva i pokore. Već je u razdoblju svog duhovnog oblikovanja počeo teško obolijevati, pa su ga fratri slali u više samostana, među ostalima i u planine, jer se sumnjalo da boluje od sušice. Godine 1907. dao je vječne zavjete, a pri kraju iste godine završio je klasične studije i započeo studij teologije. Često je zbog bolesti boravio kod kuće što je izazivalo nezadovoljstvo u samostanu, a kako su liječnici tvrdili da će možda umrijeti, primio je svećeničko ređenje s 23 godine, iako zakon kanonskog prava određuje da se ono ne može obaviti prije 24. godine. Bolestan, vratio se kući u Pietrelcinu gdje je ostao šest godina proživljavajući brojna mistična iskustva, pomažući svećeniku i dopisujući se sa svojim duhovnim poglavarom.

Svakodnevna ukazanja i stigme




Svakodnevno je imao ukazanja. Međutim, fratri kapucini nisu prestajali prigovarati zato što je živio izvan samostana, pa su tražili i njegovu sekularizaciju, no nisu uspjeli. Iz Rima je, iz neobjašnjivih razloga, stigao odgovor da Pio može živjeti izvan samostana. Nakon što je 1915. pozvan u vojsku, zbog zdravlja je vraćen prvo u samostan u Foggiu, a potom u San Giovanni Rotondo gdje je proveo ostatak života. Glas o svetosti mladog duhovnika počeo se širiti i privlačiti ljude.

Jedno jutro, 20. rujna 1918., dok je molio, na njegovu su se tijelu pojavile stigme koje su krvarile na rukama i nogama, koje su g pratile do smrti, a bile su mu probodene i grudi. Vijest se proširila. Dok su ga jedni proglašavali svecem, drugi su ga nazivali varalicom. Dnevni list „Il Mattino“ pisao je o događaju, a novinar Renato Trevisani došao je do uvjerenja da je riječ o histeriji i vjerskom fanatizmu. Međutim, dok je istraživao za članak, kancelar suda u San Giovanni Rotondu, Pasquale Di Chiara, inače teško bolestan, iznenada je ozdravio nakon što je posjetio padre Pija. Novinar nije mogao nego napisati istinu o „redovniku sa stigmama koji čini čudesa“, nakon čega su u San Giovanni Rotondo pohrlili hodočasnici i novinari.

Vatikan je poslao istražitelje i razdoblje nadzora trajalo je četiri godine. Papa je, prikupivši svjedočanstva mnogih svojih osobnih promatrača, donio vrlo pozitivne ocjene, no unatoč tome Sveti uficij je osudio padre Pija i ta je presuda obilježila čitav njegov život. Pravnim aktom, Vrhovni crkveni sud je tražio niz ograničenja za Pija, a dekret je objavljen u „Osservatore Romano“, službenom glasilu Vatikana, čime je svećenik proglašen prevarantom i varalicom. Jednostavni ljudi, međutim, nisu pridavali preveliku pažnju toj osudi, privučeni brojnim ozdravljenima koje je padre Pio činio, zbog čega je Sveti uficij više puta intervenirao, opominjući vjernike da se suzdrže od „održavanja bilo kakvog odnosa s Pijem, čak i putem pisama“.




Međutim, nakon izlaska knjige Emanuela Brunatta u inozemstvu na tri jezika, koji je svećenika branio, Crkva u Italiji morala je popustiti. Tisuće vjernika koji su knjigu pročitali, slali su ogorčena pisma u Vatikan. Na kraju je Papa popustio i pročitavši dossier s desecima iskaza braće redovnika koji potvrđuju Pijevu svetost, vratio je nesretnom kapucinu ovlasti svećeničke službe. Tridesetih godina, San Giovanni Rotondo, postao je svjetski slavan zahvaljujući Pijevim ozdravljenima.

Znanstveni pregled stigmi

U stvari je nevjerojatno koliko je Crkvenih osuda, duševnih i tjelesnih patnji podnio taj čovjek kojega je Sveti uficij nastavio proganjati sve do smrti, jer nije Crkvi htio dati novac namijenjen izgradnji velike bolnice u San Giovanni Rotondu, nazvane – Dom za olakšavanje patnje – koja je bila njegova ideja i postala vrhunac njegova socijalnog djelovanja. Tek su nakon postupka beatifikacije 1982. počele na vidjelo izlaziti čudesa koja su pratila Pija.

Inače, teološka definicija čuda glasi – „Neoboriva činjenica koja proizlazi iz posebnog Božjeg zahvata, izvan normalnih prirodnih procesa i zbog tog nadnaravna“. Za znanstvenike je čudo samo neobjašnjiv događaj. Već po pitanju stigmi, padre Pio je dobio potvrdu uglednih liječnika. Za pojave stigmi i Crkva je vrlo oprezna, te je u čitavoj povijesti, od 350 stigmatika svetima proglasila samo njih 70. pritom parapsiholozi tvrde da su fenomen autosugestije, a medicina – histerije. Stigme padre Pija potvrdili su liječnici. Profesor Luigi Romanelli u svom je izvješću potvrdio da rane nisu površinske, da se osjeća duboka praznina u tkivu, da je rez na boku dugačak sedam centimetara, a rana u prsnoj šupljini se ne može izmjeriti, jer jako krvari.

Nakon toga je svećenika pregledao Amico Bignami, patolog, koji je opovrgnuo Romanellija, navodeći da su stigme počele nastajati kao rezultat patologije (multipla neurotična nekroza kože) i oblikovale se nesvjesno, posredstvom sugestije ili tinkture joda. Zatim je temeljitu analizu proveo dr. Giorgio Festa, opovrgavajući Bignamija: „Rane na tijelu, neovisno o razlogu nastanka, morale bi početi zarastati ili se pretvoriti u oblik nekroze, budući da bi se, kad ne bi zarasle, okužile“. Na kraju je i Bignami izveo pokus na Piju, tvrdeći da će rane, ako ih padre Pio bude spriječen tretirati jodom, zarasti. Na kraju osmog dana, rane su krvarile jače no ikada…

Tijekom pedeset godina, u kojima je Pio skrivao stigme rukavicama, rane su ostale žive i krvarile; nikada nisu dovele do nekroze tkiva, nisu se zagnojile i imale neugodan miris, nisu zarastale, ozdravljale, niti degenerirale, a nestale su poslije Pijeve smrti. Koliko je imao neobičan život, potvrđuje i činjenica da mu je nakon molitve pred kipom Gospe Fatimske nestao zloćudan tumor na plućima 1959. godine koji su mu dijagnosticirali liječnici – ujedno i svjedoci tog događaja. Do kraja života teško je hodao zbog rana na stopalima, a prebolio je niz bolesti, operacija i bolnih napada od tifusne groznice, bubrežnih kamenaca, povremenih sljepoća, doživotnog astmatičnog bronhitisa, do zloćudnog raka kože na uhu čije izlječenje nije nikada objašnjeno, kao ni izlječenje tumora na plućima. No, ipak su najfascinantnija svjedočanstva ljudi koji nikada nisu vjerovali u Boga, ili znanstvenika koji su odlučno prije odbijali svaku mogućnost koja nadilazi logička pojašnjenja.
Tako je dr. Romanelli, među ostalima, potvrdio da nježni mirisi koji potječu od padre Pija, dolaze iz njegovih stigma što je bilo nevjerojatno, jer se upravo krv najbrže raspada. Međutim, sve do smrti sveca, te su mirise osjetili nebrojeni njegovi posjetitelji, među kojima je i profesor Amanzi Duodo potvrdio da je, dok je razgovarao s prijateljima o neobičnom svećeniku, njegovu sobu u veljači preplavio miris ljubica, iako su svi prozori i vrata bili zatvoreni. Dr. Edoardo Bianco posvjedočio je da dugo nije mogao prihvatiti činjenicu da je osjetio mirise cvijeća, nakon susreta s Pijem. Novinar Giovanni Gigliozzi bio je potpuno ravnodušan na priče o Piju, ali je priznao da je prije no što se upoznao sa svećenikom, zajedno sa suprugom osjetio miris ljubica. Nakon što ga upoznali, postali su Pijevi vjerni štovatelji, kao i napuljski pjevač Aurelio Fierro koji je potvrdio kako su krunice koje je sa suprugom dobio od padre Pija intenzivno mirisale.

U svim religijama poznat je fenomen bilokacije ili izvantjelesnih putovanja, koja je imao i sveti kapucin. Po onome što su pričala njegova subraća, noći je provodio u molitvama ili putovanjima, pojavljujući se u pomoći mnogim ljudima u nevolji što su i potvrdili u knjizi mnogi kojima je pomogao – od časnika kojega je na bojištu spasio od smrti pojaviviši se “niotkuda” i rekaviši mu da naglo skoči u stranu s mjesta na koji je potom udarila granata, do generala Luigija Cadorne, vrhovnog zapovjednika talijanske vojske koji se nakon pada Caporetta spremao na samoubojstvo. Sam u sobi, imao je viđenje redovnika koji ga je odgovorio od samoubojstva. Kasnije je u novinama prepoznao stigmatizirnog svećenika koji mu je spasio život.

No, najljepše stranice knjige posvećene su ozdravljenicima, onima koje je Pio spasio teških bolesti od kojih ćemo spomenuti samo neke, kako ne bi uskratili beskrajno zadovoljstvo čitanja ove iznimne knjige. Novinar Renato Trevisani, uz državnog odvjetnika u Luceri, dr. Alessandra Mionea, dr. Angela Della Russoa, zamjenika predsjednika suda Nicola Siena, bili su svjedocima ozdravljenja Pasqualea Di Chiare, starog 36 godina, tajnika Okružnog suda koji se nakon nesreće kretao uz pomoć štapa. Nakon posjeta samostanu, padre Pio mu je rekao neka odbaci štap, nakon čega je osjetio val topline u nogama i – prohodao. I Pasqualea Urbana iz Foggie, kojeg liječnici nisu uspjeli izliječiti, padre Pio je nagovorio da baci štapove nakon čega je prohodao pred mnoštvom. Izliječio je i dječaka Antonia d’Onofria koji je je imao dvije grbe i deformirano tijelo od rahitisa. Uz Pijev zagovor, ozdravio je Enrico del Fante od teške bubrežne bolesti, te nećak poznatog masona Alberta del Fantea, koji se godinama rugao svećeniku da bi se na kraju obratio I hodočastio u San Giovanni Rotondo. Spasio je i komunističkog aktivista, Savina Grecia, oboljelog od tumora na mozgu i uhu i slavnog komediografa Luigija Antonellija.

Jedan medicinski skup u Rimu bavio se izlječenjem Giuseppea Canaponea, koji je poslije teške nesreće na motociklu trebao ostati nepokretan, ali je zahvaljujući padre Piju – hodao do starosti. Medicinsko izvješće u slučaju Canaponi glasilo je: ”Može se ustvrditi kako ponovna mogućnost savijanja zglobova predstavlja izvanredan događaj koji se u granicama sadašnjih znanstvenih spoznaja ne može razumski objasniti”.

To je samo dio prekrasnih priča koje potvrđuju božansku misiju skromnog i bolesnog svećenika, kojega je upravo Crkva zbog svih ozdravljenja najviše sumnjičila. Posebno su zanimljive i priče o izgradnji bolnice za olakšavanje patnje, sjećanja poznatih talijanskih glumaca i novinara kojima je padre Pio pomagao u teškim bolestima i depresijama, ali i traženjima pravih vrijednosti života, a koji su postali njegovi vjerni prijatelji. Posebno je zanimljivo svjedočanstvo kardinala i nadbiskupa Krakowa, Karola Wojtyle, budućeg Pape, koji je padre Pija zamolio pismom da ozdravi njegovu teško bolesnu prijateljicu, dr. Wandu Poltawskyju, od tumora u zadnjem stadiju što je padre Pio i učinio. Zahvala za “iznenadno ozdravljenje” čuva se danas sa svom ostalom dokumentacijom o Pijevim ozdravljenjima.

Ukratko, riječ je o potresnoj knjizi svjedočanstava o jedinstvenom svecu kojemu je Bog dao sposobnost kardiognosije ili čitanja ljudskog srca, jednu od najvećih karizmi ili kako kaže španjolski teolog, Rojo Marin – “Natprirodno poznavanje tajni srca koje Bog otkriva svojim slugama”. Naravno, svete i nadnaravne sposobnosti za one koji vjeruju da ovaj svijet nije jedini koji postoji…

Autor:Marina Tenžera/7Dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.